KORIZMENA DUHOVNA OBNOVA OFS –a NA ČERINU

OFS Cerin 1

Posuški trećari zajedno sa braćom i sestrama Franjevačkog svjetovnog reda iz još  16 bratstava naše lijepe Hercegovine započeli su  korizmeni put duhovnom obnovom. Ovogodišnja obnova održana je na Čerinu, u subotu, 5. ožujka 2022. godine.

Na početku obnove čerinsku crkvu prepunu trećara pozdravila je područna ministra Marijana Barbarić.  Bratstvu je  uputila  prigodne pozdrave i zahvalu u ime područnog vijeća jer su prihvatili biti domaćini i ugostiti preko 270 trećara, naše duhovne asistente kao i gosta predavača, fra Stanka Mabića (odgajatelja novaka na Humcu).

Čerinski župnik fra Hrvoje Miletić pozdravio je sve prisutne, zaželio dobrodošlicu te rekao nekoliko riječi o župi Čerin koja je 2014. godine proslavila 150 godina postojanja.
Riječi dobrodošlice uputio je i  područni duhovni asistent trećara fra Ivan Landeka mlađi kojem je župa Čerin  bila prva župa u kojoj je djelovao.

Nakon fra Ivana započeo je fra Stankov duhovni nagovor pod geslom   …“odvest ću je u pustinju i njenu progovoriti srcu.“ (Hoš 2, 16)
Fra Stanko je prisutnima približio lik proroka Hošee koji je, kako kaže, bio drugačiji od svih drugih proroka. Bog ga je na poseban način pozvao. Nije mu rekao da ide i naviješta Božju riječ kao ostalim prorocima već da ide i oženi se bludnicom. Hošea je poslušao i oženio se bludnicom Gomerom koja mu je rodila tri sina. Zavolio ju je i vjerovao da će se promijeniti, ali uzalud. Ona je u vrijeme braka općila sa drugim muškarcima i otišla od Hošee. On se razočarao ali Bog mu je rekao da je nastavi ljubiti istom ljubavlju kao na početku braka bez obzira na to što ga je iznevjerila i otišla od njega. I ne samo da je ljubi istom ljubavlju nego da ide i da je potraži. Hošea ponovo sluša Boga i odlazi potražiti svoju ženu. Prije nego je otišao Bog mu je rekao: “Odvest ću je u pustinju i njenu progovoriti srcu.“  Hošea je svoju ženu našao kod nekog čovjeka kojemu je postala ropkinja, predmet iskorištavanja muškaraca. Fra Stanko je objasnio značenje riječi pustinja jer je to mjesto zapravo bila njena pustinja. Bog ju je odveo u trpljenje, u tu pustinju gdje je bila sama i ostavljena, prepuštena trpljenju, samoći… Znao je Bog da će  glas upućen njenom srcu biti kadra poslušati tek  kada ode u pustinju, a ne dok je bila u svojim požudama, pohlepama, razvratnostima, provodima… Hošea je svoju ženu najprije morao otkupiti za velike novce. Ona se vratila s njim kući i postala mu vjerna. Tada je Bog uputio Hošeu da ide i kaže njegovom narodu da će ga Bog otkupiti kao što je i Hošea otkupio svoju ženu.

Iako ga je narod, bez obzira na njegovu silnu ljubav, napustio i bio mu jako nevjeran on ga ljubi  jednakom ljubavlju kao na početku. Narodu će Bog poslati pustinju, poslat će mu trpljenje, progonstvo, neprijatelje koji će ga svladati. Tada će progovoriti  njihovom srcu i oni će ga čuti. Hošea je krenuo naviještati Božju riječ narodu koji je vrlo dobro poznavao Hošeinu sudbinu i oni su ga slušali. Slušali su ga jer je govorio iz dubine svoga srca, iz svoga iskustva. On ne bi mogao tako srčano govoriti da nije prošao kroz osobnu patnju.

