KAKO BITI POTPORA SVOME DJETETU U ODRASTANJU

Detalji

Objavljeno: subota, 23. veljače 2019.

Predavanje Jozefine Škarice

Ja volim stajati, tako da bolje komuniciramo, iako sam vas već od početka tako lijepo promatrala. I gledam neke i odmah netko spusti pogled prema podu, jer nismo naučili u jednoj slobodi stajati 10 minuta bez riječi i jednostavno se gledati. To je prekrasno! Probajte to doma kada dođete! 

Muž i žena, a onda otac i dijete i onda majka i dijete. Gledajte se 10 minuta, evo ja vas to molim i radujte se i pustite da samo radost, radost prolazi kroz dijete i kad te dijete pitA: što gledaš? Divim ti se, tako si mi drag/a! Uživam u tebi! Evo tako sam nehotice počela, jer sam sad to doživjela među vama. I hvala vam za poglede.

Po struci sam specijalistICA školske medicine i od 25 godine radim u školskom dispanzeru 20 godina, a 15 godina sam radila u biskupiji u savjetovalištu za mlade i obitelj, jer dodatno sam se za to educirala. Zašto sam krenula i na tu doedukaciju i zašto večeras stojim ovdje među vama? Kao školska liječnica imala sam uvijek sistematske preglede i dolje na dnu kartona piše: uspjeh u školi. Ja pitam: uspjeh u školi; dijete kaže 5 jedinica, 7 jedinica, 3 jedinice. A zapravo kad ga gledate, pametno, zdravo, ponijeli biste ga doma.

Odakle djetetu jedinice? To je još bio prošli sustav, onda sam ja zvala pomalo, jer sam imala svoje dvije škole jednu osnovnu, jednu srednju. Pozovi najprije mamu, onda dođe mama, pa pozovi i tatu, pokušale su i tate doći, pa ih pozdravljam i ove večeras ovdje, jer nema odgoja bez mame i tate. Može jedno ako se dogode takve neprilike, bilo koje vrste, u to ne ću ulaziti. Ali tamo gdje su u obitelji tata i mama oboje odgajaju djecu. I onda sam zapravo vidjela da njih dvoje ne funkcioniraju. Da se njih dvoje muče, da je njima teško da je u kući, muk ili tišina ili svađa, da nitko nikoga ne pogleda. I onda mi je bilo jasno. Uvijek sam se čudila na mojoj specijalizaciji kad nam je psihologinja govorila, dijete vam 80 posto svoga kapaciteta, tamo gdje su neredi u obitelji, troši na nerede mame i tate. 20 posto mu ostane za njegov uspjeh. I kada vi vidite, 20 posto je 1 petina od 100 i tako vam je to u školi jedinica.

Dijete legne navečer s mamom i tatom, dijete ustane s mamom i tatom, dijete sjedi u školi, gleda u ploču ili učiteljicu, ali su misli s mamom i tatom. Zašto? Jer on jest mama i tata zajedno. Ma kad počinje odgoj mene često pitaju.

Ma već željom imati to dijete, vjerujte mi, željom imati dijete. Imati željeno dijete je voljeno dijete. Pa onih devet mjeseci dok mama u utrobi nosi, ajme divote, onu radost koju ona prima, pažnju od svoga muža, i ostalih ukućana, sve vam to već proživljava i dijete. I već u utrobi majke dijete se puni ljubavlju i povjerenjem ili nažalost ranjava se u ljubavi i povjerenju. Dalje, prve tri godine života su tako bitne, one su vam najvažnije. Samo da ovdje malo prekinem, bila sam u Slavonskom Brodu, jednom imala kompletan seminar za brak i obitelj, i sutradan mi dolaze jedni roditelji i kažu - molim vas možete li s nama odvojiti barem pola sata vremena, mi bismo govorili o svom sinu? - Kako ne! Ajmo koliko sin ima godina? - 28! - A što ću vam ja sada?! A zašto on meni nije došao?! - Pa on ne vidi da on radi neke stvari loše! Oprostite, tata i mama, ja sada s vama više nemam što raditi o njemu. On je odrasla osoba. Da je on došao, pa me za neke stvari pitao, onda bih mogla nešto.

