SLAVIM TE, OČE, GOSPODARU NEBA I ZEMLJE

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 22. studenoga 2018.

Kad čitamo Novi zavjet, izvorno svjedočanstvo svoje vjere, svoju kršćansku Magna charta libertatum, veliku povelju kršćanskih istina, osvjedočenja i sloboda, iskaznicu, skup spisa, pogotovo četiri evanđelja, Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo, trebamo biti svjesni kako pred sobom nemamo zbirku povijesnih zapisa, izvještaja ili pak zapisanih, stenografskih bilježaka onih koji su bili u društvu s Isusom, doživljavali njegovu osobu, koji bi bilježili događaje, iskustva, posebne darove koje je Isus imao, čineći čudesa, govoreći riječi koje prije njega nitko u tome i takvu obliku nije izgovorio.

Nisu to svjedočanstva o posebnim karizmatskim iskustvima ili specifičnim darovima. Spisi su Novoga zavjeta teološko vjerničko svjedočanstvo utemeljeno na spisima Staroga zavjeta – toliko puta imamo potvrdu kako se dogodilo, kako se nešto zbilo, da bi se obistinilo i ispunilo Pismo, zatim su ti spisi svjedočanstvo misli, mišljenja i promišljanja onodobna vremena i pojedinaca o osobi i liku Isusa Krista.

Isus se 'predao' svojima za nas   

Naime, uvijek trebamo poći od činjenice: Isus Krist ništa nije ostavio zapisano. Jednom je pisao u pijesku, ali ne znamo što. Nikakve norme, zakone, normativna pravila, nikakve konkretne pisane propise, nikakav kodeks ponašanja. Sve je Isus prepustio svojim učenicima, njima se predao, izručio. Latinski je to traditio, a traditio-tradicija je predaja, izručenje, ali istodobno i izdaja. Kad se nešto 'predaje', uvijek se nešto i (iz)gubi, imamo odbitke, gubitke, svako predanje vezano je i s izdajom, jer je nemoguće sve doslovce obuhvatiti. Kad se pitamo, što nam je Isus stvarno ostavio i povjerio, možemo reći, u Evanđeljima ćemo pronaći dva bitna naloga, dvije zapovijedi i molitvu. Naime, predao je novu zapovijed ljubavi, predočenu zorno u pranju nogu (sakramentalnom) na Posljednjoj večeri. Predao je svojima molitvu Očenaša, ali je ostavio euharistiju (=ovo činite na moj spomen!) po kojoj je prisutan svakomu vremenu i svim naraštajima. U toj trojini zgusnuto je i sadržano cijelo njegovo biće. Mogli bismo nabrajati blaženstva iz njegova ustavotvornoga govora, i sve one stvarne konkretne naputke. Međutim, Isus nam ne (pre)daje najprije nauk, zapovijedi, nego (pre)daje samoga sebe. Euharistija i riječ: Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20). To je bitno u Crkvi svih vremena! To je misija Crkve!

Crkva – čuvarica prošloga u sadašnjosti za vječnost

Stoga je zadaća Crkve, ali i teologije, umno promišljanje vjere, a ne samo čuvati što nam je dvije tisuće godina povjereno, predano. Biti ovdje i sada usredotočen na Kristovu prisutnost u svijetu, u svakom trenutku svoga/našeg života. Njegova skrivena prisutnost uvodi u trajni advent-došašće. Isus dolazi k nama, uprisutnjuje se u euharistiji stvarajući svetce. Pretvorba u Misi pre-tvara ljude u nove. Postaju novo stvorenje. Kruh postaje On, Tijelo Kristovo. Tu se ozbiljuje Isusova: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Upravo maleni i neuki znaju cijeniti Isusa i dar Njega u euharistiji.

Drugi je vatikanski sabor istaknuo tu protežnicu Crkve. Namjesto Crkve, čuvarice sjećanja, poklada i predaje, Sabor je htio staviti u žarište Crkvu kao sakrament, a sakramenti su znakovi s trostrukom protegom. Oni podsjećaju na tajne spasenja, uprisutnjuju i usadašnjuju zbiljnost spasenja te imaju usmjerenost naprijed, u vječnost, eshaton. Tajna Isusove osobe danas se dade iskusiti u živom posredovanju sjećanja (memoria), sadašnjosti te eshatološke usmjerenosti i budućnosti.

