Predavanje Jozefine Škarice na Tribini

Detalji

Objavljeno: petak, 25. listopada 2019.

ODGOJ U PUBERTETU

Što ću vam uspjet reći u nekakvih sat vremena, ne znam. Neka vam Duh Sveti prosvijetli pamet i neka vam on dadne da vi razumijete i da vam još toga sine unutra. Jer tako je lijepo rekao župnik da je pubertetlija osoba. Bit će govora o osobi. Danas ćemo govoriti o osobi.

Osoba. Dijete. Čovjek. Vi ste prošle godine čuli da je vaše dijete čovjek. Da je čovjek od začeća do prirodne smrti čovjek. I što sad taj čovjek ima. Vidite, dođe vrijeme puberteta. Vi ste prošle godine čuli kako su važne prve tri, odnosno pet godina. Što sve i do deset godina, što kroz osnovnu školu, važan je uvijek bio nekakav odnos. Odnos. E pa sad ćemo vidjeti kako je taj odnos bitan i kroz pubertet. Jedan nekako poseban period čovjekova života. Ništa loše, sve dobro. Sve krasno. I Isus je kroz taj period prolazio. Ne treba ga se bojati. Ako smo do petnaeste godine bili povezani i udobni , budite bez brige, bit ćete vi i poslije. Bit će malo povuci potegni, ali bit će dobro. Bitan je dobar temelj. Vidite sad bura puše. Da ova bura puše u mjestima gdje su lošije kuće, srušila bi skoro sve kuće, jer su te kuće bez temelja. A bura kod nas puše gdje su kuće dobrog temelja i sve kuće stoje. Znači bit je što ste vi dali dosada. Hajdemo vidjeti što pubertetlija ima? Sad nek svatko čuje što hoće, ja govorim nauku. A vi pokušajte čuti, nek svatko za sebe čuje. Ja bih to jako voljela. Da se roditelj nađe u ulozi roditelja, da se ti kao pubertetlija nađeš u svojoj ulozi. Što to ja kao pubertetlija imam sada, a o tome uopće još ne mislim.

Svaki čovjek ima tri svoja dijela. Ima tijelo, psihu i duh. Tjelo su svi organi. O tome neću ništa govoriti, to sve znamo. Psihički dio, e tu već malo zaostajemo. To nam malo teže ide. Ne da smo zaostali ili bolesni, ne dao Bog, nego ne razumijemo, u to ne ulazimo. Nego kažu meni ljudi: Psihički sam zdrav, ne treba mi psihijatar, pa hvala ti Bože idemo dalje. E nije tako. Sve što je čovjek dobio, dobio je da se tim služi. Kako ću se služite s nečim što ne razumijem. Nema logike. Psihički dio svakog čovjeka, tebe kao roditelja i tebe kao pubertetlije je razum, mašta, osjećaji, volja i izbor. To je pet osnovnih elemenata psihičkog nekakvog zdanja čovjeka. Oragan nam je mozak, ako je mozak uredu, više ili manje, mi smo psihički uredu. Mozgom učimo, gledamo, upijamo svijet oko sebe. Maštom idemo malo u sutra, prekosutra, mjesec, dva unaprijed. Nažalost čuli smo lani kad smo govorili o braku i bračnim parovima, da često maštom idemo unazad i tražimo krivce. I to je nažalost. E a sad govorimo o pubertetlijama. Njihova mašta ne ide baš puno unazad. Ona ide dvije, tri klupe ispred njih, neka kikica na glavi, neke lijepe plave oči, nekoga su vidjeli, nekoga uočili, pa im je neko pisamce stiglo, nešto se dogodilo, stigla je nekakva poruka. Vidite, mašta ide. Bujna. Osjećaji. E osjećaji su jako važni u životu. Imamo ih pozitivnih i negativnih. Pozitivni su: radost, toplina, ona dobrodošlica. Ispunjen sam, lijepo se osjećaj, sigurno stojim na svojim nogama… A imamo i one negativne osjećaje: tuga, žalost, jad, očaj, shrvanost, ostavljenost, nepovjerenje u sebi, depresija, srdžba, osveta, ljubomora… Vidite pubertet je vrijeme koje buja i tim osjećajima raznoraznih vrsta. To se nekako budi, to su erupcije često puta i roditelji kažu meni: Ma lupa vratima, ide vamo ide tamo, ja vičem, oni viču, svi viču. Doveli su mi jednog maloga, petnaest godina, kažu znate šta, ne valja, viče, ne možemo s njim. Kad sam ja malo ostala s njim sama. Ja pitam: Sinko što je, o čemu se radi? Kaže on: Znate šta, u kući smo: tata, mama, baba, stric, teta i ja. I ja vama kažem da u kući svi viču. I oni viču. Sad vi meni recite tko je u pubertetu. Ajmo se svi tu naći. Viču pubertetlije, viče ćaća, mater, stric, baka, teta, svi su negdje napeti, svi su u stresu. Kažu da je to danas jako moderno. Ja živim danas, ali naši dragi svećenici nam svake nedjelje, svaki dan prezentiraju nekoga tko donosi mir. Tko je u svoje vrijeme, a i danas jednako tako kaže: Ja sam mir vaš. Ajmo biti dionici toga mira. Roditelji moraju biti dionici toga mira, da bi onaj nemir svoga pubertetlije koji je tu, a vidjet ćemo zašto, doveo zapravo u smirenost. Ne da ga smire još svojom drekom, neće ga smirit, potjerat će ga. Svojim mirom, mir se prenosi. Sve što imaš prenosiš. Ako imaš mir prenosiš mir, ako imaš nemir, prenosiš nemir. E sad sve ono što bi roditelji najčešće htjeli da njihova djeca imaju, da su dobri, da su pametni, da ih slušaju, da je sve na svom mjestu da su petice u školi… Idemo najprije vidjeti imam li ja to u sebi, što ja imam?! Što ja to prezentiram svom djetetu, kao bitno i važno. Da bi moje dijete moglo napraviti dobar izbor, jer vidite svi u životu radimo izbore, ali ja mogu izabrati ako ovdje imam tri jabuke, ali ako imam samo jednu, ne mogu napraviti nikakav izbor, to ne ide. Znači, mi roditelji smo oni koji sad trebamo znati još malo dalje. I pubertetlije neka me čuju, neka dobro to sad kod sebe uvaže.

