Predavanje fra Tomislava Pervana na Tribini u Posušju

Detalji

Objavljeno: subota, 08. prosinca 2018.

GRIJEH I SAKRAMENT ISPOVIJEDI – POMIRENJA

Ni u jednoj svjetskoj religiji nemamo do te mjere izraženu zbiljnost grijeha kao u kršćanstvu i židovstvu. Od samoga početka čovjekova bivovanja na ovoj zemlji grijeh je pratilac. Praroditelji, Adam i Eva, navukli su na sebe prokletstvo, neposluhom, hoteći biti ravni Bogu. Htjeli su biti bogovi. Grijeh nepovjerenja, neposluha, grijeh oholosti, neponiznosti. Čovječe, stvor si, ne Stvoritelj. Međutim, čovjek u svojoj oholosti želi svrgnuti Boga te upropaštava sebe i svoje potomstvo. Na prvi grijeh praroditelja slijedi bratoubojstvo, Kain je zatukao Abela, iz zavisti.

Nakon toga grijeh se širi poput stepskog ili šumskog požara u sušno doba godine. Zahvaća pred sobom sve tako da i sam Bog zaključuje da treba iskorijeniti čovjeka koga je stvorio, šaljući opći potop. Spašava se Noa s obitelji, ali budimo svjesni: Ni tu se nije grijeh iskorijenio, grijeh ulazi s čovjekom i u korablju pa imamo nakon Potopa opetovani čovjekov pad. Babilonska kula znamen je ljudske oholosti, trajni spomenik i upozorenje da je čovjek stvor, da se ne može vinuti do božanskih sfera svojim nastojanjima.

Izabrani narod – Izraelci – u trajnoj su kušnji otpada. Netom su se domogli žuđene slobode iz egipatskog ropstva, zapadaju u idolopoklonstvo. Klanjaju se Zlatnom telcu – simbolu egipatske religije. Otpad od Boga provlači se kroz cijelu židovsku povijest te su njihovi grijesi kulminirali u ponovnom sužanjstvu – ovaj put u Babilonu. Proroci su Božji glas u narodu koji poziva na obraćenje. Odvraćanje od privida, laži, grijeha, zavodljivosti božanstava te klanjanje Bogu u srcu. Obrezati srca, ne tijela.

Jedno od najdojmljivijih mjesta u Starom zavjetu koje tako zorno opisuje čovjekovo stanje grijeha pronaći ćemo u Knjizi proroka Izaije, poglavlje 59., koje je naslovljeno kao „Psalam“. Tu se opisuje stanje grijeha u kome se ljudi nalaze. Grijeh stvara jaz između Boga i čovjeka, Bog nas ne čuje, grijesi zastiru Božje lice. Ruke u krvi ogrezle, prsti u zločinima, jezik podlost mrmlja, usne izgovaraju laži, nitko s pravom tužbe ne podiže niti koga sude po istini. Uzdaju se u ništavila, u ništa, laži kazuju, začinju zloću, rađaju bezakonja! I prorok priznaje: „Mnogo je naših opačina, grijesi naši protiv nas svjedoče!“ Odmetnici smo od Boga, govorimo podlo, odmetnički, u srcu smišljamo riječi lažljive. Nema pravde ni pravice, jer „na trgu posrnu istina, i poštenju nema više pristupa“ (59,14).     

Na kraju sam Gospodin onako rezignirano zaključuje kako „nema više čovjeka“ (r.16). Grijeh čovjeka raščovječuje, nije više Božja slika, postaje karikaturom samoga sebe. Stoga imamo toliko puta u knjigama Staroga zavjeta velika pokornička bogoslužja u kojima cijeli narod okajava svoje grijehe, zablude, otpade, nevjeru te priznaje kako su sve kazne što su ih tijekom vremena zadesile plod njihovih grijeha, od kralja pa do običnog ratara ili pastira.

