ZAŠTO JE VAŽNO KAKO ŽIVIM?


Dr. sc. Ante Bekavac, OFM, Zagreb
Posušje, 22. listopada 2018.

Uvod
Zasigurno svi mi susreli smo se s pitanjem što trebamo činiti sa vlastitim životom? Zašto se trebamo truditi oko dobra, istine, čestitosti i drugih vrlina koje nam život čine smislenijim i radosnijim. Puko izvršavanje i legalizam nisu dostatni. Čovjek se brzo umori i sve mu to na neki način dosadi. Kad se okrenemo oko sebe brzo ćemo primijetiti da ljudi ono što nose u svom srcu i vrednote kojima su predani tako i žive. Mi kršćani, vjernici na poseban način pozvani smo u svoj život integrirati vrednote evanđelja kako bi one usmjeravale naša djelovanja. Stoga ćemo u ovom predavanju pokušati pronaći odgovor na ovu našu zadanu temu. Jer ovo je bitno moralno pitanje i ono pogađa u samo srce i savjest svakoga od nas.  

1. Kontekst moralne krize čovjeka

Svi ćemo se složiti da nesumnjivo živimo u vremenu krize čovjeka. To je ponajprije moralna kriza koja se odražava na sve druge razine čovjekova življenja. Ako malo bolje slušamo ljude oko sebe prijetiti ćemo da oni sebe više ne doživljavaju u tradicionalnom smislu kao imago Dei već više kao produkt samih sebe odnosno da je čovjek rezultat vlastitog napora i da je on proizvod tehničkih mogućnosti. Upravo brisanjem čovjekove odrednice kao imago Dei raspala se slika koja počiva na metafizičkoj pretpostavci. Čovjekova težnja za slobodom danas je postala radikalna. No, s druge strane vidimo kako loše definirana sloboda ima u sebi mnoga proturječja. Duboka svijest o slobodi i dostojanstvu koja označava ovo naše vrijeme potiče nas da uočimo i zamke slobode koje nam onemogućuju da živimo dostojno vlastite slobode kao najvećeg Božjeg dara čovjeku.

Čovjek suvremene kulture živi sa nečim što  se naziva struktura nesretne svijesti. Tehnika i znanost nisu odgovorili na naša najdublja i najtjeskobnija pitanja. Tu se prije svega pokazuje čovjekovo egzistencijalno razočaranje jer se sve više zapleo u mrežu u potrazi sa izvorima od kuda dolazi i kamo ide. To mu je donijelo nelagodu podrijetla. S pravom se danas možemo zapitati: “je li kršćanska vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu? Je li ona za nas 'djelotvorna' – je li ona poruka koja na nov način oblikuje naš život ili je tek 'informacija' koja nam je negdje ostala u uhu, ali su je zaglušile i preplavile neke novije informacije?” `1

Mi živimo u svijetu koji je izgubio dimenziju svetosti i otajstvenosti. Svijet, priroda, čovjek shvaćaju se mehanicistički. Prevlast razuma oblikovala je etiku i moral odvojen od objektivnog dobra i istine. Čovjek proživljava najgoru noću moru u oblicima dekadencije, moralnog srozavanja, površnosti, strahova, bolesti. Čovjek je naprosto htio biti slobodan. Htio se osloboditi neznanja, predrasuda. Htio je da sve njemu služi. Tako je oslobođenje za vlastitu slobodu postavio kao svoj jedini cilj a sredstva pomoću kojih je to učinio su znanost i tehnika.`2 Apsolutizacija tehnike i znanosti vodi u pomutnju u kojoj se gubi orijentacijski izvor naše ljudskosti. Naime, ako napredak i tehnička moć ne vodi napretku čovjeka i njegovom očovječenju onda je to prijetnja čovjeku.`3

Upravo iz te ideologije slobode koja vodi u slijepi dogmatizam ono je što poništava iskonsku slobodu čovjeka. Problem pred kojim se danas nalazimo jest čovjekova sljepoća tj. razum je postao slijep za svijet duhovnog tj. nematerijalne stvarnosti.`4 Da bi čovjekova sloboda bila uistinu sloboda i da bi čovjek bio moralno biće on treba i nužno mora imati svijest i spoznaju dobra i zla. Bez toga odnosa prema dobru i moralnoj odgovornosti čovjek postaje opasan i dezorijentiran.

