Postanak župe Posušje

Poštovani čitatelji, donosimo Vam članak našeg bogoslova i župljanina, fra Antonija Petrica, studenta druge godine Teologije.
Fra Antonio otkrio je dokument u kojem se naša župa prvi put spominje 1725. godine.
Do sada se držalo da je župa Posušje osnovana 1735. godine.

 

POSTANAK ŽUPE POSUŠJE

Istraživati prošlost jednog malog mjesta kao Posušje nije lak zadatak. Izvora nema puno i ono što se pronađe razbacano je po različitim arhivima. U posljednjih dvadeset i nešto godina objavljeno je više knjiga o posuškoj prošlosti, točnije dva zbornika, ljetopis, žrtvoslov i monografija o gimnaziji. U njima je Posušje opisano s više točki gledišta tako da nam posuška prošlost nije nepoznata. Sada se postavlja pitanje: je li s tim istraživanje prošlosti Posušja završeno?

Naravno da nije i ne bi bilo dobro da se s tim završi, te nam knjige sada služe kao baza za daljnje istraživanje. Povijesnu građu treba stalno preispitivati jer svi imamo različite poglede i različito čitamo povijesnu građu pa donosimo i drugačije zaključke. Naravno, pronađu se i novi izvori koji nam bacaju novo svijetlo o našoj prošlosti. Upravo na novom izvoru i na preispitivanju starih pretpostavki ovdje želim iznijeti nova saznanja o posuškoj prošlosti.(1)

Ne tako davno, slučajno sam u jednoj knjizi pronašao sljedeći podatak: ''5. Parochia Posusie familiae 120''(2) ili u doslovnom prijevodu ''5. Župa Posušje obitelji 120''. Taj podatak nalazi se u pismu skradinskog kanonika don Ivana Cippica kojega je poslao u Rim 1725. godine. Dakle župa Posušje spominje se 1725. godine! To znači da je osnovana ili te godine ili nekoliko godina prije, a ne 1735. godine kako se do sada smatralo. Zaokupljen tom godinom odlučio sam istražiti koje je onda godine osnovana župa Posušje.

Od 1684. pa sve do 1718. godine Mlečani i Osmanlije vodili su između sebe dva rata zbog posjeda u Dalmaciji i Hercegovini. Ti su se ratovi u svakom pogledu doticali i posuškog kraja i utjecali ne samo na njegovu daljnju povijest nego i povijest čitave Hercegovine. Mi ćemo ovdje naglasak staviti na crkvene prilike toga vremena. Kroz 17. stoljeće posuški je kraj pastoriziran iz dva središta: Gorice i Vinjana ili Podbile ovisno gdje se u vrijeme biskupske vizitacije nalazio župnik koji je opsluživao posuški kraj. Naime, župnici nisu stalno obitavali na jednom mjestu nego su se selili radi svoje sigurnosti, jer su ih Turci redovito zlostavljali i potkradali. U vrijeme Prvoga morejskog rata (1684.-1699.) katolici su dva puta bježali iz Posušja na mletačko područje tako da su mnoga sela opustjela. Nakon završetka rata mnogi su se katolici vratili na svoja područja. Razloga tomu je više.

Prvo, Mlečani nisu htjeli imati na svom području izbjeglice jer bi ih trebali uzdržavati i smjestiti. Drugo, Turci su dali opću amnestiju za sve izbjegle katolike. Katolike su oslobodili od plaćanja poreza na dvije godine, a kasnije bi ih oporezivali po najnižim stopama. Tim su htjeli popraviti demografsku sliku pograničnih područja. Da su se stanovnici vraćali možemo potvrditi izvorima, naime 1701. godine u Gorici je bilo 13 katoličkih kuća, a 1703. godine taj se broj popeo na 27. Fratrima su povratak jamčili zaključci mira u Srijemskim Karlovcima po kojima su mogli slobodno vršiti svoje pastoralne dužnosti. Prvo su se vratili u samostan u Imotski (Imotski je bio pod turskom vlašću sve do 1717. godine), a kasnije u okolne župe. I sada se posuški kraj opslužuje iz Gorice i Vinjana. Stanje se nije promijenilo ni 1708. godine, posuški kraj i dalje opslužuju fratri iz imotskog samostana, a župe koje se tu nalaze i dalje su Gorica i, ovaj puta, Podbila.