    SAKRAMENTI  U  CRKVI

Sakramenti su dragocjenost u Crkvi, izvor života i zalog vječnosti. Uvijek je opasnost da dragocjenost postane nešto svagdanje. Primjerice kod euharistije. Kao i kod mnogo toga u životu. Ono što svećenik čini na oltaru, u ispovjedaonici, čini sam Krist. Izgovaramo uvijek u prvom licu: Ovo je moje tijelo! Ovo je krv moja! I ja te odrješujem od svih tvojih grijeha – u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Vanjski znak prati uvijek riječ koja tumači što se zbiva.

Prisjetimo se poruke s početka Matejeva Evanđelja. Kad je Josip bio u dvoumici glede Marijine trudnoće, kad ju je htio otpustiti, potajice, javlja mu se Anđeo u snu i poručuje između ostaloga da Djetetu dadne ime „Isus – jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). Isus dolazi spasiti nas, osloboditi nas, otkupiti nas od grijeha i krivnje. Smisao Isusova dolaska jest grijeh svijeta, grijeh svakoga od nas i spas. Dolazi zbog mene, tebe, nas! Na Posljednjoj večeri izgovara riječi nad kruhom i vinom: „Prolijeva se za vas i mnoge na OPROST GRIJEHA“. Izgovara se to u svakoj svetoj Misi. To je bilo prije križa. Daje tumač žrtve na križu u riječima na Posljednjoj večeri.

Nakon Uskrsa prvo što Isus čini jest ustanova sakramenta pomirenja, ispovijedi: Mir – Duh Sveti – oprost grijeha! Isus nakon Uskrsa apostole šalje. Nije ih pitao žele li, hoće li, nego ih odašilje. Nemaju drugoga izbora nego Gospodina slijediti. Isus kao Uskrsli nije više vezan uz prostor i vrijeme kao mi. Vječnost nije beskonačnost vremena ni prostora, nego trajna sadašnjost. Isus kao Uskrsli trajno je prisutan u vremenu i prostoru, svim mjestima i svim vremenima. Teško nam je to shvatiti, ali imamo u Novom zavjetu upravo svjedočanstva takve Isusove prisutnosti. Ulazi na zatvorena vrata, nije vezan uz prostor, isto tako ni vrijeme. Uskrsnuće je konačna žetva vremena u jednoj točci – Isusu Kristu. Kao uskrsli on je bliži nama nego mi sami sebi. 

      ZNAK KAO KOMUNIKACIJA  

Živimo okruženi znakovljem. Sjednemo li u vozilo, ako se nismo zavezali, signalizira nam dosadni znak da se vežemo. Padne li temperatura ispod četiri stupnja, signalizira nam vozilo da je opasnost od smrzavanja ili poledice na putu. Uključim li navigaciju pa skrenem s puta, upozorava me da treba promijeniti smjer. Odnosno, već ona pruža mnoštvo piktograma, sličica, kao i računalo kad s njim radim. Kod bilo koje tiskovne konferencije imamo otraga, iza leđa, mnoštvo reklama svjetskih „brand“-tvrtaka. Mnoštvo prometnih znakova, a onda na sve strane kratice, počev od biblijskih knjiga, do javnih poduzeća itd. Suvremeni život vrvi od kratkih poruka koje su ujedno i tumač.

U životu ima i drugih znakova, mnogo značajnijih, bitnih, ljudskih, daleko od puke mehanike i ljudske inventivnosti. Primjerice, kolodvori, zračne luke. Dolasci i odlasci, zagrljaji, suze, poljupci. Ljudi se privijaju jedni uz druge, ne želeći da se rastanu. Ili pak kod ukopa. Sve su to znakovi koji mnogo govore. Šaputanje u uho, poljubac. Vanjski znak, ali ima u sebi nutarnju poruku. Nešto ljude povezuje i to žele izraziti vanjskim gestama, kretnjama. Zajedništvo, vidljivo i nevidljivo. Inače bi zagrljaj bio suvišan, prazan, bezdušan, puka vanjština, ako nema sadržaja iznutra. Kod ponovnog susreta dolazi do izražaja ono što je već postojalo u životu tih ljudi. Sociolozi bi rekli, komunikacija je bitna za naš život. Znakovi samo utvrđuju međusobnu komunikaciju.
 