Evo vidite, zašto je bitna ova večer i puno mi je bilo drago što me vaš župnik pozvao da mogu dvije riječi o ovome samo progovoriti. Odgoj prve tri godine života. Koliko djetetu date ljubavi, reda, rada i blagoslova, to su 4 stupa na kojima svaki čovjek stoji, ili pada i kasnije u životu. Ljubavi, kako dati djeci ljubavi? Cijeli život slušam i umrijet ću slušajući: svi mi volimo svoju djecu, znate?! Ja ih imam četvero, imam unučadi, svakakva stojim pred vama. I kao žena i kao majka i kao baka i kao nekakav stručnjak, ne znam što bih vam rekla, ali s ljubavlju vam govorim, jer vas volim i želim da uspijete u odgoju svoga djeteta. Ma ne da uspijete u gradnji kuće, imanju ili novcima, nego da uspijete u izgradnji čovjeka. Jer to je danas najteže. Imamo i kuća i novaca i svaki član u obitelji ima auto, a što s tim? Vidite, kako nam zna biti teško.

Prve tri godine kako djetetu reći da ga volite u prve tri godine života?! Sigurno mu ne ćete reći na način: Muškarci najčešće rade, rade, rade. Nema ga cijeli dan doma da bi donio da to dijete ima ne znam kakvu rodu, hranu itd. Mama isto. Ide radi, radi, radi, peče kolače, pa će ovo, zatim ono i tako najmanje provode vremena s djetetom. A sve rade „za dijete“. Ma radimo sebi spomenike. Nemojmo to!

Ja sam uvijek na roditeljskim sastancima znala govoriti: ako ćeš sagraditi kuću za 5 godina, sagradi je za sedam. Ne govorim ti da ne gradiš, moramo imati nešto nad glavom. Ali one dvije godine što ćeš produžiti sa gradnjom kuće, podijeli svaki dan sat vremena budi sa svojom djecom, budi sa svojim djetetom. Koliko god ih imate, budite zajedno, ali i svakom djetetu dajte 10 minuta pojedinačno, jer je svako dijete ima svoju nutrinu, svako dijete bi htjelo biti pojedinačno s tobom tatom, s tobom mamom, a da drugi ne čuju. A ne razgovarati zajedno onako za stolom i onda se priča o svima i svakome, priča se o petici, o jedinici i uspoređuje se i nastane cijela zbrka i onda nikome nije ugodno. Više puta sam čula da je mladima i djeci, sa svima radim, da im je najgora nedjelja kad su svi za stolom, za ručkom, i onda se tu puno stvari događa i priče i razgovori i svađe i osude i predike i ne znam što sve ne. Polako! Čekaj!

U prve tri godine, pokazati djetetu ljubav, znači odvojiti vrijeme svoje za dijete. Drugo sebe dati čitavoga djetetu. Sebe! Pustite novce, avione i helikoptere! Sebe dati! Pričaj mu, govori mu. Igraj se s djetetom. Ali se igraj na njegov način. Nemoj mu reći: stavi te igračkice na stol, pa ćemo mi ovako, znaš ja bih to ovako. Gotovo. Ti ne sudjeluješ u dječjem svijetu, dijete očekuje tebe na svojoj razini da ga voliš. Znači igraj se na podu, sjedi dolje, igraj se kako ono hoće, to je njegova igra, ono tu sada raste. Raste u igri s tvojom ljubavlju. Prekrasno, bilo da si otac ili da si majka.

Dalje, daj djetetu svoje osjećaje, nježnost i pažnju. Često se ponašamo tako s malom djecom, nasmijemo ga, poškakljamo ga i ostavimo ga. I, doviđenja! A već kad krene u prvi razred i tako dalje, pa ako ima nekih muka, već nismo s djetetom tako nježni, tako osjećajni, tako dobri. Nepopustljivi, razumite me dobro! Nije popustljivost ni nježnost ni pažnja. To je slabost roditelja koji ne znaju odgajati djecu. U odgoju treba biti dosljedan. Ono što kažete, zahtijevajte da vam to dijete napravi i ne maknute se odatle dok dijete to ne napravi. Stao svijet?! Da stao svijet.