Treći dio svakog čovjeka je područje duha i duhovnih vrijednosti. Vidite, imamo područje tijela i govorimo o tjelesnom zdravlju, imamo psihu i govorimo o psihičkim sposobnostima. E imamo sada i područje duha i govorimo o duhovnim vrijednostima koje čovjeka čine čovjekom. A to je onaj Božji dio u nama: savjest, moralnost, ljubav, vjera i povjerenje, dostojanstvo, pravda, opraštanje, sloboda, mir. Lijepih stvari. Dok ti govorim, mislim to odjekuje u vama, pa je, je, ja to imam. Ili o Bože da mi je toga. Negdje smo u tim raspoloženjima. Ali sve to imaš. Možda do sada nisi znao da to imaš. Što se u pubertetu događa? U pubertetu se na tjelesnom području događa da počnu hormoni, muški i ženski. To se vidi. Curica dobiva prvu menstruaciju, dečko dobiva prvu noćnu poluciju. Što se to sad izdogađalo?! Na sebi se raznim dodirima stvaraju razne ugode…Sad je to preplavilo zapravo pubertetliju. Sad se on zatvara duže u kupatilu, sad oni su stalno gore u sobi, nešto uče, a u školi nisu više petice nego trojke. Roditelji se pitaju: Što se radi u sobi, gdje je, kako je moguće da uči a tako slab rezultat, ništa nema. Vidite, na tom tjelesnom dijelu, on je toliko jak. Ti su hormoni toliko jaki da pubertetlija ne čuje i ne vidi nikoga ni oca ni majku više nego vidi sebe, odnosno počinje vidjeti suprotni spol. Što se još tu događa, dobro zapamtite i pubertetlije i roditelji. Prva spoznaja svoje vlastite spolnosti je jedan veliki, veliki upitnik, ali se to želi podijeliti s nekim. Često se ti razgovori prvo dijele međusobno, dečko s dečkima curica s curicom. Pazite nemojte misliti da su to još nastranosti. Nastranost može nastati poslije. Ali prvo su se s njima malo razgovarali, pa će možda čak i neki dodiri tu biti, curice s curicom i dečka s dečkom, ali će vrlo brzo vidjeti da to nije u redu, pogotovo ako se ode na ispovijed, a u ispovijedi je šesta Božja zapovijed: Ne sagriješi bludno. A tu ima svega. Nema sa svojom seksualnosti se igrati, zafrkavati. To Bog nije stvorio za zafrkanciju. Niti je stvorio za pornografiju. Spolnost svoju kao muškarac i žena dobio si da ti danas-sutra služi u ljubavi i u stvaranju novih života.

Prekrasno i to treba poštivati. Sebe svoje tijelo prvo treba poštovati, da bi ja poštivala i tuđe tijelo. Vidite moram krenuti od sebe i ta curica i taj dečko treba poštivati svoje tijelo. Da bi sutra mogao poštovati svoju ženu odnosno svoga muža. Vi roditelji imate veliku zadaću. Očevi dragi, vi trebate sa svojim dečkom već sa dvanaest, jedanaest, pa i deset godina, niste uranili, pričati o njemu, pričati o muškarcu. Što znači biti muško. Pogotovo evo i kad se noćna polucija pojavila. Došla mastrubacija, došao je orgazam, svašta došlo. Pazite ja kao liječnica imam pravo ovo govoriti. Ja stoji pred vama kao stručna osoba koja vam želi pomoći. Uputi svoga sina da postaje muškarac. Što znači biti muškarac. Kako je to lijepo. Kako je to netko tko je već zaštitnički postavljen prema ženi. Koji ima pravo na sebe i svoje tijelo, ali paziti se sada treba: Kako sjedi sa svojom prijateljicom u školi, kako se ponaša prema svojoj kolegici, kako se ponaša prema ženi i ženskoj osobi na ulici. Kako se ponaša prema trudnici kad je sretne. Što znači ta trudnoća?! Što znači uopće sada ta prva noćna polucija, to znači: Izbacivanje sjemena: Sinko ti si sada fizički sposoban oploditi jajašce kod žene, ali nemoj slučajno sad pomišljati na to da si psihički za to spreman. Ti ne možeš odgovarati za svoje čine. Ajde malo smiri se. Polako gledaj. Raduj se sad sebi kao muškarcu. Odrastaj. Pitaj se što hoćeš, što želiš?! Šta bi volio biti u budućnosti. Vidite, vi majke svojoj curici kad dobije menstruaciju, tortu napravite. Napravite veselje u kući. To nije više ono djetešce što se igra s bebom. Imamo već ženu. Imamo curu. Djevoju. Jednu odraslu osobu. To trebamo zapravo tako doživjeti. Dati joj do znanja da je ona krasna. Da je to jedna velika njezina sposobnost. Da je to sposobno s kojom će sutra biti majka. Da se s tim isto ne igra ni zafrkava. Da je to nešto sveto. Bog je stvorio čovjeka svetim. A dapače Isus poslije govori budite sveti kao što sam ja. E sad ako vaša djeca vide i na vama dvoma kako vi zapravo živite jedno svoje bračno zajedništvo. Kako ste vas dvoje dvije osobe u dobrim odnosima. Kako vi zarađujete te odnose. Kako vi imate vremena jedno za drugoga.