ISUS I SVIJET ZNAKOVA

I u Isusovu životu znakovi igraju bitnu ulogu. Isus je liječio bolesnike. Kako ih je liječio? Polagao bi na njih ruke, dodirivao ih. Znao je tisnuti svoj prst u uho gluhonijema čovjeka, izgovorio bi riječ „Effatha“ tj. „Otvori se!“ Pravio od prašine i pljuvačke smjesu i mazao oči slijepcu.

Isus nije samo liječio. On je pozivao djecu k sebi, grlio ih, blagoslivljao. Jeo je i pio s grješnicima, carinicima. Učenicima noge prao. Slavio s njima pashalnu večeru.
Sve to zadire duboko u čovjekovu tjelesnu dimenziju. Isus je sve svoje akcije pratio riječima. Riječ i čin, riječ i znak. Kod Isusa riječ i znak tvore cjelinu, jedinstvo. Stoga gotovo sve što čini tvori u njega jedno jedinstvo, nosi u sebi sakramentalnu strukturu. Ono što je Isus činio nakon uskrsnuća i što čini Crkva u sakramentima, ima svoj predložak, uzorak u Isusovu životu.

Stoga možemo reći, nakon Uskrsa organski se razvija ono što je Isus za svoga zemaljskog života započeo. Sakramenti postaju komunikacijom između uskrslog Krista i kršćana. Sve se odvija u znakovima koje prate riječi. Znak je bitan – njega prati riječ koja je sastavni dio sakramenta. Inače bi sve bilo puka magija i bajanje.

Zamislimo bračno zajedništvo u kome partneri ne razgovaraju, ne izmjenjuju znakove, gdje se danima ne razgovara, gdje nema pogleda, nježnosti, dodira, gdje nema poljupca, zagrljaja – takav brak ide prema svome rasulu, bankrotu, ili je odavna već prestao biti brakom. Znakovi su bitni u bračnom životu. Bez znakova nema bračnoga života. Bez znakova ne možemo uopće egzistirati jer su znakovi bitni preduvjet za susret. Oni su izvorno ljudska potreba, nešto bezuvjetno, oni su most između vidljivog i nevidljivog, vremena i vječnosti, između zemaljskog vremena i Božje vječnosti.

USTANOVLJENI ZNAKOVI - SAKRAMENTI

Sakramenti nisu magijski čini. Nisu oni droga koja bi se nudila. Nisu ni puko sjećanje na ono što je Isus činio. Oni su stvarni susret, sjedinjenje. Oni su zajedništvo. Tu ima Isus inicijativu, ne mi. On je počeo s tim, on je to ustanovio i ostavio činiti „Njemu na spomen“. U definiciji sakramenta imamo činjenicu da su to vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist da bi preko njih posredovao nevidljivu milost. To je bitno za svaki sakrament. Ne možemo mi uspostaviti komunikaciju s Isusom Kristom, nego to čini on u sakramentima. Što je ostavio Crkvi, vrijedi za sva vremena. Krist Isus je sakrament susreta Boga i čovjeka. U njemu se susreću Bog i čovjek, dok je Crkva kumulativni sakrament, ona u sebi sadrži sve sakramente. Sakramenti su realizacija Crkve u prostoru i vremenu. Crkva je temeljni sakrament koji u sebi uključuje sve druge.

Veliki teolog Romano Guardini postavlja u jednoj svojoj knjizi pitanje: Kako možemo uopće znati tko je zbilja Bog? Daje odgovor: Možemo znati samo promatrajući Isusa Krista, zagledani u Isusa Krista. Isus Krist je slika Boga nevidljivoga, veli Poslanica Kološanima. On je Božja Ikona. Iz Isusovih riječi i radnja možemo saznati tko je zbilja Bog.

Zatim se nadalje Guardini pita: Odakle znamo tko je bio Isus Krist? Ima toliko slika, toliko slutnja, toliko raznih tumačenja i suprotstavljenih mišljenja o Isusu Kristu. On nudi odgovor: U konačnici znamo tko je Isus Krist samo iz vjere Crkve. Pristup k Isusu imamo samo u zajedništvu vjernika, na tlu vjerničkih zajednica. One nam omogućuju pristup istinskom Isusu. Kad kažemo da imamo sedam sakramenata, onda su to samo vanjski vidljivi izražaji života Crkve u svijetu, Crkve kao temeljnog sakramenta.

