Danijel Labaš: „Djeca medija” – mladi obrazuju mlade

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 14. veljače 2019.

Sažetak
U ovome se radu prikazuje odgojno-obrazovni pristup projekta „Djeca medija“ što ga na području Hrvatske provodi Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK). „Djeca medija“ projekt je medijskoga odgoja kojim se postiže informacijska i medijska pismenost, posebno djece i mladih, koje obrazuju mladi. Projekt koji se provodi od 2010. godine obuhvaća održavanje interaktivnih predavanja i medijskih radionica po osnovnim i srednjim školama, radijsku emisiju i priloge koji se objavljuju na internetskoj stranici www.djecamedija.org, a namijenjeni su ne samo djeci i mladima, nego i nastavnicima i roditeljima, ali i svima koji se zanimaju za medijsku pismenost. 

U središtu su projekta djeca i mladi, kojima se želi pomoći da postanu ne samo svjesni i kritični u odabiru i korištenju medija, nego im se – posebno na području novih digitalnih medija – želi pomoći kako bi postali sigurni i odgovorni korisnici, ali i stvaratelji medijskih sadržaja.

Ključne riječi
medijska i informacijska pismenost, medijski odgoj, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK), „Djeca medija“, novi mediji, mladi

___________
Prof. dr. sc. Danijel Labaš, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Uvod
„Masovni mediji su ‘previše važni da bi bili ostavljeni kontroli profesionalaca i medijskih vlasnika’, a mediji su ‘vrijedna javna dobra koja moraju doprinijeti javnom interesu i razvoju društva’“ (Kumar, 2000 prema Reichmayr, 2001: 6). Upravo je zbog te činjenice u današnjem kontekstu više nego ikada potrebno razmišljati o medijskoj i informacijskoj pismenosti pri čemu se ona ne smije pomiješati s računalnom pismenošću ili IT pismenošću, kako ističe Unesco u svojoj Deklaraciji o informacijskoj i medijskoj pismenosti. (2)

Kroz više desetljeća u svijetu se mnogi pojedinci – znanstvenici, istraživači, nastavnici, odgojitelji i roditelji – kao i odgojno-obrazovne ustanove bave pedagoškim pitanjima i odgojnim pristupima za korištenje medija, a u novije vrijeme osobito novim digitalnim medijima i internetom (3). Prema Pier Cesaru Rivoltelli kroz to su se povijesno razdoblje razvijali različiti modeli pristupa internetu: od zaštitničkoga i kritičkoga pa sve do liberalnoga i antiprohibicionističkoga (Rivoltella, 2002). Svima je ipak krajnji cilj bio poticanje na medijsku pismenost(4) i medijski odgoj (5).

Istina je da novi mediji i nove digitalne tehnologije predstavljaju izazov u odgojnoj optici. S jedne strane, na antropološkoj se razini uočava da mogu štetiti međuljudskim odnosima i neposrednoj interpersonalnoj komunikaciji. S druge, na kognitivnoj razini uočljiv je problem „pretjerane informiranosti“ ili „zagušenja informacijama“ koje se često brkaju sa znanjem, pri čemu je vidljiv i gubitak „specifične težine“ informacija zbog nepobitne činjenice da je u bujici informacija koje nas svakodnevno zapljuskuju preko raznih medija, posebno preko internetskih stranica – na kojima svatko može biti „novinar“ – jako teško razlučiti koje su važne, a koje su potpuno nebitne. Osim nebitnih, tu su i moralno i ljudski štetne informacije o rasizmu, vjerskoj netoleranciji, terorizmu, pornografiji, pedofiliji, nasilju ili pak o promicanju različitih političkih i ekonomskih ideologija, od kojih neke svoj „odraz“ imaju u takozvanom „digitalnom jazu“ između zemalja bogatih informacijama i onih koje nemaju pristupa informacijama koje su nužne za ravnomjeran i uravnotežen razvitak i napredak cijeloga svijeta, posebno siromašnih zemalja (Labaš, 2011).

S druge pak strane, korištenje novih medija, posebno interneta danas zapravo predstavlja „ulaznicu“ u uobičajeni život: tko nije „medijski pismen“ u opasnosti je da ostane isključen iz života na različitim razinama. Pedagozima i odgojiteljima se čini da na odgojnom planu već kasne i da moraju nadoknaditi izgubljeno ili propušteno vrijeme, a njihovi su pristupi odgoju za medije ili medijskoj pismenosti različiti (Uldrijan, 2011). Premda su jedni oprezniji, a drugi otvoreniji, gotovo svima je zajedničko da medije doživljavaju kao rizik, ali i kao izazov, a ponekad i kao opasnost o kojoj valja razmisliti. Na temelju različitih promišljanja, nastale su i različite pedagogije ili pedagoški pristupi koje smo spomenuli, a pedagozima se često prigovara da o odgojnoj krizi govore „a posteriori“. Dakako da takve prilike daju mogućnost postavljanja različitih hipotetskih tumačenja. S jedne strane, činjenica da se mediji bave pitanjem medijskoga odgoja ili medijske pedagogije – to jest problemima što ih korištenje digitalnih medija može prouzročiti – govori o tome da su te teme aktualne, a samim time i zanimljive medijima. Internet je – u dobrom i u lošem smislu – danas u središtu mnogih ključnih tekućih političkih i ekonomskih rasprava jer se govori o „novoj ekonomiji“ koju potpomaže upravo preko novih „informacijskih kanala“.