E sad tako bi tako trebali imati vrijeme za svoga pubertetliju malo više nego što ste ga imali do sada. S njim malo popričati, s njom malo popričati. Malo možda nasamo. Ne odmah vikati. Radi što ne valja. Stanite malo. Jel mi radimo kao odrasli sve što valja?! Pitajmo svoje dijete kako se osjeća?! Što misli?! Gdje je sad u ovom trenutku? A ne ono: Di si sada? O čemu sad misliš?! Sad treba učiti, a ti gdje si šta si?! On naime uči, a vi dođete u sobu, a on ispod bilježnici nešto skriva. Mobitel se brže gasi jer je nešto bilo na mobitelu. A što je to bilo srećo moja na mobitelu? Hajde pitaj me. Nemojmo skrivati ništa. Hajmo otvoreno razgovarati. Ali vi morate imati vremena za svoje dijete. To je prva namirnica. Sjećate se kad smo prošle godine govorili o braku i da ljubav bračnu treba hraniti s pet vrsta namirnica, te su namirnice iste i za vaše dijete, samo ih treba dati na malo drugačiji način. Odvojiti vrijeme, to je namirnica. Vi morate imate vrijeme za svoga pubertetliju. A ne sve živčano. Živčan jedni, živčani drugi. To ne vodi ničemu. Vrijeme nam leti, jučerašnji dan ne možete više vratiti ni vi ni ja. I ako smo se jučer iskalili nekako i nešto svašta napravili, kako danas imamo gorak okus. Zašto?! Zato što ja kao roditelj nisam bila spremna sa svojim djetetom provesti vrijeme. Ostavi, neću peglati danas. Ti nećeš danas posaditi krumpire. Sutra, prekosutra, možda ih ove godine i nećeš, kupit ćeš. Ali će tvoj pubertetlija imati tatu. Znate muški lako je biti otac, to možete pet puta u sat vremena, ali ne možete biti tata. E tvoje dijete treba tatu u pubertetu, treba toplu osobu, treba muškarca. Pogotovo muškom djetetu treba muškarac da se na njega osloni. Da se identificira s tobom. Da kaže moj tata je super, vidi kako on ovo ili ono, a vidi mene. Mene je primijetio, meni želi pomoći, ima strpljenja sa mnom. Strpljenja. Strpljenja.

Pitali su na jednom skupu jednog psihologa, kakvu knjigu nabavit za pubertet? Kaže on: Strpljenje. A dobro ima li još koja. Kaže on: Ima. Strpljenje. Pa onda opet pitaju, a on opet odgovara: Ima, strpljenje. Tri puta je ovaj strpljenje je ovaj rekao roditeljima, strpljenje, dajte. Za strpljenje treba vrijeme. Za vrijeme da se odvoji za svoje dijete, jer ga volim. Pogledajte kako našoj djeci dajemo jako krive informacije. Gradimo kuću za djecu, kopamo vinograde, krumpire, sve za djecu. Radimo za djecu 24 sata na dan, a djeca meni dođu i kažu: Doktorice, oni samo lažu. Nemojte se ljutiti. Ja svakome kažem što ga na neki način ide. Jer Isus je rekao da će vas istina osloboditi. Ma tebe tvoje dijete sad treba. Ne treba tvoje novce. Treba tvoje vrijeme, treba tebe kao osobu. Treba tebe možda da mu kažeš: Sinko moj ja se uopće sad ne snalazim s tobom. Reknem istinu. A šta bi ti dušo? Ajmo malo skupa. Malo ti korak malo ja korak. Nemojmo glumiti njima. Vidjet ćemo poslije što su meni srednjoškolci i djeca u pubertetu rekli da žele poručiti svojim roditeljima. Ali još malo, da o ovome što sam sad nabrojila i rekla, majke sa svojom ženskom djecom spremite ih da danas sutra vole majčinstvo. Da vole djecu. Pogledajte ljudi se nit udaju nit žene. Niti tko ima djecu, niti vole djecu. To je tu, a mi se samo zgražamo stariji. A koliko je moj udio kao starije osobe u tome. Koliko je moj udio roditelja u tome. Vidite, često puta roditelj misli ovako: Majke: Ja bih jako voljela da moja kćer bude kao ja. Očevi znaju često isto reći: Bio bih jako zadovoljan da moj sin bude kao ja. Što još govorimo?! Kad netko od djeteta nešto napravi loše, onda kaže majka: Evo isti ćaća. Ili očevi isti mater. A kad napravi dobro, oboje kažu: E tako i ja radim. To je na mene, a sve što je loše to je na onoga drugoga. Vidite kako neke stvari dijelimo. Nemojmo. Uči djecu strpljenju, smirenosti. Prihvaćanju, Uvažavanju.

