Predavanje don Ivice Raguža na Tribini

Detalji

Objavljeno: subota, 02. studenoga 2019.

Deset teza o starosti:
1. Svaki je čovjek u svojoj biti star čovjek, duhovno i tjelesno star čovjek, neovisno u kojoj se životnoj dobi nalazio. Svaki je čovjek star, raspada se starenjem jer je pogođen grijehom i jer je grješan.

2. Bog starenjem namjerno slabi čovjeka, slabi njegovo grješno tijelo, moć, snagu tijela kako bi čovjek manje griješio, kako bi lakše razapinjao svojega starog čovjeka, čovjeka grijeha, kako bi prestao robovati grijehu.

3. Isus Krist bio je također starac, starac na križu: razapet, onemoćao, oslabljen. Starac Isus Krist živio je križ starosti kao vrhunac umiranja sebi i življenja Bogu Ocu, starost križa za njega je bila potpuna predanost Bog Ocu, predanost njegovih udova za «oružje pravednosti», da njime i za nas potpuno kraljuje milost pravednosti za život vječni.

4. Starost je raspadanje izvanjskoga čovjeka, kada bi se trebao obnavljati nutarnji čovjek. Raspadanje je obična malenkost spram budućega života. Koliko se više raspadamo, toliko bismo više trebali obnavljati nutarnjega čovjeka, više primati vječnu slavu u Isusu Kristu.

5. Starci bi trebali ponajprije stenjati, ne zbog toga što su stari, nego zbog toga što se još nisu potpuno zaodjenuli Kristom, što još nisu u potpunom zajedništvu s Isusom nakon smrti. Kršćani starci ne stenju za prošlim, nego stenju za budućim, za novim duhom i novim tijelom u Isusu Kristu, za «nebeskim obitavalištem».

6. Kršćani pate od svete nostalgije, oni žive u dvostrukom iseljeništvu. Prvo iseljeništvo: kršćani su iseljeni od Gospodina, daleko su još od njega i zato žude uvijek u velikom pouzdanju za povratkom. Drugo iseljeništvo: kršćani su iseljeni također i od ovoga svijeta, iz svojega tijela, njihov način življenja jest polaženje, biti u polasku iz ovoga svijeta, biti hodočasnici.

7. Starci pate od svete nostalgije, starci osobito žive u dvostrukom iseljeništvu. Prvo iseljeništvo: starenje, starost kršćane starce podsjeća da su iseljenici  u ovom svijetu, da će uskoro trebati poći iz ovoga svijeta i iz svojega tijela. Njihov stav treba biti stav polaženja, pakiranja životnih kovčega za susret s Gospodinom. Drugo iseljeništvo: starci su također iseljeni, daleko i od Gospodina te u velikom pouzdanju žude za Gospodinom, najradije bi što prije pošli Gospodinu.

8. Ideologija bjeline današnjega društva: sve mora biti bijelo, vidljivo, dostupno, a time podređeno grabežljivom gledanju čovjeka. Istinito je samo ono što je vidljivo, gledljivo. Kršćanska istina jest istina vjere, a to znači tame, nedostupnosti, zagonetke, posredništva. U tami, nedostupnosti krije se svjetlo istine, krije se Lice, Isus Krist. Mudrost starosti jest mudrost kuta, tame, odbačenosti. Mudrost starosti jest kršćanska mudrost: odreknuće od ideologije bjeline i predanost mudrosti tame u kojoj prebiva svjetlo Lica Isusa Krista.

9. Blagost kršćana, blagost staraca, sastoji se u otpuštenom, napuštenom i opuštenom egu, ego koji se de-centrirao i centrirao u drugom, u Isusu Kristu. Isus Krist ima blagi, opušteni, najblaži, najopušteniji ego, jer je njegov ego od svega otpušten u slobodi ljubavi, de-centriran-napušten od sebe i predan-centriran u Ocu.

10. Starosna dob nalikuje djetinjoj dobi: u starosti se događa izjednačivanje muškarca i žene, jedno sliči sve više drugomu; spolnost i spolna razlika dobivaju sve manje na važnosti. Starost najavljuje stanje vječnoga života, kada se ljudi više ne će ženiti ni udavati, vrijeme u kojem će biti sporedno je li netko muško ili žensko, nego će jedino biti važni duhovni odnosi u Kristu. Starost – upravo u svojem slabljenju spolnosti i spolne razlike – jest priprava za vječni život. Zato bi kršćanski starci i starice trebali, kao u prvim stoljećima Crkve, nanovo otkriti važnost bračne čistoće, tj. prekida spolnoga odnosa.