Razložnost i nada u vjeri

To je logika našega vjerovanja, zgusnuta i sadržana u predaji. Kršćanska vjera nije fanatizam ni fundamentalizam, nego od samih početaka ona je promišljena vjera, koherentna, povezana, logična (logike latreia – rekao bi Pavao – duhovno, 'logično', umno bogoslužje). Sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici ističe kako treba biti u svako doba spreman položiti račun, dati razložni odgovor spram nade – u istom slijedu, duktusu misli imamo pojmove i riječi 'apologia', 'logos' i 'elpis' – apologija, logos i nada… a neposredno prije toga veli kako treba Isus Krist biti svet u srcima vjernika i svetih. Pavao, makar kritičan glede umovanja i filozofije u 1 Kor 1, u istome spisu (14,19) jasno, zorno i otvoreno veli, radije želi reći u Crkvi pet riječi umnih, razložnih, da druge pouči, negoli deset tisuća riječi 'govorom u jezicima', što je danas popularno na karizmatskim skupovima (tzv. glossolalia).

Pavao traži od svojih razumsko obrazloženje, vjersku kulturu, temeljne istine vjere koje se daju logično utemeljiti, a ne se baviti mitovima i praznim pričama. Stoga su rani kršćanski pisci, apologeti i crkveni oci, tražili uporište kod poganskih filozofa i njihove kritike mitova i poganstva. Morali su to s razloga što su bili osvjedočeni da u Isusu Kristu posreduju ljudima istinu samoga Boga, da se u Isusu sami Božji Logos-Um-Misao-Smisao ot-kriva, objavljuje. Tko je pak osvjedočen da govori Božju istinu, nije ga strah suočavanja s pitanjima, propitivanjima i upitnicima s bilo koje strane; jasno, sukladno Petrovu naputku: Uvijek blago, s poštovanjem, skromno, jer imamo čistu savjest!

Produbiti vlastitu vjeru

Tijekom povijesti, međutim, mijenjaju se i razvijaju mišljenja i kulture, poimanje istine te temeljna čovjekova iskustva, pa je i vjera prisiljena razvijati svoje izražajne oblike i poimanje, nikada u pravilu ne 'izdajući', napuštajući svoju srčiku ni nutarnju bit. Treba svatko svoju osobnu vjeru izgrađivati i produbljivati kako ne bi ostala kržljava, rudimentarna ili primitivna. Davno se izrazio anglikanski obraćenik, blaženik Katoličke Crkve, John Henry kard. Newman: Bez izgrađene vjere, bez dostatna obrazovanja u vjeri jedni će pasti u praznovjerje, drugi u nevjeru, ateizam. Stoga se treba i smije i danas vjera suočiti s izazovima vremena, mišljenja, filozofije, kako su to činili veliki pape poput sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Već je papa Grgur Veliki rekao kako Božje riječi u čitatelju rastu s čitanjem. Što se više pojedinac unosi u Riječ, Riječ postaje bogatija, snažnija, poticajna. Duh uvodi u puninu istine.

Crkva je od samih početaka kušala sažeto prikazati svoje Vjerovanje. Ukratko, bez dugih i velikih opisivanja. Apostolsko vjerovanje do te mjere je zgusnuto da se slobodno može reći: Iza svake riječi, svake rečenice, otvaraju se svjetovi, nizovi slika, misli, kulturološki izričaji, dvijetisućljetna povijest vjere sa svim usponima i padovima. To se nastavlja i preko ovoga naraštaja u budućnost, u punini likova i s nesagledivim učincima. Punina činjenica i ideja zgušnjava se u izričajima našega Creda, a ono što slijedi nalik je golemu vodopadu ili pak velebnim epovima, poput Danteova.