Onaj treći stupac bi trebao biti jako zastupljen kod roditelja, a to je savjestan život. Savjesnost, moralnost, ne ukrasti, ne slagati, ne podmetnuti nogu nekome. Svašta tu ima. Znate. Mešetarenja svih vrsta. Djeca nas gledaju i gledaju. Ljubav, vidite gdje je ljubav. Nije ljubav ni u punom želucu ni u pametnoj glavi. Uči, uči dušo da ne moraš raditi. Uči da ti bude dobro. Ajde dušo moja popričajmo malo da ti kažem da budeš čovjek. Pa kad si ti čovjek naučit ćeš ti. Biti čovjek. Osposobite dijete, zaintrigirajte ga da je život lijep. Da nije ništa teško. Da nije ništa strašno, da se sve može. Da ne postoji problem koji je nerješiv. To je nešto. Ako je onaj stupac, onaj stupac Božjih vrijednosti u nama tako jak. U tebi tako jak. Dostojanstvo. Tvoj pubertetlija je osoba, pa ne možeš mu reći: Ajd sram te bilo nevaljalac jedan šta to tamo radiš. Nikad od tebe ništa. Magare jedno. Ta svašta se zna reći djeci, ja vam neću ni sve govorit. Cijeli život slušam. Kome to?! Oslobodi Bože! Ni magarcu ne govorimo da je magarac, a kamoli djetetu. Ili neke nebuloze. Zašto? Povrijedila sam osobu, dostojanstvo svog djeteta. Ma kako će mi on uzvratiti?! Sto puta gore. Ako ja kao osoba sa četrdesetak godina ne znam prići svome djetetu, zašto od njega tražim da on meni zna prijeći s puno poštovanja, s puno dostojanstva, da nam se još malo i ne klanjaju. Ne može tako. Ne treba se nitko, nikome klanjat. Ali ajmo sjesti za stol. Nitko od vas kući nije pod stolom. Pod stolom je možda mačka ili pas. Dajte gledajte svoje dijete u oči dostojanstveno. Nemojte ga nikad povrijediti. Možeš mu reći: Ne slažem se s ovim, ovo mi nekako nije izgledalo, nije bilo dobro, ali možemo li to popraviti. Znači govorite o svemu, ali birajte riječi. Ne možeš svom djetetu reći svašta. Ne možeš reći ja radim cijeli dan i sad kad dođem navečer, sad ti mene dočekas s tim. Radiš cijeli dan. A moramo i raditi. Nije dijete krivo što ja moram raditi. Znači ja nisam sa sobom ured. Znate koji vam je odgoj dobar. Dok odgajam vlastitu djecu, preodgajam sebe. Nije to baš tako lako. Izvoli dušo, hvala dušo, molim. Ajme dušo oprosti. Izletjelo mi je, oprosti što sam te tako gledala. Oprosti što nisam imao vremena za tebe. Četri te zlatne riječi. A njih smo dribrali od malena od godine dvije kako se kaže: hvala, molim, oprosti i izvoli. Je li ja to kažem svom pubertetliji i uopće djetetu od rođenja. Vidite, nešto što tražim mogu tražiti samo ono što sam dao, dala, svojem djetetu. Pravda. Ajme što su oni osjetljivi na nepravdu. Znate. Jako su osjetljivi. Imate više djece. Nekome ste nakloniji, ili je neko dijete bolesnije ili nešto drugo. Ali djeca, netko je dobio dvije kockice čokolade, a ovaj jednu. Ili hajde odnesi smeće. Odmah ide: Zašto ja sam odnio jučer?! Zato da se to ne dogodi napravi lijepo spisak kroz tjedan i rasporedi kroz tjedan njihove obveze. I unesite mir, red. Svaki čovjek stoji na ljubavi, red, radu i blagoslovu. To su četiri stupa na kojima svaki čovjek stoji. Ako ti stojiš, odnosno vas dvoje kao muži žena, ako ste to davali od malena djetetu, da ono već naučilo se redu, radu, taman da je donijelo salveticu na stol, nije važno.

Sad od 15 godine, kad to tvoje dijete kreće biti odrasla osoba, sad će on na tim stupovima graditi i ići dalje. Blago tvome pubertetliji. Dobio je dobar temelj. A ti mu sada i dalje pomažeš izgrađivati to. Prestanite raditi i graditi previše jer neće vam nitko u tim kućama stanovati. Djeca jedva čekaju otići od svojih roditelja. Nažalost, gdje roditelji nemaju vremena. Današnji čovjek kaže stalno: On nema vremena. Najupotrebljivanija rečenica je nemam vremena. A šta dalje, a imamo vremena za masu drugih stvari.

