TREĆARI PROSLAVILI BLAGDAN SV. LJUDEVITA

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 31. kolovoza 2023.

Na blagdan svetog Ljudevita, u petak 25. kolovoza duhovnu obnovu imali su članovi trećeg reda iz cijele Hercegovine. Ovogodišnja redovita duhovna obnova na spomendan svetog Ljudevita, suzaštitnika svjetovnog franjevačkog reda održala se u Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luki na Blidinju. Prekrasni ambijent crkve sv. Ilije bio je pored duhovnog i pravi tjelesni odmor s obzirom na ugodne dnevne temperature planinskog zraka.

Oko 300 članova trećeg franjevačkog reda s područja Hercegovine, ali i oko četrdeset članova trećeg reda iz posuške župe Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije sa duhovnim asistentom fra Ivanom Landekom, te s desetak članova trećeg reda iz župe Posuški Gradac zajedno su boravili na duhovnoj obnovi na Blidinju.

Duhovni nagovor, sveta misa, ispovijed, zajednička krunica, pozdravni govori, kao i lijep doček obilježili su ovogodišnje druženje.

Duhovni nagovor fra Josipa Vlašića

Na samom početku duhovnog nagovora fra Josip je istaknuo da u duhovnim vježbama i na duhovnim obnovama nije cilj puniti glavu, nego srce, jer kako je rekao Isus: „Iz srca sve izlazi.“ „Sve izlazi iz srca, sve dobro i sve opakosti. Ono što trebamo raditi u svom kršćanskom životu je raditi na svom srcu, dajemo svoje srce Isusu i uz Isusa radimo na svom obraćenju i usklađivanju svoga srca i svoga života za onim što nas Isus uči. To je cijeloživotni program i proces“, kazao je fra Josip. Dalje je istaknuo da će govoriti o tri dijela našega kršćanskog identiteta. „Mi smo se krštenjem i krizmom pritjelovili Kristu, pribrojili se Kristovu narodu: ud Krista, svećenika, proroka i kralja. Svrha krizme je da ostanemo uz Krista. To je Kristov identitet. On je svećenik, prorok i kralj. To smo i mi. To su dimenzije našeg kršćanskog identiteta koje smo pozvani njegovati u svom životu“, kazao je fra Josip. Govoreći o identitetu kralja, fra Josip je istaknuo da je kralj onaj tko je suveren, samostalan, slobodan, vladar, onaj koji u svom prostoru kraljevstva vlada, upravlja, sposoban je odlučivati samostalno. „Što je mudriji kralj, on će se to više savjetovati. No, neće se bojati preuzeti odgovornost za svoj život. Mi smo dakle kraljevi. Ako je Isus kralj u svom kraljevstvu, onda smo mi kao ud Krista, onda sam pozvan u svom malom kraljevstvu biti kralj i vladati. Mi smo krštenjem uzeli biti dio Kristovog kraljevskog identiteta. No, dogodi se da se s vremenom odreknemo svoga identiteta. S vremenom kažemo da nećemo kraljevati u svom životu, da se odričemo upravljanja svojim životom, nisam sposoban upravljati svojim životom i umjesto da ostanem kralj, ja postanem rob. Dvije su opcije kada shvatimo da smo prestali biti kraljevi, a da smo postali robovi. Prvo da se sve više ukopavamo u te ropske rovove, sve više tonem, sve više sebi ponavljam da sam rob, ja ne znam upravljati svojim životom, ja sam nesposoban, drugi upravljaju mojim životom. Postajem sve više rob i živim u ropskom rovu, razvijam svoj ropski identitet. Kada uništavam kraljevski identitet, ja njegujem ropski identitet. Druga opcija je da se vratim svom kršćanskom kraljevskom identitetu. Umjesto da se ukopavam više, kada skužim da sam rob, onda se mogu vratiti svom prvom temeljnom identitetu i kopati da dođem do njega, i da moć toga kraljevskog identiteta oslobodim u sebi. To je zahtjevan put. Ali je zahtjevno i puno teže biti rob. Jednako je teško i u sebi osloboditi taj kraljevski identitet. Kako se dogodi to da umjesto da kraljujemo mi postanemo robovi? To se može dogoditi prilično jednostavno, spontano, neprimjetno. Recimo, to se dogodi kada ja malo pomalo počinjem okrivljavati. Nedavno sam na jednom seminaru imao skupinu ljudi kojima je neka zajednička crta bila da u djetinjstvu nisu imali dovoljno majčinske ili očeve ljubavi. I onda kažu da oni zato sada pate.  Srdžba se rodi jer stvarno u tom nekom djelu svoga života nisam imao dovoljno ljubavi. To je npr. početak gubitka kraljevskog identiteta. Tata je dao što je znao, kako je mogao, ali tata nije moj kralj. Ja sam kralj, ja sam odgovoran, ja donosim odluke, ja sada imam moć u svome životu. Kada u ovakve rupe okrivljavanja upadamo, mi se odričemo na tom području svoga kraljevskog identiteta. Tata je bio alkoholičar, šta ću nego pit, mater je bila takva… Dobro, oni su bili takvi. Ti si bio dijete, princ. Ti sada donosiš odluke i postao si kralj. Radi na sebi, vježbaj tu odgovornost, vježbaj to upravljanje, kraljevanje… Čini se da je puno lakše okrivljavati, ali je to jedan težak život. Biti rob je težak život, Bože sačuvaj, ali se mi nekad ufuramo u to robovanje. Kada se razvije taj ropski identitet u nama, onda samo tražimo čiji smo mi robovi. Jesam li rob direktora na poslu, kolege na poslu, muža, djeteta, svekrve… Kada imaš ropski identitet, u svim filmovima svoga života si rob. Tada se odričeš odgovornosti i tu odgovornost daješ svima u životu. Radi se o tom jednom obrascu ponašanja: Drugi su krivi. I nisu to samo ovi primjeri s početka našega života, to je sve i ono što je dio naše svakodnevnice.