Fra Stanko je poručio da dopustimo da nas Bog povede u pustinju. Ako to ne učinimo dobrovoljno on može upotrijebiti svoju volju, a jedini razlog je taj što nas neizmjerno ljubi. Prva asocijacija na pustinju bi trebala biti tišina. Šutnja za kojom svaki čovjek čezne jest šutnja u našem srcu jer se u njoj nastanjuje Bog. On nas tamo čeka da progovori našem srcu. U osami, u tišini, kada smirimo svoje srce Duh Sveti nam progovara. On ima glas koji je tiši od svih drugih glasova. Tek kad stišamo sve glasove u sebi tada smo kadri čuti njegov glas, njegov poticaj. Sveta Faustina je rekla da je najkraći put do svetosti osluškivati poticaje Duha Svetoga. Što znači poticaj Duha Svetoga? Znači slušati riječ zapisanu u Bibliji jer je to Duh Sveti govorio čovjeku, a čovjek zapisao. Tako može i nama govoriti. Govorio je fra Stanko o slavnoj izreci velikog oca Antuna Pustinjaka koji kaže: „Onaj koji sjedne u pustinji da bi sačuvao mir s Bogom oslobođen je triju ratova: rata slušanja, rata gledanja i rata govora.“ Kad odeš u pustinju nemaš što gledati osim pijeska, nemaš koga slušati, toga smo oslobođeni. Ostaje još samo jedan rat, rat srca u nama samima. Njega se ne možeš osloboditi. Ako se u tom ratu stvori mir onda će on biti izvor našeg slušanja, našeg gledanja i našeg govora. Ono čega je srce puno to i usta govore…

Spomenuo je još jednu izreku koja kaže da je lakše djelovati nego meditativno klanjati. Mnogi ljudi nisu skloni razmatranju te kažu da je to luksuz besposlenih kršćana. Svi smo mi, da bi došli ovdje, ostavili svoje obitelji i  odvojili vrijeme koje smo možda mogli kvalitetno provesti kod kuće. Jesmo li i mi „besposleni“ kršćani? Fra Stanko nam je dao vrlo jasan odgovor ovom slikom: Rat je i odvija se velika borba  vojske na bojišnici. General se usred borbe povlači da bi još jedanput sagledao situaciju, da bi provjerio planove te sagledavši situaciju donio pravi plan kako bi njegovi vojnici mogli pobijediti. On se povlači s bojišnice da bi se vratio s novim pokretom kojim će  pobijediti u toj bitci. Mi se nalazimo u neprestanoj duhovnoj bitci, duhovnim bojevima.

OFS Cerin 2

Boga možemo prepoznati u svim njegovim stvorenjima, ali nema niti jedno mjesto gdje je Bog toliko prisutan kao u našem vlastitom srcu. Otac nebeski nas, svoju djecu, očekuje u našem vlastitom srcu i jedino ga tamo možemo istinski pronaći i čuti. Sveti Augustin je često govorio Gospodine stalno sam te tražio. Ti si bio stalno u meni ali ja nisam bio kod sebe, ja nisam bio kod kuće.

Božja savršena riječ izgovara se u savršenoj tišini. Bog je došao na svijet u savršenoj tišini. Pretvorba se događa u savršenoj tišini. U dubokoj tišini se diže kalež, hostija. Najsvečaniji dio svete mise događa se u tišini. Bog je Abrahama poslao iz zemlje u kojoj teče med i mlijeko u pustinju, u savršenu tišinu. Narod je bio sretan što je oslobođen ropstva i s Abrahamom je krenuo u pustinju.  U pustinji je taj isti narod počeo mrmljati, nisu bili dostojni. Pustinja je teška. Puno  se teže čovjeku osloboditi unutarnjeg ropstva i zato ga Bog provodi kroz pustinju. Nadalje, maleni dječak Samuel je u hramu, u savršenoj tišini, čuo kako ga Bog zove jer je imao čisto srce. Ana je kod Boga izmolila sina Samuela u hramu kroz molitvu u šutnji. Bog joj daruje Samuela , a nakon njega još petero djece. Samuel nije od Gospodina tražio ništa od materijalnog već samo srce koje će čuti Božji glas, Božju riječ. Bog mu je dao što je tražio, ali uz to mu je dao i bogatstvo i slavu. Sveti Ilija je živio u pustinji, u tišini. Kad je iz pustinje došao Ahabu i progovorio mu, Sirah piše kako su njegove riječi plamtjele kao buktinja. Vatra je znak Duha Svetoga. Kada se Anđeo Gabriel ukazao Djevici Mariji, u Bibliji ne piše da je ona njega vidjela nego samo da ga je čula. Kako je Marija mogla čuti anđela? Jer je bez grijeha, njezino srce bilo je u miru, u tišini, bez grijeha. Njezino srce bilo je ljubav, poniznost i služenje. Kad god je buka, tu je uvijek prisutan naš ego. Da bi naša molitva bila sabrana, dobra, učinkovita, trebamo naći mjesto za molitvu, tišinu. Najvažnija je nutarnja tišina, ali je vanjska tišina uvjet da se stvori nutarnja.

