Predavanje na Tribini: „Posljedice ovisnosti – početak kraja obitelji“

Detalji

Objavljeno: subota, 20. listopada 2018.

Župna tribina
Posljedice ovisnosti – početak kraja obitelji
Posušje, 8. listopada 2018.

Tonči Matulić, KBF Sveučilišta u Zagrebu

Dobrobit pojedinačne osobe te ljudskoga društva, ali i same Crkve neraskidivo je povezana s dobrobiti obitelji i obiteljske zajednice.
Afektivno, emocionalno, psihičko, moralno i duhovno zdravlje pojedinca uvjetovani su afektivnim, emocionalnim, psihičkim, moralnim i duhovnim stanjem i ozračjem obitelji. Ako je obitelj na bilo koji način i u bilo kojem smislu ranjena, osakaćena, uskraćena, takvo će stanje podmuklo, ali stvarno utjecati na sve njezine članove.

Drugi vatikanski koncil obitelj naziva rafiniranim pojmom takozvane kućne Crkve (Ecclesia domestica), naučavajući da „iz ženidbene zajednice, naime, proizlazi obitelj u kojoj se rađaju novi građani ljudskoga društva, koji po milosti Duha Svetoga krstom postaju djecom Božjom da narod Božji neprestano traje u tijeku stoljećâ. U toj takoreći kućnoj Crkvi roditelji trebaju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjerovjesnici te njegovati zvanje prikladno za svakoga pojedinoga, a osobito se skrbiti za ono sveto“ (Lumen gentium (LG), 11).

U tom smislu kao što je obitelj temeljna stanica svakoga društva, tako je ona temeljna stanica i Crkve kao vidljivoga društva. Obiteljska zajednica je živa tvar od koje se izgrađuju, svaka na svoj način, i društvena i crkvena zajednica.

Prema nauku Drugoga vatikanskog koncila obitelj je „intimna zajednica života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima“ (Gaudium et spes (GS), 48). Prema tome, obitelj u samome svome izvoru i temelju ima Gospodina Boga za začetnika i tvorca te u skladu s tom temeljnom činjenicom obitelj zauzima posebno mjesto u životu svakoga pojedinca koji se nalazi u središtu Božjega plana spasenja.

Osim toga, uzvišeno dostojanstvo i vrijednost obitelji nisu samo pridržani vjeri i vjerskom shvaćanju, nego i općeljudskome, budući da je obitelj oduvijek predstavljala temeljnu stanicu društva, glavni uvjet za opstanak i održanje ljudskoga roda, za napredak i dobrobit svakoga pojedinca, za sklad, mir, dostojanstvo i prosperitet čitavoga ljudskog društva (usp. GS, 48).

Koncil naučava da je „obitelj svojevrsna škola bogatije čovječnosti“ (GS, 52), koja se ostvaruje kroz temeljnu i neotuđivu odgojnu funkciju roditelja i cijele obitelji. Nadalje, „obitelj tvori temelj društva“, jer se u „obitelji susreću različiti naraštaji i uzajamno se pomažu radi stjecanja punije životne mudrosti i radi usklađivanja osobnih prava s drugim zahtjevima društvenog života“ (GS, 52).

Sveti Ivan Pavao II. je u svome bogatom naučavanju o dostojanstvu i vrijednosti obitelji izjavio da je obitelj „prema Božjem naumu uspostavljena kao prisna zajednica života i ljubavi te ima poslanje uvijek sve više postati ono što jest, to jest zajednica života i ljubavi. (…). S gledišta koje dopire do samih korijena zbilje, valja reći da su, u konačnici, bît obitelji i njezine zadaće određeni ljubavlju. Zbog toga obitelj prima poslanje da čuva, objavljuje i priopćava ljubav, životvorni odraz i stvarno sudioništvo u Božjoj ljubavi prema ljudskome rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj zaručnici“ (Familiaris consortio (FC), 17).