S druge strane, činjenica je da o medijima danas više govore psiholozi i sociolozi nego pedagozi, pa bi se hipotetski moglo reći da pedagozi (znači, oni koji se profesionalno bave odgojnom problematikom) ne uspijevaju svoja razmišljanja proširiti na publiku, ili se njihove analize medijima čine suviše složenima i „nezanimljivima“. Pri tome se ne smije zanemariti niti činjenica da su psiholozi danas, na neki način, postali i „tvorci mišljenja“ (engl. opinion makers), a iz njihova „kliničkoga tumačenja“ može nam se učiniti da je cijelo društvo „bolesno“, pa ga je potrebno izliječiti. Jedno od „oboljenja“ svakako je ovisnost o medijima, posebno internetu (Young, 2007), koja se može pretvoriti u patologiju, a metode liječenja i recepte „propisuju“ psiholozi, a ne pedagozi, dok sociolozi već „tradicionalno“ proučavaju medije i analiziraju njihovo mjesto u društvu i njihov utjecaj na društvena gibanja. U tom se kontekstu, ozbiljnošću svoga doprinosa, pedagogija mora „izboriti“ za svoje mjesto ne samo kako bi rezultati koje postiže dospjeli do javnosti, nego i kako bi ostvarivala ulogu koja joj je inherentna, to jest kako bi upravo ona nudila hipoteze i analize u mogućem odgojnom pristupu medijima, jer se pedagogija profesionalno bavi odgojem.

Informacijska i medijska pismenost koja se postiže medijskim odgojem mora voditi računa o tim novim scenarijima: kako na pedagoškom, tako i na medijskom području. U doba novih medija – čija su obilježja digitalnost, multimedijalnost, interaktivnost i hipertekstualnost – medijski se prostor sasvim razlikuje od tradicionalnoga u kojemu su nakon novina i radija, veliku važnost dobili i film i televizija. Tu su važnost tradicionalni mediji sačuvali i danas, jer nikada (ni)jedan medij nije „istisnuo“ drugi, već je svaki novi medij koji se pojavio na medijskom obzorju našao i svoj prostor i svoje korisnike. No, svakim su se novim medijem koristile i razne društvene skupine, dobronamjerne i nedobronamjerne, da bi prenosile svoje razumijevanje obrazaca društvenoga ponašanja i kulturnih značenja. Isto se to, posebno u odgojno-obrazovnom smislu, događa i danas. I o tome su dužni voditi računa svi oni koji sudjeluju u odgojnom i obrazovnome procesu djece i mladih, a na prvome su mjestu roditelji, učitelji i odgojitelji.

Naime, izazov odgoju i obrazovanju nisu niti mogu biti samo „mnogostruki zasloni“ – televizije, računala, tableta, mobitela – već su daleko veći izazov sadržaji koje djeca i mladi – zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama – dobivaju i prate. Zato je danas pedagoško i obrazovno-odgojiteljsko razmišljanje nužno usredotočiti ne samo na definiranje toga što novi mediji jesu i predstavljaju, nego se daleko više mora uroniti u njihove sadržaje, te svima u društvu – a posebno djeci i mladima – pomoći u otkrivanju kulturnih obrazaca koje im ti mediji prenose: kako pišu o njima, štite li njihovo dostojanstvo i privatnost, kako pišu o obitelji, o tradicionalnim i suvremenim vrednotama našega društva, koga im nameću za uzor i idole, na koje načine njima manipuliraju (posebno promidžbom), kako im nameću teme o kojima bi morali razgovarati i razmišljati, ljude – najčešće s estrade – s kojima bi se morali poistovjetiti i čije bi životne priče trebali pratiti, koga bi trebali prihvatiti, a koga odbaciti. (Ciboci, Kanižaj i Labaš, 2011).

Medijski odgoj i adolescenti
Pred kulturološkim i vrijednosnim promjenama u medijskim sadržajima mladi, posebno adolescenti, osjećaju se samima i napuštenima. Iz istraživanja koje je proveo Pier Cesare Rivoltella, ali i iz više istraživanja u Hrvatskoj (Unicef, 2011; Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba, 2013; Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu /DKMK/ i Ipsos Puls, u tisku (6)) jasno je vidljivo da bi učenici htjeli više odgojno-obrazovanih sadržaja o medijima, da bi htjeli raspravljati o internetu i društvenim mrežama u razredu, a iz rada projekta „Djeca medija“ DKMK-a koji se provodi u hrvatskim školama (a o kojem će više riječi biti kasnije u tekstu), vidljivo je da se i od nastavnika očekuje da kompetentno govore i da zajedno s učenicima kritički razmišljaju o medijima i o odnosu prema njima; u obiteljima se jednako tako bilježi sve veći „bijeg“ roditelja od odgovornosti jer su rijetko dovoljno kompetentni, a često se niti ne trude pronaći vremena i razgovarati s djecom o medijima. Navedena istraživanja potvrđuju i činjenicu da roditelji često niti ne nadziru što djeca rade u svojim sobama, ne pokušavaju saznati za što i kako djeca koriste internet ili mobitel, posebno „pametne telefone“, pa se sve češće u okviru projekta „Djeca medija“, ali i u javnosti, čuje kako su djeca potencijalno u opasnosti te su izložena raznim prijetnjama i različitim vrstama elektroničkoga nasilja. A u svemu su tome – sami. I tako se osjećaju.