Nakon što sam već u dva navrata promišljao o starosti, tj. pokušavao misaono kružiti oko te misteriozne životne dobi , učinilo mi se da sam ipak propustio spomenuti još neke ključne vidove za razumijevanje starosne dobi u kršćanskom duhu. Stoga će ovo promišljanje biti nastavak mojeg misaona kruženja oko nikad do kraja iscrpive teme starosti. Onima koji se možda pitaju kako to da se pisac ovih redaka, koji još nije u starosnoj dobi, usuđuje pisati o starosti i starcima dijeliti «savjete», rado odgovaram riječima Propovjednika: «Bolje je mladić siromašan a mudar nego kralj star a lud, koji više ne zna za savjet.» (Prop 4, 13)

1. Svaki je čovjek starac - Isus Krist jest starac

Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grješno tijelo te više ne robujemo grijehu. (...) Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu. (Rim 6, 6.10-11)

Pavao u ovom ulomku ne govori o starosti, nego o krštenju. No, kako se krštenje odnosi na cjelokupan kršćanski život, to također vrijedi i za starost. Radi se o tome da bi se na temelju Pavlova teksta starost mogla shvaćati kao osobit i radikalan način ostvarenja krštenja, krsnoga življenja vjere. Radi se o sljedećem.

Prvo, Pavao doziva u svijest kršćanima da u svakom čovjeku prije krštenja postoji tzv. «stari čovjek». Pavao s izrazom «stari čovjek» misli ponajprije na grješna čovjeka, na čovjeka koji ne vjeruje u Isusa Krista, koji robuje grijehu. To znači da je svaki čovjek duhovno «star», ukoliko je grješan. No, «stari čovjek», za Pavla, ne očituje se samo na duhovnoj razini, nego i na tjelesnoj jer je po grijehu smrt ušla u svijet (Rim 5, 12). To znači da je svaki čovjek i tjelesno star, raspada se upravo zato što je grješan. Taj duhovno «star čovjek» dakako nastavlja postojati i nakon krštenja, jer je čovjek i dalje izložen grijehu, napastima, i dalje se u njemu i izvan njega vodi borba protiv zakona grijeha koji čovjeka želi podjarmiti, učiniti svojim robom (nutarnja čovjekova sklonost grijesima osobito je tematizirana u Poslanici Galaćanima, a izvanjski grješan utjecaj na čovjeka u Poslanici Efežanima). Ali i tjelesno «star čovjek», unatoč krštenju, neodvojiv je od kršćanskoga života, jer je svaki kršćanin i dalje podložan smrtnomu tijelu, tijelu koje se raspada i koje će umrijeti.

U tom je smislu za Pavla svaki čovjek, a time i svaki kršćanin, nakon krštenja, bio on dijete, mlad ili star, „stari čovjek“. Dakle, svi su ljudi stari samim time što postoje, tako da je starost stanje kršćanskoga načina življenja. Za razliku od prijašnjih i sadašnjih pogana, koji životna doba striktno odvajaju – djeca mogu biti samo djeca, odrasli samo odrasli ili starci samo starci – kršćanska vjera isprepliće sva životna doba (npr. «Ako ne budete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko»), pa tako i starost. Svi su kršćani stari ljudi, a ne samo starci! Ili, drugim riječima, u svakom čovjeku, a time i u svakom kršćaninu, postoji «stari čovjek» kojega se trebamo osloboditi ili pak, opet Pavlovim riječima, svući ga (Ef 4, 22-24).

Ako Pavlove misli primijenimo na starost, onda bismo mogli reći da je uloga kršćanskih staraca - upravo zbog činjenice da im se tijelo počinje raspadati - da sebe i druge opominju (osobito danas, u vremenu ideologije mladizma) da je svaki čovjek u svojoj biti star čovjek, duhovno i tjelesno star, neovisno u kojoj se životnoj dobi nalazio. Takav je stav dijametralno suprotan čovjekovoj težnji da se smatra vječito mladim, a to znači da mu je mrska svaka pomisao na to da je «star», da je potrebit obraćenja, novoga početka, loma, a kamoli smrti i novoga rađanja, što je upravo svojstvo kršćanske vjere (smrt kao umiranje sebi, prijašnjemu životu i rađanje na novi život). Dakle, protivno tomu, kršćanski bi starci trebali, poput zvuka sirene, oglašavati svakomu čovjeku, zarobljenu ideologijom, vječne duhovno-tjelesne mladosti, da je on i tjelesno star, da se raspada, da će umrijeti, odnosno da je on također i duhovno star, da može duhovno raspadati se i duhovno umrijeti.

Time se podrazumijeva da se mladi ili odrasli kršćani, koji žive krsno, a to znači koji su svjesni svojega starog čovjeka, osjećaju bliski starcima jer sebe smatraju također starima, svjesni, kako ćemo kasnije pokazati, da čak mogu biti tjelesno mladi, ali duhom starci, robovi grijeha, dok starci mogu biti tjelesno stari, ali duhom mladi, nova stvorenja.

