DUHOVNA OBNOVA ( 10. studenoga 2021.godine)

Detalji

Objavljeno: subota, 13. studenoga 2021.

10. studenoga, srijeda, po već ustaljenom redu nastavljena je druga večer Duhovne obnove koju je prevodio fra Ante Vučković. Započela je molitvom krunice, svetom misom i katehezom u 19:00. Svoje bogato tumačenje počeo je molitvom i blagoslovom.

Fra Ante je nastavio govoriti o važnim stvarima kojima se Isus bavio. Podsjetio je na prvu večer, Kako je Isus govorio? Drugu večer, tj. tema je bila o tome da je Isus liječio. Kako je to Isus liječio? Što znače tekstovi koji govore o izlječenju za nas i naš život? On je došao i svojim načinom ponašanja, govora, rada i odnosa podučavao nas je. Ne samo ono što On jest, kako ga možemo vidjeti, kao Bogočovjeka, njega koji je s nama u svemu jednak osim u grijehu, nego i to da nas je podučavao tko smo mi i što to zapravo znači biti čovjek. Što je to iskonska slika čovjeka, što je Bog zamislio, što On hoće s nama? Na Isusu je najbolje vidjeti što znači biti čovjek. Naša shvaćanja tih izvješća o ozdravljenju, o čudesnim znakovima, o tome kako je On svemoguć Bog i kako On čini stvari i kako je to drugačije od svega drugoga što mi činimo i u tome što on radi leži ono iskonski ljudsko, to za što smo mi stvoreni tako da ozdravljenja koja se događaju nisu samo znakovi o kojima mi mislimo, nego je to otkrivanje nama tko smo mi, što je nama važno, što se događa kad nismo cjeloviti, kad nešto pukne, napukne, kako se iz toga izlazi. Ne čitamo samo kao čudesnost Isusova božanstva, nego čitamo kako ono što nam može pomoći otkriti kako možemo sami sebe razumjeti, stvarati bolje odnose s drugima. Pitanje je: Kako je liječio Isus?  Kroz četiri Evanđelja vidimo kako je opisano kako je Isus liječio riječju, gestom, kapi, pljuvačkom… Što je to što leži iza njega kao učitelja? Kakvu ulogu igraju ozdravljenja? Slika koja najbolje pokazuje je tekst iz Evanđelja, Luka 13. iz kojeg možemo vidjeti zapravo kako mi gledamo sebe, svoj odnos s Bogom, svoj život. Tekst je jako dubok, govori puno više nego što nam se čini. Isus naučava u sinagogi, a to je ujedno i njegova najvažnija zadaća. Ljudi ne razumiju i njima je potrebna Riječ. A i mi sami što bliže dolazimo Njemu više znamo, više učimo. Neki ljudi po izvanjskoj vjeri su vrlo neuki, nisu završili škole, ali su čitali Božje riječi i vrlo su pametni, mudri jer su od Njega naučili puno toga. To što nas Isus naučava tiče se naših života, kako živjeti, kako izići na kraj s krivnjom, s bolesti, kako mogu živjeti. To su česta pitanja na koja svi tražimo odgovor, a prije svega potreban nam je sugovornik. Isus je imao osjećaj za drugoga. U sinagogi, žena, 18 godina zgrbljena, ne može se ispraviti, to je jako bolno, teško… Isus je nju opazio, a ne ona njega. Teško ju je bilo vidjeti, dozvao ju je, rekao joj je da je oslobođena svoje bolesti, položio ruke na nju i oma se uspravila i počela je slaviti Boga. Sinagoga ima i nadstojnika koji je odgovoran, ali tu počinje drama koja nam otvara oči. U njegovu sinagogu dolazi Isus i ozdravlja ženu, on je ozlovoljen – zle volje, a žena slavi Boga. Nekada dobre stvari, događaji, nekim ljudima ne padnu lako, ozlovoljeni su. Pa se postavlja pitanje: Zašto nadstojniku smeta što je žena ozdravila?

Nadstojnik i njegovi suradnici su se postidjeli. Stid? Što je to? Vrlo duboka emocija u čovjekovu životu. Nadstojnik je ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio. Ne obraća se Isusu, nego prigovara  mnoštvu. Ljuti se na Isusa, a ne može mu ništa reći u lice. Dva glavna aktera, Isusa i ženu isključuje. Isus im govori Licemjeri!, nadstojniku i njegovim sljedbenicima. Isus tu ne vidi samo ženu, vidi Boga koji je dao zakon subotnji, vidi Abrahama, cijeli narod, ali i neprijatelja te je tu i pitanje o stidu. Stid? Nadstojnik se sa svojim sljedbenicima stidi. Prvo, žena je već 18 godina bolesna, a on je nije mogao izliječiti. Drugo, tumači subotu kako bi sakrio svoju nemoć. Treće, postidio se jer mu je narušen autoritet.