Crkva je vidljiva, a temelji se na nevidljivom temelju Isusu Kristu. Isusu živom, uskrslom i proslavljenom. Crkva njega naviješta, Isus djeluje u onima koji u njega vjeruju. Gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime sabrana, i on je tu među njima. Kad se govori o sakramentima, treba imati u zreniku temeljni sakrament – Crkvu. Krist nije sam, on je uvijek u zajednici i ja ga samo u zajednici mogu susresti. Ne mogu vjerovati sam, nego samo u zajednici, općinstvu svetih. Ne mogu ni nasljedovati Isusa bez drugih koji su uključeni u to zajedništvo.

Susret s Isusom u sakramentima događa se uvijek u zajedništvu. Bez zajedništva nemoguće je iskusiti snagu sakramenta. Stoga je preporuka Crkve da se svi sakramenti slave u okviru zajednice vjernika. Počev od krštenja do bolesničkog pomazanja. Nema privatnog kršćanstva.  
 

SAKRAMENTI I ZBILJNOST KRIŽA

Svijet nije perivoj, nego mjesto koje smo mi ljudi svojim grijesima izobličili, gdje smo posijali svoje otrovno sjeme. Nemoguće je odstraniti iz stvorenja patnju i križ. Proroci su u Starom zavjetu naviještali Božju poruku i bili su odreda ubijani. Ivan je Krstitelj naviještao, otvorio svoja usta i svoju je riječ platio glavom. Isus je naviještao novo doba, kraljevstvo Božje i za to je otišao u smrt. Dakako, svojom smrću pokazao nam je put iz naše bijede, dao nam životni smjer nasljedovanja njega. Stoga sakramenti sadržaju u sebi ne samo veličinu i slavu stvorenja, nego su vezani nužno uz muku i smrt Isusovu.

Krštenje je suumiranje s Kristom, i samo ako s Kristom umremo, možemo s njime i uskrsnuti. Sakrament pomirenja jest čin gdje se već sada stavljamo pred konačni Božji sud, podlažemo se Božjem sudu i tražimo milosrđe, smilovanje i oprost za životne promašaje. U euharistiji, lomljenju kruha i pijenju kaleža, imamo udjela u Isusovoj tjeskobi, njegovoj smrti, njegovu predanju. U najsvetijem činu sv. Mise, u pretvorbi imamo upravo tu riječ: Prolijeva se krv za sve za oprost grijeha! Svećenički red jest ovlast u Isusovo ime činiti ono što je Krist činio. Činiti kao on, govoriti što je on izrekao. Sakramenti vode prema križu, ali i prema slavi Uskrsloga. Kroz patnju prema predokusu vječnoga.

KATASTROFA U DAVIDOVU ŽIVOTU

Ispovijed kao sakrament gotovo je nestala iz svijesti zapadnih vjernika i katolika. Nekoć su ispovjedaonice u crkvama i prvostolnicama rađene od najboljeg drveta, ukrašavane, danas su postale neuporabive. Ničemu ne služe. Desetljećima vjernici ne idu u ispovjedaonice, ne ispovijedaju svoje grijehe. Ispovjedaonice su postale odlagalište za pribor za čišćenje crkve. Tu su metle, kante, krpe, sanitarni pribor. Mjesto gdje su se vjernici čistili od grijeha postalo je mjesto gdje se odlaže pribor za čišćenje svetoga prostora. Zašto je tomu tako? Gdje su razlozi i uzroci da se izgubila svijest potrebe ispovijedanja? Ljudi ne griješe manje, nego više – ali, gdje nema Boga, nema svijesti grijeha. Ljudi su otjerali Boga te time i svijest grijeha, pa stoga pune psihijatrijske ordinacije i truju se psihofarmacima.

Nema više ni svijesti zajedništva. Svijet je postao svijet individualaca i svatko kuša na svoj način s Bogom riješiti svoje „račune“. Da bi sakramenti bili učinkoviti, treba živa zajednica koja živi iz svijesti Crkve koja je temeljni sakrament. Bog je Bog povijesti, dao nam je Crkvu, a svima nama treba svakodnevno obraćenje. U svijesti vjernika manjka Crkva koja je biotop za život duha i srca, za našu vjeru.