Drugo, Pavao tvrdi da je stari čovjek u krštenju raspet zajedno s Kristom. Svrha toga raspeća jest onemoćalost «grješnoga tijela». Naime, «grješno tijelo» staroga čovjeka jest tijelo u koje je utisnut duh «staroga čovjeka», a to su njegovi vlastiti grijesi, kao i tuđi grijesi (praroditelja). «Stari čovjek», dakle ima grješno tijelo, misli samo na tjelesno, zemaljsko, na svoje, nije mu na umu nebesko, duhovno, Božje. Budući da su u krštenju kršćani zajedno s Kristom razapeli staroga čovjeka, prestali živjeti tjelesno, zemaljski, samo za sebe, te počeli živjeti za Isusa Krista, njihovo je «grješno» tijelo u Kristu onemoćalo, ono je izgubilo moć, snagu napastovanja, zlog utjecaja, privlačenja grijehu. Time se podrazumijeva da je to grješno tijelo osobito opasno kad je ono zdravo, moćno, snažno. Tada se ono uspijeva nametnuti, teže mu se čovjek može oduprijeti. Zato je za Pavla kršćanska vjera slabljenje toga grješnog tijela, pružanje otpora takvomu grješnom tijelu vjerom u Isusa Krista koji daje snagu Duha Svetoga i koji čovjekovo tijelo pretvara u hram Duha Svetoga molitvom, krjeposnim životom, a također i askezom (mrtvljenjem): «Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao». (1 Kor 9, 26-27) Osobito je askeza (kroćenje i zarobljavanje tijela) važna jer je ona neka vrsta slabljenja moći grješnoga tijela, kako bi ono kao takvo, oslabljeno, moglo biti potom podložno, predano novomu životu u vjeri. Slabljenje dakako nije upereno protiv tijela kao takvoga, jer je tijelo dobro, ali je upereno protiv njegove grješne moći koja se jedino može slomiti tako da ju se učini nemoćnom: klin se klinom izbija, kako veli poslovica.

Sad i tu misao možemo primijeniti na starost. Starost je doba onemoćala, slaba tijela ili barem početak slabljenja tijela. Na neki način starost bi trebala pripomoći kršćaninu da lakše umre grijehu, umre svojemu egoizmu, jer je grješno tijelo sada slabo, onemoćalo. Mogli bismo reći da čovjek više i nema snage činiti zlo kako je to prije mogao činiti. Zato su već filozofi isticali da je starost prigoda da se čovjek, upravo zbog tjelesne onemoćalosti, posveti duhovnom . Ili, rečeno s Pavlom, starost – baš zato što se stari čovjek počinje razapinjati, raspadati, slabjeti - jest vrijeme milosti, kada bi starci konačno, ako to već prije nisu činili, trebali razapinjati staroga čovjeka grijeha, konačno se odlučiti svojim oslabljenim tijelom prestati robovati grijehu. Ta se ista misao nalazi i kod sv. Petra: «Jer tko trpi u tijelu, okanio se grijeha – da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više po ljudskim požudama, nego po Božjoj volji.» (1 Pt 4, 1-2)

Rekao bih da Bog starenjem namjerno slabi čovjeka, slabi njegovo grješno tijelo, moć, snagu tijela kako bi čovjek manje griješio, kako bi lakše razapinjao svojega starog čovjeka grijeha, kako bi prestao robovati grijehu, tj. svim onim požudama koje dolaze od egoizma. Jer, u starosti sve manje možeš i smiješ jesti, sve manje možeš i smiješ piti, spolno si sve manje aktivan, sve manje imaš snage za pohlepu, sve manje te zanima bogatstvo, sve više si nesiguran zbog bolesti i nemoći pa te sve manje zanima čast i slava itd. Sve su to načini kojima Bog oduzima snagu starcima kako bi prestali biti tjelesni, zemaljski, kako bi umirali grijehu, kako bi bili duhovni, nebeski. Dakle, u oba slučaja starost – starost kao kao stari, grješni čovjek i starost kao razapinjanje staroga, grješna čovjeka i slabljenje grješna tijela – može se shvatiti kao radikalan način ostvarenja krštenja, krsne vjere u Isusa Krista.

No, ovdje treba spomenuti još jednu važnu misao. Može se reći da je zapravo Isus Krist utjelovljenjem postao «star čovjek», jer je uzeo na sebe ovaj naš način postojanja staroga, grješna čovjeka, jer nama je u svemu jednak (tako i u starosti!), osim u grijehu (Heb 4, 15). Štoviše, moglo bi se reći da je Krist postao potpuno «star čovjek», starac, tako što je na križu bio potpuno slab i onemoćao. Na križu je razapeo tog «stara čovjeka», oslabio je čovjekovo grješno tijelo svojom smrću. Starac Isus Krist živio je križ starosti kao vrhunac umiranja sebi i življenja Bogu Ocu, starost je križa za njega bila potpuna predanost Bogu Ocu, predanost vlastitih udova za «oružje pravednosti», da njime i za nas potpuno kraljuje milost pravednosti za život vječni. Stoga se starci ne moraju bojati samoće u starosti, jer u njihovoj starosti, u njihovu križu starosti, s njima je i prati ih jedan Božji starac, a to je Isus Krist.