Naša sličnost s Bogom kao izvorom naše ljudskosti svoj temelj ima u duhovnoj naravi. To znači da čovjek u sebi osjeća tu svoju duhovnost jer mu je po spoznaji i slobodi upućen poziv da se u čitavom stvorenom materijalnom svijetu samo čovjek radikalno izdiže i razlikuje od svih drugih živih bića.
Ove misli nas dovode do spoznaje da je u razumijevanju čovjeka nužno polaziti od čovjeka kao Božje slike da je čitav čovjek Božja slika i da je pozvan na zajedništvo života s Bogom.

Današnja kriza koju svi proživljavamo na sebi vlastiti način rekli smo da je moralna kriza koja svoj korijen ima u tome što je naša ljudska moralnosti istrgnuta iz odnosa prema dobru i istini te se u svojim životima kao i ponašanju sve više vodimo logikom tehničke moći i razuma odvojenog od dobra i istine.

Već je sv. Toma Akvinski rekao da na samu narav moralnog savršenstva spada  da je čovjek okrenut prema dobru ne samo u području duha nego i u tjelesnom području. Dobro dakle mora proizlaziti iz čitavoga čovjeka jer je jedino dobro ono posve ljudsko kao cjelovito dobro koje proizlazi iz njegove duhovno-tjelesne konstitucije.`5
Staro je naime pravilo da: Numquam allud natura, aliud sapientia dicit - nikada ne kaže priroda jedno a mudrost drugo.

Današnje poimanje čovjeka rezultat je rastanka sa kršćanskim poimanjem čovjeka kao imago Dei  s time se zapravo dogodio i rastanak od moralnih izvora  koji su čovjeku pružali smisao i svrhu i omogućavali mu moralni rast i usmjeravali su ljudsko djelovanje prema zahtjevima moralnog dobra. Nova antropologija koja je na djelu nadahnuta je ideologijom tehničke moći i osakaćenim razumom koji iskrivljuje same moralne izvore na kojima čovjek sebe vidi kao imago Dei. No, to je tek jedna polovica istine. Druga polovica tiče se pomračenja izvora morala, naročito onih objektivnih izvora koji se niječu otvoreno ili jednostavno se prešućuju ili zabacuju a veličaju se subjektivni izvri poput slobode, sobne savjesti koji u nedostatku sa povezanostima sa objektivnim moralnim izvorima čovjeka zavode na stranputicu relativizma i krutog subjektivizma.

Također jedan od glavnih uzroka krize je i antropocentrizam koji je usredotočen na prolazne i relativne kategorije i vrijednosti. Radi se o jednoj iščašenoj koncepciji čovjeka koja duboko izokreće ljudski razum, slobodu, savjest i dostojanstvo. On svoje korijene ima duboko u povijesti tamo već sa R. Baconom i R. Descartesom. No za našu temu i izlaganje bitno je reći da je čovjek samoga sebe ustoličio kao jedino mjerilo istine i dobra.

Papa Franjo u enciklici Laudato si`6 također naglašava da je ova antropologija uzrok suvremene krize koja se očituje i u ekološkoj krizi. Iskrivljeni način shvaćanja čovjeka i njegova djelovanja doveo nas je do uništenja. Franjo tako konstatira da smo ušli u novu dob čovječanstva koje nas je dovelo na raskrižje.`7

Sve ovo nam ukazuje da proživljavamo radikalnu moralnu krizu izvora ne da bi smo se prestrašili ili obamrli od strahova i mučnine, nego da bi smo ponovno otkrili vrijednosti cjelovite antropologije koja polazi od čovjekove stvorenosti na Božju sliku i priliku. Kad god se čovjek htio riješiti moralnog zakona i postati slobodan od bilo kakvog moralnog imperativa počeo je razarati svoju slobodu jer je zamračio izvore iz kojih napaja i kojima hrani svoju čovječnost. Izmičući objektivnoj istini postao je žrtvom vlastite samovolje.`8