U životu možemo sresti različite ljude kojima su se dogodile iste ili slične okolnosti. Rodio se bez ruku, nemam ruku, i odrastao i plače i nigdje ne ide, pričaju mu o Bogu, ali mrzi Boga jer dao je da nemam ruku, ljut sam na druge, izruguju mi se, ja sam jadan da ne mogu biti jadniji. Ili rodim se bez ruku, odrastam bez ruku, upadam u krize i pitam se može li moj život imati smisao, koji je smisao, koje je moje mjesto takvoga u svijetu, i kopam i tražim i pitam se mogu li biti takav sretan, uspješan, da se kao osoba mogu ostvariti, mogu li voljeti, pripadati, ostvariti se… I otkrijem da mogu. I stvarno bude kralj. Dođu drugi ljudi i pitaju kako je moguće i daj pričaj“, kazao je fra Josip o kraljevskom identitetu. „Prilika da se upitamo kako se razumijemo. Jesmo li nečiji robovi, jesmo li robovi prošlosti, jesmo li robovi drugih ljudi, tuđih mišljenja, djetinjstva, plačemo li nad svojom bespomoćnošću, kukamo li nad sobom ili kroz sve ono što nam se dogodilo želimo biti jaki i naučiti nešto: okej, bilo je što je bilo, izgovorili su što su izgovorili, učinili su što su učinili, učinio sam što sam učinio, ja sada odlučujem jesam li slobodan. Drugi ne upravljaju sa mnom, ja preuzimam odgovornost za svoj život“, istaknuo je fra Josip.

Drugi identitet našeg kršćanskog života je proročki identitet, istaknuo je fra Josip. „Tko je prorok? Prorok je onaj koji svojim riječima i svojim životom šalje neku poruku. Isus je bio jedan od najvećih proroka. On sebe razumije kao proroka. Dva obilježja Isusovog proroštva su: ljubav i Kraljevstvo Nebesko. On je živio ljubav, On je došao navijestiti da je Bog ljubav i On je tu ljubav stvarno utjelovio u svom životu. Sjetimo se kako su u susretima ljudi kušali tu ljubav, milosrdnu, blagu, strpljivu, dobru, oslobađajuću… Ono što je ljude mijenjalo u susretu s Isusom je Njegova ljubav koja je bila prisutna u Njegovom životu i ponašanju. Njegova ljubav je bila takva da je otišla na križ. Njegova je ljubav Njega odvela do onoga što nam je tako teško - do samozaborava. On je sam sebe odveo do samozaborava, zaboravio se, umro se. Kada On odlazi na križ, kada biva zaboravljen, kada sebe samoponištiva kako kaže sv. Pavao – zanimljivo je to njegovo pozicioniranje. Kaže On: Meni nitko život ne oduzima, ja ga sam darujem. To samo ljubav može. On nije umro živčan. Ja ne kuham i ne perem jer me čovik goni, što će svekrva ili svekar reć, nego ljubav me goni. Vidite koji je to obrat. Ogroman je prostor da se vježbamo činiti taj obrat. Ja ništa ne moram, ja želim jer ljubim. Ja sam želim sebe darovati, jer me potiče ljubav. Samo ja mogu učiniti taj mentalni obrat, to je naša kraljevska moć, da izaberem ljubav i da taj moj nutarnji, mentalni, duhovni obrat postaje proroštvo, postaje poruka u mojoj obitelji. Drugo, kako je Isus živio svoje proroštvo je u perspektivi vječnosti. Sjetimo se kad je Isus završio pred Pilatom. Pilat ga pita o Njegovom kraljevstvu. I Isus kaže da je kralj, ali da Njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Koje je to nutarnje rasterećenje: kada imaš pritisak u glavi ja se moram obraniti, ja moram ovo, ono, jadan ti sam… Polako, ovo je sve prolazno. Vječnost neće proći. Kaži sebi: Moje Kraljevstvo nije od ovog svijeta, i osjećaš kako postaješ sve laganiji kada živiš s perspektivom vječnosti…  Kada iz vječnosti pogledaš svoje probleme, uspjehe, planove, sva svoja kraljevstva zemaljska, ti postaješ slobodan“, kazao je fra Josip u duhovnom nagovoru.