Krist je spremno prihvatio «stara čovjeka», svoju «starost» i poučio sve starce da također prihvaćaju sebe, stara čovjeka, svoju starost. Ali on je istodobno onemoćao staroga čovjeka potpunom predanošću Ocu, odnosno na križu je potpuno onemoćao tako što se predao svojemu Ocu i svojim uskrsnućem stvorio novoga čovjeka, čovjeka novoga duha i novoga tijela u svojem uskrsnuću: «Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. (...) Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta.» (2 Kor 5, 14-17) Krist poučava, hrabri i snaži sve starce da svoju staračku onemoćalost prihvaćaju kao razapinjanje staroga čovjeka, čovjeka grijeha, da svlače grješnoga čovjeka, da prestanu robovati grijehu, da postanu mrtvaci grijesima, da u njima mine ono staro, grješno te tako postanu već sada nova stvorenja u Isusu Kristu. Ta nas misao dovodi do sljedećeg Pavlova teksta.

1. Starost kao obnavljanje nutarnjega čovjeka i stenjanje za nebeskim čovjekom

Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem. (...) Da, i mi koji smo u ovom šatoru, stenjemo opterećeni, jer ne ćemo da budemo svučeni, nego da se još obučemo da život iskapi što je smrtno. A zato nas je sazdao Bog – on koji nam dade zalog Duha. (2 Kor 4, 16 -5, 5)

Starost je raspadanje izvanjskoga čovjeka, poseban doživljaj raspadanja izvanjskoga čovjeka iz dana u dan, kako to snažno opisuje Pavao. No, Pavao krajnje relativizira to (staračko) raspadanje tvrdeći da je to malenkost, odnosno, kako stoji u izvorniku, lakoća, nešto lagano (ἐλαφρὸν)! Drugim riječima, kršćani se ne trebaju opterećivati raspadanjem izvanjskoga čovjeka, svojim starenjem, jer je to nešto sasvim lagano, obična malenkost, i to malenkost koja upravo u tom raspadanju obilato, obilatije, dakle, snažnije donosi nešto jako teško, važno, a to je «breme» vječne slave, tj. dovodi nas do budućega života u Isusu Kristu. Drugim riječima, koliko se više raspadamo, toliko bismo više trebali obnavljati nutarnjega čovjeka, koliko se više raspadamo, toliko bismo trebali postati «lakšima» i time više («obilato, obilnije») primati «breme» vječne slave u Isusu Kristu. Pavao podrazumijeva dakako da tako mogu živjeti svoje raspadanje samo oni kojima je stalo do nutarnjega čovjeka, koji žive za vidljivo, kako piše dalje u tekstu. Naime, onim kršćanima, onim starcima koji poznaju samo izvanjskoga čovjeka, koji žive samo za vidljivo, za njih će starost postati teško, težina, «breme raspadanja», da se poslužimo Pavlovim riječima. Starost im ne će biti malenkost, «lagana», nego dugotrajno teško stanje.

Pavao provocira svojim tekstom sve kršćane, a osobito starce. Očekivali bismo da će prvo naznačiti da kršćani starci trebaju stenjati zbog činjenice raspadanja izvanjskoga čovjeka. Ali ne! U svojem tjelesnom raspadanju kršćani starci trebali bi povrh svega stenjati i čeznuti da se zaodjenu nebeskim obitavalištem, Isusom Kristom. Dakle, starci bi trebali stenjati ne zbog toga što su stari, nego zbog toga što se još nisu potpuno zaodjenuli Kristom, što još nisu u potpunom zajedništvu s Isusom, koje će se dogoditi nakon smrti. U tom smislu za Pavla starci ne bi trebali stenjati za prošlim, patiti od narcisoidne melankolije , stenjati za prošlim vremenima, za mladošću i drugim stvarnostima iz prošlosti, nego stenjati za budućim, patiti što još nisu potpuno Kristovi. I ne samo to. Pavao piše: «Stenjemo opterećeni jer ne ćemo da budemo svučeni, nego da se još obučemo da život iskapi što je smrtno.» Starci ne stenju samo za duhovnim zajedništvom s Isusom Kristom, nego stenju i za budućim tijelom (ne žele svući tijelo, ne žele biti bestjelesni), za proslavljenim tijelom u Isusu Kristu (Pavao o tome piše u 1 Kor 15). Dakle, Pavao poručuje i danas: kršćani starci, ne stenjite za prošlim, nego stenjite za budućim, za novim duhom i novim tijelom u Isusu Kristu, za «nebeskim obitavalištem».

