ŠTO TE LJUDI BUDU HTJELI MANJE PRIZNAVATI BOG ĆE TE VIŠE PRIZNATI

Nemoj nikada činiti dobro ako nisi spreman podnijeti ljudska nepriznanja i uvrede.
Srećom, ljudsko priznanje ima vrijednost i trajnost jedne rečenice, riječi, osmijeha
ili jednog hvala. A osim toga, što može učiniti jedno obično stvorenje?

Zar nije bolje činiti dobro za ljubav onoga što traži da ljubimo bližnjega i samo od
njega čekati priznanje? Priznanje stvorenja je kao i jutarnja rosa - čim grane sunce,
nestane. Božje priznanje je kao sunce koje nas osvjetljuje i grije. Božje će priznanje
biti vječno, jer svaku riječ, svaki osmijeh, svako djelo učinjeno iz ljubavi prema
drugima, on će pretvoriti u vječno bogatstvo. Bog je pravi otac što prati svoju djecu
i pripravlja im uspjeh za budućnost, za sretan život. On želi položiti u rajsku banku
plodove koje mi znamo sakupiti na zemlji. To je pravo priznanje što služi čovjeku.

Eto zašto ne moramo platiti ako nas stvorenja odbacuju i ako su nam njihovi osmjesi
oni koji nas omalovažavaju i zaboravljaju dobro što su ga primili. Ništa se ne gubi,
i što manje priznanja dobijemo od nama sličnih, veća će nagrada biti na nebu.
Ništa, međutim, nije propalo i ne propada od svega što činimo ako znamo
ljubiti beskrajnu ljubav. Zar nije, onda, tako lijepo živjeti?

 (Gabriele Adani)

ŠTO JE ŽIVOT?

U početku je postojao samo Bog, jer Bog je vječan, beskonačan,
svemoguć. Da nije takav, ne bi bio Bog i ne bi mogao stvoriti svemir 
što ga možemo vidjeti i dodirivati.
 
Bog je bio savršeno sretan i nije apsolutno imao potrebe za bilo kim.
Ali Bog je ljubav. On je sama ljubav i ljubav bez kraja. Jedna od
temeljnih osobina ljubavi jest nastojanje da se tolikim drugim bićima
saopći vlastita radost života.
 
Osim Boga postojala je samo praznina, ništa. Nitko drugi nije
posjedovao život niti radost življenja. Od vječnosti, od vječne prisutnosti, 
Bog htjede stvoriti vrijeme, prostor i materiju. Tada Bog "baci" u
prazninu materiju i stvori svemir. Galaksije, zvijezde, planete i satelite
koji su mogli šetati i plesati u prostoru i vremenu.
 
Vječnost je vječna sadašnjost, vrijeme je neprestani slijed trenutaka,
dana i godina. Svemir je kao neka razbacana sfera s kružnim gibanjem,
koja prelazi iz jedne minute u drugu, iz jednog godišnjeg doba u drugo.
Vrijeme, materija i prostor ne žive, nego postoje.
 
Među svjetovima što postoje u svemiru postoji jedan mali, što kruži
oko Sunca i zove se Zemlja. Ona je sačinjena od krute materije, od
tekuće materije i od atmosfere. Za ovu planetu Bog je doredio da ne
ostane samo postojanje materije, već htjede na njoj stvoriti život i učini
da narastu biljke, životinje i samo čovječanstvo.
 
Tko nam, međutim, kaže da je sve to stvorio sam Bog?
To nam kažu razum, znanost i vjera. A da li se mi možemo povjeriti
razumu, znanosti ili, na poseban način, vjeri?
Sigurno, jer sve se rađa i polazi od određenih činjenica vezanih za
ljudsku povijest i vidljivo je u svijetu što nas okružuje. I sama vjera nalazi svoju podlogu u razumu i povijesti.
 
Gospodin Bog ne želi da u nj vjerujemo zatvorenih očiju, ali, iako
nam na zemlji nije želio pokazati svoju neizmjernu krasotu, govori nam,
upoznao nas je sa svojom voljom i poslao nam je osobno svoga Sina
Jedinoređenca, koji je postao čovjekom i s nama je živio nekoliko
desetljeća. Bog ne želi da vjerujemo na prazno: kao što, ako i ne vidimo
Sunce, znamo da ono postoji po danu koji je pun svjetla.
 
                                                   (Gabriele Adani)

Sv. Franjo i njegov Bog

"Tko sam ja i tko si ti, moj Bože?"

Tako jednom, tako deset puta, tako toliko puta: tko sam ja i tko si ti? - pitao je Franjo i osjećao se malenim, malenim kao novorođenče, tako nemoćnim, potrebnim svega, nesposobnim da bude neovisan. Osjećao je svoju ništavost, ali je u sebi gledao puninu Božanskoga života. Zašto tako veliki Bog i jedno beznačajno biće?  Gledao je sebe u Božjem naručju, u punini njegove beskrajne slave, u radosti anđeoskih melodija. Je li bilo razloga strahu? Nije moguće, jer Bog ga je privinuo na grudi, mazio ga, gledao ga neopisivo slatkim pogledom, očearavanjem. Franjo se osjećao sretnim do ludosti. Njegovo se tijelo nalazilo na zemlji, njegova koljena u prašini, ali on nije osjećao svoga tijela.

Svoje je čelo naslanjao na Boga i prije početka uživao u rajskoj sreći. Ako ti tražiš samo zemlju, živiš samo u materiji i nalaziš materiju. Ako plivaš u moru, igraš se vodom i zaboravljaš zemlju. Ako letiš u visinama, osjećaš zadovoljstvo letenja i milovanja zraka. Ako zaboraviš svoj tjelesni život i uđeš u svijet duha, naći ćeš se u Božjem svjetlu, zaboravljaš vrijeme što prolazi.

Ako ti uspije da se nađeš u naručju Svemogućega, disat ćeš, piti, jesti, plivati u sreći, u punini života, u beskrajnoj ljepoti, u sigurnosti Svevišnjega, u veselju besmrtnosti, u očaravajućoj ljubavi, u slasti topline, u zanosu božanskoga očinstva. Bog sa svojom djecom tako postupa, premda su još siromašna zemaljska stvorenja, kao i ti, na zemlji. Njemu je dovoljno da ga svaki dan tražimo u ljubavi i da ga noću prihvatimo, jer on želi bdjeti nad našim snovima.

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Posušje