Nedostaje i osobna svijest grijeha i krivnje. Poremećena svijest i savjest, pseudoznanstveni pogledi na život. Ulogu svećenika preuzeo je psiholog ili psihijatar, psihoanaliza je nadomjestak za svećenika. Jedno je jasno – nikakav psiholog ni psihijatar ni psihoanalitičar, psihoterapeut ne može skinuti s čovjeka krivnju. To može samo Bog. Sve drugo su vulgarni pokušaji da se čovjeka oslobodi od krivnje. Oni govore o sjeni, o super-ego, o agresijama, o kompleksima krivnje i manje vrijednosti itd., ali ne mogu govoriti o krivnji u teološkom smislu riječi. O tome ne mogu ni govoriti jer nisu kompetentni.

Ako su to stvarno izvrsni, dobri psihoterapeuti te spoznaju da je pacijent koji pred njim sjedi vjernik, uputit će ga na mogućnost da potraži oprost u ispovijedi i olakšanje u vjeri. To se događa rijetko. Obično će reći: „Ma, kakav osjećaj krivnje! Bacite to kroz prozor. Nemojte se time opterećivati“. To nam savjetuju i s televizora mnogi „savjetnici“ za koje ne postoji pojam grijeha ni krivnje.

Pa sve su „sapunice“ i filmovi prepuni grijeha, bluda, preljuba, razvrata. „Afere“ su uvijek pikantne, uloge i partneri se mijenjaju na tekućoj vrpci. Pa će reći: „Dogodilo mi se!“ – „Nije bitno… Idemo dalje“ itd… Ljudi se kušaju sami osloboditi grijeha, dati sami sebi odrješenje… Ali to ne ide. Treba mi netko drugi reći: „Grijeh ti je oprošten“. Vulgarni pristup nečemu što određuje čovjekov život i sudbinu svijeta.

Jasno, kad se otjera Bog iz društva, nema više nikakvih moralnih ograda ni zasada. Nema zapovijedi ni propisa, svatko čini što ga volja. Hitler je htio riješiti društvo židovskih i kršćanskih moralnih zasada, kršćanske savjesti, svijesti grijeha – i a što su učinili u povijesti nacizam i komunizam: Ostavili su iza sebe stotinu milijuna žrtava!

Mnogi tvrde kako je sva bijeda čovječanstva odatle što je prihvatilo kršćanske zasade. Kao, navodno, kršćanstvo stalno nastoji u ljude utjerati zabrane i zapovijedi, govor je tu o nekakvu ljubomornom Bogu koji stalno kontrolira, nadgleda, koji je čovjekova konkurencija, nebeska policija. Htjeli bismo biti drukčiji, ali to taj Bog ne dopušta. I stoga su ljudi na Boga bijesni.

DAVIDOV GRIJEH I PAD

Zato vrijedi promisliti što to židovstvo i kršćanstvo govori i naučava o grijehu i krivnji. Tu nam je Biblija uvijek najbolji saveznik jer u njoj nema teorije, nego se sve zorno ilustrira. U njoj imamo zorne zgode i Božji narod u tim zgodama i događajima izriče svoje iskustvo spram Boga i svijeta, znanje o grijehu i oprostu grijeha.

Ono što se dogodilo kralju Davidu spada u svjetsku literaturu. Biblijsko izvješće o Davidovu grijehu. Rat je. Vojnici na bojištu. David u svome gradu. Popodnevni sati. Izišao na verandu. Ugledao ženu lijepu kako se kupa. Požudne oči, požuda se spušta u srce. Raspituje se i dozvao je k sebi. I žena zatrudnje. Njezin muž Urija dolazi s fronte. Ne želi ići doma, i na kraju nosi sa sobom u naprtnjači, svojoj ruci vlastitu smrtnu presudu. Stavljen je u prednju crtu fronte i pogiba. Dojavili to Davidu i Urijinoj ženi. Kad ga je oplakala, David je uze k sebi kao ženu. Nežidovku.