Obitelj je, dakle, intimna zajednica ljubavi i života, osobnoga i zajedničkoga života svih njezinih članova koji su međusobno povezani intimnim i dubokim svezama ljubavi, razumijevanja, suosjećanja, prisnosti, požrtvovnosti i predanosti. U tom smislu, rastumačiti i shvatiti pravu narav obitelji i obiteljske zajednice moguće je samo iz perspektive ljubavi, najprije ljubavi među supružnicima odnosno bračne ljubavi između supruge i supruga, zatim roditeljske ljubavi odnosno ljubavi majke i oca prema djeci, potom ljubavi potomstva prema svojim roditeljima. Intimne obiteljske veze, nutarnje spone među članovim obitelji sazdane su od ljubavi. One, zapravo, jesu ljubav. U tome se krije istovremeno i snaga i krhkost obitelji.

Snaga jer je ljubav jača i od smrti. Ljubav među članovima obitelji nadživljava smrt. Krhkost jer je ljubav nježna poput novorođenčeta kojemu neprestano dugujemo svu pažnju. Ljubav među članovima obitelji se treba neprestano njegovati, međusobno iskazivati gestama i izražavati prikladnim riječima.

Na veličinu dostojanstva i vrijednosti obitelji u naše nam je dane ponovno skrenuo pozornost papa Franjo u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia (AL) – Radost ljubavi, izjavljujući da je „Crkva obitelj obiteljî, neprestano obogaćivanje svih kućnih Crkava. Stoga, sakramentom ženidbe svaka obitelj u svakom pogledu postaje dobro za Crkvu. Iz tog gledišta nema dvojbe ni to da je, za današnjicu Crkve, razmatranje uzajamnosti između obitelji i Crkve dragocjen dar, jer Crkva je dobro za obitelj, a obitelj za Crkvu“ (AL, 87). Odmah zatim Franjo izjavljuje: „Ljubav koja se živi u obiteljima nepresušni je izvor snage za život Crkve. (…). Ljepota uzajamnog i besplatnog dara, radost zbog novonastalog života i skrb puna ljubavi o svim članovima, od djece do starih, neki su od plodova zbog kojih je odaziv na obiteljski poziv jedinstven i nezamjenjiv, kako za Crkvu tako i za cijelo društvo“ (AL, 88).

Rasvjetljavajući i promatrajući dostojanstvo i vrijednost obitelji teško je ne uočiti najprije misaoni, zatim sadržajni, a onda i jezični napor da se prikladno izrazi prava narav i poslanje obitelji i obiteljske zajednice, da se pronikne u dubinu i intimu obitelji ne bi li se na svjetlo dana iznijela sva njezina istina, dobrota, ljepota i privlačnost.
Ovih nekoliko uvodnih misli o dostojanstvu i vrijednosti obitelji i obiteljske zajednice ni približno ne izražavaju svu narav i poslanje obitelji niti iznose na vidjelo svu njezinu dubinu i intimu, nego nam samo žele skrenuti pozornost na glavne izvore i temelje kršćanske vizije obitelji i obiteljske zajednice.

***

Uvjetovani smo zadanom temom ove tribine, a ona od nas traži da pogled svratimo na tragičnu činjenicu početka kraja obitelji, a ne na radosnu činjenicu početka obitelji. Dakle, trebamo se zagledati u jedan specifični početak koji tako dramatično utječe na obitelj da ga trebamo smatrati početkom samoga kraja obitelji, to jest kada dolazi do raslojavanja obiteljske zajednice, do razdora među članovima obitelji, do zahlađenja obiteljskih odnosa, do iščeznuća obiteljske ljubavi, do zamračenja obiteljskoga života te konačno do samoga raspada obiteljske zajednice. Pozvani smo, dakle, progovoriti o nekim mračnim, bolnim, tragičnim i nadasve razornim čimbenicima na obitelj i u obitelji te na obiteljsku zajednicu i u obiteljskoj zajednici.