1. Starost kao dvostruko iseljeništvo

Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. (2 Kor 5, 6-9)

Ovo je možda jedan od najljepših tekstova o kršćanskoj starosti. Pavao kazuje svim kršćanima, a u našoj interpretaciji osobito starcima, da su svi iseljenici, da svi žive u iseljeništvu. To znači da je ovaj život za kršćane iseljeništvo, egzil, tuđina, da je istinski kršćanski dom kuća na nebesima, kod Gospodina. Naime, tko vjeruje u Isusa Krista, postaje iseljenik, osjeća se iseljenim, tuđincem u ovom svijetu, odjednom ga počinje hvatati neka posve drukčija nostalgija od ovozemaljske, a to je sveta nostalgija, nostalgija za Isusom Kristom. Kao što svi iseljenici jedva čekaju da se vrate kući, jer pate zbog odlaska u tuđinu, nedostaje im njihov jezik, običaji, miris zemlje, cvrkut ptica, krajolik ravnice i brda, tako i kršćani počinju patiti što su još iseljeni od Gospodina (ἐκδημοῦμεν ἀπὸ τοῦ Κυρίου), i njima nedostaje jezik neba, nebeski običaju, miris neba, cvrkut nebeskih korova, krajolik nebeskih ravnica i brda te se žele svim silama što prije vratiti Gospodinu, biti konačno doma, u Gospodinovu domu (ἐνδημῆσαιπρὸςτὸνΚύριον) postati potpuno Gospodinovi: «Zato se i trsimo da mu omilimo.»

Za Pavla, dakle, nema razloga za očajanje, nego život vjere u Isusa Krista daje kršćanima «uvijek» (ta je riječ osobito snažna u tekstu) veliko pouzdanje, hrabrost, odvažnost («stoga smo puni pouzdanja»). Zato dva puta spominje pouzdanje. To je pouzdanje koje dolazi od zaloga Duha Svetoga, a to je da će u Isusu Kristu život iskapiti, progutati smrt, smrtnoga, staroga čovjeka. Štoviše, to je pouzdanje tako snažno da bi se kršćani najradije trebali što prije iseliti iz tijela, o čemu će i sam Pavao pisati za sebe u Poslanici Filipljanima: «Želja mi je otići i s Kristom biti.» (Fil 1,23) Time dolazimo do drugoga vida iseljeništva. Ne samo da su kršćani iseljenici, jer su daleko od Gospodina, nego su i iseljenici ovdje u svijetu, u svojem tijelu. Trebali bi poželjeti da se što prije i konačno isele iz tijela kako bi bili Gospodinovi.

Upravo nas te misli o dvostrukom iseljeništvu dovode do starosti. Ako ikoja životna dob, onda je to svakako starost vrijeme dvostrukoga iseljeništva. Izvanjski se čovjek, šator, raspada, tijelo postaje sve slabije, kao da samim starenjem polagano napuštamo tijelo, iseljavamo se iz njega, postajemo sve više iseljenici tijela, a time i iseljenici iz ovoga svijeta. Za Pavla to što se događa u starosti, trebalo bi se događati u životu svakog kršćanina, bio on star ili mlad. Dakle, kršćane starce starenje podsjeća i upozorava da su iseljenici, da ovomu svijetu uskoro ne će pripadati, da ih već staro i onemoćalo tijelo vuče prema zemlji i u zemlju, da će morati uskoro iseliti iz ovoga svijeta. Kršćani starci zato su u polasku, u stavu polaženja, poput izraelskoga naroda u Egiptu, opasanih bokova, s obućom na nogama, sa štapom u ruci, spremni za prijelaz, za susret s Gospodinom (Izl 12, 11). To iseljavanje za kršćane starce treba se događati u svakom trenutku («uvijek») u «velikom pouzdanju», jer se starci iseljuju ka Gospodinu.

Isto tako, kršćane starce starost podsjeća da su iseljeni od Gospodina, da su još i duhom i tijelom u tuđini te kako bi trebali stenjati, žudjeti, čeznuti za Gospodinom, toliko čeznuti da bi se najradije htjeli iseliti Gospodinu. U tom očekivanju polaska i povratka Gospodinu starcima preostaje najvažnije: «Zato se trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.» A Gospodinu se omiliti može i treba jedino ljubavlju prema bližnjima. Stoga starost treba biti do posljednjega trenutka ljubav prema bližnjemu. Starenje, staračko tijelo ne smije spriječiti kršćane starce da čine dobro. Možda će im preostati samo još krhka molitva, možda ponekad samo molitvena misao, ali i ona je ponekad moćnija od svih djela: «Mnogo može žarka molitva pravednikova.» (Jak 5, 16)

1. Starost kao mudrost tame protiv ideologije bjeline

On, blaženi i jedini Vladar, kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast i vlast vjekovječna. (1 Tim 6, 15-16)

