Duhovna obnova Trećara u Klobuku

Duhovna obnova Trećara u Klobuku

Na blagdan svetog Ljudevita, u četvrtak 25. kolovoza duhovnu obnovu imali su članovi trećeg reda iz cijele Hercegovine. Ovogodišnja redovita duhovna obnova na spomendan svetog Ljudevita, suzaštitnika svjetovnog franjevačkog reda održala se u Šiljevištu u župi Klobuk u Ljubuškom, na mjestu gdje je rođen sluga božji Petar Barbarić. Prekrasni ambijent rodne kuće sluge božjeg Petra Barbarića ugostio je brojne trećare s područja Hercegovine, ali i oko četrdeset članova trećeg reda iz posuške župe Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije sa duhovnim asistentom fra Ivanom Landekom, te s desetak članova trećeg reda iz župe Posuški Gradac koji su zajedno otputovali na duhovnu obnovu.

Duhovni nagovor, sveta misa, ispovijed, zajednička krunica, pozdravni govori duhovnika, kao i lijep doček domaćih trećara obilježili su ovogodišnje druženje. Ono što je posebno dominiralo na ovoj duhovnoj obnovi je lik i djelo sluge božjeg Petra Barbarića., kazala je u samom uvodu Marijana Barbarić, područna ministra Franjevačkog svjetovnog reda u Hercegovini.

O župi Klobuk                                     
Župnik u Klobuku fra Robert Jolić je na početku predstavio svoju župu. „Šiljevište je jedno od desetak zaselaka župe Klobuk. Nažalost, župa se smanjuje i danas ima oko 800 župljana, a nekada je to bilo i oko 2500 župljana. Taj trend je nažalost svugdje prisutan i kako stvari stoje neće se zaustaviti. O župi Klobuk se može puno govoriti, napisao sam i jednu monografiju o njoj, ali danas ćemo samo nešto osnovno kazati. Uemeljena je 1873. godine, a odvojila se od župe Veljaci koja je majka svih župa na ovom prostoru i najstarija je župa u Nahiji. Mi se danas ovdje ponosimo s nekoliko stvari i ljudi. Tu je prije svega rijeka Trebižat koja nam daje jako puno vode što nam pak daje velike mogućnosti za crpljenje i napajanje. Tu je i veliko vrelo Klokun. Riječ je o jednom od najvećih vrela u Europi koje ide iz zemlje. Župa je dobila ime po brdu Klobuk koji ima oblik klobuka ili šešira. Staro selo je bilo na tom brdu, a novi zaseoci su nastali silaskom ljudi s brda. Imamo dva djela župe: stari dio, i drugi koji je ovdje gdje je Šiljevište.  Što se tiče ljudi, mi se ponosimo slugom božjim Petrom Barbarićem, njegovim starijim bratom Markom koji je bio najstariji franjevac koji je ubijen u skloništu na Širokom Brijegu kada je onih dvanaest franjevaca zapaljeno. On je bio najstariji među njima. Odavde je i don Ivan Musić, vođa hercegovačkog ustanka. Iz ove župe su Andrija Artuković i Jozo Dumančić, a od živućih odavde su Marija Pejčinović Burić i Milijan Brkić. Zatim fra Martin Mikulić koji je bio vrstan književnik je iz ove župe.“

O slugi božjem Petru Barbariću (1874. – 1897.)
Sluga božji Petar Barbarić je rođen u Šiljevištu na mjestu koje je njegov prabratić Stanko Barbarić do danas izgradio prekrasan ambijent vrta i rodne kuće za sve one koji ga već štuju. „Kuća je pretvorena u malu kapelicu, a na katu se nalazi jedna mala zavičajna zbirka. Nakon obnove rodne kuće, izgrađeni su drugi stambeni objekti koji imaju apartmane za prijem gostiju. Stanko je dva mjeseca prije smrti, ipak odlučio cijeli izgrađeni kompleks darovati Vrhbosanskoj nadbiskupiji, točnije sjemeništu u Travniku i to zato što je Petar Barbarić tamo živio, išao u školu, umro i pokopan. U srednjoj Bosni Petar Barbarić je popularan kao kod nas sveti Ante. Mi ovdje u Klobuku nešto o njemu malo znamo, ali u široj Hercegovini o njemu malo tko zna. Upravo jer je tamo tako popularan, Slavko je donio tu odluku u darovanju kopleksa sjemeništu u Travniku“, istaknuo je fra Robert Jolić.