O nekim takvim problemima govori se i u spomenutim crkvenim dokumentima. Papa Franjo u Amoris laetitia posebno ističe iscrpljenost roditelja radom, nepostojanje zajedničkoga obiteljskog ručka, ovisnost o televiziji, stres i tjeskoba od budućnosti (usp. AL, 50), a onda i „ovisnost o drogama kao jedna od rana našega doba zbog koje mnoge obitelji trpe, a nije rijedak slučaj i da ona razori obitelj. Isto vrijedi – nastavlja dalje Franjo – i za alkoholizam, ovisnost o kocki i druge vrste ovisnosti. Obitelj bi mogla biti mjesto prevencije i usvajanja dobrih pravila, ali društvo i politika nikako da shvate kako obitelj u riziku 'gubi sposobnost da reagira i pomogne svojim članovima (…).

Opažamo teške posljedice toga rasula u uništenim obiteljima, djeci bez podrijetla, napuštenim starijim osobama, djeci siročadi živih roditelja, adolescentima, mladima dezorijentiranima i bez potpore'. (…), postoje žalosne pojave obiteljskog nasilja koje su plodno tlo za nove oblike društvene agresivnosti, jer 'obiteljski odnosi objašnjavaju također sklonost razvijanju nasilne osobnosti. To je često slučaj s obiteljima u kojima nema komunikacije; u kojima prevladavaju obrambeni stavovi i gdje članovi nisu jedni drugima potpora; u kojima ne postoje obiteljske aktivnosti koje pospješuju sudjelovanje; u kojima su odnosi među roditeljima često konfliktni i nasilni, a između roditelja i djece označeni neprijateljstvom. Nasilje unutar obitelji škola je srdžbe i mržnje u temeljnim ljudskim odnosima'“ (AL, 51).

Slabljenje, raslojavanje i razaranje obitelji kao osnovne stanice društva i Crkve nikome ne koristi, dakle ni pojedincima ni društvu ni Crkvi. Franjo izjavljuje da slabljenje obitelji izaziva suprotne učinke. „To predstavlja prijetnju za zreli rast pojedinca, njegovanje zajedničkih vrednota i etički napredak gradova i država“ (AL, 52).

U nastavku ćemo pobliže predstaviti ono što kaže naslov naše tribine, a u njemu nam se izrijekom sugerira tema ovisnosti te njihove razorne posljedice na obitelj i obiteljsku zajednicu. Što je ovisnost? Postoji li više različitih ovisnosti? Je li ovisnost bolest? Postoji li lijek za ovisnost?

***

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) ovisnost je psihičko, a katkada i fizičko stanje koje nastaje uzajamnim djelovanjem sredstava koji stvaraju ovisnost i živoga organizma koji koristi takva sredstva. Stanje ovisnosti je potom obilježeno ponašanjem, kao i vlastitim psihičkim procesima, koji su uvijek kompulzivni, to jest uključuju prisilnu žudnju za redovitim konzumiranjem sredstava ovisnosti, kad se radi o drogama i alkoholu, ili za ponavljanjem radnji i ponašanja, kad se radi o kockanju i klađenju, s namjerom da se doživi učinak sredstva ili radnje na psihičke procese ili, pak, da se izbjegne neugodnost koju uzrokuje odsutnost takvog sredstva ili radnje. Ovisnost je, dakle, psihofizička navezanost na sredstva i radnje koji uzrokuju specifične  kompulzivne psihičke procese i ponašanja.

Fizička ovisnost je stanje organizma koje nastaje zbog uzimanja nekog tvarnog sredstva koje uzrokuje ovisnost.
Psihička ovisnost je po simptomima slična fizičkoj ovisnosti, ali njezin uzrok nije neko tvarno sredstvo, nego određeno ponašanje, specifična radnja ili neka osoba.

