J.RATZINGER/BENEDIKT XVI. - GOROSTAS DUHA

Detalji

Objavljeno: subota, 14. siječnja 2023.

Sa svjetske pozornice sišao je gorostas duha i uma Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. U svome životu premostio je skoro cijelo jedno stoljeće, burno, prevratničko, u ljudskoj povijesti nezapamćeno po neljudskosti te mjeri nečovještva i bezboštva. U izričaju i pisanju savršeno jasan, dubok i precizan, ali u biti neshvaćen i neprihvaćen, napose u svojoj domovini. Kad danas prelistavamo osvrte na njegovo preminuće u njemačkom tisku ili na portalima, zapaža se kako je ta nacija duboko podijeljena, gotovo shizoidna.

Dižu se protivni glasovi, jedva poznati u javnosti, govore o bankrotu i propasti jednoga pontifikata i pape, o urušavanju njegove teologije, govore to i pišu oni koji su jedva što dali Crkvi i svijetu na polju teološke znanosti  ili općenito. Čovjek se ne može iščuditi s kojim animozitetom pojedinci iskaljuju svoju žuč i gorčinu prema osobi koja je više od sedamdeset godina svećenik u Kristovoj Crkvi te sebe naskroz ugradila u Kristovo djelo u svijetu. Pogrdno su ga nazivali „Božjim rotvajlerom“ ili pak „kardinalom s pancirkom“, a znamo da nije imao položen vozački ispit te da se na predavanja vozio ili biciklom ili javnim prijevozom.  

Prezren u svom zavičaju

Sramotno je bilo za njegova posljednjega pohoda Njemačkoj (2011.) te govora u njemačkom parlamentu da je više od stotine „zelenih“ zastupnika odbilo biti nazočno Papinu govoru u dvorani, a znamo koliko je Benedikt bio zauzet oko „ekologije čovjeka“.  U svome djelu Njemački genij (Der deutsche Genius) ubraja ga britanski povjesničar P. Watson, inače agnostik, među genije uz bok Kantu, Bachu, Beethovenu, Hölderlinu. Za toga pohoda mnogi njemački biskupi, na svoju sramotu, odbili su pružiti ruku Benediktu za svečanoga mimohoda. A pogotovo su odbacili njegov govor iz Freiburga gdje je tražio od Crkve „razsvjetovnjačenje“, tj. odreknuće od društvenih privilegija i golemih novčanih dotacija. Održao je u domovini tri govora, jedan bolji i briljantniji od drugoga, odreda proročki. Ali osrednji duhovi u Crkvi i društvu nisu ga shvatili. Sve o čemu je govorio, uslijedilo je, u još goroj mjeri nego je Benedikt predvidio. Vidimo to u žalosnom „sinodalnom putu“ koji se ni u čemu ne obazire ni na papu Franju nego kroči putem hereze. Tko želi obnoviti Crkvu, može si uštedjeti izdašne i skupe „sinodalne putove“ koji vode u pogrješnom smjeru. Dovoljno je posegnuti za Novim zavjetom i praksom Crkve kroz stoljeća koja nije stvarala nove Crkve nego se re-formirala snagom i duhom svetosti.

Ti današnji anonimusi ili skorojevići zaboravljaju da je Ratzinger s 27 godina postigao doktorat iz teologije obimnim radom o svetom Augustinu, da je s nepunih trideset napisao habilitacijski rad – djelo s više od tisuću tiskanih stranica u Sabranim djelima – o franjevcu i naučitelju Bonaventuri te njegovu pojmu objave i filozofije povijesti. Zaboravlja se činjenica da je s 35 godina kao mladi profesor imenovan koncilskim peritusom, da je imao pristup u koncilsku dvoranu na sva zasjedanja, da je poluslijepom kardinalu J. Fringsu pisao govore i predavanja na temelju kojih ga je Ivan XXIII. i imenovao peritusom na Saboru. Stajao je kao teološki tinejdžer uz bok nestorima onodobne katoličke misli, R. Guardinija, de Lubaca, von Balthasara, braće Rahner, Y. Congara, D. Chenua, J. Danieloua, A. Grillmeiera i dr., tako da se na početku Sabora K. Rahner pitao, odakle ovaj mladac ovdje. Ali Providnost ima svoje planove koje mi ljudi ne možemo dovidjeti.