Jedan od razloga za takvo stanje je kašnjenje hrvatskih odgojno-obrazovnih (ali i drugih) ustanova u pospješivanju medijskoga odgoja i obrazovanja, a drugi je jamačno „jaz“ u znanju, ali i kulturni i tehnološki jaz koji dijeli odrasle od novih mladih naraštaja, o čemu piše Marc Prensky (2005). Ne govori se stoga – kako ističe i Prensky – uzalud o mladima kao o „digitalnom naraštaju“ i „digitalnim urođenicima“ – naraštaju koji se s novim digitalnim medijima rodio, te o odraslima kao o „digitalnim useljenicima“, onima koji su u taj svijet digitalnih medija „doselili“ prateći svoju djecu. Na tom području nije stoga potrebno razmišljati samo „tehnicistički“, nego daleko više formativno, odgojno i obrazovno: nije dovoljno samo razmišljati o tome da svako dijete „mora“ imati pristup medijima, posebno elektroničkima, pa onda odmah i o nabavljanju neke vrste (softerskoga) roditeljskoga nadzora (kao što su to ranije, pa i danas, bili filtri za internet), nego dijete treba odgojiti da postane kritičan korisnik medijskih sadržaja. Loša bi bila roditeljska i odgojiteljska odluka kada bi se odgoj „delegirao“ nekom tehničkom pomagalu, uz ispriku da se „niti ima razumijevanja, a niti vremena“ za taj novi digitalni svijet kojim tako suvereno vladaju djeca i mladi.

Od zaštitničke do odgojne logike
Zamjena zaštitničke logike i logike kontrole i zabrane odgojnom logikom koja poštuje sve subjekte, danas bi trebala biti početna točka za svaku odgojnu strategiju u odnosu na nove medije. Svi bi se – a posebno odgojno-obrazovne ustanove – trebali odlučno zauzeti za primat odgoja i uključiti medijsku kulturu i medijski odgoj kojim se dolazi do medijske i informacijske pismenosti u naš odgojno-obrazovni sustav, od predškolske dobi preko osnovnih i srednjih škola do fakulteta i cjeloživotnoga obrazovanja. Ne trebaju samo djeca tu odgojno-obrazovnu pomoć, trebaju je i odrasli koji su i sami često ovisni o raznim „uslugama“ novih medija: društvenim mrežama poput Facebooka, kartanju na internetu pri čemu zanemaruju i obitelj i obveze, kompulzivnom internetskom „šopingiranju“, flertu i pornografiji, kockanju i drugim porocima, a o čemu se kod nas relativno malo piše i istražuje.

Medijski odgoj i njegova temeljna načela, na prvome mjestu razvitak kritičkoga i svjesnoga stajališta svakoga subjekta, sigurno predstavljaju „lekciju“ koja vrijedi i za doba digitalnih medija (Rivoltella, 2002). Izvan sumnje je da novi mediji predstavljaju i pred nas stavljaju apsolutno nove izazove, pa je potrebno i razmisliti o novim načelima i novim odlukama glede metoda i načina postupanja s njima. Rivoltella ističe da postoje dva moguća puta kojima treba ići. Ili će se ozbiljno započeti s razmišljanjem o promjeni paradigme prema  novome medijskom odgoju (engl. new media education) kao što predlaže među ostalima i David Buckingham sa Sveučiliša u Londonu (u dvostrukom smislu: odgoja za nove medije i novoga medijskoga odgoja) ili – kako to trenutno čini dobar dio međunarodnih istraživanja – treba ponovno razmisliti o medijskome odgoju jednostavno kao – odgoju (prema Rivoltella, 2008).