Prije nego nastavimo dalje vratio bih se na Prvi morejski rat. On je završio 1699. godine. Do tada su se za katolike u Hercegovini brinuli franjevci iz samostana u Živogošću, Zaostrogu i Imotskom (Prokoško jezero). Pastorizacija iz tih samostana bila je uvijek otežana jer su Mlečani imali nepovjerenje prema fratrima koji su prelazili na osmansko područje i vraćali se natrag. To je pogotovo bilo otežano za vrijeme već spomenutih ratova. Fratri su to znali pa su prvom prilikom odlučili nešto poduzeti po tom pitanju. Tako su 1700. godine odlučili da hercegovačke župe od sada opslužuju fratri iz samostana u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Imotskom, tj. iz onih samostana koji su ostali unutar osmanskog područja. Posuški su kraj opsluživali fratri iz imotskog samostana. Južno od Posušja pastorizaciju su preuzeli fratri iz kreševskog samostana, a sjeverno fratri iz sutješkog i fojničkog samostana. Dakle ova promjena nije utjecala na posuški kraj jer su ga nastavili opsluživati imotski fratri kao i dosada. Mlečani su 1703. godine donijeli odredbu da nitko tko nije mletački podanik ne smije vršiti nikakvu službu u Dalmaciji, pa ni fratri. Time su otežali kretanje stanovništva između Hercegovine i Dalmacije.

Godine 1714. započeo je Drugi morejski rat između Mlečana i Osmanlija. Borbe su vođene duž granice i u zaleđu jedne i druge strane. Iz tog razdoblja poznate su nam obrana Sinja (1715. godine) i oslobođenje Imotskog (1717. godine). Vjerojatno je bila oslobođena čitava Bekija. No, potpisivanjem mirovnog sporazuma u Požarevcu 21. srpnja 1718. jedan dio oslobođenog područja (među kojima je i posuški kraj) vraćen je Osmanskom Carstvu. Prema odredbama mirovnog sporazuma sultan je fratrima dopustio ''vršiti svoje od starina uobičajene službe; i nikomu nije dopušteno, protiv spomenutih sporazuma i zakona, te redovnike, kojega god reda ili položaja bili, bilo čim uznemiravati ili tražiti od njih novac, nego neka uživaju običajnu carsku blagonaklonost.''(3)

Na temelju ovoga uspio je fra Stipan Vrljić isposlovati kod osmanskih vlasti da fratri imotskog samostana nastave opsluživati župe koje su ostale na osmanskom području. No, u svoju kroniku fra Stipan je zapisao ''sad pak uze i drugu buruntiju fra Frano Franković iz Kreševskog manastira, i tako nam uzeše župe fratri kreševski, ne samo goričku, nego i od Drinovaca sela Ružiće, Tialjinu, i od Vinjanske župe uzeše sela Barišiće, Vir i Zagorje, i štogod osta priko međe na turskome.''(4)  Dalje navodi da su te župe silom otete. Jesu li župe silom otete ili ne to zasada ne možemo saznati, a i to nije tema ovoga teksta. Dakle od 1718. godine župe Goricu i Vinjane opslužuju fratri iz kreševskog samostana, očito, vodeći se zaključcima iz 1700. godine kada je dogovoreno da župe koje se nalaze na osmanskom području opslužuju fratri iz srednjobosanskih samostana.

Stanje nije bilo nimalo zgodno ni lako. Prema izvorima iz 1725. godine u čitavoj je Bosni Srebrenoj bilo samo 50 fratara svećenika i 24 župe. Od ovoga broja svećenika treba uzeti u obzir da je u svakome samostanu trebalo živjeti po nekoliko fratara i u ovaj broj treba ubrojiti stare fratre koji nisu sposobni obavljati velike pastoralne poslove. Dakle u čitavu Bekiju mogao se poslati samo jedan fratar, a nekada nije mogao ni taj jedan. Nadalje, tu su nameti koji su fratri morali plaćati prilikom osnivanja novih župa tako da je manji broj župa financijski lakše uzdržavati. Prema izvještaju biskupa Bijankovića iz 1734. godine, osam hercegovačkih župa opsluživalo je samo pet (5) svećenika.