Uzrok krize morala i moralnih izvora je isključenje Boga što je činjenica koja se već pokazuje u Svetom pismu o gradnju kule Babilonske. U toj priči pokazuje se sva ljudska oholost i grijeh a to je sagraditi grad i društvo, biti samima sebi dostatni i moćni isključujući Boga. To isključivanje Boga očituje se ne u nekom sučeljavanju s njime koliko više u zaboravu i ravnodušnosti spram Boga, kao da ga nema, kao da nema Božjeg nauma s čovjekom. Riječ je dakle o kidanju odnosa s Bogom u kojoj se očituje sva dramatičnost i težina najdubljeg čovjekova pada tj. najmračnijeg grijeha koji potamnjuje izvor iz kojega čovjek dolazi i u koji uvire. Neposlušnost Bogu u nepoštivanju moralnog zakona što ga je Bog upisao u srce svakog čovjeka što je potvrđeno i objavom. `9 To je danas samo srce krize onoga našega biti čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Počeli smo uređivati život i svoje odnose kao da Boga nema ili nam je suvišan u životu.

2. Spoznaja dobra i istine
U daljem izlaganju poslužit će je mislima i idejama sv. Ivana Pavla II.,  u enciklici Veritatis spelndor i držim da nam za ovo naše predavanje uvelike može pomoći da i mi otkrijemo odgovor na postavljeno pitanje za našu temu.

Naša nam kršćanska vjera govori da smo pozvani  k spasenju putem vjere u Isusa Krista «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka» (Iv 1,9). Na taj način mi postajemo djeca svjetlosti i u tome je naše posvećenje istini (usp. 1 Pt 1,22).`10

Mi znamo da  posluh istini nije baš ugodan i jednostavan. Sveto pismo nam svjedoči o iskustvu grijeha na koji je čovjek potaknut od 'oca laži' (Iv 8,44) tako da smo mi trajno u napasti da svoj pogled odvraćamo o živoga i pravoga Boga i da ga upravljamo idolima tako da istinu Boga zamjenjujemo istinom laži. To u nama umanjuje sposobnost da spoznamo istinu, oslabljuje našu volju da prione uz istinu. To nas dovodi do relativizma i skepticizma tako da se čovjek okreće u potragu za nekom vrstom slobode koja se nalazi izvan istine. Sv. Ivana Pavao II., nas podsjeća da nijedna tama zablude i grijeha ne može potpuno ukloniti iz čovjeka svjetlo Boga Stvoritelja. `11

U dubini svoga srca svi mi osjećamo da u nama ostaje čežnja za apsolutnom istinom i žeđ da dosegnemo puninu njezine spoznaje. Da je tomu tako pokazuje naše traganje o smislu života. Zasigurno da razvoj znanosti i tehnike govori o čudesnosti našega ljudskog uma i napora ali nas ne oslobađa od postavljanja pitanja Zašto trebamo živjeti? i Kako trebamo živjeti? U samom srcu našega života ova pitanja duboko odzvanjaju u dubini naše savjesti. Nitko od nas ne može umaći pitanja Za što trebam živjeti? Sto trebam činiti? Kako razlikovati dobro od zla?