Sveta Misa, krunica i zajedničko druženje

Nakon duhovnog nagovora, trećari su zajedno s duhovnim asistentima izmolili krunicu, te slavili svetu misu. Sveto misno slavlje je predmolio u koncelebraciji duhovnih asistenata franjevačkog trećeg reda iz drugih župa fra Josip Vlašić. U homiliji je istaknuo, osvrnuvši se na Evanđelje u kojem je Isus dao dvije zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe,“ na ljubav kao najveći dar Duha Svetoga. „Ljubav je kraljica svih kreposti. Nema ništa više što mi možemo dati doli ljubav. Jer ljubiti znači dati sebe. Ona je zapravo najveći dar koji možemo imati i najdragocjenija sposobnost koju možemo razvijati u svom životu. Kaže sv. Pavao da će sve prestati samo će ljubav ostati. Čak će i vjera prestati. Mi ćemo na koncu života postati ljubav. Kada je ta ljubav prava i cjelovita ljubav? Jer ako nije cjelovita, nije ljubav. Ona je cjelovita kada obuhvati troje, i to je trojstvo ljubavi o kojem Isus govori: ljubiti Boga, ljubiti bližnjega i ljubiti sebe. Ljubiti Boga je prvo. Boga staviti ispred svega i svih. To znači vršiti Njegovu volju. Mi smo cijelo vrijeme pozvani razlučivati što je volja Božja, a ne naša. Ljubiti Boga znači cijelo vrijeme vršiti Njegovu volju. Drugo je ljubiti bližnjega svoga. Ne može reći da ljubi Boga, onoga koga ne vidi, onaj tko ne ljubi brata koga vidi, kaže sveti Ivan. Naša ljubav bude često umišljena, da ljubimo Boga, a ne ljubimo bližnjega. Ta ljubav prema bližnjem je test i ispit ljubavi prema Bogu. Ljubim drugoga kada sam strpljiv s njim, kada mu iznova opraštam, kada mu dajem prostor i vrijeme svoga života, kada za njega trošim svoju snagu. Ljubiti drugoga nas košta. Na koncu Isus spominje da nam valja naučiti ljubiti samoga sebe. U ljubavi postoji trojstvo i nije potpuna dok nije usklađeno trojstvo. Kada najviše ljubim Boga, kada čisto ljubim drugoga, znat ću čisto ljubiti samoga sebe. Pravi redoslijed ljubavi je Bog, drugi, pa ja. Svaki drugi redoslijed je pogrešan. Ispravno je i dobro što nas Isus uči: ljubi Boga, ljubi drugoga, ljubi sebe. Zapravo, kad se predaš ljubavi, kad imaš iskustvo ljubavi, sve je istovremeno i sve istovremeno ljubiš. To je dar i milost koja možda ne ovisi ni o našim sposobnostima, nego nam je to darovano kada se iznova opredjeljujemo za ljubav“, kazao je fra Josip Vlašić.

Nakon duhovnog programa, trećari iz nekoliko hercegovačkih bratstava skupili su se i družili se uz bogate stolove jela i pića. Nakon duhovne okrijepe, svima je dobro došla i ona tjelesna.