ŽUPA POSUŠJE PREMA SHEMATIZMU

Detalji

Ažurirano: srijeda, 16. listopada 2024.

Zaštitnik: Bezgrješno Začeće  BDM
(slavi se Uznesenje BDM na nebo ili Velika Gospa)

Adresa: Franjevačka rezidencija
(ili: Župni ured Posušje),
Trg fra Grge Martića 1, 88240 Posušje;
tel. 039/681-052

Kućna obitelj:
Fra Jozo Hrkać, župnik
Fra Ante Leko, župni vikar
Fra Robert Pejičić, župni vikar
Fra Ivan Landeka, st., župni vikar
Fra Slavko Alojzije Anđelić

Opći pregled
Posušje se u posljednjim desetljećima razvilo u pristojan gradić. Osim grada župa obuhvaća i sela Rastovaču, Čitluk, Osoje, Tribistovo i dijelove sela Batin i Vinjani.
Tlo je dosta škrto, ali budućnost stanovništvu u novije vrijeme osiguravaju obrtničke djelatnosti, a dijelom i industrijska proizvodnja. Svakako je Posušje najbrže rastuća župa u čitavoj Hercegovini, što je posljedica dijelom doseljavanja iz sela u grad, a dijelom još uvijek pristojne stope nataliteta. Župa je u najvećoj mjeri smještena na rubu Posuškoga polja, ispod brda Radovnja, a gradić Posušje razvio se na križanju cesta Široki Brijeg – Tomislavgrad i Imotski – Rakitno. Jedino je selo Tribistovo sa svojim zaseocima potpuno odvojeno od polja i nalazi se u brdima na putu prema Rakitnu.

Život na ovome prostoru postoji još u pretpovijesti: iz starijega neolitika na posuškome području pronađeni su nalazi naselja u Vukovim njivama (Gradac), Ilčinovoj lazini (Batin) i Pratarušama, kao i u Žukovičkoj pećini u posuškome Zagorju te na nekim drugim mjestima. Iz brončanoga doba sačuvane su brojne gradine i gomile (tumuli). Osobito je poznata gradina na Nečajnu (Osoje), kao i tri gradine u Batinu: Izvanjska, Velika i Prataruše. O važnosti arheoloških nalaza na posuškome more info području najbolje svjedoči naziv „posuška kultura“, kako je gradine i druge sačuvane građevine iz najstarijih razdoblja nazvao arheolog Petar Oreč, jer se najčešće pojavljuju upravo na posuškome području, ali ih ima i na susjednim prostorima. Borivoj Čović područje Posušja, kada je u pitanju arheološki inventar, svrstava u središnje ilirsko područje. I u rimskome razdoblju na posuškome području postoje naselja, tako Dočići i Orlov kuk u Čitluku, nekoliko naselja u Vinjanima, a rimske utvrde nalaze se u Tribistovu (Gradina i Oluja), Rastovači (Vučja gradina) i Batinu (Velika gradina). Osobito je poznat rimski grad u susjednome Gracu s brojnim vrijednim ostatcima, kao i kasnoantička bazilika na gradačkome groblju. O bogatome životu u srednjemu vijeku najbolje svjedoče nekropole stećaka.

Na području posuške župe Rastovača: Bešlića groblje (8 stećaka), Brigovi (17), Ilijino brdo (15), groblje (4), Suvi bunari (4); Tribistovo: Bili brig (14), Vučipolje (56), Maslića klanac (60), Sobač (manje skupine stećaka na tri mjesta), Staro polje (skupina stećaka), tri lokaliteta bez posebnoga imena (ukupno 68 stećaka).