Međutim, GOSPODINU SE TO NIJE SVIDJELO! Stoga mu šalje proroka Natana koji u slici jednoj ovci izgovara kralju: TI SI TAJ ČOVJEK! Čita mu litanije i lekciju spram njegova grijeha te što je počinio. Dijete će umrijeti. Ali se nikada više mač ne će udaljiti od tvoje kuće.
Na sve to David samo prozbori: SAGRIJEŠIO SAM PRED GOSPODINOM!

Ono što je tu opisano jest zločin. Izveo ga je ne neki drumski razbojnik, nego slavni kralj David. On – pojam kralja u židovstvu. Vjernik je on, nije bezbožnik, poput Heroda koji je uzeo tuđu ženu te zbog nje dao Ivana u tamnici smaknuti. David je pjevao pjesme Gospodinu, a nakon ovoga grijeha čuveni Psalam 51. Što čitamo jest bez imalo šminke.

Zanimljivo, drugi bi narodi svoje veličine štitili, krili bi njihove grijehe i ljubavne pustolovine. Toga nema u židovstvu. Svi smo ljudi, podložni grijehu. Stoga je grijeh onih gore veći. Božje djelo provlači se kao crvena nit – i preko grješnih ljudi koji su se obratili i služili Božjem planu.
Davidov grijeh nije zapravo samo preljub, nego i gore: Zloporaba moći. Ima moć i stoga gura čovjeka u smrt.

Sveti Ivan napisa u svojoj Prvoj poslanici: Požuda tijela, požuda očiju, oholost života! Ovdje je najprije požuda očiju. To vodi do grijeha. Grijeh je plodio trudnoćom. David bi htio da Urija pošto-poto ide doma svojoj ženi, nakon tjedana ratovanja. Ali on ne želi. Kao da je prozreo igru. I onda vrtložnik grijeha. Gura Uriju u prve redove, a s njim ginu i izvrsni junaci. Iz požude rađa se ubojstvo - smrt. Ali tu ne svršava. Grijeh se nastavlja u Davidovoj lozi. GOSPODINU SE NIJE SVIDJELO TO ŠTO JE DAVID UČINIO! – David je na trenutak isključio Boga iz svoje svijesti i srca. Bog nije u igri. On je izvan događanja. Grijeh je grijeh i krivnja je krivnja – i bez spomena Boga. To ne mogu isključiti ni psihologija ni sociologija.

Moćnici međutim misle, imam moć, činit ću što hoću, što mi se sviđa. Ja određujem što je dobro a što zlo. Imam vlast činiti što hoću. Đavolska logika – sve dok dođe ono zaključno: GOSPODINU SE NIJE SVIDJELO.

Nije li Bog posljednja instanca i zadnje mjerilo dobra i zla, sva se etika urušava u sebe i ide prema samovolji. Nema li Boga, dopušteno je sve. I ubijanje nerođenih, i staraca, i abortus, i eutanazija. Nema ni savjesti jer se savjest mora odgajati.

Tko je posrednik toga mjerila? Kako saznati pravu mjeru i mjerilo? Tko će nas poučiti razlikovati što je dobro što zlo? Treba iskustvo, treba zajednica, narod. Kod Davida to je prorok Natan te iskustvo hoda naroda sa svojim Bogom. Iskustvo krivnje i grijeha, oprosta i pomirenja.

Nakon zgode s ovčicom David izriče sud: SMRT JE ZASLUŽIO TAJ ČOVJEK! Ti si taj čovjek, Davide, govori mu Natan. Izriče smrtnu presudu nad samim sobom. Do toga nije došlo, jer je David svoj grijeh okajao. Gospodin ti je grijeh oprostio. Ne ćeš umrijeti!

ALI TU NIJE KRAJ…

Presuda je izrečena, Davidu Natan u Božje ime oprašta grijeh nakon što je priznao svoju krivnju. Pomislili bismo, sad je sve u redu. Kao i nakon dobre ispovijedi. Pokajnik napušta ispovjedaonicu, izmoli nekoliko Očenaša i ide sretan kući. Miran, rasterećen i lagan kao ptica.