Živimo u vremenu ideologije bjeline. Sve danas mora biti «bijelo», vidljivo, pokazano, stavljeno u medije, predstavljeno pred kamerama. Istinito je samo ono što je vidljivo, pokazano, ono što je dostupno našemu gledanju. Kršćanska pak vjera jest hod u vjeri, u zagonetci, a ne u gledanju (2 Kor 5, 7; 1 Kor 13, 12). Vjera dakako jest već neko gledanje, ali uvijek gledanje, kako to opet Pavao nenadmašno izriče, «kroza zrcalo». Vidimo već Boga, ali ne njega samoga, još ne «licem u lice», nego uvijek posredništvom, «zrcalom»: Crkvom, sakramentima, bližnjima, dogmama. U konačnici, i u vječnosti ćemo gledati Boga zahvaljujući posredništvu, odnosno jednomu Posredniku, jednomu Licu, a to je lice Isusa Krista (Otk 22, 4), Posrednika (Heb 9, 15). Bog Otac i tada će ostati taman, nedostupan, ali njegova tama, nedostupnost, kako ističe Pavao, jest tama, nedostupnost svjetla. Na licu Isusa Krista sjat će to tamno, nedostupno svjetlo koje će u nama trajno buditi uvijek veću ljubav prema njemu. To je vidljivost koja uvijek ostaje nevidljiva, vidljivost koja se ne može ugrabiti i proždrijeti pogledom. To je vidljivost koja uvijek iznova uranja i izranja iz nevidljivosti. Zapravo, na licima svih otkupljenih kršćana sjat će takvo nedostupno svjetlo. To Božje, Kristovo, nedostupno svjetlo drukčije je, dakle, od svjetla bjeline ovoga svijeta. Istina, Isus Krist kao Istina, manifestira se uvijek uvijek u toj vidljivosti nevidljivoga i nevidljivosti vidljivoga, uvijek kao svjetlo koje ostaje nedostupno. Istinito, dakle, nije ono što je vidljivo, gledljivo, dostupno, podređeno grabežljivu pogledu, nego ono što je tako vidljivo da uvijek ostaje nevidljivo, skriveno, što izmiče grabežljivu čovjekovu pogledu. Istina nije bjelina medija, nego nedostupno, tamno svjetlo jednoga Lica: «Noći više biti ne će i ne će trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.“ (Otk 22, 5)

Upravo nas ta oprječnost između istine bjeline i Istine Lica dovodi do starosti. U starosti se tijelo počinje raspadati, odjednom više ne funkcionira kao prije. Kao da tijelo u starosti postaje sve tamnije, nedostupnije, izmiče našoj kontroli. Štoviše, suočava nas s nečim što uopće nismo znali o tijelu, otkrivamo svoje tijelo i njegove organe. Obična bol u koljenu otkriva nam postojanje koljena, noge, važnost hoda. Ali, upravo ta tama tijela kao da nam donosi istodobno i neko svjetlo, svjetlo za razumijevanje toga istog tijela. Odjednom se počinjemo baviti tijelom, počinjemo ga bolje upoznavati. No, ovdje se ne radi samo o tijelu. Kao da nam ta tama staračkoga tijela donosi jedno sasvim novo svjetlo s kojim počinjemo bolje shvaćati sebe same i ovaj svijet. Odjednom nefunkcioniranjem tijela, zahvaljujući njegovim bolima i patnjama, počinjemo drukčije promatrati ovaj svijet, sebe, Boga. Odjednom se u nama pojavljuje neko novo svjetlo, i to drukčije svjetlo od bjeline, neko svjetlo koje dolazi upravo iz tame, iz skrivenosti, nedostupnosti, a recimo to i tako, iz neznatnosti i odbačenosti.

Stoga bi se pod tim vidom moglo reći da je kršćanska mudrost staračka mudrost. Kao što se starci često nalaze u tamnim kutovima svojih kuća, staračkih domova, po strani, često i odbačeni, kao običan škart obitelji, rodbine i društva, tako se i kršćanska mudrost nalazi i pronalazi  u tamnim kutovima, po strani ovoga svijeta i Crkve, kao odbačena mudrost i kao škart. No, upravo se tu, baš tu krije Istina, istinska kršćanska mudrost, a ne u onoj bjelini. Za kršćane starce starost, ali još više starenje – početak doživljavanja raspadanja i nefunkcioniranja tijela - tako može biti prigoda za odreknuće od ideologije bjeline, predanost mudrosti tame u kojoj prebiva svjetlo, istinsko svjetlo, svjetlo Lica Isusa Krista.
Trebaju nam danas, u ideologiji bjeline društva i Crkve, takvi starci, ali trebaju nam i takvi kršćani, bilo mladi, bilo stari, koji će biti slobodni od ideologije bjeline, oslobođeni za tamu svjetla, za vidljivost nevidljivoga, za nedostupno, tamno svjetlo Lica Isusa Krista.

1. Starost i blagost: otpuštenost, napuštenost, opuštenost

Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (Lk 2, 29)

Već sam prije pokušao pokazati na koji bi način starac Šimun trebao biti uzor kršćanima starcima. Ovdje bih samo upozorio na jednu misao, a to je blagost. Naime, često starci, zbog bolesti, odbačenosti, beskorisnosti, padnu ne samo u bezvoljnost, nego i u gorčinu, ljutnju pa čak i srdžbu. Srde se na sve i svašta: na mlade, na odrasle, na državu, Crkvu, kulturu. Srce im postaje ljutito i srdito. Da se to ne dogodi, potrebno je da starci otkriju blagost. O blagosti se može na najrazličitije načine promišljati, a meni se čini zgodnim tumačiti ju riječima starca Šimuna: otpuštanje, napuštanje, opuštenost.