Razvoj župe
Nekoć je čitavi posuški kraj pastoriziran iz imotskoga samostana, a župe su bile u Gorici (ili Sovićima) i u Podbiloj (ili Vinjanima). Iz Gorice je služen istočni dio posuške općine (današnje župe Posušje i Gradac), a iz Podbile zapadni dio (današnje župe Vir, Vinjani i  Zagorje). U popisu fra Marijana Pavlovića iz 1623. navodi se da imotski samostan ima četiri župe, od kojih se jedna zove Tribistovo, što znači da su franjevci imali nekakvo boravište u tome brdovitom predjelu. To je međutim jedini put da se spominje župa Tribistovo. Župa Gorica postojala je trajno, a na crkvi koja je bila sačuvana sve do pred kraj 17. st., bio je sačuvan natpis pisan bosanicom, na kojemu je pisalo da je crkvu obnovio fra Stipan Kunić Imoćanin 1613. godine. U Podbiloj su imotski franjevci imali župnu kuću sagrađenu, a dijelom i uklesanu, u podnožju visoke litice, u blizini potoka Ričine. Njezini  ostatci vidljivi su do danas. U Morejskome ratu (1684. – 1699.) župe su se raspale jer su i franjevci i puk pobjegli s područja pod turskom vlasti. Lagani povratak započeo je tek poslije sklapanja mira između Osmanlija i Venecije 1700. godine. Godine 1708. na čitavome posuškom području u župama Gorica i Podbila bilo je tek pet sela u kojima su živjeli katolici (Broćanac, Gradac, Vir, Barišići i Zagorje) s ukupno 29 kuća! Konačno je 1735., po osnutku samostalnoga Bosanskog apostolskog vikarijata, došlo do velike reforme župa, pa je iste te godine od Gorice i Podbile osnovana nova jedinstvena župa, pod imenom Posušje. Od te godine prestaje i pastoralna jurisdikcija makarskih biskupa za područje zapadne Hercegovine, a na njihovo mjesto dolaze bosanski apostolski vikari (biskupi). Prvi posuški župnik, od 1735., bio je fra Franjo Milošević, član kreševskoga samostana, kao i svi ostali franjevci do 1844. godine. Fra Petar Bakula piše u svome Šemtizmu 1867. godine da župa posjeduje matične knjige od početka, od 1736. godine. Te su knjige međutim oduzele komunističke vlasti početkom 1945. Vraćene su krajem 1979.

Najstarija sačuvana knjiga danas je Matica vjenčanih, od 1847., Matica krštenih postoji tek od 1869. (prvi je sačuvani sv. V!), Matica umrlih pak tek od 1928., a Matica krizmanih od 1944. godine. Nije poznato gdje su zagubljeni stariji svesci navedenih matica. Najvjerojatnije su uništeni dok su bili oduzeti po komunistima.

Župne kuće u Batinu, Osoju i Jukića Mahali Franjevci su prvu ubogu župnu kućicu imali u vrletima iznad sela Batina, na starome putu prema Gorici, na pola puta između posuških sela s jedne te Gorice i Sovića s druge strane. Do današnjega dana postoje zidine i ruševine župne kuće i fratarske čatrnje, ali gotovo potpuno zarasle u šiblje, tako da ih je teško pronaći. Kuća je bila malena, 5 x 3 m, u vrtu u kojemu se zacijelo slavila misa, veličine 40 x 15 m. Od čatrnje, udaljene kojih 400 metara od kuće, u pravcu Sovića, do danas je ostao samo ćemer. Nije jasno koliko su franjevci ostali u Batinu: svakako ne predugo. Novo sjedište bilo je u Osoju, na rubu Posuškoga polja, ispod sela, u blizini suvremene benzinske crpke ispod  graničnoga prijelaza. Tu su franjevci imali malu kuću pokrivenu slamom te čatrnju. Od njih nije ostao gotovo nikakav znak, jer su kasnije okolni seljaci kamen odnijeli za zidanje svojih kuća ili drugih objekata. U Osoju je župna kuća sigurno bila 1773. i 1776., kako izvješćuje biskup fra Marko Dobretić, koji Osoje naziva Gornja Gorica (Goricza superior), a vjerojatno je da je tu bila i prije, možda već i prije 1750. godine. Sjedište je župe konačno preneseno u Jukića Mahalu, gdje se nalazi do danas, gdje su franjevcima braća Jukići darovala na način legata veliki komad zemljišta, koji je bio njihovo vlasništvo, u podnožju brda Radovnja. Zauzvrat posuški župnik sve do danas svake godine slavi pet misa za pokojne iz Jukića obitelji. Tu u Jukića Mahali kasnije su sagrađeni potrebni crkveni objekti, a u posljednjim desetljećima u blizini se razvio lijepi gradić Posušje. Kasnije se prevelika župa Posušje cijepala, zbog udaljenosti pojedinih sela i rasta katoličkoga pučanstva: najprije se odcijepila župa Gorica 1836., potom Vir 1871. i konačno Posuški Gradac 1887. godine. Jedan dio sela Batina odijelio se 1960. od gradačke župe i pripojio posuškoj.