Dok je maleno s godinu pol, dvije, da pokupi igračke, ili ono što je bacilo npr. papirić, skupite sa svojom i njegovom rukicom. A poslije ga zamolite da digne to. Ne će? Znam ja kakva su djeca. Sad stojimo ovdje i ne mičemo se dok se to ne napravi. Kad vas djeca dožive samo pet ili šest dana dosljednima u onome što vi kažete, ali prije toga dobro promislite ono što vi kažete. Nemojte sad 5 dana nešto može, pa ne može,10 dana nešto smije; pa ne smije, kad je tvoja žuta minuta, onda poludite, onda jadna djeca nemaju pojma na čemu su. Vidite, mi zapravo izluđujemo svoju djecu na jedan način. Budi dosljedan u onome. Neka dijete nauči da je da-da, ne-ne. Dijete mora čuti i za da i za ne. Da možeš to, ili to ne. To je opasno, to nije za igru, uzmi igračku. Neke stvari sklonite, da vam djeca ne potežu sve i svašta. Neke stvari moramo skloniti i napraviti preventivu. A neke ne.

Ja sam samo pratila svoga unuka. Kad je došao i uzeo nešto, imao je niti dvije godine. I ja kažem: dušo ne, nije mu bilo pravo. Ostavila sam. I onda je drugi put odmah isti čas počeo ponovo. Ja sam rekla, dušo ne, to nije za igru. Onda sam se ja malo okrenula i on gleda za mnom, pa dira ovo, a mene gleda hoću li ja i treći put reći ne?! I rekla sam. Ne, to ne smiješ. Nije bilo plača, dernjave, nema bacanja po podu. Ako ste vi dosljedni, djeca su vam prekrasna. Ne ćete vi djecu frustrirati, što su meni roditelji često puta rekli. Ako ja zabranim ovo ili ono, djeca će se frustrirati?! Ne, red i ljubav nikoga nisu frustrirali. Ali manjak ljubavi i reda, debelo su djeca u neredu. A djeca su naš odraz. Često puta znate koja je ispravna.?! Dok odgajam dijete, preodgajam sebe. Nije lako, ali je jako ispravno. To ne govori da smo mi neodgojeni, nego imamo puno rupa. I sve ono što često tražimo od djeteta tražimo savršeno. Istodobno to ja savršeno ne radim.

Često tražimo od djeteta: hvala, molim, oprosti, izvoli i tako dalje, a to muž i žena nema šanse da kažu jedno drugom. To kad su djeca odraslija, ma kakvi daj, donesi, zašto to nisi, zašto je ovo ovamo…Ajme koji nastupi. Ja trebam sebe mijenjati i preodgajati dok odgajam dijete ako hoću odgojiti čovjeka. Znate, najteže je odgojiti čovjeka, najteže. Lako je sagraditi grad. A čovjeka?! Nije baš lako. Znači, dati sebe čitavoga. Što to znači? I tijelom i psihom i osjećajima, razgovorom.
Razgovarajte sa svojom djecom. Pitajte svoje dijete kako je?! Kad ste zadnji put pitali svoje dijete kako je? Bez obzira koliko sad ima godina. U svakom periodu dijete voli čuti: Kako si, dušo? Ali onda čekaj odgovor. To nama ne ide. A gdje si, dušo, kako je bilo u školi, aha dobro, ajd neka, mi žene odemo kuhamo, spremamo stol, a otac, hoće to ne će pitati, jer ga još ne zovu iz škole, pa je još dobro. Kad ga budu zvali, onda će ići u školu. Čekaj malo! Ne može.