Odgovor na ova pitanja moguć je samo zahvaljujući sjaju istine koja odsijeva u nutrini našega duha. Stoga se odgovor na ova pitanja osobito na ona duboko moralna i etička pitanja dao sam Krist Gospodin jer je on sam odgovor na naša pitanja i na misterij našega života. Na to nas je podsjetio Koncil la je rekao da naš ljudski život postaje razumljiv jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Isus na objavljuje misterij Oca nebeskoga i u tom mistriju otkriva se i otajstvo čovjeka i njegova poziva.`12

Stoga mi vjernici znamo da pitanje razumijevanja čovjeka jest ponajprije moralno pitanje koje nas doseže u dubini našega bića i da je Crkva pozvana i njezina je dužnost da trajno ispituje znakove vremena i da ih tumači u svjetlu evanđelja. Samo tako ona može odgovoriti svakom naraštaju i čovjeku na pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života. `13

Da bi smo bolje razumjeli ovu našu temu krenut ćemo od jednog ulomka evanđelja kojega nam donosi Matej a radi se o susretu Isusa i mladića (usp. Mt 19,16). Ovaj susret pomoći će nam da ponovno poslušamo na jasan način ovo pitanje koje se nalazi u naslovu našega predavanja.
(Pročitati odlomak Evanđelja Mt 19,16-21).

U ovom mladiću prepoznajemo svakoga čovjeka koji svjesno ili ne svjesno pristupa Kristu koji je Otkupitelj čovjeka i postavlja mu moralno pitanje. Ovdje je to moralno pitanje punine smisla i života to nije samo pitanje o pravilima koja treba održavati. Ovdje se pokazuje da u srcu svakog čovjeka u srcu svake djelatnosti ljudske odluke leži tiha težnja i unutarnji poticaj koji pokreće našu ljudsku slobodu. Ovo je pitanje naposljetku poziv apsolutnog Dobra koje nas privlači i zove k sebi, to je jeka dozivanja Boga, početka i svršetka čovjekova života. Stoga je posve jasno da nas je i Koncil pozvao da trebamo rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu`14 jer je Krist jedini odgovor koji utažuje žeđ našega ljudskog srca u odnosu na pitanje istine i moralnog dobra kojeg trebamo činiti.

Da bi bi ljudi mogli ostvariti susret s Kristom, Bog je htio svoju Crkvu koja služi upravo tome samo jednom cilju da svaki čovjek uzmogne pronaći Krista, kako bi Krist mogao sa svakim čovjekom hodati stazom života. `15

Prvo pitanje koje mladić postavlja Isusu tiče se dobra koje treba činiti. To je ono pitanje koje odzvanja u srcu svakoga od nas:
«Učitelju dobri koje mi je dobro činiti da imam život vječni?» (Mt 19,16)
Iz najdublje dubine ljudskoga srca uzdiže se pitanje ovoga mladića kao i u svima nama a to je neizbježno i bitno pitanje za život svakoga čovjeka: ono se zapravo odnosi i tiče se moralnog dobra koje valja činiti i života vječnoga. Mladić naslućuje da postoji duboka veza između moralnog dobra i savršenstva ispunjenja vlastite sreće. On je pobožan izraelac odrastao u sjeni duge tradicije i Zakona i vjere svoga naroda a ipak postavlja pitanje. Postavlja pitanje ne zato što ne bi u Zakonu našao odgovor na njega. Vjerojatnije je da on to čini u susretu s Isusom jer Isusova osoba zrači i u njemu je pobudila nova pitanja moralnog dobra i spoznaje i ostvarenja toga dobra. On osjeća potrebu da se suoči s onim koji je započeo svoje propovijedanje novom i odlučnom objavom «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» (Mk 1,15)

Današnji čovjek se iznova treba okrenuti Kristu da od njega dobije odgovor na pitanje o tome što je dobro a što zlo. On je Učitelj, Uskrsnuli koji u sebi ima život vječni i koji je trajno prisutan u svojoj Crkvi i u svijetu. On vjernicima - nama - otvara knjigu Pisma i otkriva nam potpuno volju Oca, poučava nas o moralnom djelovanju. Na izvoru i vrhuncu  povijesti spasenja on je Alfa i Omega čitave ljudske povijesti. Krist otkriva čovjekovo stanje i njegov poziv u cijelosti. Stoga 'čovjek koji želi sam sebe do dna shvatiti - ne samo po neposrednim, nesavršenim, često površnim, čak prividnim kriterijima i mjerilima svoga bića treba da se sa svojim nemirom i nesigurnošću, čak sa svojom slabošću i grešnošću, svojim životom i smrću približi Kristu. Taj čovjek treba da tako kažemo, ući u Krista s cijelim svojim bićem, treba da usvoji i asimilira svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kao bi iznova pronašao samoga sebe. Ostvaruje li se u njemu duboko događanje, on će uroditi ne samo plodovima štovanja Boga, nego također divljenjem prema samome sebi.`16  
Ako dakle hoćemo prodrijeti u samu srž morala prema evanđelju i iz njega ubrati duboki i nepromjenjivi sadržaj moramo istražiti smisao pitanja što ga je mladić postavio Isusu te još više pustiti da nas vodi Isusov odgovor. Isus odgovora takom pedagoškom jasnoćom i preciznošću koja je i nama potrebna. `17