Moramo imati vremena za svoje dijete, jer je to dijete osoba, o osobi je riječ. To tvoje dijete je tebi darovao. Bog je darovao tebi to tvoje dijete. I dao ti je da ga čuvaš i u svijet usmjeriš. Pomozite mu. Opraštanje, oprostite djetetu. Nemojte se uvijek vracati što je bilo lani, a što preklani. Što je bilo prošli što pretprošli tjedan. „Isti si ili gori nego prošli tjedan.“ Ma kakvi, niti je isti niti gori. Kako njemu prići? Kako treba izgledati topla riječ kakva je ona. To ćemo poslije vidjeti, kako razgovarati. Govor. Govor. Govor. Komunikacije nam fali. Puni smo medija. Ja bih tako rekla. Komuniciramo preko medija, ali fali one ljudske komunikacije. Svi ste vi u kući koliko vas ima ljudi. Svatko je od vas čovjek i svatko od vas ima potrebu biti voljen, uvažen, pogledan, reći da ga voliš. Kad ste rekli svom pubertetliji: Volim te. „Ideš mi na živce, makni se samo da te ne vidim.“ Ili „Evo ti ženo, to si ti napravila tamo od njega, od nje, ajd sad se ti bakći. Meni ne treba više. Meni dosta.“ U školi je bila jedinici, e tko će sad na primanje. E neće se nitko sramotiti. E neće se otac sramotiti, neće se mater sramotiti. Znate šta ja pitam?! Nemojte se ljutiti. Kad god roditelje pitam misle da ga je dijete osramotilo. Često smo mi napravili propuste iz neznanja ili grješke ili bilo šta. Ja sam najprije osramotila svoje dijete pa je ono reagiralo isto tako. Zašto mu ne pomognem da budu bolje ocjene. E pametan je može on to sam ni meni nitko nije pomogao. Ma ostavi sebe na miru. Ne uspoređuj se sa svojim djetetom. Tvoje dijete nisi ti, tvoje dijete ima ime. Izaija je rekao: Bog kaže: Imenom sam te zazvao i u dlanove svoje urezao, ti si moj. Svaki je čovjek unikat. Tvoje je dijete unikat. Pomozi mu. Tebi nije trebalo, ali možda tvom djetetu treba. Imaš dvoje troje, petero djece, ali jednom treba, nekom ne treba, nekom treba samo malo pa se čovjek pita kad ću ja raditi svoj posao?! A koji je moj i tvoj posao kad imam djecu ?! Ma odgojiti ga u čovjeka. To je moj posao. Učiniti ga čovjekom, a za to treba vrijeme, za to trebaš čitavoga sebe dati djetetu. Za to trebaš osjećaje nježnost i pažnju dati svome djetetu. Za to trebaš razgovarati, zato ga trebaš čuti. Roditelji najčešće u pubertetu vode monolog. Samo oni govore nešto i to na brzinu, a ne slušamo odgovor. A najčešće se pubertetliji ne da ni dati odgovor, jer ih ne uvažavamo. Ili je jako često: E nije ti to tako to ti misliš. Sad kad ti budeš imao još pet šest godina, vidjeti ćeš ti kako to izgleda. I sad ispadne. Da ovaj jako malo zna ili ne zna ništa i onda ako ne zna ništa, šta ću ti govorit više išta. Vidite kako zatvaramo vrata svojoj djeci s nekakvim stavljanjem uvijek sebe na prvo mjesto ili samo moje mišljenje je bitno. A bitno je viđenje tog mog djeteta. Kako će roditelj upoznati dijete ako ga ne sluša. Slušajte ga na način da probate sebi reći: Evo neću danas zucnuti ništa. Evo neću ništa kontrirati. Čim zine roditelj rekao to ti je ovako ili onako. Ajmo malo. Hajdemo se učiti malo strpljivosti. Šta ti misliš? Pusti dijete nek ti kaže. Djeca i roditelji se ne poznaju, evo reći ću vam nekoliko primjera sa svoga posla. Pa poslušaj što on misli neka je sto posto krivo. Ono krivo govori. Reci mu: Hajd dobro. Idemo dva dana malo razmisliti. Ti dva dana malo razmisli o tome, ja i tata ćemo isto promisliti, pa ćemo se sresti za dva tri dana pa možda opet o tom popričamo. Pa ćemo vidjeti kako to izgleda. Dajte mu prostora. Dijete će reć: Hvala ti Bože da će moja mama i moj otac mislit o tome što sam ja rekao. Ovo se čudo događa. Ali čuda su moguća. Bogu je sve moguće. Čuli smo danas kad je Djevica začela. Bogu je sve moguće. I moguće je da svoje dijete fasciniram malo. Zašto bi uvijek morao mobitel i masa negacija iz mobitela fascinirati moje dijete, zašto što ga ja ne fasciniram dobrim, onda ga loše poklopi. Vidite kako to ide. Preuzmimo svoju ulogu mame i tate. Ulogu odgajatelja. Prestanite vi muški biti ekonomi, a vi žene, velike mame koje samo kuhaju peru, prave kolače… To djeci ne treba. Prijatelj. Biti nekome prijatelj. Znati nekoga čuti. Hajde pričaj, govori. Pa ćemo poslije. A ja šutim. Treba znati slušati. Ne moram se složiti, ali ja slušam. I vi pubertetlije slušajte svoje roditelje, a vi spustite ton. Neka dijete ima osjećaj, dušo volim te stvarno te volim. Vidite, ostavite sad malo materijalno. Vidite što je pubertet odrastanje moga djeteta u odraslu osobu. Ajme koliko tu treba građevine. Ali one nevidljive koju ti je Bog dao. Trebaš ti imati dobar izbor, da živiš po savjesti da si ti moralna osoba, da ti voliš sebe, da voliš Boga, svoje dijete i druge jer roditelji koji sebe ne vole, preskaču se. Masu puta se žene i muškarci razmišljaju: Ma pusti mene na miru, idite vi. Jednog su dečka iz šestog razreda donijeli i rekli problem. Ajd dobro. Ja kažem dođite ti, tata i mama sljedeći put. I oni došli. Kažem za sedam dana se opet vidimo, a tata mi kaže: Čekajte, nismo doktorice mi problem, naše dijete je problem. Njega naručujte. A ja kažem vi ste roditelji toga djeteta i vi ćete ga odgajati, ja ću vama pomoći da vi neke stvari riješite radi kojih se vaše dijete počelo problematično ponašati. Nije problem, nego se počelo problematično ponašati, a dijete je osoba, divota. Zato vam hoću neke stvari reći. Doveli su mi sina mater i ćaća, a njemu 19 godina. Ovisnik. Problem. Dolaze svi troje u ambulantu i ja pružam ruku. Otac kaže ime, ja se predstavim. Majka kaže ime, ja se predstavim. Ja pružam ruku sinu, malom njihovom, a ćaća brzo kaže: E to je taj naš problem o kome ćemo sada razgovarati. Ja kažem: Šjor oprostite niste u pravu. Ovo je vaš sin i vaše dijete koje ima problem. A nije on problem. Jel vi osjetite razliku ljudi Božji. A kad mi u braku jedni drugima kažemo: Ti si križ moj. Dobro kad to kažemo iz zafrkancije. Ali često znamo reći: E ti si problem u kući kad bi ti drukčiji/ja bio/bila sve bi bilo drugačije. Ajme, šta sad tu napraviti. Tako se prema djeci ponašamo. Dijete je osoba i ja bih voljela da vi to nekako shvatite. Da mu oprostite, da upoznate riječ sloboda.