Na likovima poput Johna H. Newmana, R. Guardinija, de Lubaca, Urs von Balthasara može se odčitati što znači egzistencijalna podudarnost istine, dobrote i ljepote. Bog-Ens-Bitak je istina, dobrota i ljepota. To se na savršen način utjelovljuje u Gospodinu Isusu, ali i u likovima koji Isusa slijede, napose u svetcima. Riječ je o utjelovljenju duha u pojedincima. Papa Benedikt je u sebi utjelovljivao te značajke, podudaranost značajki Božje i ljudske naravi. On je u sebi, i u svojoj starosti i nemoći, kad više nije mogao hodati ni govoriti, kad je na jedno (lijevo) oko bio naskroz slijep, kad je tijelo slabilo i popuštalo, upravo kroz življeni, promoljeni, promeditirani odnos prema Isusu Kristu u sebi utjelovio podudarnost istine, dobrote i ljepote. Na jednom mjestu, citirajući Dostojevskog, kazao je kako će svijet spasiti ljepota, i onaj Raspeti na križu sposoban je očitovati Božju ljepotu u patnji.

Potpuno predanje Crkvi

Kad bismo na kraju htjeli sažeti njegov život te prijelaz u vječnost, mogli bismo ga obilježiti kao utjelovljenje duha. I nakon njegova preminuća mirne ga duše ubrojiti među istaknute osobe crkvene povijesti i teologije. U sebi je spojio plemenitost duha i duše, toplinu srca sa sjajem svetosti. Deset godina nakon odreknuća od službe - ne ostavke, jer ju kao „vicarius Christi“ nije imao komu ponuditi!- proveo je u samostanu Mater Ecclesiae – znakovito ime! – Majka Crkve. Svjesno je izabrao monaški način života unutar Vatikana, dosljedan imenu „Benedikt“, svjestan što je sveti Benedikt sa svojim redom učinio u Europi i u njegovoj Bavarskoj.

Zaklada pape Benedikta u Regensburgu koja izdaje Sabrane spise Josepha Ratzingera svjedoči o gotovo nadljudskoj radnoj snazi te kreativnosti toga mislioca koji je istodobno bio i plodonosan ali i skromno ponizan. Nikad mu nije bilo stalo do vlastite osobe, do uspjeha ili publiciteta. On je jednostavno htio služiti Crkvi, biti ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem, htio se do kraja predati Crkvi koja vjeruje i ispovijeda kako je Isus Krist jedini put, istina i život. Nikada nije htio biti ni biskup, ni kardinal, ni papa, nego samo profesor te u mirovini napisati dogmatiku. Gospodin je mislio svoje misli. Otuda i njegova životna maksima koje se držao cijeloga života, pa i kad je obnašao najvišu službu u Crkvi. „ON - a ne ja!“ Upravo kao sveti Pavao.

Stoga je i pored brojnih obveza kao Petar naših dana svomu protokolarnom kalendaru gotovo „otimao“ vrijeme kako bi napisao i ostavio Crkvi ne encikliku, nego kapitalno djelo u tri sveska o Isusu Kristu, Isusu iz Nazareta. To mu je bila životna preokupacija. Ostaviti djelo o Isusu Kristu, kakvo primjerice imamo od R. Guardinija, „Gospodin“ (Der Herr). Gospodin mu je podario da je to mogao 2012. završiti. Nakon toga slijedi odreknuće od papinske službe osvjedočen kako je i papa, makar najviši predstavnik Isusa Krista u Crkvi, obični smrtni čovjek, svjestan da milost pretpostavlja narav. Bio je svjedokom umiranja Ivana Pavla II., i stoga je htio poštedjeti svijet one drame.

Kritičari su zbog njegova ranog entuzijazma za Augustina i Bonaventuru zaključili kako kod njega prevladava opcija za platonsko namjesto aristotelovskog mišljenja, deduktivno namjesto induktivnoga, sapijencijalno namjesto analitičkoga promišljanja. Ali ono što njega kod Augustina oduševljava i čime se zanosi jest Augustinova euharistijska ekleziologija, Augustinova crkvenost, naime, neodvojivost apostolski ustrojene Crkve od povijesnog i euharistijskog Krista u Crkvi. Kod Bonaventure ga fascinira kristocentričnost njegove filozofije povijesti i teologije, koja tumači zašto je osoba osoba, zašto je pojedinac čovjek u prostoru i vremenu konačna i nenadmašiva objava samoga Boga.

Jedva je bilo komu kao Josephu Ratzingeru stran platonizam prema geslu: „Ako stvarnost ne odgovara mome poimanju, tim gore po stvarnost“. Stoga se priklonio Hans Ursu von Balthasaru komu je ishodište divljenje, čuđenje naspram onoga što postoji, što se vidi i što je stvoreno. Načinio je odmak od Karla Rahnera jer je u njegovu transcendentalno-filozofskom ishodištu i pristupu percipirao opasnost redukcije stvarnosti na ono što mi možemo misliti.