U digitalnome društvu, kao što je naše, teško je pronaći neko područje individualnoga ili društvenoga života u kojemu nema medija i ta će činjenica u bitnome odrediti i smjer budućeg razvoja društva. A to znači da mediji više nisu tek jedno od područja s kojim se možemo baviti (kao što se bavimo zdravljem, okolišem, prometnom sigurnošću...), nego su postali društveni i kulturni prostor u kojemu su obuhvaćena sva naša individualna i društvena djelovanja. Mediji nisu više samo sredstva, oni su naše kulturno okruženje i ozračje. Stoga se odgoj mora baviti medijima – i to baš medijski odgoj koji će odgojiti i svjesne i kritične građane i to od najranije dobi. A oni moraju voditi računa ponajprije o svojim građanskim pravima, to jest pitanjima vezanima uz slobodu i kontrolu medija, uz zaštitu privatnih podataka, poštivanje i kršenje prava na privatnost. Jednako tako, moraju voditi računa o svom političkom sudjelovanju u demokratskim procesima jer multimedijski krajobraz naših društava izloženih „,mnogim zaslonima“ utječe i na načine kako nam se prikazuje političko djelovanje i političari. Građani, tj. svjesni korisnici medija, moraju voditi računa i o načinima na koje mogu djelovati u demokraciji, ali i o građanskom djelovanju povezanom s pitanjem organiziranja vlastitoga slobodnoga vremena, kao i kulturnoga područja jer se na njega smještaju sve teme koje nam se i nude i nameću putem tradicionalnih, a daleko više digitalnih medija.

Razvijati odgoj za nove medije
Odgoj za medije (engl. media education) koji se kroz više desetljeća (od 1980-ih godina) razvija u mnogim europskim zemljama, počevši od Velike Britanije, u Hrvatskoj je još uvijek na početnoj razini, te još nije zadovoljavajuće uvršten u programe redovitoga formalnoga obrazovanja, pa stoga postoje različiti neformalni oblici medijskoga odgoja i poticanja na informacijsku i medijsku pismenost, čiji su nositelji pretežito udruge civilnoga društva. (7)

I dok se u mnogim zapadnoeuropskim društvima razvilo shvaćanje da medijski odgoj nije samo sredstvo zaštite najmlađih članova društva, te se prešlo na novo razmišljanje i prihvaćanje djece i mladih kao subjekata s određenim kompetencijama, takav razvoj nije još postignut u hrvatskom društvu. Pri tome je važno spomenuti da se u zapadnoeuropskim društvima promijenio i odgojni pristup i odgojni rad: medijski odgoj sada postaje sredstvo jačanja subjekta, predlaže se razvitak spoznaja i kritičkoga razmišljanja, više se ne kani štititi dijete već stvoriti uvjete da bi se ono samo moglo štititi. To stajalište, koje je danas prevladavajuće i obilježava najširi pristup medijskome odgoju, dijeli i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK). Riječ je o pristupu koji o djetetu mora razmišljati kao o kompetentnom subjektu, kojemu se mora priznati njegova posebnost i ne ga zamišljati kao nesavršenu odraslu osobu, bilo zato što odgajati ne znači štititi, već stvarati i graditi autonomiju subjekta.

U novije pak vrijeme, DKMK, koristeći nove spoznaje na tome području pozornost u svome djelovanju usredotočuje na novu stvarnost: na pojavu novih digitalnih medija. A tu više nije dovoljno u obzir uzimati samo odnos kakav su tradicionalni mediji imali (i imaju) u odnosu na primatelje, to jest na publiku. U toj se logici još uvijek ponekad razmišlja kako su s jedne strane mediji, koji proizvode i prenose poruke, a s druge publika koja ih prima. U toj perspektivi odgoj znači odgajati publiku da kritički prima poruke i to je stajalište koje jako dobro funkcionira u svijetu, recimo to tako, „tradicionalnih“ medija. Međutim, pojavom novih digitalnih medija kao što su internet i mobilni telefoni „iznutra“ se mijenjaju i tradicionalni mediji poput televizije.

Od kritičke svijesti do odgovornosti
Rivoltella (2008)ističe tri pedagoški važne karakteristike ove digitalne promjene koja uključuje sva medijska sredstva, o kojima DKMK vodi računa u svome djelovanju. Prva je karakteristika novih medija – prenosivost. Smanjivanje raznih informacijskih uređaja i konvergencija različitih digitalnih tehnologija dovodi do nove generacije mobilnih aparata koji funkcioniraju poput pravih multimedijskih centrala. Pomislimo samo na pametni telefon koji je danas telefon, televizija, pristupna točka za internet, fotoaparat, kamera za snimanje, MP3 player, a njime se možete služiti i u druge svrhe. Dijete ga uvijek ima sa sobom. Čista bi utopija bila ako bi roditelji ili nastavnici pomislili da je moguće nadzirati ili uvijek vidjeti kada ga i kako dijete koristi. Druga je karakteristika više puta spominjana interaktivnost. Tijek komunikacija više nije jednosmjeran, već je višesmjeran te korisniku daje mogućnost da medije koristi prema svojim potrebama, ali nadasve da izgradi cijelu mrežu društvenih odnosa s drugim korisnicima. Treća karakteristika je stvaranje, a ono je implicitna posljedica interaktivnosti: novi mediji korisniku jamče da od primatelja može i sam postati – autor poruka. A to je velika stvar: publika postaje proizvođač i pošiljatelj poruka i to na vrlo jednostavan način. No, kako je sada sve vidljivije – uz više kreativnosti, više slobode istraživanja, više prostora za izražajnu originalnost, više mogućnosti za komunikaciju – raste i odgojni rizik.