Pubertet i sloboda. Sloboda je zapravo kad mi odrasli, a vi pubertetlije polako ulazite u to, kad čovjek živi po savjesti kad živi moralno, kad ljubim sebe, Boga i drugoga. Kad sam dostojanstvena osoba i cijenim tvoje dostojanstvo. Kad sam pravedna osoba, kad mogu oprostiti. E onda sam slobodna osoba. Kako je to nekako lijepo. Zašto se poslije ispovijedi osjećamo prekrasno. Jer izbacili smo sve ono što ne valja i onda se naselio mir. E vidite gdje je sloboda. Sloboda je kad se služim vrijednosnim sistemom. Mladi to još u 15-16 godina teško shvaćaju. Jer kako će oni to shvatiti, jer radi tijelo, rade horomoni, rade emocije, mašta, radi svašta, a mi tražimo ovo sve divno i krasno. E da, tražit ćete, ali prvo vi to sve živite. Da vi i djetetu znate reći zašto je to tako. I nije sloboda, mladi u pubertetu misle da je sloboda otići i za tri dana se vratiti kući. Nije to sloboda, to je nered. To vi djetetu svom polako trebate znati reći. Čuj dušo danas izlaziš van, za današnjeg dana ćeš se još vratiti. Ja te molim. Molim te da to tako bude. Ali to i može biti ako se vas dvoje negdje danas otišli i danas se vratili. Ima i nereda i u obiteljima gdje netko ode isto pa dođe u 3-4 ujutro. Šta će onda dijete?! Polako treba sad. Ako je dijete imalo malo reda odmalena, držat će se i toga reda. Danas izađi, danas se i vrati. Ako je nekakav koncert, doček nove godine, dogovorite se gdje ćete doći po svoje dijete. Hoće li to biti sat ili dva po ponoći, ali da znate da je to 1 ili 2 puta u godinu dana. A vi mali ne mogu rođendani biti svaku večer ni svaki dan, jer noćarenje nikome ništa nikome nije donijelo dobroga. Ja sam prošla dosta svijeta i nitko ovako ne živi kao mi. Otkačeno bez ikakvog reda, bez ikakvog poretka, bez ičega. Ta Amerika o kojoj govorimo da iz nje svašta loše dolazi, tamo se svi lokali normalni zatvaraju u ponoć. Noćni klubovi ne, ali u noćni klub može doći samo netko iznad 21 godinu. A vidi di je naš pubertetlija. Naš pubertetlija negdje između 13-18,19 godina pa ne može on baš biti noću van. Ne znam do koje doba. Kome pravo sad ovo kome krivo. Jer noć nikad nikome nije donijela nikakvog dobra. Možete se zabaviti dva tri sata prije, a ne 2-3 sara poslije ponoći. Može se isto zabaviti 2-3 sata prije ponoći. Roditelji se često bune, oni nešto kažu, a mlađi uvijek kažu svi su takvi. E sad nek me čuju i mladi i stari. Nikad nisu svi bili takvi. U naše doba, mi četvero djece imamo. I najstarija je krenula i pitala zašto još ne pola sata duže, zašto još ne ovoliko ili onoliko. I mi probamo reći: Postoji jedan red kojeg mi kao roditelji znamo da je dobar i dosada ste imali u nas povjerenje, probajte imati i dalje. E sad je to išlo. E ja govorim mužu, znaš šta, idemo u ponoći van da vidimo koga ima u gradu Šibeniku u ta doba. Koliko ima djece njihove dobi, 15-16 godina kad su naši krenuli u 1-2 srednje. Da vidimo ponoć? Ljeto jasno, zimi se nema šta očekivati. Ima nešto. Ima ih možda negdje 1000-1500, ali Šibenik je u ono doba imao 24000 mladih od 16-23 godine, jer sam ja to kao školski liječnik znala. Znači nisu svi. Idemo vidjeti tko je u tri ure po ponoći. I nas dvoje jedne subote iziđemo van u tri ure. U tri ure tu i tamo. Možda nekih 200-300. I u pet, govorim ja mužu, da vidimo koga ima. I mi odemo i vidimo one koji su s pivama i koji su napušeni, ima ih. E sad, to smo mi rekli svojoj djeci. Bili smo tada i tada, tu i tu. I da nam više nikad niste rekli: SVI. Pitaj, bori se za svoje, ali nemoj mi reći svi. E sad vidite i vi roditelji između sebe možete nek stvari. Kćer moja živi u današnje vrijeme i ima sina osmaša. Slavit će se rođendan i svi će prespavati kod te male gdje će se slaviti rođendan. Znači, 13-14 godina idu slaviti rođendan. E sad gdje su ti roditelji?! Sreća Božja imali su roditeljski sastanak u školi i sad moja kćer pita ovu mamu od te male. Kaže: A gospođo kako moj sin kaže da se u subotu kod vas slavi, da ostaje preko noći. Mislim djeca. Ja svome ne dopuštam, kako vi možete dopustiti toliko ljudi. A ona ne misli. Vidite mi roditelji ne mislimo. A mladi pored naše jedne nebrige što će se s njima duhovno dogoditi. To je onaj problem, nas je briga da imaju patike velikih cijena ili ne znam kakve marke. Što se dogodilo? Malo po malo se s ovom mamom izdogovarati i išlo se u subotu po danu na Jarun. Tamo su nešto roštiljali, bili po danu, po danu otišli i po danu se vratili. Ja tu govorim vama roditeljima, nemojte stati skrštenih ruku i uvijek recite svom djetetu neke stvari ne dupuštamo jer te volimo, imamo iskustvo: Ja imam povjerenje u tebe, ali od onih dugih 10-15 koji će s tobom biti ne znamo koji će biti s tobom. Netko te može 5 puta ponuditi s nečim i ti ćeš odbiti, a ako te 6 put ponudi hoćeš smoći snage za odbiti?! Pogledajte i provjerite gdje su vaša djeca. Ali prvo im recite da ćete provjeriti. Ovo je nešto što trebaju čuti i jedni i drugi. Jer je meni stalo do