KORIZMENA DUHOVNA OBNOVA OFS –a HERCEGOVINE U MOSTARU

Detalji

Objavljeno: srijeda, 01. ožujka 2023.

Članovi Franjevačkog svjetovnog reda u Hercegovini svoj korizmeni hod su i ove godine  započeli zajedničkom duhovnom obnovom koja je održana u subotu 25. veljače 2023. godine u Katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru. Geslo duhovne obnove bilo je „Čisto srce stvori mi Bože!“ (Ps 51,12). U Katedrali se okupilo oko 350 trećara.

Pedesetak posuških trećara zajedno sa  trećarima iz Posuškog Graca sudjelovali su također na ovoj duhovnoj obnovi zajedno sa svojim duhovnim asistentom fra Ivanom Landekom.

Program je započeo u 16:00 sati s pozdravima organizatora i domaćina. Duhovni nagovor imao je župnik don Josip Galić.

Don Josip je na samom početku uputio pozdrave svim trećarima kao i duhovnom vodstvu Trećeg reda. Ispričao je nešto o Katedrali Marije Majke Crkve. Mostar je bio biskupija. Katedrala je sagrađena osamdesetih godina prošlog stoljeća, a sagradio ju je tadašnji biskup Petar Čule koji je bio i ratni i poratni biskup. Katedrala simbolizira starozavjetni šator, spoj je Starog i Novog zavjeta. Znak je modernog vremena. U ratu je bila uništena, ali je obnovljena. Redovno su u njoj svete mise, djeluju tri svećenika i tri časne sestre milosrdnice koje su došle još za vrijeme Turaka. Dosta je posjećena jer je na prometnom mjestu.

U nastavku svoga razmišljanja don Josip je naglasio kako je lijepo da smo se okupili kao zajednica i to baš u vrijeme Korizme. Kao što je voće, da bi bilo kvalitetno, potrebno redovito obrezivati tako smo i mi potrebni obnove, poticaja, da jačamo, da ostanemo na Božjoj liniji jer se olako i brzo uspavamo, ulijenimo… ne možemo samo reći "nu me"… trebamo djelovati. Često tražimo ispunjenje u stvarima, osobama i uvijek iznova. Znamo da ne postoje savršene osobe koje će nas ispuniti. Svako razočaranje u životu je nužno jer bi se mi inače zaljubili u materijalne stvari, ljude, Bog nam ne bi bio potreban. Zato su nam potrebni ovakvi trenutci, da sami sebe malo posvjestimo. Poslušajmo u ovoj korizmenoj pustinji što nam Bog hoće reći. Čovjek je našao samo djelomičnu istinu koja je gora od laži i hrani samo tijelo, a duše nema. Nama je potrebna prava istina koja se suprotstavlja i znanosti. Nama je potrebna istina o nama samima. Stvoreni smo od Boga iz kaljuže, gliba. Potrebno nam je stoga da njegujemo i dušu kao i tijelo. Puno je u ovim vremenima pitanja, a mi nemamo odgovora. Odgovor nam dolazi samo od Boga i po Isusu nam je Bog poslao odgovor. Tu je ljepota kršćanske vjere koju smo mi zahvaljujući Bogu i našim roditeljima dobili u tradiciju. Naš Bog je postao dionik naših patnji, to je takav iskorak ljubavi. Potreban je tu i naš iskorak da smo i mi njegovi nasljedovatelji. Isus je rekao "vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta".  Tako bi se trebali i mi ponašati. Treba da budemo ta sol, taj znak, svjedok, a da ne budem sablazan u ovim vremenima kad se samo traži neki razlog da se ne vjeruje u Boga. Problem današnjeg modernog svijeta je u ravnodušnosti jer ovakva Crkva nije zanimljiva svijetu. Ali Isus se nije potrošio. Njegova pravila su fascinantna, nitko ih nadići ne može, to je ta novost.

Na kraju je don Josip završio ovo svoje razmišljanje jednom poučnom pričom o dječaku koji je sav bijedan, istrošene robe, zapušten promatrao robu na jednom izlogu. Naišla je neka gospođa, uvela ga u trgovinu i  kupila mu sve novo na što je on reagirao tako da ju je pitao je li ona Bog. Gospođa se samo nasmijala i rekla da je ona jedno od Božje djece. Dječak je na to rekao: "Znao sam da ste u nekom rodu." Don Josip je na kraju svima poželio upravo to, da se u nama vidi da smo u rodu s Isusom. To će biti najbolji znak!

Nakon duhovnog nagovora slijedila je prigoda za svetu ispovijed, zatim krunica pa sveta misa koju je prevodio biskup Petar Palić.