Ako je jedan od problema „stare“ medijske konjunkture bio „masifikacija“, to jest industrija stvaranja „iste svijesti“ (zbog koje je nužno izgraditi kritičku misao), danas je veliki problem cyberbulling, to jest elektroničko nasilje. To jest, najmlađi su danas izloženi riziku da postanu žrtve ne više načina ponašanja ili potrošnje kojega nude ili čak nameću mediji, nego postaju žrtve odraslih (u slučaju pedo-pornografije online), ili pak drugih maloljetnika (kao u cyberullingu) i to preko medija. A to zahtijeva i prilagodbu odgojnih mjera. Stoga Rivoltella (2008) i piše o odgoju za nove medije (engl. new media education) koji ima dvije zadaće. Prva je osmisliti strategije i odgojne metode specifične za nove medije, pa je u toj logici potrebno ponuditi aktivnosti i sredstava koje nastavnici doista mogu koristiti u razredima. Druga je zamisliti novu paradigmu za novi medijski odgoj. Pri tome se čini da je kod ove paradigme važno – u dvije točke – korigirati smjer u odnosu na prošlost. Prvo, središte odgoja mora se s kritičkoga razmišljanja pomaknuti prema odgovornosti: nije više dovoljno odgojiti primatelja koji bi bio oprezan i kritičan kada pretražuje ili kada sam stvara nove medijske sadržaje. Drugo, potrebno je napraviti pomak u kojemu u središtu neće biti više mediji nego – građani. Naime, ne možemo više govoriti samo o korištenju medija, nego o tome da su se i internet i mobilni telefon „uselili“ u  naše živote, da oblikuju naše živote i živote naše djece, pa više nikako ne možemo razmišljati o tome da bi ih djeca trebala ostaviti na ulazu u školu, kako bismo izbjegli eventualne poteškoće i probleme, već ćemo medijskom odgoju morati dati status građanskoga odgoja u novom tisućljeću. Upravo takav pristup preko svoga projekta „Djeca medija“ nastoji implementirati Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu u kojemu mladi za medije obrazuju svoje vršnjake.

„Djeca medija“ odgajaju djecu medija
Udruga Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu osnovana je 2011. godine kao rezultat zajedničke inicijative bivših studenata Hrvatskih studija i Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, mladih diplomiranih komunikologa, novinara, sociologa, kroatologa i filozofa te njihovih mentora. Predsjednik DKMK-a je autor ovog teksta, a potpredsjednici su Igor Kanižaj i Lana Ciboci. Na službenim internetskim stranicama ističe se:

„Cilj i svrha udruge poboljšanje je medijske i komunikacijske kulture građana Republike Hrvatske kroz sustavnu edukaciju o medijima te poticanje razvoja osviještenih korisnika koji se s razumijevanjem i kritičkim odmakom koriste medijskim sadržajima. Svoje ciljeve DKMK postiže edukativnim, istraživačkim i znanstvenim djelovanjem na svim društvenim područjima. Osnovne djelatnosti udruge uključuju organiziranje edukativnih radionica i predavanja, prevenciju rizičnih ponašanja djece i mladih putem medija (ovisnost, nasilje), emitiranje radijskih emisija, organiziranje simpozija, provođenje istraživanja, studijska putovanja, domaću i međunarodnu suradnju s drugim institucijama, znanstveni doprinos kritičkom pristupanju medijima te izradu internetskih sadržaja.“ (www.dkmk.hr, www.djecamedija.org)

„Djeca medija“, trenutno najznačajniji i najopsežniji projekt DKMK-a, osmišljen je 2010. godine, prije samog osnutka udruge, a ubrzo nakon toga započela je i njegova realizacija. Projekt su osmislili organizatori i polaznici Komunikološke škole Matice hrvatske koju zajednički od 2008. godine organiziraju Matica hrvatska, Hrvatski studiji i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Cilj „Djece medija“ sličan je cilju DKMK-a. Suradnici na projektu kroz sustavnu edukaciju o masovnim medijima – prije svega onima u Hrvatskoj, nastoje pridonijeti općem podizanju svijesti građana o odgovornom korištenju medijskih sadržaja te pozitivnim i negativnim stranama masovnih medija. Projekt – koji je podijeljen u tri dijela, o kojima će nešto više riječi biti kasnije – namijenjen je djeci i mladima, studentima, roditeljima, djelatnicima obrazovnih ustanova te općoj populaciji građana. Do sada je uspješno održano više od 300 predavanja i radionica na kojima je sudjelovalo više od 4000 učenika osnovnih i srednjih škola, njihovih roditelja i nastavnika. Osnovne teme koje se obrađuju su etika i senzacionalizam u medijima, medijsko oglašavanje, nasilje i utjecaj medija na djecu i mlade, prikaz ljepote u medijima i stereotipi, odgojna i obrazovna uloga medija i korištenje medija u nastavi. Osobita se pozornost pridaje novim medijima, prije svega društvenim mrežama i sigurnosti i odgovornosti na internetu čemu je do sada bio posvećen i najveći broj predavanja. U skladu s novim znanstvenim spoznajama na području odgoja za nove medije (engl. new media education) DKMK kroz svoj projekt „Djeca medija“ i ostale aktivnosti u novije vrijeme promiče i novi pristup medijskom odgoju i obrazovanju u digitalno doba koji ne samo da razvija kritičku svijest nego je posvećen i razvijanju svijesti o potrebi sigurnijeg i odgovornijeg korištenja novih medija.