O srcu kršćanstva

Njegov znameniti i uvelike prevođeni "Uvod u kršćanstvo” (1968.) podsjeća na zgodu u „Ispovijestima“ svetog Augustina, gdje Augustin uključuje promišljanja platoničara Mariusa Viktorina koji se u početku protivio obraćenju na kršćanstvo, dokazujući kako su najljepše kršćanske ideje već sadržane u njegovu umu i praksi te stoga za razliku od običnoga puka ne treba on ni obreda, ni pravila, ni teorija niti dogmatskih istina. U svome Uvodu komentira Ratzinger kako je taj platoničar ipak postao kršćanin, stupio u Crkvu, jer je spoznao istinu kako kršćanstvo nije sustav ideja ni propisa, spoznaja ili istina, nego je to put, u bitnome zajedništvo, Crkva. Na vjeru bitno spada vjeroispovijed, riječ, jedinstvo koje djeluje; na vjeru spada bogoslužje, zajednica, zajedništvo koje nazivamo Crkva (Sabrana djela IV, 104 sl.).

Ako netko pod platonizmom ima predodžbu nekakva blaženog stanja u bjelokosnoj kuli usamljena mišljenja ili filozofa-samotnjaka, tada je preminuli Papa sušta suprotnost takvu poimanju platonizma. On je kao malo koji teolog aktivno stavio cijeloga sebe u službu svojoj Crkvi.

Njegovi razgovori s P. Seewaldom objavljeni u četiri knjige dokumentiraju zbiljski realizam, osjećaj za realnost i točnu dijagnozu vremena u kome živino. Za njega je suvremeni relativizam golema prijetnja i ugroza za kršćanstvo. Njemu je najveći spoticaj, gotovo skandalon, teologija koja se svodi na opća društvena mjesta i životnu mudrost te praksu koja isključuje križ kao realnost u životu i Crkvi. Pritom je posebno mislio na bahatost uhljebljenih  profesora teologije na državnim sveučilištima koji preziru vjeru maloga čovjeka i puka.  

Nisu obični vjernici, znao je isticati, glupi, nego su glupi prepotentni, pompozni snobovski nametljivci koji u predavanjima ili u referatima po raznim akademijama, na podijima i sinodama propagiraju tobož moderno kršćanstvo, kojima je Božić mitologija, a za Uskrs govore kako je Isus „uskrsno u kerigmi“, kako „Isusova stvar ide dalje“, tematika protestantskih egzegeta sedamdesetih godina (Marxen, Braun itd.).

Ratzingerovu teologiju karakterizira radikalna, duboka kristocentričnost. On pretpostavlja da je sva stvorena stvarnost u stvaranju i povijesti obraćanje i govor Stvoritelja stvorenju. Stoga su sve stvari mnogo više od vidljivih stvari. Stvorena stvarnost nije u potpunosti shvaćena ako se opišu ili analiziraju njezina kemijska ili fizikalna svojstva. Ako je sve stvarno, svu realnost stvorio isti Logos koji je postao čovjekom u Isusu Kristu (Posl. Kološanima), tada je sve stvoreno, sva realnost također i izričaj o Kristu, Logosu. Čovjek je daleko više od zbroja atoma i molekula.

Čovjek je odgovor stvorenja na Stvoriteljevu riječ. Stoga je Bog mogao i kao čovjek objaviti odnos koji on ima kao Otac prema Sinu te Sin prema Ocu. Isusovo čovještvo nije skrivanje, nego ot-krivanje samog Boga. Izrael je narod koji je Bog tijekom svoje povijesti s ljudima osposobio da trajno dublje spoznaje objavu – naime da upozna i spozna Božju volju u Mojsijevu  Zakonu. Tora je utjelovljenje Božje volje u Starom zavjetu.

U službi Gospodina Isusa

A Crkva je Božji puk sabran od Židova i pogana te ona uprisutnjuje po krštenju i euharistiji Božji Logos koji je jednom zauvijek postao čovjekom u prostoru i vremenu. Narod koji s njim dnevno komunicira te tako postaje sredstvom koji je od njega nerazdvojiv.