Biskup je na početku misnog slavlja pozdravio svu nazočnu braću i sestre franjevke, pripadnike Trećeg svjetovnog reda. Pozdravio je sve nazočne svećenike te svu okupljenu zajednicu vjernika. Zaželio je dobrodošlicu u Katedralu kao majku koja nas sve ujedinjuje. Kao što je i opća crkva, bazilika Svetog Ivana Lateranskog - Papina katedrala,  majka svih crkava tako je i naša katedrala majka svih nas. Znamo da majka ne mora biti ni najljepša ni najbolja žena od svih ali za one koje je majka rodila ona je majka. Tako je u svakoj biskupiji, tako je u svakom životu. Ne mora naša Katedrala koja je u životu ranjena i koja je s toliko ljubavi obnovljena biti najljepša crkva u cijeloj biskupiji. Ona je majka zato što nas ona okuplja. Ona je princip i temelj našeg zajedništva u biskupiji i zajedništva s općom crkvom. Sretne su one biskupije koje imaju katedralu.

U današnjem  prvom čitanju knjige proroka Izaije Gospodin govori: “Dadneš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepiti kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojemu voda nikad ne presuši . Djeca će tvoja gradit na starim razvalinama, podizati na temeljima drevnim. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja.

Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Gospodinu posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja — tad ćeš u Gospodinu svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Gospodnja su usta govorila.“
Evanđelje po Luki nam danas govori: U ono vrijeme: Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«

Biskup nam je u propovijedi približio Božje riječi iz čitanja koje dolaze s kraja teksta knjige proroka Izaije. To je razdoblje koje je ta osoba pratila (autor), razdoblje kraja progonstva i povratka židovskog naroda u Jeruzalem. Često se misli da je taj povratak Izraelaca u Jeruzalem bio radosna prilika i ispunjenje svih proročanstava koja su obećavala novu nadu i povratak Božje naklonosti koja su se dešavala u vrijeme pomirenja.  Ipak, u vrijeme povratka Izraelaca bilo je vrijeme poteškoća, vrijeme razdora. Nisu se svi vratili u Jeruzalem. Oni koji su ostali u zemlji bili su sumnjičavi prema onima koji su se vratili. Pitali su se hoće li sada te pridošlice lišiti prava svega onoga što su ondje stekli svojim životom sve one koji su ostali ondje cijelo vrijeme sužanjstva, koji su bili pod neprijateljevom rukom. Ali pored svega toga suočili su se s onim strašnim. Suočili su se sa ruševnim gradom. Razrušen hram, nema odgovarajuće infrastrukture, nema više sigurnih zidova, mnogim građanima nedostaje skloništa, oni su bili na ulicama. U toj situaciji prorok Izaija počinje riječima koje bi trebale biti važne za svaki ljudski život, a pogotovo za one koji su tada tamo živjeli. Koje su to riječi? Ono što Bog od njih traži nisu neke pobožne geste kao što su bile žrtve u hramu ili kao što je bilo njihovo vanjsko držanje koje im je stjecalo reputaciju dobrih i pobožnih  svetih ljudi. Izaijino razmišljanje je bilo da taj način promišljanja i taj način vladanja stvara mentalitet  mi i oni, stvara mentalitet i jača društvene podjele između vaših i naših. Tko ima više pravo na ovaj grad, zemlju, područje, ovu ili onu crkvu? Umjesto toga Bog želi da jednom bude kraj raspravama tko je u pravu, a tko u krivu, tko je glavni, koga treba slijediti. Bog traži da ljudi između sebe prepoznaju tko je taj u potrebi, tko je taj koji je gladan, beskućnik, isključen iz zajednice. Lako je biti pobožan i naučiti sva vanjska obilježja svetosti kad smo siti, kad imamo krov nad glavom, kad naša fizička egzistencija nije ugrožena, ali ono što Bog od nas traži nije puko pružanje milosrđa nego žrtva. Bog od nas zahtijeva  da ne dajemo od svoga suviška,  da ne nudimo naše ostatke nego da se doista odreknemo hrane ili bilo čega drugoga za one koji su potrebiti.

Prorok Izaija govori o suboti. Govor o suboti nalazi svoje ispunjenje u onom pravom i jedinom danu koji je Isus svojim uskrsnućem posvetio, kazao je biskup. Subota je za Židova  bio trenutak razmetnog pokazivanja pobožnosti. Imali su 600 pravila koja su trebali slijediti. Nitko ih nije smio prekršiti. Ali Isus nam govori i Bog nam govori da je takav način pogrešno shvaćanje onoga što nam subota, odnosno nedjelja, zapravo poručuje. Isus je rekao farizejima da je subota stvorena  radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Prorok poručuje ljudima da je subota namijenjena da bude odmor za umorne, za gladne, za siromašne, za izopćene, za isključene, Kakav je to način da postimo i nalazimo nedjeljom posao onima koji su nam podložni?   Sedmi dan (za Židove subota, a za kršćane nedjelja) nije dan razonode. To je dan u kojem treba promišljati o Božjem navještaju, o našem odnosu prema drugima, a osobito najpotrebnijima.