«Jedan je samo dobar.» (Mt 19,17)
Prije nego odgovori na pitanje Isus želi potaknuti mladića da odgovori na pitanje svoga motiva zašto Isusu postavlja pitanje o dobru. Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je on Dobro. Pitati se o dobru zapravo znači okrenuti se u biti prema Bogu punini dobrote. Isusu pokazuje u svojem odgovoru da je mladićevo pitanje religiozno pitanje i da dobrota koja privlači istodobno veže čovjeka, ima svoj izvor u Bogu, dapače je sam Bog, onaj koji je jedini dostojan da bude ljubljen svim srcem, umom i dušom (Mt 22,37). Onaj koji je izvor čovjekove sreće. Isus svodi pitanje o moralnom dobrom djelovanju (ponašanju) na religiozne korijene, na priznavanje Boga, koji je jedina dobrota, punina života, posljednja svrha ljudskog djelovanja, savršena sreća.

To što čovjek jest i to što mi jesmo što moramo činiti očituje se u trenutku kada nam Bog otkriva sama sebe. Dovoljno je za to vidjeti Deset Božjih zapovijedi. U njima se Bog spoznaje i prepoznaje i pokazuje kao izvor dobra koji je jedini dobar usprkos čovjekovom grijehu i da ostaje uzorom moralnog djelovanja čovjeka jer u srcu i savjesti odzvanja njegov poziv ''Sveti budite jer sam ja svet'' (usp. Lev 19,2).

Moralni se život predstavlja  kao odgovor na darovane poticaje što ih Božja ljubav umnaža u susretu s čovjekom. To je odgovor ljubavi - Čuj Izraele - zato ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom. Neka ti se ove riječi urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima - odgajaj ih tako (usp. Pnz 6,4-7). Moralni je život obuhvaćen darovanom ljubavlju Božjom, pozvan da odražava njegovu slavu. Stoga djelovati moralno i tako se ponašati znači pripadati Bogu, njega slušati u savjesti hoditi s njim i na njega se oslanjati. Priznati Boga kao temelj i srce našega života jest bit morala. Bez ove spoznaje sav ljudski napor ostaje uzaludan. Moralni život i njegovo ispunjenje dolazi od samo jednog dara Božjega a to je ponuda sudioništva u božanskoj Dobroti koja se otkriva i priopćuje u Kristu, onome koga bogati mladić naziva riječima 'Učitelju dobri'. To što mladić naslućuje naposljetku se potpuno razotkriva u riječima 'Dođi za mnom' (Mt 19, 21).

Bog u Kristu ušao je u dubinu naših savjesti, dodirujući iznutra naše čovještvo. On prebiva u srcu svakoga od nas po misteriju Utjelovljenja jer se na taj način sjedino sa svakim čovjekom. Stoga je izvor i mjerilo svake naše ljudskosti.`18