Duhovna obnova Trećara u Klobuku

Rektor Katoličkog školskog centra u Travniku don Željko Marić je dakle bio domaćin ove duhovne obnove u Šiljevištu, te je i on govorio o slugi božjem Petru Barbariću. „ Mi u Travniku četvrtak nazivamo Petrov četvrtak. I svaki četvrtak je u 11 sati zavjetnička, bolesnička i hodočasnička sveta misa. Tu dolazi mnoštvo ljudi koji se njemu mole i traže zagovor. Petar Barbraić je živio svega 23 godine. No, bez obzira koliko dugo ljudi živjeli, ostavljaju trajne tragove samo ako žive sveto. Petar kojemu je majka bila trećoredica ostavio je ovdje trag u svom djetinjstvu u Šiljevištu. Tu je osjetio u intimnosti s Bogom da ga On zove u svećenički poziv. Zanimljivo je da je svirao četiri instrumenta, imao je poseban odnos prema prirodi i ekologiji kao sveti Franjo. U njegovoj duhovnosti je važna vrednota prijateljstva u kojemu je bio genijalan. On je prijateljstva i ljudske odnose znao protkati duhovnošću i to možemo vidjeti u njegovim pismima. Zato znam često kazati u školi učenicima da se mole Petru Barbariću da znaju živjeti duhovne odnose i prijateljstva“, kazao je don Željko Marić. Dodao je da je najteže predstaviti u čemu je svetost Petra Barbarića. „Kako ući u njegovu dušu kad nemamo puno spisa. On je posebno častio Euharistiju i to je bio vrhunac njegove snage. U zadnjih godinu dana bolesti dva puta je išao na pričest. U jednoj godini preminule su mu baka, majka i tri sestre i tada počinje častiti Gospu Žalosnu. Pored kipa Gospe Žalosne je i umro“, kazao je don Željko Marić. Istaknuo je i njegovu bolest te kako se Petar s njom nosio. „Nas bolest iritira, teško se s njom mirimo, tražimo načine da ozdravimo. On je znao da boluje od neizlječive bolesti, no nećete naći nigdje da je očajavao i tužio se. Njega je bolest posvetila i približila Bogu“, istaknuo je don Marić. Istaknuo je da je najbrži put za nebo je izvršavati svakodnevne male dužnosti koji su nam rutina na način da u njih unesemo ljubav i radimo ih s ljubavlju. „Izgleda jednostavno, ali je baš životno, duhovno i tu nas Petar trajno poziva da u svoje svećeništvo, majčinstvo ili bilo koji drugi posao koji obavljamo utkajemo ljubav te da nas to posvećuje“, istaknuo je don Željko Marić. „Smisao svega ovoga je da se svetost i vrednote koje je živio Petar Barbarić  ponudimo drugima, a pogotovo našim mladima“, istaknuo je don Marić.  Spomenimo da u dvorištu njegove rodne kuće nalazi se kip Petra Barbarića koji je skoro iste veličine kao što je i on bio. Naime, bio je visok oko 2 metra. Također, u kapelici njegove rodne kuće svakog četvrtka na večer u 20 sati u ljetnom vremenu i u 19 sati u zimskom vremenu se služi sveta misa.

Duhovni nagovor don Ante Ledića
Duhovni nagovor ovogodišnje duhovne obnove za trećare je održao don Anto Ledić, župnik u Novom Travniku, član Franjevačkog svjetovnog reda. On je kazao svoje iskustvo vjere.  Jedno od prvih sjećanja o vjeri vezano je upravo za slugu božjeg Petra Barbarića. „Kad sam bio peti razred, prvi put sam čuo za njega. Bake s Kupresa su hodočastile na groblje Bojna u Travnik Petru Barbariću. Iako tada on nije bio u tom grobu, jer su ga komunisti tri puta premještali i krili, ljudi su dolazili. Kad sam došao u sjemenište tamo je bila bista Petra Barbarića. Isusovci su rado o njemu pričali, a mi smo se molili. Tako da je taj moj put kroz djetinjstvo na neki način obilježen poznanstvom s Petrom Barbarićem. Duboki trag na mene je ostavio i red Isusovaca, trag reda i discipline. Pred moje svećeničko ređenje u ratnom Sarajevu 1993. godine me je pripremao fra Ljubo Lucić i on je ostavio tako dubok trag na mene, pa je to možda razlog zašto sam na neki način fra/don Anto Ledić. Prilikom jednih duhovnih vježbi u ratnom Sarajevu fra Ljubo je dolazio pješke pod opasnošću padanja granata. Velim mu ja da ću ja dolaziti k njemu na Bistrik jer ipak je stariji i ratna je opasnost. A on je na to kazao da će ipak on dolaziti, jer ako nešto bude, bolje da njemu bude jer kako je kazao: „Ja sam se naživio“. Ta epizoda je ostavila na mene jedan emotivan doživljaj, dobrote jednog čovjeka, gest ljubavi i brige da se meni nešto ne dogodi je doista što je duboko ušlo u moje srce. Dalje je moj život vezan za franjevce u Konjicu gdje sam također osjetio jednu širinu i bogatstvo duha. Tu ljepotu prijateljstva što je karakteristično za franjevaštvo i Petra Barbarića, ja sam ponio uz tog samostana u Konjicu“, kazao je don Anto o ljudima koji su obilježili njegov život.