Međutim, nije tu kraj priče. Dijete začeto u preljubu umire, a onda se događaju još strašnije stvari na dvoru. Polubrat siluje polusestru, Abšalom se osvećuje, podiže bunu, David u smrtnom strahu. Pobuna je ugušena, Abšalom pogiba. Mač se ne udaljuje od Davidova dvora.
Pitamo se: Što se tu događa? Nije li Bog oprostio grijeh? Nije li tu Bog osvetnik? Ne.

Ono što se tu očituje je stvarnost povezana uz grijeh. Krivnja grijeha je oproštena, grijeh je izbrisan. Ne postoji više. To je utješno i oslobađajuće rasterećenje duše. Ali GRIJEH MIJENJA SVIJET. MIJENJA SVIJET NAGORE! Grijeh ostavlja tragove. Svaki grijeh nosi sa sobom posljedice. Ponekada i strašne. Primjerice, kad netko nekomu zapali kuću. Može on svoj čin, svoj grijeh poslije okajati, ispovjediti, može čak i platiti. Ali KUĆA JE RUŠEVINA. Tako i grijeh ostavlja iza sebe ruševinu u duši. U obitelji. Grijeh djeluje razorno na sve oko sebe.

I nisu to samo izvanjske, materijalne posljedice. Razara se nešto u srcu. Koliko osoba govori kako ih guši u grudima, kako ih srce steže, kako je razorena duša i biće. Razoreno povjerenje prema drugima. Može se razoriti vjera. Jesmo li svjesni koliko toga razaramo u svojim bližnjima i drugim ljudima svojom psovkom u kući, svojim bogohulama, svojim bludom, preljubom, pobačajima, lijenošću, svojim cinizmom, svojim nepovjerenjem, tračevima, ogovaranjem, neprovjerenim pričama, prijetvornim životom?     

Ako živimo u grijehu, grijeh stanuje u nama, našim domovima, zlo se u nama utjelovljuje. Pogotovo u obiteljima. Grijeh se prenosi s roditelja na djecu. Grijeh se prenosi na one koji su o nama ovisni. Koji su u nas zagledani pa ih onda grijehom formiramo i deformiramo.

Tako se i Davidov grijeh prenosio. Ima teške posljedice u cijeloj obitelji. Sin želi biti kralj namjesto oca, provalio je u Davidove odaje, obeščastio njegove žene, silovao. O tome bruji cijeli Izrael. Sin ponavlja javno što je otac David učinio kriomice.

Nije tomu kriv Bog, nego čovjek stvara preduvjete da se grijeh širi. Posljedice se znaju osjećati i kroz naraštaje ako čovjek ne živi obraćeničkim, svetim životom. Kod Davida Bog daje novu šansu sa Salomonom. Ali će i on svršiti tragično – prepustivši se pogankama, živeći u razvratu.

U povijesti Davida i Betšabeje imamo izdiferenciranu teologiju grijeha i krivnje. Imamo pred sobom svu bijedu čovjeka, ali i veličinu ako se obrati. Tu nam se jasno kaže kako se grijeh nikada ne usmjeruje samo protiv bližnjega, nego i protiv Boga. Ne s činjenice da bismo grijehom Boga uvrijedili, nego zato što grijeh pogađa samoga Boga. Mi naime svojim grijehom zatamnjujemo, zamračujemo spasenje i sreću koju čovjeku Bog želi. Stoga David i veli: SAGRIJEŠIO SAM PROTIV BOGA! Ne samo preljubom protiv braka svoga bližnjega, ne samo ubojstvom nevina čovjeka, nego protiv Boga.

To je duboka spoznaja Biblije. Kad griješimo, razaramo ne samo dio svijeta. Grijehom zaustavljamo Božji plan koji želi spasiti cijeli svijet. Želi spasenje svih ljudi. Grijehom se ogrješujemo o Boga i njegovo djelo u svijetu. Vrijedi i obrat: Ako se zauzmemo u izgradnji boljeg svijeta, da nastanu zdrave zajednice, pomažemo da se spasenje ostvari u svijetu, i to onda prekriva mnoštvo grijeha. Stoga je ispovijed – prava i životna – Božji

Fra Tomislav Pervan 
Međugorje, u listopadu 2018.