XIV. MOLITVENI IZLET Čistačica crkve i odraslih čitača Petak, subota i nedjelja, 20., 21. i 22. IX. 2019.

Detalji

Objavljeno: ponedjeljak, 07. listopada 2019.

I ove godine, kao i prošlih trinaest godina, organiziran je Molitveni izlet čistačica crkve i odraslih čitača. Organizator i voditelj izleta bio je fra Milan Lončar, koji brine o službi odraslih čitača kao i o zajednici žena koju naziva Molitven skupina Čisto srce stvori mi, Bože! Riječ je o ženama koje čiste crkvu, odnosno kriptu u kojoj se slave sv. mise.

Ove godine troškove izleta snosila je naša župa uz učešće sudionika izleta. Izlet je trajao tri dana. Dakle, dulje nego dosadašnjih godina. Polazak je bio u petak 20. rujan u 8,30 sati, a povratak je bio planiran u nedjelju negdje prije pola noći. No, ipak smo kasnili. Vidjet ćete na kraju zbog čega.

Cilj putovanja bila je Istra. Bio je pun pogodak, jer većina nije bila u Istri ili ju je vidjela u prolazu. Krenuli smo u jutarnjim satima, nakon što je izvršena provjera i prebrojavanje putnika, a bilo je 42 izletnika odnosno hodočasnika, zatim fra Milan kao voditelj, i, naravno, vozač autobusa domaćega autoprijevoznika Miro Bakula, sveukupno 44 osobe.

Hodočasnici sa fra Milanom i vozačem Mirom

Prvi dan, petak, 20. rujna. Putovanje od Posušja preko Imotskoga, Zagvozda, Maslenice, Gospića, Ogulina, Bosiljeva do cilja toga dana, a to je Rijeka, odnosno do Trsata, poznatog Marijanskog svetište, proteklo je više nego ugodno. Putem se povremeno odmaralo s kraćim stankama za kavu i jedan veći odmor na kojem se obilno blagovalo ono što su vrijedne ruke  pripremale, a toga je doista bilo puno i ukusno i raznovrsno. Sreća je što nas na granici nisu pregledali, ne znam kako bismo prošli. Navečer smo na vrijeme stigli u Trsat, negdje oko 17,30 sati, prvo navratili u crkvu, pomolili se, a zatim razgledavali i crkvu i samostan. Od mladog svećenika franjevca koji nas je primio mogli smo čuti dosta toga o samostanu, svetištu, crkvi itd.

Svetište Majke Božje Trsatske je sedam-stoljetno mjesto vjerničkog okupljanja. Ono je najstarije hrvatsko marijansko svetište s kontinuiranim štovanjem Majke Božje. To je najveća i najslavnija zadužbina  hrvatskih knezova Frankopana. Slavni Martin Frankopan pozvao je franjevce 1453. godine da služe hodočasnicima. U crkvi se čuva čudotvorna slika  Majke Božje, koju je papa Urban V. 1367. godine darovao za utjehu hrvatskim hodočasnicima, koji su u Loretu plakali za Svetom Nazaretskom kućicom. Ta kućica  bila je na Trsatu i na čudan način se našla na drugoj obali Jadrana, nedaleko od Recanatija, na imanju stanovite gospođe Lauretta. Od tada se ta slika na oltaru svetišta sve do danas štuje kao Majka Milosti ili Majka Božja Trsatska. Tu je i kapelica sa zavjetnim darovima i zahvalama za brojne uslišane molitve. U predvorju crkve je i spomenik sv. Ivana Pavla II. koji je za vrijeme svoga pohoda Hrvatskoj posjetio i ovo svetište. Nakon razgledanja smo bili na sv. misi koju je predvodio domaći svećenih uz koncelebraciju našega fra Milana. Kako smo imali još nešto vremena nakon sv. mise razgledali smo križni put i neke objekate u blizini samostana.