Također, od studenog 2010. svakog prvog ponedjeljka u mjesecu na Radio Mariji emitira se emisija pokrenuta u okviru istoimenog projekta. Do sada je emitirano više od 40 radijskih emisija u kojima je obrađen velik broj tema s područja medijske djelatnosti uz sudjelovanje kompetentnih gostiju. Senzacionalizam i tabloidizacija u medijima, važnost medijskog odgoja, prikaz djece u medijima, mediji u obrazovanju, jezik medija/izražavanje u hrvatskim medijima, imidž Hrvatske te uloga medija u njegovu stvaranju i oblikovanju, dječja književnost, maloljetničko nasilje i uloga medija u njegovom sprječavanju, društvene mreže, popularni televizijski žanrovi, mladi, obrazovanje i mediji, politika i mediji, community menadžment, uloga odnosa s javnošću u demokratskom društvu, mediji i djeca s teškoćama u razvoju, medijska kultura, zaštita privatnosti djece u medijima, cjeloživotno učenje i medijska pismenost, dječji program u medijima, novinarska etika i utjecaj televizije samo su neke od dosad obrađenih tema radijske emisije.

Pokrenuta je i internetska stranica www.djecamedija.org. Do sada je na stranici objavljeno više od 900 priloga edukativnog sadržaja o medijima, kako za djecu, tako i za njihove roditelje i nastavnike. Glavni dio internetske stranice sadrži prije svega podatke o aktivnostima projekta – o radionicama i predavanjima za djecu i roditelje, najave i izvještaje radijskih emisija, autorske sadržaje provoditelja projekta, sažetke tiskanih i internetskih tekstova vezanih uz medijsku pismenost, audio i video materijale, pravne propise, kodekse i smjernice za izvještavanje, pozitivne i negativne primjere medijskog izvještavanja te preporuke korisnih stranica, osobito organizacija diljem svijeta koje se bave medijskim odgojem. Na stranici je navedena i korisna literatura (članci, knjige i drugi materijali) za sve one koji se žele dodatno educirati o važnosti medijskog odgoja i pismenosti. Dječji kutak namijenjen je djeci mlađoj od 14 godina i u njemu se nalaze materijali primjereni dobi onih najmlađih. Povijest medija, kako napraviti vlastite novine ili snimiti radijsku emisiju, preporuke crtića, crtani filmovi – samo su neki od sadržaja koji su dostupni djeci u tom kutku. Roditeljski kutak namijenjen je prije svega roditeljima, ali i svim odraslim osobama. Osim preporuka filmova, crtanih filmova i kazališnih predstava, u kutku se nalaze upute za uporabu različitih programa za zaštitu djece i mladih prilikom korištenja interneta, ali i preporuke stručnjaka s brojnim savjetima kako djecu pripremiti i odgojiti za mudro korištenje medija.

U 2011. godini, u suradnji s Uredom pravobraniteljice za djecu i Odjelom za medije Matice hrvatske objavljen je zbornik pod nazivom „Djeca medija: od marginalizacije do senzacije“ čiji su urednici i autori pojedinih članaka članovi DKMK-a (Ciboci, Kanižaj i Labaš, 2011). Zbornik donosi najopsežniju analizu izvještavanja o djeci u hrvatskim dnevnim novinama u 2010. godini, pri čemu je analizirano 3 453 novinskih priloga u sedam hrvatskih dnevnih novina. Sustavnim cjelogodišnjim istraživanjem hrvatskoga dnevnog tiska dokumentirana je porazna spoznaja o povezanosti medija i nasilnog ponašanja djece u stvarnom i virtualnom svijetu.

U lipnju 2012. DKMK je u Zagrebu organizirao znanstveni simpozij „Mediji i djeca“ na kojem su održana brojna predavanja eminentnih stručnjaka o djeci u medijima, medijima i nasilju, kao i o odgoju za medije, te je održan i okrugli stol o budućnosti odnosa djece i medija, a na simpoziju je usvojena i proglašena Deklaracija o medijskoj kulturi (Mediji.hr, 2011).
Članovi DKMK-a sudjelovali su u organizaciji i predavanjima pete Komunikološke škole Matice hrvatske pod nazivom „Mediji i nasilje“ koja je održana 2012. godine, a u organizaciji i s predavanjima i u okviru šeste Komunikološke škole pod nazivom „Cyberbullying“ (2013). Obje su Škole održane u Zagrebu. Osobito treba istaknuti njihovo sudjelovanje na okruglom stolu „Izazovi suočavanja s elektroničkim zlostavljanjem u Hrvatskoj“ koji je organiziran u programu spomenute šeste Komunikološke škole Matice hrvatske. (8)