Razgovarajte, pitajte svako svoje dijete kako si dušo? Nađi 10 minuta i pitaj svako dijete i čekaj odgovor. I nemoj negirati odgovor. Što mi najčešće kažemo? Ako nam je dijete loše volje ili malo tužno ili negativno, mi odgovaramo: Ajde što ti fali. Sve imaš, pogledaj sobu kakva ti je. Imaš televizor imaš Internet imaš sve. EE da sam ja to imao tvojih godina?! A dijete opet zavrti očima. Kad je čulo prvo pitanje, dijete je mislilo: Bogu hvala, postao sam važan ocu ili majci. Ali kad čuju ove komentare iza toga, padne im mrak na oči. Razmišlja, ne ću imati posla s njima. Nije važno što dijete ima, važno je što dijete osjeća. Važno je djetetu tko je ono. Važan je odnos između tebe i djeteta. To je važno u životu, odnos.

Bog je jedan, a u odnosu su njih trojica. Stvorio je čovjeka u odnosu. Zato i ti i tvoje dijete ima tjelesni, duhovni i psihički dio. I jako je važno da si ti kao otac ili mati u prvom redu u dobrom odnosu sam sa sobom. Voliš li sebe? Jesi sebi prijatelj? Možeš li sebi oprostit? Jel' sebe pohvališ? Jesi li sa sobom zadovoljan?! Jesi Bogu rekao: hvala ti što postojim?! Ne, što sam ja kao muškarac najjači, ni ja kao žena, najljepša?! Nego što ja postojim kao čovjek, kao osoba. Taj tjelesni i psihički dio dobivamo od oca i majke. Ovih zemaljskih. I vi ste to i ja s vama darovali svojoj djeci. A ovaj treći duhovni dio, to dobivamo odozgor. Zato Bog i danas sudjeluje u stvaranju svakog novog života. I to je ono vječno u tebi i tvom djetetu. To čini čovjeka čovjekom.

Biljni i životinjski svijet imaju tijelo i psihu preko koje nešto i razumiju, ali nemaju duha. Tvoje dijete ima i duh. Priđi svom djetetu kao cjelovitoj osobi. To ćeš moći ako si ti cjelovit. Pitaj dijete kako je i sačekaj i bilo ti pravo ili ne čekaj. Dijete ima pravo na svoje osjećaje. Dijete ima pravo na svoje viđenje svijeta. Razmisli malo! Ako je nešto teško, pitaj ga: mogu li ti pomoći. A nemoj ga odmah osuđivati. „Da si ti mene slušao/la, ne bi to sad tako bilo. To bi bilo drugačije. Bile bi sve petice, kako to?!“ Ma ne tako! Ajmo malo drugačije. Mogu li ti pomoći? Kako ću ti pomoći? Imaš li ti ideju? Djetetu treba pomoć. Mi djetetu prilazimo s visoka. Ne, treba mu prići na ljudski način i treba se znati malo spustiti i vidjeti što njemu treba, kako bi to njemu odgovaralo. Ma tu stječete povjerenje. Slušam roditelje kako znaju reći da ih djeca ništa ne slušaju, i da im ništa ne vjeruju i da nema međusobnog povjerenja. Nastao je jedan košmar. Pa naravno, jer nema pravoga razgovora. Razgovor je taj što stvara odnose. Da sam ja ovih 15 minuta šutjela, nikom ništa. Čudili vi biste se vi meni, ja vama. I nikom ništa.

Tako često se događa, dan za danom u našim obiteljima. Svatko izvrši svoju neku funkciju koju ima, a gdje je razgovor. Ja vas molim, probajte malo razgovarati. Osoba koja razgovara sama sa sobom. Nije to stvar godina. Ali je jako dobro i važno sa sobom imati dobar odnos, sa sobom vidjeti gdje sam i s Bogom u sebi, a ne negdje izvan, jer je on u meni, trećina mene je on. Trećina vašega djeteta je Bog. A vi vičete, lupate, i što se sve ne radi u obitelji. A kod vas je mali Bog unutra. Isus je rekao: tko primi ovo jedno maleno dijete u moje ime, taj mene prima. Zašto branite djeci meni doći? Vidite kako je to dijete dar, to je dar muža ženi, pa je ženi mužu, pa to je dar Bogu vama kad je muža pretvorio u oca, a ženu u majku. Pa je dar to dijete samo sebi i čitavoj zemlji. Pogledajte koliko vi tih darova imate u kući?! Blago vama. Dar. Moje je dijete dar. Koliko hoće imati taj dar, a ne mogu. A mi se loše ponašamo prema njima i tko zna kako im prilazimo. Zato vas jako molim, znajte dijete čuti, znajte ga pitati kako je.