  Crkva Majke Božje Trsatske              Slika čudotvorne Majke Božje Trsatske

S Trsata smo krenuli prema Lovranu gdje smo bili smješteni uDomu pastoralnih susreta. Dobili smo smještaj u prekrasnom objektu, večerali i nakon kraćeg zadržavanja otišli na noćni odmor.

 ¸

Dom pastoralnih susreta u Lovranu                          Jutro u Lovranu

Drugi dan, subota, 21. rujna. Ustajanje i doručak u istoj blagovaonici. Tek ujutro se mogla vidjeti sva ljepota ovog mjesta. Samo cesta nas dijeli od mora. Prekrasno sunčano jutro, mir, a tek more! Morali smo prekinuti kratko uživanje u ljepoti mora i krenuli smo u obilazak Istre. 

Prva postaja je bila Svetvinčenat, rodno mjesto bl. Miroslava Bulešića. Najdirljiviji dio hodočašća bio je upravo posjeta crkvi u kojoj je pokopan ovaj naš blaženik. Slavimo svetu misa koju je predvodio župnik vlč. Darko Zgrablić. U propovijedi se osvrnuo na život bl. Miroslava Bulešića. Nakon mise razgledavanje tragova krvi i mučenja našega blaženika je nešto što se ne da opisati.

Bl. Miroslav Bulešić za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu, a već 24. kolovoza1947. godine nakon krizme 230 djece u Lanišću brutalno ubijen, braneći svojim tijelom i životom Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakrament. “Ako bi to morao biti moj zadnji spis; od svih pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika“, bile su riječi blaženoga Mirosava Bulešića, zapisane u njegovom duhovnom dnevniku 22. ožujka 1944. godine, tj. dva dana prije smrti.

Dok je trajala misa kroz poluotvorena vrata dopirali su glasovi s trga, koji se nalazi ispred crkve, a na kojem je bio Sajam sira, koji je očito tradicija u tom kraju. Nakon mise izišli smo na trg.Svetvinčentski trg, pučkog naziva Placa, u velikom dijelu sačuvao je autentični renesansni izgled, a obilježavaju ga skladne arhitektonske proporcije i jednostavnost. Trg trapezoidnoga tlocrta okružen je kaštelom s kulama i palačom, župnom crkvom Marijina navještenja, gradskom ložom te nizom renesansnih kuća iz 16. stoljeća, a u središtu se nalazi gradska šterna (cisterna) u klesanom kamenu, sagrađena 1808. godine od priloga puka. Tijekom šetnje trgom bilo je prilike kušati i njihove raznovrsne sireve. Odlični su!

  Ispred crve Marijina navještenja                             Blaženi Mirosav Bulešić

Morali smo krenuti dalje prema Puli. Naš turističkog vodiča gosp. Matija Vižintin, koji je s nama od početka današnjega dana, proveo nas je kroz kulturne znamenitosti najvećeg grada u Istarskoj županiji. Prošli smo pokraj poznate Pulske Arene, koja je svakako najpoznatiji pulski simbol, a radi se i o jednom od najbolje očuvanih rimskih amfiteatara na svijetu. Tu je i Slavoluk Sergijevaca, poznat i pod nazivom Zlatna vrata, jedan je od najznačajnijih spomenika u Puli, te Forum koji je još od antike središnji pulski trg i središte života u Puli. Dvojna vrata nalaze se u središtu Pule, između Kaštela i Arene, a izgrađena su vjerojatno krajem prvog ili početkom drugog stoljeća.

Pulska Arena                                                                      Forum

Nakon Pule krenuli smo u Poreč. Nije čudo što je Poreč šampion turizma. Pogled privlači Okrugla kula sagrađena 1475. godine, a nalog za gradnju dao je tadašnji gradski načelnik Pietro de Mula. Tu je i Gotička palača iz 1473. godine, raskošnoga kamenoga pročelja, izgrađenog u stilu cvjetne gotike. Plača ima dva kata ukrašena jednostrukim i trostrukim prozorskim otvorima.

Najvrjednije kulturno dobro Poreča, Eufrazijeva bazilika, 1997. godine uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Ranokršćanski sklop jedini je cjeloviti sačuvan spomenik iz toga vremena u svijetu.

Posebno poznata je crkva sv. Eufemije u kojoj se nalazi sarkofag sv. Eufemije. U doba cara Dioklecijana bilo je mnogo zatvaranih, proganjanih i ubijenih kršćana, među njima našla se i mlada djevojka po imenu Eufemija, iz maloazijskog grada Kalcedona. Rođena je oko 290. godine, u uglednoj patricijskoj obitelji. Kao petnaestogodišnjakinju uhićuju je Dioklecijanovi vojnici i, budući da se ne odriče kršćanstva, muče je na razne načine, osobito okrutno na nekom kotaču. Kad i nakon toga ostaje vjerna Kristu, bacaju je lavovima, koji je usmrćuju, ali ne proždiru njezino tijelo. Na mjestu današnje crkve sv. Eufemije bila je mala crkvica sv. Juraja, koja ubrzo nakon dolaska sarkofaga postaje pretijesna za sve hodočasnike, pa stanovnici Rovinja početkom 10. stoljeća počinju graditi novu i veću crkvu. Bila je to trobrodna crkva s tri izbočene apside, tada sa drvenim kipovima sv. Juraja i sv. Eufemije, sve do početka 17. stoljeća, kada je postavljen novi, pozlaćeni kameni kip koji je i danas na oltaru svetice.

Turistički vodič u želji da nam pokaže što više znamenitosti grada gotovo je dehidrirao, pa je to bila prilika da i mi odahnemo i popijemo kavu. Umorni ali ne opterećeni, vratili smo se na prenoćište u Lovran, gdje nas je čekala večera i dobre domaćice. Nakon večere mala šetnja pa opet odmor.

         Eufrazijeva bazilika                                     Sarkofag sv. Eufemije

Treći dan, nedjelja, 22. rujna. Nedjelja je osvanula. Opet prekrasno jutro i opet ono isto more kojemu se nadiviti ne možeš. Nakon doručka, razduživanja ključeva i oproštaja od naših dragih domaćina krenuli smo dalje prema našem programu. Prvo odredište je Pazin, odnosno franjevački samostan u Pazinu. Nakon mise u samostanu, koju je predvodio fra Darko Tepert, uz koncelebraciju fra Milana, imali smo lakši objed u franjevačkoj blagovaonici, prepunoj slika raznih apostola. Ukratko smo upoznali povijest samostana. Franjevački samostan Pohođenja Blažene Djevice Marije u Pazinu, samostan Male braće, utemeljen je bulom pape Siksta IV. 1481. godine na molbu „kapetana, njegova pomoćnika, sudaca i svih stanovnika grada Pazina u Istri“ i na preporuku cara Fridrika III. Crkva je izgrađena u kasnogotičkom stilu i posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Milosti. Kompleks franjevačkoga samostana s crkvom Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađen je u 15. stoljeću, u razdoblju od 1463. do 1477. godine. Crkva ima kasnogotički prezbiterij. Tijekom minulih stoljeća pazinski su franjevci u samostanu držali ljekarnu i bolnicu. Od 1781. do 1834. godine u samostanu je djelovala pučka škola, a od 1836. do 1873. i gimnazija s nastavom na njemačkom jeziku. Podno zidina kaštela, nalazi se grotlo Pazinske jame, u kojoj rijeka Pazinčica završava svoj nadzemni tok. Tu je i Pazinski kaštel najveća i najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda u Istri. U pisanim se dokumentima spominje od 983. Od tog vremena Pazinski kaštel, zajedno s naseljem koje se polako širilo oko njega, mnogo puta bio je poklanjan, osvajan i pljačkan, rušen, pregrađivan i davan u zakup. Mijenjao je vlasnike i upravitelje i mijenjao je imena. Domaćini spomenutog samostana su, pored povijesti samostana, na jedan simpatičan način svjedočili o svom redovničkom i svećeničkom pozivu. Iz samostana krenuli smo na ručak u obližnji hotel Lovac, a vodio nas je svestrani i okretni č. brat iz samostana fra Marinko Klaić.

Na svečanom prijemu kod franjevaca                              Grotlo Pazinske jame

Nakon ručka napuštamo Istru, izlazimo na magistralu i preko Crikvenice, Senja do Karlobaga. Vozimo se, dakle, uz more i uživamo u ljepotama svega onoga što je Bog dao svome hrvatskome narodu.

U Karlobagu nas je dočekao fra Ante Kukavice i dvojica njegove subraće kapucina. Uz topli prijem i osvježenje fra Ante je najprije govorio o povijesti samostana. Evo nekih pojedinosti.

Crkva sa samostanom sv. Josipa, zaručnika BDM, sagrađeni su u vrijeme kada je carskim dvorom upravljao car Josip I. Kamen temeljac crkvi i samostanu položen je na blagdan sv. Ane 26. srpnja 1710. g., a postavio ga je lički arhiđakon Marko Mesić. Gradnju crkve i samostana vodio je fra Marin Senjanin. Kad je sve bilo gotovo carski povjerenici Karlo Dopp i Ernest Lebenegg 26. srpnja 1713. godine izvršili su primopredaju i u novi samostan uveli braću. Primivši ključeve fra Marin se najponiznije zahvalio predstavnicima njegovog veličanstva za milost i dobročinstva podijeljena njegovom redu, a „zatim za nosiocem križa sa redovničkom subraćom svojom uniđe u crkvu i samostan, da ostane u istom“. Godine 1714. formirana je prva redovnička zajednica od dvanaest članova, kako su to propisivale ondašnje Konstitucije, a za prvog gvardijana imenovan je fra Damaz iz Rijeke. On 4. studenog iste godine, skupa s drugom redovničkom braćom biva svečano uveden u novi samostan, u kojemu je istog dana bila proglašena i klauzura. Posveta crkve upriličena je 27. svibnja 1714., a posvetio ju je senjsko-modruški biskup grof Adam Ratkay. Da bi pospješili misionarski rad kapucini su još 1721. godine u Kaniži kraj Gospića podignuli gostinjac ovisan o karlobaškom samostanu. No, isti biva po nalogu vojnih vlasti zatvoren 1789. godine.

        Pozdravni govor fra Ante                            U dvorištu samostana

Fra Ante nas je upoznao sa dvojicom subraće u samostanu. Zatim je uslijedila bogata večera, srneći gulaš. Fra Antina je nakana bila da nas počaste, što mu je i uspjelo. No, kako je fra Milan znao što će biti za večeru, i mi smo fra Antu i njegovu braću počasili jednim pršutom s naših prostora uz pjevanje pjesme: Lijepo ime Ante!

Nakon večere oprostili smo se s redovnicima i krenuli kući. Plan je bio nastaviti vožnju preko Maslenice, Dugopolja, Zagvozda, Imotskoga do Posušja. Redovito u svojim programima piše fra Milan: Bog dao da živi i zdravi stignemo u Posušje, a kada će to biti, nije važno… Ne žuri nam se… Uz male tehničke probleme autobusa vratili smo se kući živi i zdravi, ne prije pola noći, kako smo namjeravali, nego u ponedjeljak oko 4 sata. Istina, bili smo nešto umorni, ali „živi i zdravi“, što je najvažnije, i puni dojmova. Budući da je to bilo hodočašće fra Milan je predvodio molitvu u autobusu. Bilo je red molitve, red viceva, ne samo iz fra Milanovih usta, i red šutnje itd. Kako kaže pjesma: „Dođi da vidiš, dođi da se diviš“. Isplatilo se!

Zahvala organizatoru!

(Branko Širić)