U suradnji s EAVI (European Association for Viewers' Interests, www.eavi.eu) DKMK je 2013. godine preveo s engleskog jezika 7-minutni edukativni crtani film „Put u svijet medijske pismenosti“ koji na zabavan i jednostavan način objašnjava što je medijska pismenost i zašto je ona nužni preduvjet slobodnom življenju i pripadanju društvu u kojem živimo.
Tijekom 2013. godine DKMK je proveo projekt „Od medijske kulture do nenasilja“ u osnovnim školama u Velikoj Gorici, uz potporu Grada Velike Gorice. Cilj projekta bio je upoznati učenike četvrtih i sedmih razreda s opasnostima na internetu, s posebnim naglaskom na elektroničko nasilje. U sklopu projekta održano je više od 40 predavanja u sedam osnovnih i njihovih deset područnih škola.89)

Predavanja je čulo više od 1100 učenika i njihovih nastavnika. U sklopu projekta provedeno je i istraživanje među učenicima o nasilju putem medija i njihovoj percepciji među djecom. Rezultati navedenog istraživanja bit će od velike važnosti za razvoj programa za prevenciju nasilja na području Velike Gorice. U sklopu navedenog projekta tiskana je brošura o sigurnom korištenju interneta „Dobro došli u svijet interneta. Sigurni uz Djecu medija“ (DKMK, 2013).

Članovi DKMK-a sudjelovali su 10. veljače 2014. na tematskoj sjednici o medijskoj pismenosti u Hrvatskome saboru. Sjednicu pod nazivom „Medijska pismenost za sigurnost djece u svijetu medija i interneta“ održali su, na inicijativu pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić i u povodu Dana sigurnijeg interneta, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije, Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu te Odbor za obitelj, mlade i sport. Potpredsjednik DKMK-a doc. dr. sc. Igor Kanižaj održao je tom prilikom izlaganje „Medijska pismenost u EU i RH – Mogućnosti i prijetnje“.

I u 2014. DKMK je nastavio suradnju s Gradom Velikom Goricom, te su članovi DKMK-a od 2. listopada do 18. studenoga 2014. proveli projekt „Razotkrivanje, prepoznavanje i prevencija nasilnih sadržaja u medijima“. Projekt je bio namijenjen učenicima 4. i 7. razreda svih matičnih i područnih škola, a osim edukativnih i interaktivnih predavanja, pripremljeni su i popratni edukativni i evaluacijski materijali. Tema „Kako prepoznati nasilne sadržaje u medijima?“ bila je namijenjena učenicima četvrtih razreda dok su učenici sedmih razreda imali priliku čuti predavanje na temu „Nasilni sadržaji u svijetu medija“. Osim pripreme i izrade predavanja za učenike Velike Gorice pripremljena je i podijeljena edukativna brošura pod nazivom „Mediji bez nasilja?“ (DKMK, 2014) u kojoj su predstavljeni relevantni podaci i informacije usko vezane uz nasilne sadržaje u medijima, statistike i načine zaštite odnosno prevenciju štetnih utjecaja. Po završetku projekta, u Velikoj Gorici su održana ukupno 38 predavanja, točnije njih 25 za učenike četvrtih i 13 za učenike sedmih razreda.
Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) uz potporu Upravnog odjela za predškolski odgoj, školstvo i šport u suradnji s Centrom za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica u prostoru Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica u studenom 2014. provelo je projekt „Medijski odgoj i medijska pismenost kao prevencija nasilja u školi“. U programu je sudjelovalo 16 stručnih suradnica iz svih 11 velikogoričkih škola. U sklopu predavanja i radionica prikazani su i rezultati istraživanja provedenog u Velikoj Gorici 2013. godine o prisutnosti elektroničkog nasilja među učenicima četvrtih i sedmih razreda u velikogoričkim osnovnim školama. Stručne suradnice su pokazale veliku zainteresiranost za temu, iznosile su svoja iskustva, ukazivale na načine na koje ga oni rješavaju, ali i na probleme na koje pritom nailaze.

Zaključak
Svojim projektom „Djeca medija“ Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu aktivni je dionik suradnje s pojedincima, odgojnim i obrazovnim ustanovama, lokalnim zajednicama ali i sa samim medijima na području informacijske i medijske pismenosti. Kao što je vidljivo iz ovoga teksta, članovi DKMK-a promišljenom strategijom koju stalno razvijaju u skladu s novim znanstvenim spoznajama obuhvatili su sva četiri područja medijske pismenosti: svjesni da je pristup medijima danas vrlo raširen, analizom i evaluacijom putem interaktivnih predavanja i medijskih radionica, radijskih emisija i tekstova na internetskoj stranici, a ujedno i stvaranjem medijskih radijskih i internetskih sadržaja, svoje korisnike dovode do mogućnosti da i oni sami stvore nove školske medije i da se sami od primatelja medijskih poruka pretvore također i u njihove stvaratelje. Svrha ovoga projekta jest „odozdo“ pomoći ponajprije pojedincima u hrvatskom društvu, odgojno-obrazovnim ustanovama i zajednicama u suočavanju s izazovima i učincima novih medija na djecu i mlade koje upravo novi mediji, zbog njihove nedovoljno zrele dobi, mogu navesti na pogrešno ponašanje, isključivanje iz društva, zatvaranja u sebe, navikavanje na nasilje, opsesivno navođenje na konzumerizam ili pak romansirano shvaćanje stvarnosti. Istraživanja danas zapravo pokazuju da djeca i mladi žive u podijeljenom svijetu: negdje „na putu” između mašte, mita i stvarnosti, a često između stvarnoga i virtualnoga svijeta. (10)