Vjerujte mi kad vas molim. Nemojte uspoređivati svoju djecu međusobno. „Vidi kako je ovoj donio pet, a ovaj…“ Nemojte molim vas! Radite užasnu katastrofu. Svako je dijete osoba za sebe. Ako ima lošu ocjenu, pomozi mu, pa ne viči. Pa sigurno da može biti bolje, ali tu treba jedna pomoć i upornost, na način. Možeš ti to! A ne: glupane jedan, nikad od tebe ništa! I onda ostane na glupane. Pomoći ću ti. Možeš ti to. Hajde. Djeca očekuju od vas pomoć i potporu, od koga će drugo. Na kraju tko im zna biti potpora i podrška?! Često puta ulica. Ajde dijete još kako tako prođe nekako do 5. 6. osnovne, još vi nekako s njima izlazite na kraj.

Sad dolazi predpubertetsko i pubertetsko vrijeme. Što se tu sad izdogađa svašta. Prvo što se dogodi kod djeteta u pubertetu? Rekli smo da čovjek ima tri djela: tijelo, psihu i duh. Tijelo su svi organi. Psihički dio su psihičke sposobnosti, glava i mozak, razum, mašta, osjećaji, volja i izbor. Ima još puno toga, ali mi ćemo se ograničiti na ovih pet. Treći dio je duhovni dio, savjest, moralnost, ljubav, vjera, povjerenje, dostojanstvo , pravda, sloboda itd. A svi vi to imate. I vaša djeca. Dođe pubertet. Dođu spolni hormoni i kod muškog i kod ženskog djeteta. I sada odjednom na tjelesnom dijelu na prvom mjestu dođu spolni organi. Imalo je to dijeto to i dosada, ali sad se to počinje buditi. Razne slike, razni dodiri. Događa se da je to nešto lijepo, ugodno i dobro. Što sad? Na psihičkom dijelu iskrsnu: mašta i osjećaju. Zaljubili se u nekoga. Pa prve simpatije. On vidio golo rame neka male, danas roditelji uopće ne paze kako šalju djecu u školu, ni žensku ni mušku, trebalo bi i to malo naučiti. Curica vidi tamo nekog baš „mangupa“ i već se ona zaljubila u njega. Već se tu nešto događa. Dođe se u školu u sedmom razredu i onda od 5,4 počele 3. Počelo lošije ponašanje, počele jedinice. A što se tu događa?! Uči cijeli dan. Cijeli dan je on ili ona u sobi. Možeš mislit što uče. Prvo promisli što se događa. Tjelesno, vau. Možda je i on dobio svoju prvu poluciju, izbacivanje sjemena. Jeste vi očevi naučili svoju mušku djecu što se u pubertetu događa, kako se ponaša, kako poštivati sebe, kako poštovati curicu s kojom sjede u razredu. Kako gledati ženu? Kako gledati curicu? Vi mame, jest vi svoje curice poučili što znači menstruacija? U koji period one ulazi? Zašto nisu dobri intimni odnosi, što su zapravo intimni odnosi? Zašto nisu dobri u tom periodu? Pa ni ne mogu snositi posljedice ničega ako ih niste poučili.