Fra Stanko preporučuje svima nama da pronađemo posebno mjesto koje će biti samo molitveno mjesto. Ako hoćemo gajiti nutarnju molitvu kako bi se  lakše sabrali, lakše ušli u tišinu srca, dobro je odabrati mjesto u svojoj kući. To  mjesto postaje posvećeno, molitva ga posvećuje. Molitva prostor posvećuje kao što posveti i crkvu. Kada je Isus Pavlu rekao da će propovijedati Evanđelje on je upregnuo konja i rekao Isusu da ide propovijedati. Prije nego je otišao širiti Božju riječ povukao se sam u pustinju tri godine. Poslije pustinje se vraća u svoj Tarz i tu ostaje deset godina. Nitko za njega tada nije čuo. U tom vremenu tišine i razmatranja Duh Sveti se nastanio u njemu, u njegovom srcu. Ispraznio je sve iz njega kako bi mogao biti svjedokom Isusovim i umrijeti za njega  mučeničkom smrću. Sveti Franjo, kojega mi danas nasljedujemo, četiri puta godišnje po četrdeset dana se povlačio u pustinju, u osamu, u tišinu, kako bi se posvetio Bogu. Zadnji put, kada je bio  mihovilski post od Velike Gospe do sv. Mihovila, u postu i tišini moli Gospodina i čuje Božji glas. Bog mu tada daje rane na rukama. Nakon četrdeset dana kada se vratio među ljude te počeo govoriti, ne samo da su ga ljudi slušali nego su ga i ptice slušale. Duh je iz njega govorio jer se nastanio u njegovu srcu. Ako se otvorimo Duhu Svetomu i njegovu glasu koji je najtiši od svih tada ćemo ga čuti. Ako je srce ispunjeno Duhom, Duh je na našim usnama. On govori, on dotiče, on osvaja, on zacjeljuje. Pustinja, osama i tišina su nužne da bi ušli u same sebe i tamo se susreli s onim koji je u nama. Bitna točka susreta s Bogom nalazi se unutar nas, u unutarnjoj odaji našega duha i taj susret je molitva. U našem srcu ima različitih soba. Ima soba za šoping, ima soba za tjeskobne brige, ima soba za zabavu, provode, …. Ali ima jedna soba u našem srcu ispunjena tišinom. Baš u toj sobi nas čeka Gospodin. Tu čovjek u samoći i tišini dolazi pred Boga jer Bog sluša srce, a ne usta. U najintimnije dubine Božjega otajstva dolazimo ne riječima već šutnjom. Šutnjom koja je ispunjena slušanjem kada otvaramo svoj nutarnji prostor čiste ljubavi. Fra Stanko je predavanje završio molitvom kralja Salomona koji kaže: „Gospodine, daj mi srce koje može čuti i kada čujem daj da ti odgovorim.“

Nakon duhovnog nagovora uslijedila je prigoda za svetu ispovijed, krunica te  sveta misa. Fra Stanko se na početku osvrnuo na milosno vrijeme korizme. Rekao je da ne smijemo zaboraviti da samo Isus spašava. Samo ono što nas dovodi k Isusu - to će nas spasiti. Molitva i djela ljubavi su  sredstva koja vode do Spasitelja Isusa. Hoćemo li oprostiti ljudima koji su nas povrijedili, koji su nam neprijatelji ili nećemo oprostiti i nećemo ih ljubiti? Stojimo pred izborom jednoga i drugoga. Ako im oprostimo zato što su nas povrijedili i ako ih ljubimo – to je Križ i to je jako teško, ali ako im ne oprostimo to je također križ, ali križ koji će nas slomiti. Na Golgoti su bila tri križa, ali samo po jednome možemo dobiti mir i oproštenje. Prihvatimo ga i idimo za njim.