Krajnji cilj projekta „Djeca medija“ u kojemu mladi odgajaju djecu i mlade, svoje vršnjake, jest isto tako nadilaženje polarizacije u kojoj su na jednoj strani „loši mediji“, a s druge „nezaštićeni korisnici“ (11), kako bi se došlo do kulturne medijske politike koja će biti usredotočena na kvalitetu medija koje će korisnici moći koristiti za društveno pozitivne učinke kao što su: promicanje pozitivne komunikacije, promicanje poštenih i korektnih odnosa među ljudima, oslobađanje od strahova, nadilaženje rodnih i etničkih stereotipa, jer se uz pomoć medijskog odgoja – kako svjedoči i primjer DKMK-a – može podići razinu medijske pismenosti i kulture.

Literatura
Buckingham, David (2012) Media education: literacy, learning, and contemporary culture.     UK: Polity Press.
Ciboci, Lana, Kanižaj, Igor i Labaš, Danijel (2011) Djeca medija. Od marginalizacije do senzacije. Zagreb: Matica hrvatska.
DKMK, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (2013) Dobro došli u svijet interneta. Sigurni uz Djecu medija, http://www.djecamedija.org/brosurainternet.pdf (20.12.2014.).

DKMK, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (2014) Mediji bez nasilja, http://www.djecamedija.org/medijibeznasilja.pdf (20.12.2014.).
European Commision – Information Society and Media (2006) A European Research Project - Media Appropriation of New Media by Youth,
http://www.clemi.org/fichier/plug_download/14916/download_fichier_fr_mediappro_english.pdf (18.12.2014.)
Labaš, Danijel (2011) Djeca u svijetu interneta – zatočenici virtualnog svijeta. Pedagoški modeli i otvorena pitanja, str. 35-64, u: Ciboci, Lana; Kanižaj, Igor i Labaš, Danijel, Djeca medija. Od marginalizacije do senzacije. Zagreb: Matica hrvatska.

Mediji.hr (2011) Deklaracija o medijskoj kulturi, http://mediji.hr/deklaracija-o-medijskoj-kulturi/ (18.12.2014.).
Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba (2013), Istraživanje o iskustvima i ponašanjima djece na Internetu i na društvenoj mreži Facebook, http://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/istrazivanje-o-iskustvima-i-ponasanjima-djece-na-internetu-i-na-drustvenoj-mrezi-facebook-2/ (1.12.2014.).
Prensky, Marc (2005) Teaching digital natives: partnering for real learning, http://marcprensky.com/teaching-digital-natives-partnering-for-real-learning/ (20.12.2014.).
Reichmayr, Ingrid-Francisca (2001) U prilog medijskom obrazovanju, http://www.mediaonline.ba/ba/pdf.asp?ID=68&n=ESEJ:%20U%20PRILOG%20MEDIJSKOM%20OBRAZOVANJU (1.12.2014.).
Rivoltella, Pier Cesare (2002) Internet i odgoj. Analiza pedagoških modela i smjernice za razmišljanje,  Kateheza, 24(3): 265-280.
Rivoltella, Pier Cesare (2008) Educazione ai nuovi media, http://images.savethechildren.it/IT/f/img_pubblicazioni/img34_b.pdf  (1.12.2014.).
Uldrijan, Ivan (2011) Zašto odgajati za medije? Mediji kao „odgojitelji“ u doba odgojne krize, str. 173-192, u: Labaš, Danijel (ur.) Komunikacija i mediji u krizi, Zagreb: Hrvatski studiji.

Unesco (2013) Paris Declaration on Media and Information Literacy in the Digital Era, http://www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CI/CI/pdf/In_Focus/paris_mil_declaration_final.pdf (29.11.2014.).
Unicef (2011) Iskustva i stavovi djece, roditelja i učitelja prema elektroničkim medijima. http://www.unicef.hr/upload/file/353/176706/FILENAME/Izvjestaj_-_Iskustva_i_stavovi_djece_roditelja_i_ucitelja_prema_elektronickim_medijima.pdf (1.12.2014.).
Young, Kimberly S. (2007) Treatment outcomes with internet addicts. Center for Internet Addicition Recovery, http://netaddiction.com/articles/Treatment.pdf (15.12.2014.).