Ja sam 23 godine radila u šibenskoj bolnici u savjetovalištu za žene koje žele učiniti abortus. Ja sam svaki mjesec imala 1 do 2 maloljetnice. Najmlađa mi je imala 14 godina, majka ju je dovela. A šta? Pogledajte vi sada. Majka vodi dijete to dijete sad. Pitam je - jeste li je upozotili? Jeste joj rekli? Porazgovarali?   - A to oni se čuju na medijima. A što čuju na medijima?! Katastrofa. Uživaj, uživaj, uživaj i samo pornografija, pornografija… Jedino u obitelji vi koji ste normalni i pametni i vjernici, i živite dostojanstveno čovjekovog ljudskog života, možete svoje dijete poučiti da je ono dostojanstveno, da što se u pubertetskim godina događa kod muške i ženske djece da je to samo Božji dar koji im je dan da im danas sutra kad sazriju služi u ljubavi i povjerenju. I da je seksualnost i spolnost lijepa stvar i da je to nešto što Bog nije mogao dati bolje, ne samo užitka radi, nego i na koncu stvaranja novog čovjeka radi. Na koncu u tom momentu i Bog sudjeluje i daje svoj duhovni dio. Masu toga je potrebno bilo da objasnite svojoj djeci. Rekli smo za tjelesnu i psihičku dimenziju.

Sada dolazimo do duhovne. I to je ona savjest, moralnost, ljubav, vjera. To dijete mora biti okupano od vas u tome. Jer 13-godišnjak nije svjestan ničega od toga. Možda malo. Ako to vidi dijete kod vas. Ako vide oca i majku kako sklope ruke, da su moralni, dobri. Da su te duhovne vrijednosti jako bitne i da ih se oni drže, a ne da govore o njima. To ćete dijete polako i tu njegovu tjelesnosti i te psihičke ispade samo malo obući u ruho Božje. Tu ćete njihovu spolnosti i seksusalnost koja je jako gola u tim godina, obući i uputiti pravim putem. I to je jako bitno. Od koga će vam to djeca čuti? Na ulici sigurno ne! Sa pubertetom i ulaskom u srednju školu, već bi vaš odgoj na jedna način trebao biti završen. Sad vi podržavate ono što ste dali u predškolskom razdoblju. Ljubav, red, rad i blagoslov. Ona 4 stupnja dijete u predškolskom razdoblju mora dobiti, a poslije vi samo to samo podržavate na jedan način. I jednu vašu dosljednost u odgoju isto tako. Pazite koliko ulažete u njih. Ulažite koliko god možete. Pazite s kime se druže, gdje idu s kime se sastaju. Učinite nešto od svega toga, jer oni će često sve probati ne bi li vas preveslali malo na svoje. Zato razgovarajte, nađite se negdje. I ako je kakav rođendan ili nešto duže, dođite po svoje dijete.

Ako je Nova godina, dođite gdje se slavi Nova godina, dođite tamo gdje ste se dogovorili. Ne dajte svoje dijete srednjoškolca da ga itko dovozi. Danas vam se svašta događa. Pedofilija je samo takva da vam ne govorim i od vršnjaka i od rođaka i od svih i svakoga. Čuvajte svoju djecu! Niste ih rodili tek tako. Budite im prijatelji! Ne možete vi njima biti prijatelji kao što im prijateljica može biti prijatelj. To ne ide! Ali ona jedna dobronamjernost, ona jedna potpora uz Božji blagoslov nemojte da vam izostane. Bit će jako dobro. Jedno pitanje: Kakva je tvoja riječ? Zašto pitam? Naš se govor sastoji od riječi. U odnosu smo sad stalno s djecom. Promisli kakva je tvoja riječ?! Je li stvaralačka ili rušilačka? Kakva je tvoja riječ međupartnerska muž i žena, a kakva je prema djetetu?! Imamo stvaralačke riječ. Ona je topla, ona koja izgrađuje, miran, iskrena, podržava, ljekovita, potpora, puna povjerenja. Ta je riječ puna mene koja tu riječ dajem tebi. To su stvaralačke riječ. Je li ona dana tvome djetetu u svakom momentu? A ne samo kad je lijepo i kad smo u raspoloženom elementu. A kad smo na križu, kakva je onda? Primjerice, jedno dijete vam je malo življe, a imate drugo dvoje koju su mirni, dobri i krasni. Ove zagrlite i poljubite, a pored drugog prođete. Užasno. Nemojte tako.