mog djeteta. Ako moje dijete kaže da će večeras u kino ili negdje idu vani. Ajd dobro, moraju ići van. Ali ja sam znala reći nemoj se iznenaditi da kad iziđete iz kina u 10 navečer, ispred nađeš tatu ili mene. Ja hoću vidjeti jesi li bila u kinu. Jer znam kakvi su drugi, ne kakva si ti. Sad pogledajte roditelji što tu možete napraviti. Rekli ste. Nije napravljeno iza leđa. E sad jel to neka druga stvar. Kad vaša dijete dođe u neku grupicu, negdje su se dogovorili ići. Znate šta uvijek u toj grupi ima 2-3 koji ne bi to, oni bi išli na neko drugo mjesto. Jer na tom mjestu gdje su rekli roditeljima, oni ne bi. To je malo sakriveno, oni bi neke druge stvarčice napravili. Ako je tvoje dijete reklo, čuj ja ne smijem jer će moji doći provjeriti, onda će spasiti ovu drugu trojicu, četvoricu, pa će svi ipak otići tamo gdje su se svi bili dogovorili. Neće biti nekih neugodnosti, ali vi morate biti otvoreni. Sad vidite koliko vremena, koliko nekakvog znanja, koliko strpljenja. A ljubavi. A šta da vam kažem nema druge, jer pogledajte, i vi mladi shvatite, nema bjanko mjenica na povjerenje. To je ono stavi na papir pa potpiši vjerujem ti. A što ćeš ti poslije na papiru napisati to nitko ne zna. Zašto vam to govorim?! Zato što baš okolina je takva, čim vaše dijete izađe izvan kuće, ono je već na vjetrometini svega i svačega. S obzirom na medije koje imamo u kući nam je vjetrometina i u vlastitoj sobi, ali ipak vani je puno više nego što je tu. I kad vaše dijete ima povjerenje u vas i kad ono zna da ga roditelji vole, onda je to nešto. Ja ću sada reći ovo: Morate, možda samo moja ružna riječ „morate“, prisile nema nikada, ali recimo nama odraslima, ipak neke stvari ipak trebamo znati. Da je za dobar jedan razgovor važna jedna ravnopravnost. O osobi govorimo, ispred vas je osoba. Vaše dijete je osoba. I vi razgovarate na razini dviju osoba. Vi više znate, imate iskustava, ali vaše je dijete osoba. I zato to uvažavanje je jako potrebno. Uvažite, vrednujte svoga sugovornika, svoje dijete. Nemojte biti isključivi, nemojte stalno govoriti: Ne, ne, ne. To nije tako. To je ovako kako ja kažem. Ili ćeš mene slušati i tako napraviti ili ništa od toga. S tim niste napravili ništa. Suosjećajte sa svojom djecom. Nije njima lako . Mi smo otkrili već svijet pa koliko smo grešaka već napravili. A oni tek ulaze i otkrivaju i prestaju zapravo biti vaša djeca. Oni prelaze u svoje osobe. Često mi se roditelji tuže: Ne priča. Doktorice do sada je sa mnom govorio, a sad ode u sobu i nema, zašutio. Ne govori više. Ma nisi im više interesantan, nije im više interesantno. Interesantan im je netko drugi. Vole te, ali na drugi način. Oni otvaraju novi svijet. Taj svijet je sad interesantan. Oni su za novi svijet. Vidite kako tu pomalo se odcjepljuju od vas. Zapravo srednja škola je vrijeme kad bi oni trebali steći jedne ispravne stavove. Stav o ponašanju, stav o ljubavi, prijateljstvu, braku, spolnosti. Oni bi trebali kroz to vrijeme napraviti jedan svoj životni stav, jer će poslije neki krenuti na posao, i na fakultet , otići će od kuće i živjet će sami. Pomozite im da se osamostale. Nemojte ih potezati. Pa sve servirate, sve govorite, sve činite. Otvarate hladnjak, doručak na stolu pa ima tvoje dijete ruke da uzme sebi ujutro doručak. Majke, niste kućne pomoćnice. Očevi niste samo ekonomi koji trebaju donijeti novac. I još nešto. Dajte molim vas znate čuvati tajnu svoga djeteta. Tvoje dijete želi s tobom pričati u četiri oka i ako je to u 4 oka, onda je to u 4 oka. Onda to nije poslije njega bla bla bla susjedi, babi, strini, teti ili ovoj mlađoj djeci. Ili to što želiš reći svom djetetu na neki način govoriš ispred ostale djece. Nije dobro. Svatko želi svoju intimu. Pogotovo nažalost kad roditelj proziva. A često pubertetlije prozivamo. Ne valja to. I onda ih prozivamo za stolom, šta kažu najčešće: Da vi znate kakav nam je nedjeljni ručak. Za nedjeljnim ručkom smo svi. Cijela obitelj. I onda jedan, drugi, treći. Ma dođe mi se dignut već na početku, a moramo to istrpiti. Nedjeljni ručak. Vidike kako nas djeca doživljavaju. Jest ikad pitali svoga pubertetliju: Kako ti sinko doživljavaš mene?! Hajde napiši mi dvije riječi. Kako doživljavaš mene kao majku. Kako doživljavaš mene kao oca. I je li uopće imamo neku povratnu informaciju?! Stranci. Stranci smo. Ne ide to onda. Govorimo dva strana jezika. Dalje, s djecom trebamo biti dorečeni kad s njima razgovaramo. Često roditelj započne rečenicu i već on misli što bi dijete trebalo napraviti. To je jako loše što nam je u braku loše – imamo pretpostavke. Ja mislim da je on već s toliko godina trebao to napraviti. Primjerice, digli se svi sa stola, otišli ste negdje i sad ste se vratili i sad mama kaže: Jao suđe na stolu. Pa kako se nitko nije sjetio da ovo digne. Pa tko?! I onda solimo pamet nekima. E imate imena u kući: Mate, Šime, Jure… molim te raspremi stol i postavi danas ti.