Prva župna kuća u Jukića Mahali sagrađena je 1823. za vrijeme župnikovanja fra Jerke Marojevića. Ona je bila na uzgoru i dugo nakon što je bila sagrađena nova župna kuća. Godine 1968. preuređena je u vjeronaučni centar, ali je u vrijeme izgradnje novoga centra oko 1980. potpuno porušena: danas je od nje preostao samo mali dio, koji je preuređen u garažu za župna vozila. Vidi se da je bila zidana od kamena, a prema sačuvanim  fotografijama može se zaključiti da je bila prilično velika. Novu župnu kuću, koja služi za tu svrhu sve do danas, sagradio je poznati franjevac-graditelj Pavo Šimović (župnik 1932. – 1943.). Izgradnja je započela 1937., a grubo dovršena već 1938. godine. Fra Pavo se za novac snalazio kako je stigao, proseći na sve strane, a radili su župljani. Osobito je uspio podrum, građen od kamenih blokova na način premošćivanja (ćemer) – remek-djelo  posuških klesara. Iznad podruma su bila dva stambena kata: prizemlje s kuhinjom, blagovaonicom, župnim uredom i drugim popratnim prostorijama, a gornji sa spavaćim i radnim sobama za svećenike. Kuća je dakako u kasnijim desetljećima preuređivana i dograđivana. Teško je stradala u bombardiranju 1943. ili 1944. Nakon rata je obnovljena. Jedno su vrijeme nakon rata nove vlasti u nju naselile više obitelji, tako da su franjevcima ostale samo tri sobe u čitavoj kući: konačno su sve te obitelji odselile iz kuće tek 1969. godine. Temeljit zahvat izveden je 1982., kada su poprilično trošni drveni podovi zamijenjeni  novim, betonskim. Također je tom prigodom potpuno preuređeno i krovište i sobe su iznova moderno uređene.

U najnovije vrijeme kuća je potpuno preuređena. Najprije je tijekom 1998. i 1999. godine uređeno potkrovlje za stanovanje i u kuću ugrađeno dizalo. S radovima se opet nastavilo 2006. godine. Najprije je uređena blagovaonica i kuhinja, zatim su sobe temeljito preuređene, kuća učvršćena drenažnim zidovima oko čitavoga podruma.
Konačno je 2011. uređena fasada na svim vanjskim zidovima te preuređen krov i kućni predprostor. Sada izgleda kao mali „samostan“ i može primiti veći broj braće. Podrum je također potpuno preuređen i izgleda vrlo lijepo; izvršeno je ukopavanje, uređeni su zidovi i  rasvjeta sa svrhom da bi se u nj postupno smjestili i neki muzejski izlošci. S tom namjerom registriran je 25. travnja 2007. godine muzej pod imenom Franjevački muzej „U
kući oca mojega“.