Naš Credo u grčkom izvorniku naziva Boga Stvoritelja Poietes – poetom. Mogli bismo reći, ono što Bog čini jest čista poezija, Bog je vrhunski poeta, pjesnik koji u ovaj svijet ugrađuje, udahnjuje i unosi sebe preko stvaranja i Isusa Krista u Duhu Svetome. Bog stalno stvara, on je plodan u stvorenju. Treba samo baciti pogled na sve što su riječi i istine našega Vjerovanja stvorile tijekom povijesti, koliko mislilaca, teologa, mistika, pjesnika, umjetnika, kolika bijaše plodotvornost apostolskoga Simbola. Gotovo je svaka misao koja se rodila u prostoru i ozračju kulture nastale u kršćanstvu plod temelja naše vjere – Vjerovanja.

Božje utjelovljenje i materijalizacija u sakramentima

Upravo je činjenica Gospodinova utjelovljenja, dakle, Božja materijalizacija, u-tvar-enje; Isus - korektiv svakom spiritualizmu, zanesenjaštvu, 'duhovnjaštvu'. Kršćanstvo - vjera utjelovljenja Boga najuže je vezano uz materiju, tvar, jer je Božje utjelovljenje utkalo, unijelo materiju u samu bit i nutrinu objave. Kršćanstvo ne može pobjeći od materije, stvorene tvari.

Svi su sakramenti Crkve vezani uz materiju, tvar. Crkvena liturgija slavlje je tvarne, materijalne sakralnosti, posvećivanje tvari. Ona treba stvor vode za krštenje. Nije to duhovni, već fizički akt. Za sakrament pomirenja treba svećenikovo uho, izgovorena riječ, a ne samo apstraktna misao koju čovjek nosi u glavi. Trebaju nam kruh i vino za svetu Misu, i oni se ne mogu ničim zamijeniti (pivom ni krumpirima). Biskup treba doslovce položiti ruke (ne izdaleka) – u šutnji - na glavu ređenika da bi ga posvetio za svećenika. Treba nam ulje za pomazanje krštenika, bolesnika, krizmanika i svećenika. Treba muško i žensko da bi sklopili i 'tvorili' brak. Materija se opire poput granita duhovnom rasplinjavanju. Materija ne treba tumača, ona je nadohvat ruke, tu, kao činjenica, moćnija od bilo kakva nauka. Ona priječi da ne skliznemo u duhovne balone i neobvezatnost. Zato imamo u Crkvi blagoslove i blagoslovine, sakramente i sakramentale, gdje se želi cijela stvorena zbilja uključiti u tajnu našega Boga koji je postao čovjekom. Stoga hodočasnici žele nešto ponijeti s mjesta hodočašćenja, grumen zemlje, kamenčić, cvijet, travku, grančicu, nešto blagoslovljeno, posvećeno, s mjesta gdje Nebo dodiruje Zemlju (kao nekoć Sirac Naaman dvije mazge zemlje iz Izraela).

Zadaća nam je svoju vjeru produbljivati, srce oplemeniti, obzore širiti. Uhodanim pojmovima podariti novo značenje, dubinu, širinu, da kršćanstvo ponovno zasja u svim svojim protežnicama. Pavao će reći da sada ostaju vjera, nada i ljubav – ali je ljubav najveća (usp. 1 Kor 13). Ljubav ostaje, a sve naše kršćansko, misao i djelo, mora biti prožeto Isusovom sakramentalnom gestom pranja nogu – ljubav do vrhunca.

Isus daje orijentir: Ne budete, ne postanete li kao djeca, ne, ne ćete u kraljevstvo nebesko (usp. Mt 18,3). Nije cilj naivna vjera, djetinja(sta), već razumski optimizam u kome vjera i um jedno drugomu ne protuslove, gdje smo svi na putu u Emaus, na kome nam se pridružuje Neznanac, uvodeći nas u tajne, tumačeći Pismo i lomeći kruh. I onda nestaje iz vidokruga da bi ostao u kruhu. „Ovo je moje Tijelo!“ Noli me tangere kaže Uskrsli Mariji u vrtu, na uskrsno jutro.Idem ispred vas da bih bio svima blizu. Djeca to najbolje razumiju. Zato imamo djecu u La Salettu, Bernardicu u Lurdu, Međugorje, Kibeho. Sve sama mjesta gdje je Poruka upućena djeci da budu prenositelji nebeske transfuzije. Tumač je Pismo, Predaja, vjera, sakramenti.

Međugorje, 21. listopada 2017.
Dr. fra Tomislav Pervan  OFM