Najčešće se u tim nastupima neke komunikacije koja je dvosmjerna ili jednosmjerna u biti ne zna ili pretpostavlja. A pretpostavke su vam iz pakla. Nemojte. Dalje, često govorimo na način da se naše dijete osjeća žrtvom. Često se odjeća žrtvom jer smo mi odozgo. Ili ako uvijek želimo dijeliti pravdu. Mi smo uvijek najpravedniji. Ili uvijek se traži tko je kriv. Po kući će neko dijete uvijek biti krivo. Zašto?! Vidite kako nosite neke stvari. Ako ste zlopamtilo i stalno se vrtimo u krugu kad idemo nešto govoriti, uvijek isto, ispočetka to je jako teško. Jel de? I kad roditelji uspoređuju sebe. U moje vrijeme….E da si ti živio u moje vrijeme….ili kako ja u svoje vrijeme nisam svojoj materi i ćaći odgovarao…Šta dijete briga kako je bilo kad sam ja bila dijete. Oni žive danas. Hajdemo biti roditelji danas. Vidimo da se stvarno vrijeme promijenilo. Moje godine govore da su se četiri generacije promijenile. Ja ne mogu nikome danas od svojih unuka reći nešto kako sam ja, nego ga probam pratiti. I pazite na riječi, riječi moraju biti tople, one moraju biti stvaralačke, iskrene, istinite i smirene. Riječ tvoja mora izliječiti tvoga pubertetliju. Ona mora biti razumljiva, birana, potpora, povjerljiva. A kakve riječi mi njima znamo sasuti. Inače, jedne drugima, oštro osuđujuće, uvredljivo, grubo, psovka, omalovažavanje, ubojite, tame, hladne riječi. Pohvali svoga pubertetliju. Svaki dan je on nešto dobro napravio. Kako pohvala čini ljepotu. Pa kad tebe netko pohvali, odmah narasteš 10 cm, a tek tvoj pubertetlija. Ja vam moram nešto reći iz vaše sredine. Jedan od ova dva tri puta kad sam bila, na kraju mise ja čekam župnika. Ide jedan gospodin s dvoje djece. I sad župnik hvali onu stariju curicu, nešto hvali, a znate šta je otac rekao: Dosta je župniče ne hvalite, ne hvali se djecu oni će se pokvariti. nemojte vi to. Ostala sam zbunjena i mislim se: A Bože u kojem vremenu ovaj živi. Pa hvalite svoju djecu, zašto ne pohvaliti?! Vidite koliko stvari napravimo loše. Puno stvari. Samo vas molim nešto još. Izišla je jedna knjiga. Zove se 5 stvari za kojima žale ljudi na kraju smrti. Ja sam samo stavila tih 5 stvari, a vi to ponesite malo kući i u sebi i svom srcu. U Australiji je jedna medicinska sestra radila u hospiciju s onima koji su proživljavali zadnje sate života. I onda ona piše za čime ljudi žele: 1. Zašto sam cijeli život proveo radeći u obavezama. 2. Zašto nisam više vremena provodio s bračnim partnerom. 3. Zašto nisam više vremena provodio sa svojom djecom. Stranci smo jedni drugima. 4. Zašto nisam više njegovao prijateljstvo. Ostao sam sam/a. 5. Gdje sam ja bio u cijelom mom životu. Što sam radio za sebe?! Ili za što sam ja uopće živio?! Gledajte kako živimo da kasnije kad smo u krevetu i 24 sata mozak radi, počnemo misliti o najvrijednijim stvarima u životu. Pred smrt. Koliko smo toga propustili.