Na propovijedi se fra Stanko osvrnuo na kušnje i napasti iz Evanđelja. Rekao je da ne postoji osoba na svijetu koja nije svaki dan izložena kušnjama i napastima. Kušnje i napasti su kruh naš svagdašnji, kako kaže fra Stanko. Što je čovjek bliže Bogu kušnje i napasti su veće. Knjiga Sirahova kaže  da ako želiš istinski služiti Gospodinu pripremi se za kušnje i napasti, sto posto će doći. Kušnja se razlikuje od napasti. Kušnja dolazi od Gospodina. Napast dolazi od Sotone. Bog šalje kušnje da prokuša našu vjeru i našu vjernost njemu, da pročisti naše srce. Krajnji cilj kušnje je život, a krajnji cilj napasti je smrt. Znak raspoznavanja je taj da je kušnja uvijek teška, opora, odbojna, nezgodna, teška poput križa. Napast je uvijek lijepa, slatka, zavodljiva, zamamna, poželjna. Imamo primjer kušnje kada Bog šalje Abrahama da uzme svoga sina i da ga žrtvuje. To je kušnja. To je tako teško, odbojno i nezamislivo. Primjer napasti je kada zmija kaže Evi da uzme voće i da će biti kao Bog. To je tako primamljivo i lijepo. Isus kaže da prostrana i široka vrata vode u propast, a uska, mala  vrata gdje se moramo sagnuti da bi ušli, vode k njemu. Uska vrata su kušnja.  Bitno je što nas čeka iza tih vrata. Budemo li gledali privlačnost širokih vrata, a ne razmišljajući što je iza njih, nećemo doći u kraljevstvo Božje. Bog je kušao narod u pustinji, kušao je Mariju i Josipa kroz bijeg u Egipat. Josip Pravedni prihvaća kušnju i ide s Marijom i Isusom. Nije se suprotstavljao Herodu jer mu je Isus rekao da se ne suprotstavlja zlome jer će se zlo samo u sebi narušiti. Slušao je glas Božji, Božju riječ. Kod Adama i Eve su u isto vrijeme i kušnje i napasti. Bog im je rekao da ne jedu sa stabla. Mogu jesti sve koliko hoće i što hoće ali s toga stabla ne. Poslao im je kušnju. Nasuprot kušnji zmija im kaže da jedu to voće jer ako ga budu jeli bit će kao bogovi. To je jako zamamno i privlačno.

Postavlja se pitanje kako je zmija uspjela prevariti Evu. Odgovor je jasan, Eva je razgovarala sa zmijom. Nikada ne smijemo razgovarati sa svojim napastima jer ćemo uvijek izgubiti. Čim uspostavimo dijalog gotovi smo, već nas je napast pobijedila. Jedino što možemo reći jest da joj zapovjedimo da ode i da pozovemo Isusa Krista, da slušamo njegovu riječ jer će on pobijediti. Mi to svojim snagama ne umijemo.  Blaženi Alojzije Stepinac je također u isto vrijeme imao i kušnje i napasti. Kušnja mu kaže da će, ako se ne odrekne katoličke crkve, biti mučen, prognan, zatvoren. Napast mu kaže da će ako odbaci Vatikan, poglavara katoličke crkve, sam postati vladar, sam donositi odluke, on i njegovi svećenici imat će sve. To je bilo privlačno, ali je odbacio zamku zloga. Njegovo srce je bilo u Bogu po Marijinim rukama. On nije razgovarao sa napasnikom nego se okrenuo riječi Božjoj bez obzira na to koliko mu je teško bilo.  U današnjem evanđelju je Isus bio kušan od Sotone. Nakon krštenja ga Duh Sveti uzima i odvodi u pustinju, u kušnju.  Bog nas kuša da bi pročistio našu vjeru i vjernost. Isus je bio pravi čovjek i odlazi u pustinju kao čovjek. On se odrekao svoga božanstva 33 godine da bude čovjek. Sva čuda je činio po snazi Oca Nebeskog i njegova Duha.  Ide u pustinju pokazati put, odnosno kako kroz molitvu i post, samoću i odricanje, steći snagu kada dođu napasti. Fra Stanko je poručio svima nama da se molimo Isusu da nas ne oslobodi kušnje, a kada dođu napasti da Bog bude u nama zajedno sa svojim Duhom.  Samo riječju Božjom se možemo oduprijeti napasti jer je riječ Duha Svetoga jača od riječi zloga duha.

OFS Cerin 3

Nakon svete mise uslijedilo je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Večer smo nastavili u bratskom zajedništvu, uz tjelesnu okrjepu i ugodno druženje. U ime cijelog hercegovačkog Franjevačkog svjetovnog reda hvala organizatorima koji su nam omogućili korizmenu duhovnu obnovu. Svima je bila na radost i duhovni rast.

OFS Cerin 4

Tekst: Ružica Vranjković

2022  Župa Posušje