Za Isusa je subota najbolji dan jer se tada može proslaviti Bog. Naziva ih licemjerima jer ne vide ženu i njenu patnju, a vide subotu, zakon. Kako često u životu vidimo sve, a zapravo ne vidimo ono nešto najvažnije. A kad netko upadne u emociju stida, trenutak kad se nešto mijenja, duboko nas zahvaća, mijenjamo se. I taj osjećaj da znam manje nego mislim, da me drugi vide u drugom svjetlu, u nekom stidnom momentu kojeg bi voljeli da ga nema. Taj osjećaj stida pretvara se u bijes i tad čovjek viče, prelazi u srdžbu, bijes, pobunu jer se mi bojimo tog stanja. Lakše je biti bijesan nego se stidjeti pred drugima. Stid se može pretvoriti u plašljivost, sramežljivost i kad ne možeš gledati u oči drugima izbjegavaš pogled kao zgrbljena žena koja je simbol da se stidi proći, podvrgava se jačem, želi da je se ne vidi, za razliku os bijesa koji na neki način kao da hoće ući u borbu i rat.

Tu su dvije različite emocije, žena je oslobođena, uspravila se, slavi Boga, a nadstojnik je ozlovoljen. Stid se povezuje s osjećajem krivnje. Ali se tada treba pokajati. Moment nama vrlo važan je to da je stid trenutak spoznaje samoga sebe, trenutak kad otkrivamo sami sebe. On projicira često vrlo teške reakcije, a najčešći razlog je za samoubojstvo, osjećaj stida samoga sebe. Tu nam je također vrlo blizak osjećaj stida prilikom pristupa sakramentu sv. Ispovijedi kada često i mi sami eksperimentiramo, tražimo nešto novo, pokušavamo izbjeći taj osjećaj stida. Teško je stati pred drugoga u istini.  Nadstojnik je imao šansu kad je Isus ozdravio ženu, imao je šansu slaviti Boga, otkriti da Isus ne uništava njegov autoritet, pridružiti se svima i od sinagoge napraviti jedinstvenu zajednicu, a nije ništa napravio, otišao je u bijes, sram, prigovor, a ostali koji su ostali s Isusom radovali su se zbog svega čime se On proslavio.

Čemu služe ozdravljenja? Vidimo osobu u liku žene, oslobodila se, najvažniji trenutak u životu, susret sa živim Bogom. Život se promijenio. Isus ne ozdravlja tek tako da bi činio neki čudesan znak, učinio je to i zbog sinagoge, da se otkrije Božja blizina baš onima koji se bave pismom i koji druge poučavaju, o oni zapravo kad im Bog dođe blizu postanu ozlovoljeni, bijesni su. Ovo je  lekcija i za one koji su blizu oltara. Moguće je da često promašimo i ne vidimo, držimo se pisma i pravila te ih drugima tumačimo, a ne vidimo Boga. Nutarnji trenutak zatvorenosti srca, ozlovoljenost, jedna teška bolest koja se ne vidi. Vjernici, ljudi koji ne mogu prihvatiti da Bog čini dobro drugima, a nije po njihovoj mjeri. Drugo što uočavamo je da Isus pomaže ljudima da slave Boga nije samo za tu ženu, nego za sve ljude da se nauče radovati za tuđe dobro. Treće, žena je fizička slika srama, pa ne moraš se pred Bogom ničega sramiti, kad Bog dođe budi ono što jesi, uspravi se i živi svoj život, život u zajednici. Bog daje šansu svima izmučenim da otkriju izlaz iz svega. Bogu je lakše ozdraviti fizički nego promijeniti ozlovoljeno srce. Znamo li se mi drugome radovati? Kad se nešto dobro događa kakvo je moje srce? Ako osjetim ozlovoljenost što prije trebamo tražiti način kako se  riješiti toga. Često svijet promatramo samo materijalnim očima, a ima i druga strana, a to je duhovna strana, a to je Bog, a između je emotivni svijet. Emocije ne znamo čitati ni prepoznavati pa bi bilo dobro čitati Novi zavjet i otkrivati koje se emocije skrivaju. Pokazuje se da je škola o ozdravljenju šira, tiče se cijelog duhovnog svijeta, naših odnosa prema ljudima koji traže pomoć i našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom koji je htio da gledajući njega otkrijemo što je nama ljudima moguće, na koji način možemo graditi svoj život, na koji način možemo organizirati svoj život.