Sve ove činjenice upućuju na to da je do ujedinjenja župe Gorica i pola župe Vinjani u župu Posušje došlo najvjerojatnije krajem 1718. godine. Opsluživati tako velik prostor najlakše je iz njegova središta, s Posuškog polja, točnije iz Batina, a malo kasnije Osoja. Kao krajnju godinu nastanka župe Posušje uzeo bih 1721. godinu jer je u jednom svome izvještaju biskup Bijanković napisao da je iz Imotskog otišao u Posušje, pa u Blato i na kraju u Brotnjo. Iako ovim toponimima ne navodi da su župe možemo to pretpostaviti jer Posušje kao mjesto ili selo u ono vrijeme nije postojalo. Mjesto Posušje javlja se tek u 19. stoljeću. Do 1735. godine župa Posušje nalazila se pod jurisdikcijom makarskih biskupa. Oni su redovito obilazili župe u Hercegovini, ali nisu dali precizne podatke o stanju u župama, a na kraju i o njihovome broju. Te su podatke prvi počeli skupljati apostolski vizitatori od 1735. godine, s tim da prve precizne podatke o župi Posušju imamo tek od 1743. godine.

Kao što sam napisao na početku teksta, istražiti prošlost malog mjesta nije lako. Nekoliko puta trebalo je presijecati tekst općim podatcima kako bi lakše shvatili neke događaje i njihov smisao. Uz to, trebalo je paziti da nas ti opći podatci ne odvedu predaleko u širinu i tako razvodnimo odgovor na pitanje koji smo postavili na početku.  Pitanje glasi: koje je godine osnovana župa Posušje, a odgovor: najvjerojatnije krajem 1718., a najkasnije 1721. godine. Tko želi može slobodno preispitati ovu konkluziju. Mir Vam i dobro.

fra Antonio Petric

IZVORI I LITERATURA

Dević, Antun, (prir.), Đakovačka i Srijemska biskupija: Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere: 18. stoljeće, Hrvatski državni arhiv - Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
Gavran, Ignacije, Suputnici bosanske povijesti, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990.
Jolić, Robert, ''Crkvene prilike u Posušju kroz stoljeća turske vladavine (od XV. stoljeća do 1878.)'' u: Skupina autora (ur.), Ljetopis posuški, Matica hrvatska, Posušje, 1998., str. 90-165.
Jolić, Robert, ''Franjevci na prostoru Hercegovine u osmanlijsko doba'', u: Robert Jolić (prir.), Franjevci i Hercegovine: Zbornik radova…, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Mostar, 2009., str. 81-103.
Jolić, Robert, ''Franjevci u Hercegovini od 14. stoljeća do odcjepljenja od Bosne Srebrene 1844. godine'', u: Hercegovina franciscana: Časopis za duhovnost, znanost i umjetnost, 13, Mostar, 2017., str. 84-102.
Jolić, Robert, ''Povijest župe Gorica-Sovići'', u: Ante Marić - Miran Palčok (prir.) Gorica od drevne Imote, Hrvatska franjevačka arheološka zbirka sv. Stjepana Prvomučenika Gorica, Gorica, 2020. str. 453-472. 105-138.
Nikić, Andrija, Događajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918., Franjevačka knjižnica i arhiv, Mostar, 2003.
Pandžić, Bazilije, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Mostar, 22011.
Petric, Antonio, ''Zapadni dio Hercegovine početkom 18. stoljeća'', u: Vitko, časopis Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg, 17, Široki Brijeg, 2018., str. 59-66.
Rupčić, Bonicije, ''Makarska biskupija i zapadna Hercegovina do g. 1735.'', u: Nova et vetera; Revija za filozofsko-teološke i srodne studije, 31, Sarajevo, 1981., str. 107-136.
Vidović, Mile, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup 1645 - 1730, Crkva u svijetu, Split, 1981.
Vrčić, Vjeko, ''Stara župa sv. Stipana u Gorici'', u: Kršni zavičaj, 19,  1986., str. 6-11
Zirdum, Andrija, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Slovoznak, Plehan, 2007.


1) S obzirom da ovo nije znanstveni časopis odlučili smo ne koristiti znanstveni aparat, osim tamo gdje je neophodno. Ipak na kraju rada donosimo popis literature tako da onaj tko želi vršiti daljnja istraživanja može vidjeti što sam koristio.

2) Antun  Dević, (prir.), Đakovačka i Srijemska biskupija: Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere: 18. stoljeće, Hrvatski državni arhiv - Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., str. 403.

3) Milan Kruhek - Augustin Pavlović, ''Granice Hrvatske u svjetlu Karlovačkog (1699) i Požarevačkog (1718) mira'', u: Croatica christiana periodica, Zagreb, 2/1991., str. 132.

4) Vjeko Vrčić, ''Stara župa sv. Stipana u Gorici'', u: Kršni zavičaj, 19,  1986., str. 7

2021  Župa Posušje