Nedvojbeno je Ratzinger kao onodobni pročelnik Zbora za nauk vjere po želji i nalogu pape Ivana Pavla II. napisao u godini Velikog jubileja dokument „Dominus Iesus“ – dokument koji treba dobro zapamtiti i uzeti k srcu – jer taj dokument treba u svoju memoriju duboko urezati cijela Crkva i kršćanstvo koje kroči u treće tisućljeće, naime jedincatost i spasenjsku univerzalnost osobe Isusa Krista. Isus jest jedini posrednik između Boga i čovjeka.   

Mnogi su se pitali zašto jedan Papa smatra važnijim pisati knjigu o Isusu iz Nazareta nego svoje vrijeme posvećivati svakodnevnim zahtjevima ureda i službe. Ni na kraj pameti mu nije bila profesorska ambicija ili akademsko častohleplje, nego kao „vicarius Christi“ navijestiti svijetu Bitno, naime, jedincatost i spasenjski univerzalizam osobe Isusa Krista. I zato što je on kao malo tko od suvremenika, od ranih profesorskih dana, osjetio tendencije i trendove da suvremena kriza Crkve seže daleko dublje od žalosnih i kriminalnih, donedavno nezamislivih skandala u samoj Crkvi. Još kao mladi profesor govorio je i pisao krajem pedesetih o novim poganima u Crkvi. Riječ je o neokrnjenoj vjeri u Isusa kao Krista. Nestane li vjere u Isusa Krista kao Bogočovjeka, sva su zla u Crkvi moguća. Svjedoci smo tomu. Čini se da je duh vremena zamijenio Duha Svetoga.

Ono što je počelo nakon Koncila razlikovanjem povijesnoga Isusa od Krista vjere poslije je potencirano relativizmom pluralističke povijesti religija i pluralističke teologije religija. Počelo se govoriti i o tzv. „kristologiji Duha“, koja svrstava Isusa među ine karizmatike u povijesti religija. A u navještaju, koji je daleko od evangelizacije, govori se uglavnom kako je Isus začetnik, inicijator stanovite etičke prakse, socijalne zauzetosti ili onoga koji sve dopušta, pa blagoslivlje čak i homoseksualne veze. Svojim djelom o Isusu papa Benedikt želi poručiti kako istina kršćanstva stoji ili pada na pitanju i istini, zašto su Isusov život, Isusova smrt, njegovo uskrsnuće iz temelja promijenili i mijenjaju stanje svakoga čovjeka prije i poslije njega. Odgovor leži u osobnom (hipostatskom) identitetu povijesnoga Isusa s Kristom vjere. Isus povijesti i Krist vjere su nerazdvojivi.  

Taj identitet znači naime kako se sam Bog osobno kao čovjek u Isusu Kristu spustio u dubine gdje je grijeh postao čovjekovom tamnicom. Nitko ne dolazi Ocu osim po Isusu Kristu. Nebo, nije, kako formulira J Ratzinger u svojoj „Eshatologiji“, mjesto ponad zvijezda, nebo je nešto daleko smjelije i veće: Nebo je naše ispunjenje i dovršenje našega osobnoga suobličavanja s Isusom Kristom, započetim u krštenju. Eshatologija kao dovršena antropologija. I ne samo posvećeni euharistijski kruh nego i pričesnici toga kruha Kristovo su Tijelo. Individualizacija i subjektivizacija sakramenata, napose euharistije, u percepciji pape Benedikta trend je i smjer kojim se potkapa kršćanstvo.

Krist je čisto sebedarje; tko njega prima, mora postati onim što prima, mora slijediti svoga Gospodina. Nema nikakve privatne zajednice ili zajedništva s Bogom koji je uzeo tijelo u Isusu. Kršćanstvo je prevođenje vertikalne inkarnacije božanskoga Logosa u horizontalnu inkarnaciju Crkve u svijetu. I možda su ponajljepše teološke meditacije pape Benedikta o euharistiji („Bog nam je blizu - Bog je s nama“ – euharistijske meditacije, objavljene i kod nas). Na jednom mjestu veli: Sam je Logos postao tijelom i daje nam se u svome tijelu. Stoga smo svi pozvani prinositi sebe, svoja tijela kao „logike latreia“, „duhovno bogoštovlje“ (Rim 12,1). Papa je Benedikt svakodnevno prikazivao euharistijsku žrtvu i kušao se suobličiti sebedarju samoga Raspetoga. Zato smijemo i možemo biti sigurni kako se na njemu ispunila riječ sv. Pavla Filipljanima (3,21): „Snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će – Krist – preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnome“. Zahvalimo Gospodinu za ovoga poniznoga radnika u vinogradu Gospodnjem.

Međugorje, 7. siječnja 2023.
Dr. fra Tomislav Pervan OFM