Duhovna obnova Trećara u Klobuku

U drugom djelu duhovnog nagovora govorio je kako se uključio u Treći red svetoga Franje. „Tu je veliku ulogu odigrala međugorska Gospa i jedan put u Svetu zemlju. Dolazim iz obitelji koja je svaki dan molila i bio sam čovjek od molitve oduvijek. Ali promjenu su bi donijeli odlasci u Međugorje i Svetu zemlju, ali kao hodočasnik, kao čovjek vapaja. U svetoj zemlji sam osjetio lomove, ali i prisutnost Sotone. Iako sam se ispovijedao svaki dan, osjećao sam se čudno sa sobom, sa svojom psihom, pitao se ima li Bože nešto, neki grijeh što nisam ispovjedio. Na svakom svetom mjestu gdje sam bio, Sotona je govorio da je to laž. Pa sam se pitao sumnjam li ja. No, to je bila istina napasti, te istina da se nalazim na svetom mjestu. Ključni moment je bio Getsemanski vrt. Počinje sveta misa, nas 30 svećenika s biskupom, a ja se mislim i molim Boga da mi pomogne odgonetnuti što se sa mnom događa. Tada je krenila lavina suza, sakrio sam se od kolega je me bilo stid mojih suza, što će reći kolege, eno ga cmizdri na misi. No, tada sam čuo samog Isusa: „Ovdje sam ja plakao.“ Tada su počeli flashbackovi iz života u tom trenutku na tom mjestu, o svemu u mom životu. Vratio sam se onda iz Svete zemlje i prema preporuci don Josipa Radića otišao u Međugorje. Oduvijek sam vjerovao da je u Međugorju Božji prst, ali nisam tamo nikada otišao s vapajem. Vozio sam u Međugorje tri sata, molio krunice. Ušao sam u crkvu svetoga Jakova, pomolio se i rekao: „Gospe, eto me.“ Krenuo sam na Križevac i rekao „Došao sam Gospe da mi pomogneš da riješim ovaj svoj problem praštanja.“ Bilo mi je teško oprostiti izdaju prijatelja. Ispovijedao sam se i rekao sam da sam oprostio, ali ostalo je negdje ukorijenjeno. Došao sam na Brdo ukazanja, sam, nigdje nikoga, bilo je baš kišno i tmurno. Bio sam mokar. Molio sam i tu. Oblaci su se razišli taman metar sa metar i jedna zraka sunca je pala baš na moju glavu. Doslovno osjetim da sve iz mene izlazi i ulazi u onaj kamen. Sav onaj jad, bijeda koju čovjek može nositi grijehom silazi s mene i ulazi u zemlju. Osjetio sam svjetlo koje mi je trebalo, koje je nedostajalo možda kroz cijeli život. Tako je započeo moj drugi put“, kazao je don Anto Ledić. Od jednog kolege je dobio knjigu „Franjevački izvori“ čije barem jedno poglavlje pročita svaki dan. „Tada sam upoznao sv. Franju na drugačiji način. I kada sam ga započeo otkrivati kao sveca, onda sam zapravo u njemu vidio Krista. Ono što sam o njemu pročitao, ja to nalazim u Evanđelju. I tu je došao moj put svetoga Franje, duhovnost svetoga Franje.