Međutim, fizička i psihička ovisnost se međusobnu uvjetuju tako da nikada ne postoji čisto fizička ili čisto psihička ovisnost, nego se uvijek radi o psihofizičkoj ovisnosti. Uvijek je ovisna osoba, a ne neki njezin dio. Ovisnost uvijek pogađa ljudsku osobu, a ne tek njezinu psihu, mozak, živce ili osjećaje. Ovisnost je poremećaj slobodne volje, ravnoteže, usredotočenosti i opuštenosti ljudske osobe. Ovisna osoba je osoba takoreći izbačena iz takta, kompulzivna, rastresena i često neuračunljiva. Ovisna osoba nije samo problematična samoj sebi, nego jednako tako vlastitoj okolini, ponajprije obitelji. Ovisna osoba u obitelji čini cijelu obitelj ovisnom, tako da svi članovi obitelji na neki način postaju ovisni o stanju i ponašanju ovisne osobe.

***

Ovisnost o psihoaktivnim tvarima ili drogama uzrokuju najteže psihopatološke posljedice na pojedincu, obitelji i široj zajednici. Crkva naučava da „upotreba droge uzrokuje goleme štete ljudskom zdravlju i životu. Osim kad je riječ o strogo propisanom liječenju, upotreba droge predstavlja teški grijeh.“ Dakle, svaka upotreba bilo koje vrste droge i opojnih je teški grijeh jer predstavlja teško moralno zlo.

Iako je ovisnost o drogama najrazorniji čimbenik pojedinca i obitelji te zaslužuje našu punu pozornost, ipak nas danas prije svega zanimaju ovisnost o alkoholu ili jednostavno alkoholizam, ovisnosti o kocki i klađenju, kao i neke njihove štetne i razorne posljedice na obitelji i obiteljsku zajednicu, a ponajprije u povezanosti s nasiljem u obitelji.

***

Alkoholizam je jasno definirana i klasificirana bolest ovisnosti. Alkoholizam podjednako uzrokuje mentalne poremećaje i poremećaje u ponašanju. Ovisnost o alkoholu ili alkoholizam je stoga psihofizička bolest čiji su najprepoznatljiviji simptomi: snažna – kompulzivna – žudnja za alkoholnim pićem, gubljenje kontrole u pijenju, poslovna neuračunljivost, zanemarivanje obitelji, posla i ostalih osobnih dužnosti. Smatra se da je „alkoholizam najraširenija kronična bolest ovisnosti, koja predstavlja jedan od najozbiljnijih socijalnomedicinskih problema današnjice.“ Štoviše, „ovisnost o alkoholu progresivna je smrtonosna bolest karakterizirana gubitkom kontrole pijenja alkoholnih pića, opsjednutošću alkoholom te poricanjem povezanosti između pijenja alkohola i pogoršanja zdravlja i životnih prilika. Ovisnost o alkoholu, alkoholizam, jedan je od glavnih javnozdravstvenih problema u svijetu sa socijalnog i ekonomskog aspekta. Prepoznat kao multietiološki fenomen, alkoholizam je bolest ovisnosti koja u nekih osoba vrlo često dolazi u komorbiditetu i s drugim psihičkim poremećajima.“

U tom smislu, a za našu temu, važno je naglasiti da je alkoholizam jedan od najčešćih uzroka sveobuhvatnoga raslojavanja obitelji i obiteljske zajednice, zanemarivanja supružničkih dužnosti i roditeljskih dužnosti prema djeci, a nerijetko raspada i braka te i same obitelji. Alkoholizam ne  pošteđuje nikoga u obitelji. Pogađa sve članove obitelji. Obično je slučaj da obitelj skriva problem alkoholizma, a najčešće to čini zbog nelagode i srama. Dok stvar ne postane sasvim javna, obitelj se silno trudi ne bi li sama izašla na kraj s alkoholizmom u sebi, podnoseći teške patnje i žrtve radi pronalaska obiteljskoga mira, zajedništva i zadovoljstva.

Najdrastičnije posljedice alkoholizma na obitelj očituju se na djeci, a veličina štete varira ovisno o dobi djece. U tom smislu što su djeca mlađa to su štetne posljedice veće, dramatičnije i dugoročnije. Egzistencijalno zanemarivanje djece, kronično zanemarivanje roditeljskih i odgojnih dužnosti, otuđenje i bijeg od djece, skrivanje od djece i glumljenje pred djecom, samo su neke vidljive štetne posljedice alkoholizma na djecu. O onim nevidljivima, dakle emocionalnim, mentalnim i moralnim suvišno je i govoriti. Alkoholizam, dakako, utječe na zdravlje, mir i ravnotežu cijele obitelji. Obitelj nije podvrgnuta samo psihičkim, emocionalnim i mentalnim patnjama i neravnotežama, nego i socijalnim, materijalnim i financijskim. Ako je posrijedi alkoholizam jednoga od bračnih drugova onda je prvi na udaru alkoholizma u obitelji brak, kao temelj obitelji. Statistike govore da se jedna trećina brakova raspada zbog alkoholizma. On je štetočina koji nemilosrdno pustoši obitelj, psihički, emotivno, mentalno, duhovno, socijalno, materijalno i financijski. Negativni utjecaji alkoholizma na obitelj variraju ovisno o uznapredovalosti ovisnosti člana obitelji o alkoholu. Valja znati da ne postoje dobre i pozitivne posljedice alkoholizma na obitelj.

Neumjereno i prekomjerno ispijanje alkohola uvijek negativno utječe na obitelj, a naročito na djecu i mlade. Može se reći da alkoholizam u obitelji u ekstremnim slučajevima pretvara obitelj u pakao na zemlji, a redovito pretvara obitelj u jednu poremećenu, disfunkcionalnu, nesređenu i iznad svega nesretnu obitelj. U takvoj obitelji nema pravoga obiteljskog zajedništva, suradnje i planiranja, nego je sve podređeno diktatu ovisnosti. U takvoj obitelji postoji ogromna oscilacija u emocionalno-afektivnim odnosima, u rasponu od neskrivene ljubavi do otvorene mržnje i psihofizičke agresivnosti. U takvoj obitelji je veoma slaba ili nikakva komunikacija, razgovor i dogovor. U takvoj obitelji je narušeno ili posve uništeno povjerenje njezinih članova, budući da se sve treba skrivati i tajiti od alkoholičara, a naročito sredstva za opijanje.

U takvoj se obitelji danonoćno živi u neizvjesnosti pa i strahu, jer se ne zna što donosi nadolazeća noć, a što sutrašnji dan. Ukratko, alkoholizam u obitelji polako ali sigurno uništava brak i obitelj. Tko sumnja je li posrijedi ovisnost o alkoholu ili nije, neka samo povede računa o ovih nekoliko ponašanja: nedolazak kući u dužno vrijeme ili dolazak s velikim kašnjenjem ili čak u kasne sate; drsko i otresito ophođenje prema drugim članovima obitelji, naročito ako se radi o suprugu prema supruzi, ocu prema djeci itd.; neprihvaćanje osobne odgovornosti za obitelj i u obitelji; nemar prema djeci; velike oscilacije u raspoloženjima ovisno o stanju organizma glede ovisnosti; zapuštanje dobrih higijenskih navika; zanemarivanje vjerskih, duhovnih i socijalnih potreba i dužnosti; stalno držanje obitelji u strahu, napetosti, neizvjesnosti i nesigurnosti; otresito, drsko i agresivno reagiranje na dobronamjerne savjete o nužnosti promjene ponašanja i liječenju od ovisnosti. Ogromna većina obitelji s problemom alkoholizma je izložena grubim verbalnim i fizičkim konfliktima koji predstavljaju pravo obiteljsko nasilje.

***

Jedna od najdramatičnijih negativnih posljedica alkoholizma na obitelj je nasilje, upravo specifično označeno i definirano kao obiteljsko nasilje. Alkoholizam u obitelji je uvijek i neizostavno jedno specifično i podmuklo zlostavljanje obitelji,  počevši od zlostavljanja obiteljskoga zajedništva preko zlostavljanja pojedinih članova obitelji do zlostavljanja obitelji kao temeljne stanice društva i Crkve.

Možemo danas sa žalošću konstatirati da je dugo vremena trebalo da se naše svijesti i savjest probude i prepoznaju prisutnost, raširenost, podmuklost i posljedice obiteljskoga nasilja. Iako još uvijek postoje tendencije, koje su ili mentalno-psihološki ili sociokulturno uvjetovane, da se nasilje u obitelji prešućuje, zataškava, prikriva, ne prijavljuje ili jednostavno rečeno, podnosi, ipak iz dana u dan raste u nama svijest i budi se naša savjest o zloćudnosti i neprihvatljivosti bilo kakvog oblika nasilja među članovima obitelji, a naročito prema najranjivijim, to jest djeci i starcima. To iz jednostavnoga i elementarnog razloga što ne postoje moralni motivi i razlozi koji bi opravdavali podnošenje obiteljskoga nasilja i time pružanje zaštite obiteljskome nasilniku. Obiteljsko nasilje je moralno zlo. Ono je također i jasno definirano kazneno djelo.

U članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji Republike Hrvatske stoji da je nasilje u obitelji: „1. tjelesno nasilje; 2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci; 3. psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost; 4. spolno uznemiravanje; 5. ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci; 6. zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje“ (NN, 70/2017.).

Prema tome, nasilje u obitelji može poprimiti različite oblike, a najčešće se radi o tome da je posrijedi kombinacija više čimbenika, jer je primjerice mala vjerojatnost da tjelesno nasilje istovremeno ne uključuje i psihičko nasilje. Fizičko kažnjavanje i zlostavljanje, psihičko zlostavljanje, omalovažavanje i ponižavanje, seksualno napastovanje i uznemiravanje, jednostrano i neopravdano uskraćivanje materijalnih i financijskih sredstava, zanemarivanje i nebriga prema članovima obitelji s posebnim potrebama, to jest invalidima i starcima, samo je generički opis i popis neprihvatljivih ponašanja u obitelji koji se s pravom smatraju nasilnim ponašanjem i to ne zato što su pravno definirani kao kaznena djela, nego još prije toga zato što su moralno zlo i kao takvi zaslužuju bezuvjetnu osudu i odbacivanje.

Papa Franjo je izjavio da „u ovome kratkom pogledu na stvarnost – obiteljskih izazova – želim naglasiti da „(…) još uvijek nisu potpuno iskorijenjeni neprihvatljivi običaji. Tu posebno mislim na sramotno zlostavljanje kojem se katkada podvrgava žene, zatim na nasilje u obitelji i razne oblike porobljavanja koji ne predstavljaju demonstraciju muške snage, nego čin kukavica koje su se srozale na niske grane. Verbalno, fizičko i spolno nasilje koje žene trpe u nekim brakovima u opreci je sa samom prirodom bračnoga zajedništva. (…). Povijest je ostavila za osobom tragove ekscesa patrijarhalnih kultura, gdje se ženu smatralo nižim bićem, ali i u naše doba ne možemo prijeći šutke preko prakse surogat-majki, i 'iskorištavanja i komercijalizacije ženskoga tijela u današnjoj medijskoj kulturi'. Ima oni koji misle da su mnogi od današnjih problema nastali počevši od emancipacije žene. No taj argument nije valja, 'to je laž, to nije točni! to je svojevrsni maskulinizam'. Jednako dostojanstvo između žene i muškarca raduje nas zbog činjenice da nestaju stari oblici diskriminacije i da u krilu obitelji postoji sve veća uzajamnost“ (AL, 54).

***

Nasilje u obitelji može nastati od raznih uzroka. U novije se vrijeme brojne obitelji suočavaju s još jednim gorućim problemom i izazovom koji na sebi svojstven način loše i razorno utječe na obitelj i obiteljsku zajednicu. Radi se o problemu kockanja i klađenja. I ovdje se suočavamo s jednim fenomenom koji u neumjerenim i neurednim količinama postaje zdravstveni odnosno medicinski problem. Naime, postoji patološka sklonost kockanju koja spada u poremećaje navika i nagona. Poremećaj patološke sklonosti kockanju „se sastoji od čestih, ponavljanih epizoda kockanja koje prevladavaju u bolesnikovu životu na štetu njegovih socijalnih, radnih, materijalnih i obiteljskih vrijednosti i obveza.“ Kad se često ponavljane epizode kockanja pretvore u stalno i nekontrolirano kockanje, onda se radi o patološkoj sklonosti kompulzivnoga kockanja koje zahtijeva posebne medicinske tretmane. Prema tome, kad se govori o kockanju, onda je posrijedi patološka sklonost, a ne ovisnost, iako postoje mnoge deskriptivne sličnosti i zajedničke značajke da takvu vrstu sklonosti smijemo zvati i ovisnošću.

Patološka sklonost kockanju kao vrsta poremećaja navika i nagona, predstavlja jednu specifičnu kategoriju bolesti koja uključuje određene poremećaje ponašanja koji se ne mogu svrstati u druge kategorije. Za nju je karakteristično da pojedinac kocka bez neke jasne motivacije, da nije u stanju samoga sebe kontrolirati i da svojim kockarskim ponašanjem uzrokuje štetne posljedice najprije samome sebi, jer boluje od patološke ili čak kompulzivne sklonosti kockanju i treba se liječiti, a onda i vlastitoj obitelji, dok širina negativnih utjecaja na obitelj ovisi je li kockar član neke obitelji ili je već zasnovao vlastitu obitelj. Ukoliko ima vlastitu obitelj, tada su negativne posljedice na obitelj daleko složenije, ozbiljnije i dramatičnije, nego kad se radi samo o članu obitelji. Kockarsko ponašanje ima u sebi nešto nagonskoga, a to je upravo nagonsko izvršavanje radnje što ga onda svrstava u patološki fenomen. Nije mu poznat uzrok nastanka. Sklonost kockanju je patologija sui generis koju valja jasno razlikovati od ovisnosti o drogama i alkoholu, iako u ponašanju posjeduje mnoge deskriptivne sličnosti i zajedničke značajke.

Sve rečeno o patološkoj sklonosti kockanja vrijedi također i za patološku sklonost klađenju. Kockanje i klađenje i kada nisu patološka ili kompulzivna ponašanja uvijek predstavljaju problematična ponašanja odnosno ponašanja povezana sa specifičnim načinom ili stilom života. Taj stil života odvlači čovjekovu pozornost od bitnih stvari u životu, a zahtijeva također i mnogo vremena i novca. Trošenje vremena, koje je u tom slučaju, ipak, čisto gubljenje vremena, kao i trošenje novca, koje je u tom slučaju, ipak, puko razbacivanje novcem, uvijek se događa na nečiju štetu, bilo pojedinca bilo obitelji. Ako je riječ o roditelju, onda su to vrijeme i novac koji su jednostrano i neopravdano uskraćeni vlastitoj obitelji, a naročito djeci, i za to nema nikakvog opravdanja. Kockanje i klađenje roditelja već su po sebi psihički oblik obiteljskoga nasilja, odnosno maltretiranja djece i bračnoga druga, a često se događa da klađenje i kockanje uzrokuje i fizičko obiteljsko nasilje kad se obitelj otvoreno suprotstavi takvom ponašanju. Osoba s kompulzivnom i patološkom sklonosti kockanju spremna je i na fizičko nasilje da bi zaštitila vlastito ponašanje od kritike svojih bližnjih.