Kao prvo, blagost nije ništa drugo negoli otpuštanje vlastitoga ega od svega onoga što ga sapinje, ponajprije od grijeha i zlih navika, ali i stav slobode i ljubavi prema svim stvorenjima i stvarima ovoga svijeta, protiv grabežljiva posjedovanja. Kao drugo, blagost je još više napuštanje vlastitoga ega od njega samoga: prekid usredotočenosti, centriranja u sebi i početak usredotočenosti, centriranja u drugom, u Bogu, Isusu Kristu. Isus je zato blaga srca, najblaži čovjek, jer njegov je ego otpušten od svega, sa svime postoji u stavu slobode i ljubavi, ništa ne promatra grabežljivo kao svoj plijen, pa ni samo božanstvo (Fil 2, 6). Zato Isus Krist može «otpuštati» čovjekov ego, «vlastan je otpuštati grijehe» (Lk 5, 24). Isus Krist također je blaga osoba, jer ima napušteni ego, njegov je ego dvojni ego, on i Otac, on je usredotočen, centriran u Ocu: «Sve moje tvoje je i tvoje moje.» Kao treće, uz takav stav otpuštanja, napuštanja ega čovjek jedino može biti opušten, može zauzeti stav opuštenosti (Gelassenheit: Eckhart, Tauler), a time i blagosti: blagost je na taj način opuštenost otpuštenoga i napuštenoga ega! Čovjek je srdit, ljutit, depresivan, potišten, nezadovoljan upravo zato što ne želi otpustiti, napustiti svoj ego, upravo zato što se grčevito drži svojega ega, što se ne želi de-centrirati od sebe i centrirati se u Isusu Kristu.

Ako išta, onda bi starost trebala biti doba – počinjemo se raspadanjem tijela iseljavati iz ovoga svijeta - kada bi se čovjek trebao de-centrirati, kada bi se trebao otpuštati (od grabežljivoga stava prema stvorenjima i stvarima ovoga svijeta, napuštati sebe te time zauzimati stav opuštenosti, blagosti, poput starca Šimuna. Neprocjenjiv je dar susreta s takvim starcima, staricama, na čijim licima sjaji blagost, sjaji otpušteni, napušteni i opušteni ego. Iz iskustva mogu reći da me najviše u staraca oduševljava njihova staračka blagost, ta nutarnja opuštenost, pomirenost sa sobom koja i mene uči takvoj blagosti. Kršćani starci zato bi trebali učiniti svojom molitvu Šimuna staraca, u svojem povečerju života. Ali bi trebali i oni, i svi kršćani moliti te njegove riječi ne samo u povečerje svakoga dana, nego tijekom cijeloga dana, često ih ponavljati i izgovarati: «Sad otpuštaš slugu svojega...» I blagost, Kristova blagost pojavit će se na licima staraca i svih kršćana.

1. Starost: onkraj spolnosti i spolne razlike

Starci s djecom zajedno: nek' svi hvale ime Gospodnje, jer jedino je njegovo ime uzvišeno. (Ps 148, 12-13)
Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! (Gal 3, 28)
Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju nego su kao anđeli na nebu. (Mt 22, 30)

Starosna dob nalikuje djetinjoj dobi: u starosti se događa izjednačivanje muškarca i žene, jedno sliči sve više drugomu; spolnost i spolna razlika dobivaju sve manje na važnosti. Starost najavljuje stanje vječnoga života, kada se ljudi više ne će ženiti ni udavati, vrijeme u kojem će biti sporedno je li netko muško ili žensko, nego će jedino biti važni duhovni odnosi u Kristu. Starost – upravo u svojem slabljenju spolnosti i spolne razlike – jest priprava za vječni život. Zato bi kršćanski starci i starice trebali, kao u prvim stoljećima Crkve, nanovo otkriti važnost bračne čistoće, tj. prekida spolnoga odnosa.

Mnogi će starci sami reći da se sada počinju ponašati kao djeca. Sve im više znači biti s drugima, ne vole osamljenost, ne vole tamu (pali se svjetlo po noći), vole posjete, vole razgovarati s drugima, a također, opet poput djece, sve su više svjesni kako su sada ovisni o drugima, upućeni na druge, na njihovu pomoć i potporu. A ne treba ni spominjati kako se često starci ponašaju kao djeca tako što se opušteno znaju nasmijati, katkad bez opterećenja reći izravno i koju neprimjerenu riječ, što im se prije nije događalo itd. No, mene ovdje zanima nešto sasvim drugo. Naime, starci sve više nalikuju djeci pod jednim drugim vidom. Ono što je zajedničko djeci jest beznačajnost spolnosti, a time i spolne razlike. To ne znači da ne postoji spolnost i spolna razlika – muško i žensko - ali ni jedno ni drugo nije toliko izraženo (djeca se ne razlikuju spolno tako vidljivo kao odrasli) i posve je sporedno. Djeci su daleko važnije druge stvari od vlastite spolnosti i spolne razlike, a to su igra, smijeh, zabava, iščekivanje, prijateljevanje.