Zbog nedostatka vjeronaučnoga prostora valjalo je misliti kako će se brojnoj posuškoj djeci omogućiti ugodan boravak za vrijeme vjeronaučne nastave. Stara župna kuća, koja je 1968. bila preuređena u vjeronaučni centar, nije zadovoljavala ni osnovne uvjete. Stoga je župnik fra Jozo Zovko 1979. godine započeo s izgradnjom potpuno nove kuće. Radovi su započeli 30. lipnja iskopom temelja, a zgrada je, zalaganjem i oduševljenim radom i prilozima svih župljana, bila dovršena već do kraja godine: pokrivena je crijepom 7. prosinca. Veličina: 23 x 17,5 m. U prizemlju se nalazi pet vjeronaučnih dvorana, a na katu velika dvorana i stan časnih sestara.

Župne crkve u Posušju i područna u Tribistovu
Župna je crkva građena osam godina: gradnja je započela za vrijeme turske vlasti (1872.), prekinuta zbog Hercegovačkoga ustanka 1875., a dovršena nakon austrougarske okupacije (1880.). Gradnju je vodio župnik fra Filip Čutura, inače jedan od vođa narodnoga ustanka protiv osmanske vlasti. Natpis na crkvi glasi: Bogu svemogućem, Blaženoj Div. Mariji neoskvrnjeno začetoj nastojanjem i upravom o. p. fra Filipa Čuture otadžbenika sa otadžbenicima ovu crkvu sagradi g. G. 1872-1880. Crkva nije bila kakve ljepote; bila je odraz vremena i siromaštva u kojemu je građena. Dugo nije imala ni zvonika. Prvi zvonik sagradio je župnik fra Vale Glavaš početkom 20. stoljeća: dogotovljen je do kraja 1904. A onda ga je u siječnju 1905. do temelja srušio udar groma.

Tom prigodom teško je oštećen i krov na crkvi i sakristiji, a kamenje sa zvonika uništilo je i dva pokrajna oltara u crkvi. Veliko je zvono nestalo, potpuno istopljeno, a malo je bilo odbačeno nedaleko od zvonika. Trebalo je uložiti velika sredstva da bi se sve to obnovilo. Novi prekrasni zvonik na pročelju crkve sagrađen je 1912. za župnikovanja fra Gabre Grubišića. Taj je zvonik, građen u gotičkome stilu od kamenih blokova, uistinu najljepši ures  ne samo stare župne crkve, nego čitavoga Posušja sve do naših dana. Temeljita obnova crkve započela je 1963., za župnika fra Didaka Ćorića. Crkva je vlažila, prokišnjavala,  postala pretijesna. Više je sličila na pećinu nego na crkvu.

U obnovi je produžena za nekoliko metara, načinjen je novi prezbiterij koji završava apsidom, a sa strana su dograđene dvije dvorane: s jedne strane sakristija, s druge molitvena dvorana. Srušen je stari trošni strop, a podignut novi betonski, dobro učvršćen. Promijenjen je i pod crkve, a konačno je crkva nabačena žbukom izvana i iznutra. Nakon što se 1965. drveni kor urušio i brojne vjernike ozlijedio, sagrađen je novi, betonski kor. Poslove je završio župnik fra Eugen Tomić, osobito na zvoniku, ali samo uređenje ponutrice: plastični oplat i neukusne slike na zidu nimalo nisu poljepšale, nego naprotiv poružnile crkvu. Na zvonik je, u nišu veličine 290 x 120 cm, postavljen lijepi Gospin kip, izrađen od bronce, rad akad. kipara Petra Barišića. U najnovije vrijeme u tijeku je restauracija crkve kojoj bi, prema želji župnika fra Milana Lončara i arhitekata, trebalo vratiti izvorni izgled kako bi svojom kamenom ljepotom opet bila ures Posušja, kao nekada.