«Ako hoćeš u život vječni, čuvaj zapovijedi.» (Mt 19,17)
Rekli smo da samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je on Dobro. Bog nam je već dao odgovor na ovo pitanje a to je učinio stvorivši nas na svoju sliku i priliku i usmjerio nas je mudrošću i ljubavlju pomoću moralnog zakona koji je urezao u naše srce (usp. Rim 2,15) To nije ništa drugo nego svjetlo razuma koje nam je Bog ulio. Zahvaljujući njoj (svjetlosti) poznajemo ono što nam valja činiti i ono što nam valja izbjegavati. Tu svjetlosti i taj zakon Bog je dao u stvaranju. Sva povijest spasenje svjedoči o tome Božjem zahvatu.
Isusov odgovor mladiću  da treba čuvati i vršiti zapovjedi pokazuje nam da postoji objavljenja tijesna veza između vječnoga života i poštivanja Božjih zapovijedi. Božje zapovijedi pokazuju put života k njemu i vode nas k Bogu. A izraz život vječni označava sudioništvo u samom Božjem životu, on se ostvaruje u svojoj svojoj punini tek u smrti, ali u vjeri je već dano svjetlo istine, izvor osjećaja za život, početno sudjelovanje na punini nasljedovanja Krista.

Isusov odgovor nije dovoljan mladiću koji nastavlja pitanjima o smislu održavanja zapovijedi. On pita koje zapovijedi. On pita što mora činiti u životu da bi pokazivao priznanje Božje svetosti. Isus ne želi nabrojiti sve pojedine zapovijedi koje su bitne za čovjeka, nego upućuje u samu srž zapovjedi. Kako ona može pomoći da čovjek izraste u zrelu i moralno odgovornu osobu. Isus ga podsjeća na da su zapovjedi u svrhu da se brinu o dobru osobe, slike Božje, putem zaštite njezinih dobara. Zapovijedi imaju svrhu zaštiti ljudski život jer predstavljaju osnovni uvjet za ljubav. One su istodobno provjera naše autentičnosti jer su one put prema slobodi. One svjedoče o neraskidivu jedinstvu ljudskog života s Bogom i ljudi međusobno da su svi naši međuljudski odnosi istovremeno utkani u odnos s Bogom.

Punina zapovjedi je sam Krist jer je on ispunjenje Zakona jer ostvaruje autentično značenje zakona u ljudskom životu. Krist tako pokazuje da on sam postaje živi i osobni zakon koji poziva na nasljedovanje. On po Duhu udjeljuje milost da s drugima dijeli svoj život i svoju ljubav te im nudi snagu da svojim odlukama i djelima budu njegovi svjedoci. (usp. Iv 13,34-3)`19

«Hoćeš li biti savršen» (Mt 19,21)
Isusov odgovor mladiću koji ga pita o dobru koje treba činiti i pomoću kojega treba zadobiti život vječni ne zadovoljava mladića. On kaže da je sve to obdržavao. Nije lako mirne savjesti reći sve sam to čuvao, ako se jedva razumije stvaran doseg zahtjeva što ih krije Božji zakon. Pred Kristovom osobom spoznaje da mu još nešto nedostaje. Na tu svijest nedostatka odnosi se Isus svojim posljednjim odgovorom: koristeći nostalgiju za puninom koja nadmašuje legalističko tumačenje zapovijedi dobri Učitelj poziva mladića da stupi na put savršenstva. U tom smislu ovdje nas se otvara put što ga je Isus naznačio u blaženstvima. Zaista svako blaženstvo obećava na jedan osobit način upravo ono dobro koje čovjeku otvara put u život vječni koje je dapače sam po sebi život vječni. Ona nemaju neka posebna pravila držanja i ponašanja nego govore u unutarnjim držanima i egzistencijalnim temeljnim stavovima i stoga se ne podudaraju sa zapovijedima. Nema niti među njima nesuglasja niti razdijeljenosti. I jedni i drugi odnose se na dobro, na život vječni. Blaženstva su Isusov autoportret, način sjedinjena s njim i stoga su poziv na nasljedovanje.

Isusov razgovor s mladićem pomaže nam shvatiti uvijete za moralni rast čovjeka koji je pozvan na savršenstvo. Da bi to postigao potrebna je zrela moralna sloboda i božanski dar milosti.