Životopis svetoga Franje, iako i mnogi fratri kažu da ima malo mitologije, mene nadahnjuje. Njegov život stavio sam sebi u tri slike. Odnos svetoga Franje prema samome sebi, jer kad čitam njegov životopis ja stavljam svetoga Franju u korelaciju sa sobom – kakav je on bio - kakav sam ja: on čovjek – ja čovjek.  On je vrlo radikalan, pa čak i surov. Odreći se svega. Koliko sam ja radikalan prema sebi, koliko se odričem ovoga svijeta, koliko je Isus Krist moja košulja, koliko je puta On mene obukao, a koliko sam se ja puta obukao s Njim. Onda gledam svetoga Franju  i njegov odnos s drugima. On je imao odnos s drugima vrlo često radikalan, ali opet pun ljubavi. On ide svima s otvorenim rukama Isusa Krista, odriče se svoga komada kruha za svoju braću. On je vjerojatno umro od gladi jer je davao, ljubio je svakog brata i davao svoju hranu. Zatim sam počeo gledati svetoga Franju kroz prizmu ljubavi prema svemu stvorenome od Stvoritelja. Negdje se i nasmijem jer on grli hrast jer ga je Bog stvorio, on kupuje ovcu da joj sačuva život. Ovo što sam ja član Franjevačkog svjetovnog reda i nije neka moja vrlina ili dostignuće. Tek onda kada budem vjerna kopija svetoga Franje, onda će to biti nešto. Kako rasti ako ne prihvaćamo ono što je on bio. U radikalnom odnosu prema sebi, on je krotio svoje tijelo. Jednom je pojeo komad piletine, pa iz grižnje savjesti stavio na se natpis „proždrljivac“ i takav šetao gradom. Ako nam je sveti Franjo uzor kako živjeti Evanđelje, onda ga slijedimo, jer onda ćemo osjetiti svjetlo koje sam osjetio na Brdu ukazanja. Što god rekao; ja sam gore osjetio prosvjetljenje, Božju prisutnost, majčinu ruku. U svetom Franji sam vidio brata koji me uči svojim primjerom. I njegova braća su imala primjer u njegovu ponašanju, ne u njegovim govorima.  Moramo se preispitivati koliko smo srcem prionuli u vjeru, kako se živi Evanđelje iz ljubavi, kako se kroti vlastito tijelo, kako treba ljubiti ono što je Bog stvorio... Meni je franjevaštvo i biti trećoredac ispit savjesti. Sveti Franjo nam je veliki zagovornik, on nas prati, ali trebamo slijediti ono što je radio, govorio, živio i kao takav umro“, zaključio je don Anto Ledić.


Sveta Misa, krunica i zajedničko druženje
Nakon duhovnog nagovora, trećari su zajedno s duhovnim asistentima izmolili krunicu, te slavili svetu misu. Sveto misno slavlje je predmolio don Anto Ledić. U homiliji je istaknuo osvrćući se na Evanđelje u kojem je Isus pozvao sluge i darovao im darove. Don Anto je kazao da je osjetio da je sveti Franjo jedna mna. „Sveti Franjo je imao krepost predanja Bogu. To nam najčešće nedostaje, potpuno se predati Bogu, Crkvi, obitelji. Mi moramo prihvatiti i živjeti da je nama Bog na prvom mjestu. Božja volja koliko god ona bila teška, npr. kada čitam o Abrahamu. Kako razumjeti kada Bog traži da se zakolje jedino dijete. Kako to razumjeti? Mogao je Abraham jer je bio predan Božjoj volji. Kao i svi sveci koje slavimo tijekom godine, kao i Blažena Djevica Marija. Mudro je izabrati biti Božji. Svaki dan molim da mi Bog da duh predanja, daj mi da uživam darove svetih da budem nositelj njihovih plodova. Bože ja želim biti tvoj. Predajem ti svoj križ, bol, patnju, suze, grijeh, sve što jesam. Bog je taj koji to uzima, pročišćava. Također, kada primamo hostiju, nemojmo je primati kao kiflu, nego sa spoznajom da primamo živoga Boga. Moramo vjerom prionuti uz sakramente, pogotovo Euharistiju. Petar Barbarić je dva puta se dnevno pričešćivao, ne da ozdravi tijelo, nego dušu. Jer duša ide u vječnost, a ne tijelo. Kada se pitamo zašto se ne mijenjamo, to je zato jer nismo došli s tom namjerom. Dođi Bogu i prenesi mu jednu svoju vrijednost, On će nam uzvratiti s deset njih. Bog preko nas može činiti čudesna djela. Dopustimo mu. Neka nam Bog pomogne, naši sveci i blaženici budu zagovornici, a mi otvorimo srce. Otvorimo srce i predajmo se Bogu kao sveti Franjo. Budimo dobra kopija vetom Franji. Svi se rodimo kao originali, ali umremo kao kopije. Budimo kopija u dobrome, a ne u lošem. Uzor nam može biti itekako sveti Franjo. Čitajte ga, živite, ga, slijedite ga i sigurno ćemo ostvariti ono što nam je u životnom planu, a u našem životnom planu, siguran sam kod nas sviju, je biti svet“, zaključio je don Anto Ledić.

Nakon duhovnog programa, trećari iz nekoliko hercegovačkih bratstava skupili su se i družili se uz bogate stolove jela i pića koje su za svoje goste pripremili domaćini OFS-a iz Klobuka, Veljaka, Vitine i Humca. Nakon duhovne okrijepe, svima je dobro došla i ona tjelesna. Našoj braći i sestrama od srca hvala na lijepom gostoprimstvu… Također, ova duhovna obnova bila je posljednja pod vodstvom fra Ivana Landeke kao duhovnog asistenta Franjevačkom trećem redu u Hercegovini, a prva novom/ starom duhovnom asistentu fra Josipu Vlašiću.

Duhovna obnova Trećara u Klobuku

2022  Župa Posušje