Kakve su rušilačke riječi? Ona je oštra, osuđujuća, gruba, često i psovka, omalovažavajući, podcjenjujuća, ubojita, hladna, ona odbija. Rušilačke riječi stvaraju mrtvace oko nas. I zato su nam često naši odnosi kao između dva mrtvaca. Kakva je moja riječ večeras? Evo, to je mala domaća zadaća: Kakva je moja riječ upućena mom bračnom partneru i mom djetetu? Nemojte raditi razliku među djecom. Svako je dijete različito. Trebali bi pored onog rasporeda  od škole imati raspored što svako dijete radi u kući. Ono mora imati i kućnu obvezu. Pa iako pet minuta, neka bude pet minuta. Vi radite po 10-15 sati i dođete kući i opet se ubijate od posla. Dijete je u školi, ima učiti to je njegov radni dan. Ali 10-15 minuta, može usisati, pomesti, rasporediti sude, pokupiti lišće itd. Na koji način? Napravite raspored! Ovaj tjedan ovo dijete radi ovo il ono, a slijedećeg ponedjeljka rotira se raspored. To su poslići ništa teško. Pazite da ne bi uvijek bilo isto. Ovaj tjedan nosi smeće i onda cijelu godinu nosi smeće. Tjedan dana. I sad pogledajte što se dogodi ako nemate raspored. (Napravite ga pod hitno.) Imate 3-4 djece i kažete jednome: ajd odnesi ovo smeće! Ono se počne buniti: Ja, ja sam jučer, svaki put ja. Onda rekneš drugom, ne ću ni ja jer te on nije poslušao i nastane zbrka. I dođete na kraju do najmirnije djeteta koje svatko ima i kažete: Ajde, dušo mamina ili tatina, ajd ti to napravi, ti uvijek poslušaš. Ti si zlatno dijete. I onda to dijete uzme, i probajte ga snimiti, ono jadno nosi ide, a doživjelo je nepravdu. A ti sretna jer je smeće odneseno. To će dijete čekati 13-15 godina, ili poslije, ne će vas ono pitati kasnije: Kako si? A ti se čudiš. Svima sam sve dala, ovi me tamo pitaju kako si, gdje si, a nekad najmirnije dijete ništa.

Zato, odgoj je bitan. Jako je bitan vaš brak. I samo dobar brak je preduvjet dobrom odgoju djece. A to opet nije lako. Sad ću vam samo pročitati što su rekli srednjoškolci u Zagrebu u jednoj školi kad sam ih pitala što ću poručiti vašim roditeljima, što očekujete od njih. Odgovori: - Da se roditelji manje svađaju. – Da u kući ima više reda. – Da imaju više povjerenja u mene. – Da je bolja komunikacija. – Da se poštuje potreba ponekad biti i malo sam. – Da roditelji prvo poštuju svoje vlastite potrebe. Vidite kako nas djeca često doživljavaju. Mi preskačemo sebe, kao da smo bez ikakvih potreba. Pogotovo kad bi meni došli roditelji sa djetetom 5.-7. razreda i onda ja pozovem da opet dođu roditelji i onda ih opet dva puta pozovem i onda opet, najčešće muškarci. Njemu je to gubljenje vremena i on kaže: moj sin je problem, što sad nas zovete. A kako ću ja vašeg sina popraviti, ja mu nisam mama. Ja sam s njim samo minutu. Ja mogu samo vama pomoći kako ćete se vi prema njemu ophoditi. Vi ste odgajatelji.