Biskup se također osvrnuo i na današnje evanđelje u kojem Luka govori o jednom od prvih grešnika koje je Isus došao spasiti, a to je čovjek po imenu Levi . Levi je imao dva imena. Zvao se Matej. Napisao je Evanđelje. Isus je hodao  duž Galilejskog mora, ugledao Levija kako sjedi u svojoj carinarnici… Ovdje se može prepoznati da je ta porezna kućica bila pokraj jezera. Tamo se naplaćivao porez onima koji su se bavili ribarenjem. Na tom istom jezeru Isus je pozvao Petra da postane njegov učenik. Isus kaže u Evanđelju da ne treba zdravima liječnik nego bolesnima. Nije došao zvati pravedne nego grešne. Zašto mi idemo liječniku? Jer smo prehlađeni, imamo temperaturu, bolesni smo… Isus nije došao spasiti ljude koji misle da su dobro, da je sve u redu. On je došao spasiti ljude koji znaju da s njima nešto nije u redu, koji će priznati da su bolesni. Znamo li da smo bolesni? Znamo li da smo bolesni od grijeha i da ćemo umrijeti u tome ako ne dopustimo da nas spasi, ako ne priznamo da nam treba spasenje? Isus će poštivati našu odluku. Sigurno silom neće ući u naš život. Njegova je riječ da on stoji na vratima i kuca. Jedino ako mu otvorimo ući će.

Biskup je poručio da mu je drago da smo se mi, trećari, u svome životu odlučili nadahnjivati na čovjeku koji je ostavio duboki trag u životu crkve, koji je u jednom trenutku shvatio da mu je potrebno spasenje. Sin bogatog trgovca koji Boga nije susreo u ljepotama trgovačkog života  nego ga je susreo u liku Raspetoga u tišini crkvice svetoga Damjana. Tri puta mu je Krist s Križa poručio Idi Franjo i popravi moju crkvu koja se ruši. I Franjino obraćenje i promjena njegova života započinju upravo Isusovim pogledom s križa. U Isusovom pogledu ljubavi s raspela Franjo je shvatio da ga Isus ljubi. Raspeti  Isus na tom raspelu nije izgledao mrtav nego živ, Isus nije imao zatvorene nego širom otvorene oči. Imao je onaj pogled koji govori srcu. Franjo jasno čuje Isusov poziv koji ga šalje da mu obnovi crkvu.  Svima nama, bez obzira  pripadamo li Trećem redu ili ne, treba taj Franjin duh zaljubljenosti u raspetoga i uskrsloga Isusa, kazao je biskup. Franjo je svetac katoličke crkve, a kad se kaže da je svetac katoličke crkve onda je svačiji i nema prisvajanja. Treba nam taj način posvemašnjih predanja poslanju kojemu je crkva povjerena. Rekao je da nas sve ovdje danas Gospodin šalje popraviti neku crkvu. Gospodin nas po svetom Franji poziva da popravimo živu crkvu, njegovu crkvu ovdje na zemlji. Gospodin nas potiče da iziđemo iz svojih svjetova u koje smo se zatvorili i da prepoznamo ono što je važno za naš autentični život. Proroci će nas cijelo ovo korizmeno vrijeme upozoravati da nije dovoljna samo deklarativna pripadnost crkvi, odnosno kršćanstvu. U starom zavjetu će Bog po proroku ponavljati Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. To je naš problem. Usnama ćemo vrlo rado i uvijek častiti Gospodina ali je pitanje gdje nam je srce. Zato je model Franjina života uvijek privlačan. Koji je to model Franjina života? To je posvemašnje odricanje od sebe, posvemašnje odricanje od užitaka i svega onoga što može zarobiti čovjekovo srce. I sve to stane u tri riječi: poslušnost, siromaštvo i čistoća. Naglasio je kako je korizmeno vrijeme prigoda za promjenu te da molimo zagovor onoga čiji nas život nadahnjuje i zbog kojeg jesmo tu, svetoga Franju Asiškog. Franjo je u jednom trenutku svoga života doživio milostiv Božji pogled koji mu je pomogao da shvati da mu je potrebna promjena srca kako bi mogao mijenjati sve u sebi. Kod svih nas je potrebna promjena srca jer mijenjanjem sebe mijenjat ćemo i one s kojima živimo. Franjina želja bila je sagraditi novu crkvu, kako bi  otvorenijeg srca i otvorenijeg pogleda i ušiju slušali što nam Gospodin za ovo vrijeme želi poručiti  i na koji nas način poziva da živimo u ovom vremenu.

Biskup je završio propovijed sa osvrtom na svetoga Franju koji nije bio svećenik ali je rekao u jednom od svojih razmišljanja ovako:“Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin živoga Boga.“ Neka i nama taj Kruh Života bude izvorom snage za sadašnjost i za budućnost.

Nakon svete mise uslijedio je Blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Kao što sveti Franjo reče, preko ruku svećenika došao je k nama Krist, Sin Boga živoga.

Po završetku Klanjanja okupili smo se na tjelesnu okrjepu uz upoznavanje i druženje trećara i duhovnih asistenata cijele Hercegovine.

Neka ovaj predivan dan bude tebi Isuse na hvalu i slavu!