Nešto slično može se primijetiti i u starosti. Ono što prvo upada u oči u starenju jest ne samo gubljenje spolne moći, spolnosti, nego i polagano nestajanje (gubitak hormona) spolne razlike: žene kao da počnu više nalikovati muškarcima i muškarci ženama. I ne samo to. Kao da u starosti i sve žene postaju iste, i svi muškarci isti, ružnoća se i ljepota izjednačavaju, tako da bi se u šali moglo reći da nije samo smrt jedina pravednost među ljudima, nego i starost (svi su starci jednaki, više ili manje lijepi ili ružni). Ali, vratimo se našoj temi. Dakle, spol i u starosti ostaje, ali spolnost prestaje igrati veliku ulogu, prestaje zapravo biti važno je li druga osoba muško ili žensko, kako imati ili nemati s njom spolni odnos, nego jedino postaje sve bitnije isključivo duhovni odnos. Dakako, kako sam upozorio, nažalost danas se i starci nalaze pod velikim pritiskom seksualiziranoga i erotiziranoga društva pa se i sami pretvaraju u smiješne karikature, uništavaju mogućnost mirne starosti, trudeći se svim silama da i dalje budu spolno aktivni pod svaku cijenu.

U tom smislu starost dovodi čovjeka pred ono o čemu govori Krist: «Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju nego su kao anđeli na nebu.» (Mt 22, 30) U vječnom životu više ne će biti ženidbe, odnosno odnosi muškarca i žena temeljit će se onkraj spolnosti, ne će više biti spolnih odnosa koji su u ovom prolaznom životu usmjereni prema nastajanju novoga potomstva. Čovjek će, dakle, biti poput anđela, što ne znači da će prestati biti čovjek ili prestati biti muškarac ili žena, ali će biti lišen spolnih odnosa. Tijela će postati potpuno duhovno preobražena, ona više ne će trebati spolnoga odnosa zbog potomstva, kojega više ne će biti, a također ni zbog tjelesnog uzbuđenja, jer će tijela biti trajno duhovno uzbuđena, preobražena u Kristu. Također, spolna razlika između muškarca i žene, upravo zato što ne će više biti spolnosti, bit će krajnje sporedna. Muškarac više ne će biti ni glava ženi, a niti će se žena muškarcu trebati podvrgavati.

Upravo o tome govori i sv. Pavao u Poslanici Galaćanima: «Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu.» Za Pavla mesijanska vremena – kada se ljudi više ne će ni udavati ni ženiti – započinje već u Crkvi. U Crkvi, duhovnoj zajednici koja vjeruje u Isusa Krista, sasvim je sporedna spolnost i spolna razlika. Naravno, te stvarnosti i dalje postoje (Pavao zato vrlo jasno naznačuje razlike i uloge muškarca i žene u Crkvi u Poslanici Efežanima, Timoteju i Titu), ali one više ne predstavljaju najbitnije u Crkvi. U židovstvu, koje još iščekuje početak mesijanskih vremena, spolnost i spolna razlika imaju važnu, bitnu ulogu. U kršćanstvu, u kojem je s Isusom Kristom započelo mesijansko doba, spolnost i spolna razlika stavljene su pak u drugi plan: «Svi ste vi jedan u Kristu Isusu.» Zato Pavao može, sasvim suprotno židovstvu, stavljati svim kršćanima beženstvo kao ideal kršćanskoga života, beženstvo kao znak mesijanskih vremena. Djevice, Bogu posvećene osobe (redovnici, redovnice), u Crkvi imaju ulogu ostvarivanja već sada mesijanskih vremena. Zato Bogu posvećene osobe temelje svoje odnose jednih prema drugima i prema svim ljudima onkraj spolnosti i spolne razlike. Svojim djevičanskim življenjem najavljuju buduća vremena kada će svi ljudi živjeti kao anđeli, odnosno kada će svi biti «djeca», jer jedino kao djeca može se ući i ostati u Božjem kraljevstvu.

Iz svega navedenog moglo bi se reći da je starost životna dob kada se samom činjenicom starenja najavljuje vječni život, život onkraj spolne razlike i spolnosti, kao život u djetinjem duhu. Zato je bilo posve razumljivo da su se u prvim stoljećima mnogi kršćani u starosnoj dobi odlučivali živjeti i u braku u čistoći, bez spolnih odnosa, što bi danas nanovo trebalo oživjeti u bračnom pastoralu, protivno današnjemu poganskom vremenu erotizacije. Dakle, kršćanski starci ne trebaju se opterećivati što im spolnost slabi, što više ni spolna razlika nije tako izražena kao prije. Trebaju se radovati da sve više postaju poput djece, poput anđela, pripremajući se za potpuni susret s Gospodinom. Također bi i oni starci koji su u braku trebali otkriti važnost bračne čistoće upravo zbog Božjega kraljevstva.

Prof. dr. sc. Ivica Raguž
Profesor dogmatske teologije
Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu
Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku