„SRCE SRCU ZBORI!“ - ODVAŽNI SVJEDOK PROTIV DUHA VREMENA, UZ KANONIZACIJU BL. KARDINALA NEWMANA

Detalji

Objavljeno: petak, 18. listopada 2019.

Za svoga pohoda Velikoj Britaniji papa Benedikt proglasio je god. 2010. engleskog obraćenika na katolicizam kardinala J. H. Newmana blaženim. Papa će ga Franjo proglasiti svetim 13. listopada ove godine. Vrijedi baciti pogled na tu krajnje zanimljivu osobu koja je proživjela skoro cijelo 19. stoljeće (1801.-1889.), a svojim životom, djelom, pisanom i izgovorenom riječju bio je i ostao nepresušni izvor nadahnuća za potonje naraštaje teologa koji su utisnuli neizbrisivi trag u dvadesetom stoljeću sve do sada.

Utjecao je na misao R. Guardinija. Upravo su u krugu Guardinijevih prijatelja nastali prijevodi temeljnih Newmanovih djela (npr. Apologia pro vita sua, nalik Augustinovim Ispovijestima). Papa Benedikt svjedoči da je kao mladi bogoslov oduševljeno čitao Newmana, a Newman je stojim teološkim zrenjima, ulozi laika u Crkvi („sensus fidei“) utro put Drugom vatikanskom saboru. Nakon proglašenja svetim zacijelo će biti proglašen crkvenim naučiteljem (jer je svetost za to preduvjet).  

O njemu najbolje zbori vlastito svjedočanstvo koje je izrekao u povodu imenovanja kardinalom, 12. svibnja 1879. „Od samoga početka borio sam se protiv velikog zla ovoga vremena. Već više od trideset, četrdeset pa i pedeset godina trudim se prema svojim najboljim snagama pobijati zlo i duh liberalizma na području vjere“. Izrekao je to u povodu uručenja pečatnice Leona XIII. kojom ga je imenovao kardinalom Rimske Crkve. Za svoje geslo uzeo je „Cor ad cor loquitur“ – „Srce srcu zbori!“ Već to geslo govori kako je za njega bitan personalizam, personalni, osobni odnos u teologiji i filozofiji, namjesto apstraktnoga umovanja i  refleksije.

U religijskom liberalizmu, koji prevladava i danas, vidi on najveći izazov za kršćanstvo. Snažni vjernički angažman za objavljenu istinu provlači se kao crvena nit kroza sav njegov život i djelovanje. Upravo je i danas svima veliki uzor taj engleski teolog, dušobrižnik, profesor, obraćenik, koga će papa Franjo uvrstiti u zbor svetih.

Ja i moj Stvoritelj 
J. H. Newman rodio se u građanskoj obitelji 1801. Otac mu je bio bankar, majka pobožna žena, on je prvi od šestero djece. Već je kao dijete imao u sebi ćutilo za vjerske sadržaje. Čitao je Bibliju, pronalazio u njoj etička načela i poruke koje su odgovarale njegovu biću. Ono što mu je manjkalo bijahu istinska vjerska uvjerenja. Stoga se doskora kao mladić morao boriti s kušnjama koje su mu nametale nevjeru. Htio je biti „gentleman“, o čemu je poslije pisao. Gentleman, ali ne i vjernik. Sam svjedoči: „Sjećam se kad sam mislio kako bih htio biti krjepostan, ali ne i religiozan. Nisam još bio spoznao koji bi smisao imalo ljubiti Boga“.  

Posred tih mladenačkih oluja dogodio se u njegovu životu prvi obrat, prvo „obraćenje“, kako ga naziva. Naime, zbog bolesti morao je provoditi ljetne praznike u internatu te je na poticaj svoga učitelja čitao knjigu „Moć istine“ kalvinista Thomasa Scotta. Čitanje te knjige pogodilo ga je izravno u srce. „Pronašao sam mir u misli kako postoje dva, samo dva bića koja su apsolutno i zorno samorazumljiva, naime, ja i moj Stvoritelj“. Iz knjige je uzeo dvije riječi koje su opečatile cijeli njegov život: „Svetost ima prednost pred mirom“ te „rast je jedini dokaz života“. 

Od vremena toga prvoga obraćenja Newman je trajno žudio odlučno slijediti istinu. „Kad mi bijaše 15 godina, dogodila se u mome životu i mišljenju velika promjena. Došao sam pod utjecaj posve određene vjeroispovijedi, a moj je duh prihvaćao i asimilirao u sebe dogmatske istine koje zahvaleći Božjoj dobroti i milosti nikada više nisu izbrisane niti pomućene“. Za njega su velike kršćanske vjerske istine kao utjelovljenje Boga u Isusu, zatim djelo spasenja i otkupljenja, dar Duha Svetoga sve više i više živa stvarnost. U to je vrijeme položio i zavjet doživotnoga beženstva, čistoće, čemu je ostao trajno vjeran.

Nažalost, u to je doba čitao dosta protukatoličkih autora te je bio osvjedočen kako je papa Antikrist, a Katolička Crkva nemoralna, praznovjerna institucija. Redovito je primao pričest, svakodnevno molio, uvježbavao se u Božjoj prisutnosti, meditirao tekstove Svetoga pisma, borio se protiv oholosti, taštine, seksualnih kušnja, držao svoje osjećaje, porive i temperament pod kontrolom. Borio se protiv grijeha. Naime, za odrastanja imao je snažne kušnje kojima se odlučno suprotstavljao. Pisao je: „Ljudi ovoga svijeta, puteni i nevjernici, uvjereni su kako su kušnje koje doživljavaju te grijesi kojima podliježu dio njihove naravi – pa stoga nemaju krivnje. Na taj način stavljaju pod upitnik stvarnost grijeha, a grijeh je najveće zlo i nesreća svakog čovjeka. Ne može se kročiti putem vjere prema punini sreće u nebesima ako čovjek već na samom početku ne počne mrziti grijeh“.

U svemu je naime slijedio glas savjesti koja mu bijaše ujedno i Božji glas. „Temeljne obavijesti o svijetu imamo preko svojih osjetila, a mjerodavne informacije o samome Gospodinu i Bogu ovoga svemira primamo najprije od svoje savjesti… Preko nje primamo trajno nove dokaze o postojanju suverenog Gospodara od koga potječu sve pojedine zapovijedi koje imamo u svojoj svijesti“.

Čežnja za istinom
U svom traganju za istinom Newman je krajnje beskompromisan. Pisao je: „Cijelim svojim bićem i srcem žudim za istinom. Želim je obujmiti gdje god da je nađem“. God. 1817. započeo je sa studijem u Oxfordu. Prve četiri godine studirao je književnost, matematiku i pravo, potom anglikansku teologiju. Zbog svoje izvanredne darovitosti već je god. 1822. imenovan profesorom teologije na Oriel koledžu. U svibnju 1825. zaređen je za anglikanskoga pastora. 1828. preminula je njemu najdraža sestra Mary i to bijaše jedno od bolnijih iskustava u životu mladoga Newmana. To mu je posvijestilo krhkost zemaljskog života te mu je pogled usmjerilo prema vječnosti. Shvatio je kako je moralno i duhovno savršenstvo – dakle svetost – bitnija od svih intelektualnih dostignuća.

U prosincu 1832. zaputio se na putovanje brodom prema Španjolskoj, Gibraltaru, Alžiru, Malti, Siciliji, Napulju i Rimu. U Vječni je grad stigao u ožujku 1833. Pogled na Rim, umjetničko blago, arhitekturu ostavio je na njega kolosalan dojam. Na povratku je spjevao čuvenu pjesmu Lead, kindly light gdje opijeva prolaznost i krhkost vlastite egzistencije te posvemašnje predanje u ruke Milosrdnoga Oca. Sve je to pripomoglo da je Newman cijelim bićem težio za svetošću.

Pisao je: „Ako Boga ne ljubimo, to je stoga što nemamo čežnje da ga ljubimo, ili jer nismo pokušali ljubiti ga, ili pak nikada nismo ni molili da ga možemo uzljubiti… Riječ je o čežnji htjeti upoznati svoga Stvoritelja, te osjetiti žar i poriv srca služiti mu. To prethodi religijskom obraćenju“.

Druga reformacija
Kao profesor i anglikanski duhovnik kušao se orijentirati prema ranoj Crkvi. Studirao je crkvene oce koji su sred poganskoga svijeta naviještali Isusa Krista. Istodobno je zabrinuto promatrao liberalni utjecaj u svojoj zajednici, među profesorima na Oxfordu i cijeloj Engleskoj te sve snažnije pokušaje potiskivanja vjere iz javnoga života. 
Da bi se tomu suprotstavio, s nekolicinom svojih prijatelja utemeljio je tzv. Oksfordski pokret 1833. Vodeći likovi toga pokreta bili su osvjedočeni kako je Engleska otpala od vjere te da joj treba „druga reformacija“ – dubokosežna dogmatska, liturgijska i duhovna obnova u duhu rane Crkve. Temeljno načelo toga pokreta sažeo je u nekoliko riječi: „Moja se borba usmjeruje protiv liberalizma. Pod liberalizmom shvaćam protudogmatsko načelo sa svim posljedicama. Od svoje petnaeste godine dogma bijaše temeljno načelo moje vjere. Ne poznajem niti mogu zamisliti sebi neku drugu vjeru. Vjera kao puki osjećaj za mene je san i tlapnja“.

Izdavali su tzv. „Tracts“ – kratke spise koji su udarili kao grom iz vedra neba. Htjeli su protresti savjesti. Newman je bio svjestan da će dobiti bitku protiv duha vremena samo ako ima čvrsto tlo pod nogama. Tlo je otkrio u spisima crkvenih otaca koje je poštivao i volio kao istinske svjedoke kršćanske vjere.  

Otkupiteljevo stado
Htio je podariti anglikanizmu čvršće teološke temelje pa je stoga razvio tzv. teoriju „via media“, srednjeg puta. Htio je time pokazati kako je anglikanska zajednica, za razliku od protestantizma, koji je napustio vjerske istine te katolicizma koji je dodavao nove dogme, upravo „via media“ pravi put koji ostaje vjeran baštini rane Crkve. Studirajući crkvenu povijest otkrio je činjenicu koja ga potresla. Već je, naime, u četvrtom stoljeću postojala tzv. „via media“ između arijevaca i Rima, tzv. semiarijevci. Istina pak nije bila u njih, nego na strani Rima pa mu se teorija „via media“ urušila kao kula od karata.

Nakon toga povukao se u Littlemore, naselje u blizini Oxforda te je tu u molitvi, postu i studiju tražio pravu Crkvu. Posebno ga je mučilo pitanje kako pravdati nauk koji prividno ne spada u vjerski poklad rane Crkve. Odgovor na to pitanje otkrio je za svoga istraživanja o razvitku vjerskoga nauka koji je postao teološkim klasikom. Novije katoličke dogme nisu unakazivanje vjere nego autentični razvitak Bogom dane objave. I što se više udubljivao u svoj studij, sve je jasnije spoznavao kako je rimska Crkva prava Crkva. Devetoga listopada 1845. prešao je u Katoličku Crkvu. Četrdeset i četiri godine proživio je kao anglikanac, a sljedećih 44 godine kao katolik. Na temelju svoje ljubavi prema istini i svoje spremnosti slijediti glas savjesti bez „kako, zašto i ali“, on je eminentno ekumenska pojava.

Dokazi istine
Nakon obraćenja Newman je doskora u Rimu zaređen za katoličkog svećenika te je utemeljio u Engleskoj Oratorij sv. Filipa Nerija u Birminghamu. Odsada je djelovao kao teolog i dušobrižnik, trudio se oko obrazovanja engleskih katolika, koji u to doba bijahu mahom irski radnici i sluškinje. Ne  treba ni spominjati duhovni lom koji je nastao u njemu. Stari prijatelji su ga ostavili, ostao je sam. Katolici su prema njemu sumnjičavi i nepovjerljivi jer je bio odveć slobodan u svojoj misli. Trudio se oko toga da vjernici moraju biti sposobni za duhovne izazove sa suvremenim svijetom, moraju poznavati vjeru i znati je braniti.

Pisao je djela o razvoju crkvenoga nauka i vjere, napisao kapitalnu studiju o pristanku vjerskim istinama (Grammar of Assent). Analizira čin kojim ljudski duh prihvaća Božju objavu. Pokazuje kako obični vjernik dolazi do sigurnosti u pitanjima vjere. Završni dio knjige sadrži odsjek u kome izlaže dokaze za objavljenu istinu u srazu s naravnom religijom, židovskim vjerovanjem te religijama rimskoga carstva. To je nešto kao suvremena obrana katoličkoga vjerovanja u pluralističkom i multi-kulti ozračju.

Tvrdi kako se naravna religija temelji na svijesti grijeha. Naravna religija spoznaje bolest, ali ne može ponuditi lijek. Lijek je u Isusu, jedinomu posredniku između Boga i ljudi. To je temelj objave. Kršćanstvo je ispunjenje obećanja danih Abrahamu i ocima. To je razlog zašto je kršćanstvo već u početku uhvatilo duboki korijen u svim slojevima društva. Ono je nudilo lijek za svaku duboku ljudsku ranu, ono je dar za ljudsku narav. Ono je živa istina koja nikada ne zastarijeva. Ono što nas s kršćanstvom i Crkvom povezuje nije starina, nego nevidljiva, sakramentalna zbiljnost Crkve i u Crkvi. Do dana današnjega obredi i običaji u Crkvi prizivlju djelatni zahvat nevidljive Svemoći koja je u Isusovo vrijeme započela svoj hod kroz povijest.  

Tu je najprije sveta Misa u kojoj Onaj koji je na križu za nas umro svojom prisutnošću ponazočuje i ovjekovječuje svoju žrtvu. Potom Isus svojim punim božanstvom ulazi u  čovjekovu dušu i tijelo, što je neponovljiva kršćanska povlastica. Potom Isusova prisutnost u Crkvi, liturgiji, sakramentima. Isus je ispunjenje svih čovjekovih težnja i potreba.
Bio je napadan i zdesna i slijeva, i od anglikanaca i konzervativnih katolika, pa je u vlasititu obranu napisao nešto nalik Augustinovim Ispovijedima, „Apologia pro vita sua“ – u obranu vlastitoga života, životnoga puta, uvjerenja, rasta i urastanja u Gospodina – upravo kao Augustin, kao sv. Pavao, kao veliki svetci.

Svojim pronicljivim, rekli bismo genijalnim umom obuhvatio je velike izazove cijele jedne epohe, između vjere i nevjere, između kršćanske poruke i nadolazećeg relativizma, koji degradira kršćanstvo na samo neku od više mogućnosti na veletržnici svjetske ponude religija. Kušao je dati odgovore na te izazove, ponuditi suvremenom čovjeku pomoći kako doći do vjere. I danas su krajnje aktualni, kao i u slučaju J. Ratzingera, njegove misli o vjeri i razumu, o ulozi laika te „sensus fidei fidelium“, kako, naime, i vjernički puk nosi u sebi snagu Duha Svetoga i mogućnost spoznaje i razlikovanja istine od krivovjerja te značenju dogme, poslanju Crkve, pogotovo o ulozi i značenju savjesti. Ne bez razloga prozvan je „crkvenim ocem novoga doba“.

Prosvjed protiv religijskoga liberalizma
Već smo gore u uvodnim riječima spomenuli njegov govor što ga je održao u povodu izbora za kardinala a odnosi se na kritiku liberalizma u pitanjima religije. Taj je mentalitet onodobno opisao riječima koje su gotovo proročke i za naše vrijeme. Ništa nisu izgubile od svoje vrijednosti ni sudobnosti. Religiozni liberalizam jest „nauk kako ne postoji pozitivna istina u religiji, te da je naprotiv jedno vjerovanje dobro kao i drugo, kako naime, … objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa, nikakva objektivna činjenica,  kako nije nadnaravna, i svatko ima svoje pravo da mu govori što mu konkretno godi i odgovara. Reflektirati o religiji nekoga čovjeka jest obična preuzetnost kao što je drskost zanimati se za izvore njegovih prihoda te oko obiteljskoga života. Religija nije ni na koji način društvena poveznica“. Protiv takvih se uvjerenja trajno borio.

Mentalitet koji je prije stoljeće i pol kritizirao Newman postao je danas uvelike na Zapadu duh vremena. Naš novi svetac poziva nas ne sklapati s duhom vremena nikakve pogrješne kompromise, nego se smjelo zalagati za objavljene istine i vjeru. Jer i danas je Isus Krist jedini put, istina i život (Iv 14,6). Svaki kompromis vodi u kompromitaciju istine. Ne postoji zajedništvo između istine i laži, Isusa i Belijara, rekao bi Pavao (2 Kor 6,15).

U današnjemu srazu s liberalizmom, relativizmom, religijskom „veletržnicom“ i ponudom svega i svačega Newman može biti jasni orijentir protiv duha vremena i rastakanja vjere. Slobodno ga se može zvati crkvenim ocem našega doba. Preminuo je u dubokoj starosti, a prijatelje je molio da mu nad grob stave epitaf: „Ex umbris et imaginibus in veritatem“ – „Iz sjena i slika prema Istini“. Gospodinu smo zahvalni za tu neponovljivu, genijalnu pojavu.

Međugorje, 7. listopada 2019.
Fra Tomislav Pervan OFM