***

Može  zazvučati prejednostavno, a nekome i čudno da se problemi patoloških sklonosti i ovisnosti preveniraju odgojem i razvojem samo jedne, ali ipak kardinalne ili stožerne kreposti. To je krepost umjerenosti pomoću koje čovjek izbjegava i kloni se svakog ekstrema, podjednako onoga s previše i onoga s premalo, te se postojano drži razborite sredine koja mu osigurava upravo da bude umjeren, da posjeduje samokontrolu nad vlastitim sklonostima i nagonima, a naročito prema lošim navikama i ponašanjima, to jest porocima. U tom je smislu nauk Crkve jasan i jednostavan. „Krepost umjerenosti osposobljuje čovjeka da izbjegava svakovrsno pretjerivanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova.“

Tomu možemo dodati da izbjegava pretjerivanje u kocki i klađenju. Drugim riječima, katolički moralni nauk ne smatra da su dobra i raznovrsna jela zlo u sebi, da je alkohol zlo u sebi, da je duhan zlo u sebi, da su lijekovi zlo u sebi, nego drži i naučava da je svako neumjereno, a to znači pretjerano i ujedno štetno konzumiranje jela, dakle prežderavanje, zatim pretjerano i ujedno štetno konzumiranje alkohola, dakle opijanje i alkoholizam, potom pretjerano i ujedno štetno konzumiranje duhana, dakle ovisnost o nikotinu, te konačno pretjerano i ujedno štetno konzumiranje lijekova, dakle ovisnost o lijekovima, uvijek grješno. Posrijedi je pretjerivanje koje se zove porok, a porok je grijeh. Kad se k tome ima na umu da neka pretjerivanja stvaraju patološku ovisnost koja negativno i dramatično utječe na pojedinca, na obitelj, ali i na čitavu društvenu zajednicu, kao što su ovisnost o alkoholu te patološka i kompulzivna sklonost kockanju i klađenju, onda nam je jasno koliko je važna i neizostavna krepost umjerenosti. To je zrela i ispravno izgrađena karakterna osobina kojom možemo pravilno i razborito upravljati vlastitim nagonima i sklonostima, to jest pronalazi pravu i prihvatljivu mjeru koja odgovara upravo kreposti umjerenosti.

***

Na samome kraju donosimo jedno razmišljanje koje ističe važnost obitelji u liječenju alkoholizma. Umjesto bijega od problema, vedro i razborito suočavanje s problemom sa svrhom da se pomogne onome kome je pomoć uistinu potrebna. „Obiteljska terapija ima cilj u prvom redu stvoriti obiteljski uvid u alkoholizam. Svi članovi obitelji moraju doći do spoznaje da je alkoholizam njihov zajednički problem. Osnova obiteljske terapije alkoholičara jačanje je njegove motivacije za apstinenciju i promjenu načina života te poticanje samoodgovornosti za uspjeh terapije, čime se sprječava povratak obliku ponašanja koji je bio prisutan tijekom pijenja. Obiteljska bi terapija morala biti važan dio cjelokupnoga kompleksnog postupka u liječenju i rehabilitaciji svih poremećaja ponašanja. U kompleksnom liječenju i rehabilitaciji alkoholičara obiteljsko je liječenje  nezaobilazan dio postupka. Ponekad nije moguće uključiti cijelu obitelj jer su odnosi u obitelji do te mjere narušeni da ih je bez dužeg rada nemoguće ponovno uskladiti. Često se obitelj stidi alkoholičara ili ne vjeruje u uspješnost liječenja. Važna je uloga obiteljske terapije osnažiti komunikaciju, povjerenje i poboljšanje odnosa među članovima obitelji, stvoriti skladan i čvrst obiteljski sustav. Važno je provesti edukaciju alkoholičara i njegove obitelji jer alkoholičar ima iskrivljenu sliku o alkoholnoj bolesti i pratećim poremećajima.“