Savršenstvo zahtijeva onu zrelost u darivanju sebe na koje smo pozvani u slobodi. Isus otkriva posebnu dinamiku rasta slobode prema zrelosti, te istodobno potvrđuje temeljni odnos slobode prema božanskom zakonu. Čovjekova sloboda i Božji zakon nisu sučeljeni, naprotiv pozivaju se jedno na drugo. Isusov učenik/učenica zna da je njegov poziv usmjeren prema slobodi. Vi ste braćo na slobodu pozvani, ali ta sloboda ne smije postati izlikom grijehu, nego naprotiv ona je u službi ljubavi (usp. Gal 5,13).

Onoliko smo slobodni i moralno zreli koliko služimo  Bogu i onoliko smo robovi grijeha koliko služimo grijehu. Mi smo duboko svjesni ove nutarnje dinamike moralnog života da se ne možemo zaustaviti na minimumu vršenja zapovijedi već smo pozvani na puninu života. Znamo da je to krhak put slobode ali je moguć po milosti što nam je Bog daruje u Kristu da posjedujemo punu slobodu djece Božje i tako u moralnom životu odgovorimo na uzvišeni poziv vjernika u Kristu da budemo sinovi i kćeri Božje u Božjem Sinu Isusu Kristu. `20

«Dođi i idi za mnom» (Mt 19,21)
Put i istodobno sadržaj savršenstva sastoji se u oponašanju Krista u nasljedovanju Krista pošto se odreknemo samih sebe, svoga egoizma i narcisoidnosti. Sada vidimo i postaje nam jasno da nije svejedno kako živim bilo osobno u obitelji ili javno posao, susjedi, župna zajednica. Isusov poziv mladiću je pođi za mnom. To je poziv kojega će čudesnu dubinu cjelovito shvatiti Isusovi učenici poslije Kristova uskrsnuća kada ih Duh Sveti povede prema punini istine (usp. Iv 6, 13).

Poziv je upućen svakome od nas jer nam je povjerena zadaća da očitujemo u svom životu i ponašanju Božju svetost. Stoga slijediti Krista je bitan i izvora uvijek kršćanskog morala. Riječ je o tome da prianjamo uz Isusovu osobu da se ne dijeli njegov život niti sudbina od našega osobnoga života i naše životne sudbine jer samo po Kristu sudjelujemo u slobodnoj i ljubljenoj volji Oca. Kristov učenik zaista postaje učenik Božji. Isus je to svjetlo koje rasvjetljuje tamu u našim srcima.

Slijediti Krista nije neko puko izvanjsko oponašanje, jer dotiče čovjeka u njegovoj dubokoj nutrini. Biti Isusov učenik znači biti u sukladan s njim koji je toliko posao poslušan da je sebe na križu dao za naše spasenje. Putem vjere Krist prebiva u srcima našim i tako je on srastao s nama i u nama čitava našega života. On je jedini istinski učitelj i odgojitelj moralnog života vjernika. Njegov život u nama  je plod milosti, djelatne prisutnosti Duha Svetoga u nama. Uranjanjem u Krista, mi postajemo udom njegova Tijela koje je Crkva. Isus nas poziva da ga slijedimo na putu ljubavi koja se daruje braći se sestrama, bližnjima. Njegov postupak, riječ, njegova djela i propisi tvore moralno pravilo ili izvor kršćanskoga života. Nasljedovanje Krista  i ponovno življenje po zapovijedi ljubavi nije moguće čovjeku samo s njegovim snagama. On postaje sposoban za tu ljubav na temelju primljenoga dara.

Odgovor na ovo pitanje zašto je važno kako živim pokazuje se u ljubavi i životu prema Evanđelju jer to nije život po propisima jer ono što Isus zahtijeva nadmašuje snage čovjeka. To je moguće živjeti samo kao plod Božjega dara koji ozdravlja i liječi i preobražava čovjekovo srce putem svete milosti. Takav život moguće je samo po milosti koja nam je dana a koja nadilazi puko izvršavanje Zakona. Riječ je o mogućnosti koja je otvorena čovjeku isključivo po milosti po daru Božjem po njegovoj ljubavi. S druge strane svijest da je primljen dar, da se u Isusu Kristu ima ljubav Božju rađa i podupire odgovornu slobodu.`21