Počevši od 1996. u izgradnji je nova velika župna crkva, koja bi konačno zadovoljila trajno rastući broj župljana (danas oko 9600 župljana). I nakon petnaest godina gradnje crkva je još daleko od konačnoga dovršenja, makar se već odavno koristi za službu Božju. Najveći dio  grubih radova završen je za župnikovanja fra Marinka Leke, koji je i započeo izgradnju. Crkva je projekt poznatoga arhitekta ing. dr. Marijana Hržića. Prostor kripte i crkve je upravo ogroman: kripta ima 530 m2, a crkva čak 948 m2. Grubi radovi dovršeni su 2004. postavljanjem križa iznad dvaju zvonika: križ se izdiže iznad zvonikâ, visokih 48 i 47 m, još 10 m (kasnije ga je nažalost srušio vjetar!).

Kripta je ugrubo dovršena još 2000., pa se otada u njoj redovito slave nedjeljne svete mise. U najnovije vrijeme kripta je konačno uređena: sada izgleda lijepo i prikladan je liturgijski prostor. Dakako, dok se ne uredi crkva. Uređenje je dovršeno do Božića 2008. godine. Ima 800 sjedećih mjesta, sa stajanjem oko 1500, a s popratnim prostorijama primi i više od 2500 vjernika. Ima i nekoliko uređenih popratnih prostorija. Za crkvu su već nabavljena i postavljena zvona (2010.): ima ih ukupno šest, različite veličine i zvuka. Vanjska fasada, osim na zvonicima, ožbukana je 2011. godine. U crkvi je postavljeno osam velikih i 58 malih vitraja.

U udaljenome brdskom selu Tribistovu sagrađena je filijalna crkva (1975. – 1977.). Iako je riječ o maloj crkvi, pripremni radovi i izvedba trajali su jako dugo. Dogovori i traženje dozvole započeli su još 1968. Međutim, zbog sukoba mještana oko mjesta, početak je radova odgođen sve do 1975. Nakon početka i izlijevanja temelja opet je došlo do pobune u selu, pa su radovi prekinuti do sljedeće godine. Radovi su završeni 1977., kada je crkva podignuta, pokrivena i zatvorena. Kasnije je uređivana, a blagoslovljena tek 1980. godine. Gradnju je vodio fra Vlado Lončar, a dovršio novi župnik fra Jozo Zovko. U svibnju 2004. na zvonik je podignuto zvono i prvi put prozvonilo. Crkva je konačno i izvana i iznutra uređena 2009. i 2010. godine.

Kretanje pučanstva
Kao što je već rečeno, na početku 17. st. u posuškoj krajini gotovo da i nije bilo katolika. Broj je u tome stoljeću rastao vrlo sporo. Godine 1742. u župi Posušje ima 8 sela, 173 domaćinstva s 1610 vjernika; od toga u današnjoj posuškoj župi 612 vjernika (Rastovača 288, Osoje 238, Čitluk 86). To je točno 15 puta manje nego župa ima danas! Godine 1761. u župi Posušje živi 1797 katolika u 204 domaćinstva. Nemamo popis po selima. Biskup Bogdanović zabilježio je da je 1768. u istoj župi 1772 vjernika u 192 kuće: sve to pokazuje da je broj rastao iznimno sporo, a ponekada se i smanjivao. Sela današnje posuške župe: Čitluk 171 katolik, Osoje 175, Rastovača 212, Batin 71 – dakle ukupno oko 600. U popisu iz 1813.  prvi se put pojavljuje i Jukića Mahala – današnje Posušje: tu je, skupa s Čitlukom, bilo 297 katolika u 32 kuće; Rastovača 388 u 44 kuće; Batin 90 u 10 kuća; Osoje (Goricza superior, gdje je župna kuća) 112 u 20 kuća; ukupno 887 u 106 kuća. Bez dijela Batina između 800 i 850 katolika.