Jedni roditelji desetogodišnje curice se rastavljaju i došli naručiti termin za svoje dijete, jer je reklo da će se ubiti ako se oni rastanu. I sad bi oni da ja popravljam osjećaj toga djeteta. Ja sam rekla: „Dragi roditelji, ja samo mogu vama pomoći. Da vi dođete jedno do drugoga. Ali morate masu stvari naučiti i promijeniti. Ja vaše dijete ne mogu promijeniti. Ako postoji ijedan stručnjak na ovom svijetu, vi ga potražite. Nema ga.“ Što kažu djeca dalje: - Da budu dobre volje. – Da bude više radosti u kući. – Da manje dijele savjete, a da više suosjećaju. Dijete nešto nije napravilo dobro, roditelji odmah savjete daju. Ili nešto počne govoriti i mi odmah: Nije ti to tako, vidjet ćeš za dvi-tri godine kad budeš malo pametnija. - A dijete gleda, nisam bedast ni sad. - Pusti savjete, reci radije djetetu: Dobro, promislit ću, hajde za dva-tri dana ćemo se opet naći pa ćemo o tome. - Dijete će odmah razmišljati: Moji roditelji će promisliti o onom što sam rekao, a dosad su mi se rugali. To je čovjek koji raste pokraj vas, neprimijećen u svojoj čovječnosti. Primijetite samo što vam je dijete pojelo, da ne ide bez kišobrana po kiši i što je bilo u školi. I tu je stop.

Niti je dijete doručak ni kišobran, ni petica ni jedinica, nego čovjek. Božji dar. I ti si to. Kad shvatiš i sebe doživiš tako, kako onda ne ćeš i dijete. Što su nam još rekli: - Da budu iskreniji i da manje glume. – Da budu pravi vjernici, a manje farizeji. Ja sam samo pisala što su rekli. – Da ne traže od nas ono što sami ne čine. – Da sebe svaki dan malo bolje pogledaju u ogledalo. – Da me puste da izaberem školu koju želim. – Da shvate da nisu uvijek u pravu. – Da se prestane svaki dan tražiti krivac za bilo što u kući. Još jedna anegdota. Naša kći ima dva sina. Jedan ima tri godine, a ovaj mali ni godinu dana. I moja kći i muž vole snijeg, a kako su ovi premali, djecu sam ostavila kod sebe. Nakon četiri dana pita moja kći starijeg: Špiro kako ti je bilo kod bake? Mali je odgovorio: „Dobro, nigdi se ne trebam žuriti.“ Strašno je to da su djeca u tolikoj napetosti. Vi ste vidjeli kako sam vas ja 15 minuta gledala. Bez ikakve napetosti. Prisebno. Ljudi vi, čovjek ja. Divota. Svi smo tu Božji. Kako bi to bilo divno tako svoje dijete.

Još samo nešto. Kad sam imala susret negdje u Dalmaciji, tete su radile sa djecom za to vrijeme i bila je sveta Misa, a za koju su djeca trebala napisati molitvicu i evo što su četvero predškolske djece napisala: - Isuse, molim te za tatu da ne psuje. – Molim te za tatu da ne viče. Molim te za tatu i mamu da se ne svađaju. - Molim te za tatu i mamu da me ne šamaraju. Ovo su molitve naše djece. Pogledajte dijete od 6-7 godina što moli. Ja bih sad plakala kako je njima. Doživljavaju takvu nepravdu, takav kaos. Svaka vaša svađa ili šutnja (sve ista stvar) dijete cijepa napola i jednostavno u djetetu ubija povjerenje u život. Da uopće postoji dobro. Ranjena je ljubav. Gdje nema ljubavi i povjerenja nema ni života. Oni su još jako iskreni. Vjerojatno ovi stariji to ne bi ni priznali. Zato vam želim reći. Probajte pet stvari zapamtiti: VOLITE DIJETE I DAJTE MU VRIJEME! DAJTE MU ČITAVOGA SEBE, TJELESNO, PSIHIČKI I DUHOVNO! DAJTE MU SVOJE OSJEĆAJE NJEŽNOSTI I PAŽNJE! RAZGOVARAJTE S DJETETOM NA NAČIN DA SJEDNETE I SLUŠATE, DA ČUJUTE ŠTO JE DIJETE REKLO! DA VODITE S NJIM DIJALOG! To isto vrijedi i za vas roditelje. Ako vi to radite i živite, jednostavno to izdišete. Ono što vas dvoje izdišete, jednostavno to djeca udišu.

Blago vama i djeci vašoj! I onda se i nebo radujem. Hvala vam lijepa!