Moralno pitanje koje smo postavili kao kao temu našega predavanja upravo se tiče i odnosi na naše temeljno ljudsko ustrojstvo, da ne možemo zanemariti pitanje slobode nego je postavljamo u samo središte jer nema morala bez slobode. Čovjek se samo u slobodi može okrenuti Dobru `22 O kakvoj je slobodi riječ? Naime, govori se o onoj slobodi koja je u nama izuzetan znak Božje slike. Boga nas je htio slobodne dakle moralne sposobne za spoznaju dobra i zla.

Zaključak

Ovo pitanje koje smo postavili na početku našega predavanja i na koje smo odgovor tražili siguran sam da nam je pokazalo ispravnost i potrebu da budemo predani Dobru i Istini. Naime, svatko od nas u glasu savjesti traži Istinu i dužan ju je slijediti kad je nađe i uz nju pristati čitavim svojim životom.`23

Odgovoriti na pitanje Zašto je važno kako živim? pokazuje se u našem djelovanju, ponašanju, u našim međuljudskim, obiteljskim, bračnim odnosima jer svaki naš ljudski čin je ujedno i moralni čin. Mi djelujemo iz slobode i temeljne spoznaje razlike između dobra i zla. Stoga nam ne smije biti svejedno niti sebi možemo dopustiti da naša ponašanja budu dvoznačna. Ona trebaju biti autentična kako je pokazalo naše predavanje. Da bi to uistinu mogli biti trebamo se okrenuti Kristi Gospodinu izvoru svakoga dobra. Nama je dana milost i svjetlo vjere koje rasvjetljuje našu slobodu i razum da vidimo dublje i jasnije i da upravo iz te temeljne spoznaje dobra i istine postupamo tako u svojoj svakidašnjoj praksi. 

1) BENEDIKT XVI, Spe salvi – U nadi spašeni. Enciklika o kršćanskoj nadi (30. studenoga 2007.), Zagreb, 22008., 22, (dalje SS).

2) Usp. ZBOR ZA NAUK VJERE, Naputak. O kršćanskoj slobodi i oslobođenju (22. ožujka 1986.), Zagreb, 1986., 7, (dalje KSO).

3) Usp. SS, 22.

4) Usp. Joseph RATZINGER, O relativizmu i vrjednotama, Split, 2009., 38-39.

5) Usp. Bernhard HÄRING, Kristov zakon, sv. I. Opća kršćanska moralna teologija, Zagreb, 1973., 85-86.

6) Usp. FRANJO, Laudato si'. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. svibnja 2015.), Zagreb, 2015., 101, (dalje LS).

7) Usp. LS, 101.

8) Usp. KSO, 19.

9) Usp. IVAN PAVAO II., Recontiliatio et paenitantia – Pomirenje i pokora. Enciklika (2. prosinca 1984.), Zagreb, 1996., 14, (dalje RP).

10) Usp. IVAN PAVAO II., Veritatis spelndor - Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. kolovoza 1993.), Zagreb, 22008., 1 (dalje VS).

11) Usp.  VS, 1.

12) Usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, VII. Izdanje. Popravljeno i dopunjeno, Zagreb, 2008., 22, (dalje GS).

13) Usp. GS, 4.

14) Usp. OT, 16.

15) Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis - Otkupitelj čovjeka. Nastupna enciklika (4. ožujka 1979.), Zagreb, 21997., 12 (dalje RH).

16) Usp. VS, 8.

17) Usp. VS, 8.

18) Usp. VS, 9-11.

19) Usp. VS, 12-15.

20) Usp. VS, 16-18.

21) Usp. VS, 19-21.

22) Usp. Deklaracija Dignitatis humanae o slobodi vjerovanja (7. prosinca 1965.), u: DRUGI VATIKANSKI KONICL, Dokumenti, Zagreb, 72008., 2 (dalje DH).

23) Usp. DH, 1.

2019  Župa Posušje