U čitavoj ondašnjoj posuškoj župi bilo je 278 kuća i 2204 katolika. Tridesetak godina kasnije (1844.) u župi je – ali sada bez Gorice i Sovići, koji su se u međuvremenu osamostalili – 350 kuća i 2601 osoba. Današnja posuška župa: Jukića Mahala 29 kuća – 187 katolika, Rastovača 55 – 434, Batin 18 – 157, Osoje 25 – 143, Čitluk 39 – 328, Tribistovo 3 – 33; ukupno 169 kuća i 1282 katolika.

Ako bismo oduzeli dio Batina, a dodali dio Čitluka koji danas pripada posuškoj župi, to bi bilo oko 1250 katolika. Prvi put se u ovome popisu spominje i Tribistovo kao naseljeno mjesto: u njemu su samo tri obitelji, odselile iz polja, vjerojatno iz Rastovače. Prema Bakulinu Šematizmu župa Posušje imala je 1867. godine 10 sela, 534 kuće i 3969 katolika. Današnja posuška župa: Jukića Mahala 46 – 304, Rastovača 88 – 624, Batin 35 – 354, Osoje 42 –  322, Čitluk 52 – 364; ukupno 263 kuća i 1968 katolika; bez dijela Batina i s dijelom Čitluka vjerojatno oko 1900 katolika. Godine 1882. župa je umanjena za novu župu Vir (današnje župe Vir, Zagorje i Vinjani). Ima 535 kuća s 3641 katolikom. Po selima: Jukića Mahala 54 kuće – 399 katolika, Rastovača i Tribistovo 108 – 791, Batin 46 – 352, Osoje 49 – 276, Čitluk 85 – 470, Vinjani (dio posuške župe) 29 – 190; ukupno današnja posuška župa 371 kuća i  2478 katolika; bez dijela Batina oko 2300 katolika. Nakon odcjepljenja župe Gradac mnogo je lakše izračunati stvarni broj katolika u župi Posušje. Prema Šematizmu iz 1889. tu živi 2629 katolika u 397 kuća. Ako bismo dodali i dio Batina, tu bi bilo oko 2750 katolika; godine 1899. u župi živi 3102 katolika (s dijelom Batina preko 3200); 1902. godine 455 obitelji s 3258 katolika (s dijelom Batina oko 3400). Prema popisu iz 1918. u župi je bilo 4009 vjernika u 529 kuća; s Batinom preko 4100. Po selima: Čitluk 126 obitelji – 891 katolik, Osoje 80 – 521, Posušje s okolicom 95 – 759, Rastovača 135 – 1133, Tribistovo i Vučipolje 44 – 315, Vinjani 49 – 390. Prema Šematizmuiz 1933. u župi je živjelo 4320 vjernika u 637 kuća; s Batinom do 4500. To je manje od polovine današnjega broja župljana. U osvit rata, 1940., u župi ima 5026 župljana; s dijelom Batina do 5200. Rat je teško ranio župu: kući se nije vratilo čak 483, uglavnom mladih ljudi. To je dijelom zaustavilo snažan prirodni prirast pučanstva kakav se bilježio već preko 50 godina. Pa ipak, godine 1962. župa je nadmašila predratni broj: sada tu živi 5511 vjernika u 906 obitelji (dio Batina se u međuvremenu, 1960., pripojio Posušju). Godine 1975. u župi živi 5701 vjernik u 1046 kuća. I nakon ovoga broj župljana snažno raste, sve do danas, ali više nije riječ samo o prirodnome prirastu, nego i o velikome doseljavanju iz susjednih sela u gradić Posušje. U župi je 1988. godine bilo 1445 kuća s 6950 vjernika, 1990. godine 1546 kuća i 7138 župljana, a 1997. godine 1753 kuće i 7946 župljana.

Godine 2002. župa broji 8797 župljana, a 2006. oko 9200 u 2080 obitelji. Godine 2011. u župi živi 9844 župljana u 2439 obitelji, od toga u gradu 6226, a u šest sela koja u potpunosti ili djelomično pripadaju župi 3618 vjernika. Prema posljednjemu popisu iz 2013. u župi živi 9.865 vjernika u 2.483 obitelji.