HODOČAŠĆE POSUŠKIH TREĆARA SLUGI BOŽJEM PETRU BARBARIĆU U TRAVNIK

Detalji

Objavljeno: nedjelja, 08. listopada 2023.

Petar Barbarić je naš Hercegovac, rođen u Klobuku 19. svibnja 1874. godine. Za života je obraćao grešnike i uveo pobožnost Srcu Isusovom. Istinsko svjetlo travničkog sjemeništa, u svojoj rodnoj župi svetog Marka u Klobuku osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Govorio je da bi radije umro nego uvrijedio Isusa. Čuvena je  njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.”

Želio je stupiti u Družbu Isusovu. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897, u Travniku. Samo dva dana prije svoje smrti primio je dopuštenje za polaganje redovničkih zavjeta te je umro kao član Družbe Isusove.  Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom. 

Svakog četvrtka u tjednu obilježava se rođenje za nebo isusovca i sluge Božjega Petra, pa tako i naš posjet četvrtkom nije bio slučajan. Željeli smo osjetiti zajedništvo hodočasnika na taj dan u Travniku. Pun autobus nas trećara, i onih koji su željeli ići iako nisu trećari, s duhovnim asistentom fra Ivanom Landekom uputili smo se 5. listopada prema Travniku.

U 10,30 sati je počela krunica i prigoda za svetu ispovijed. Crkva je bila prepuna. Dobrodošlicu hodočasnicima iz Posušja i drugih mjesta uputio je vlč. Jakov Kajinić, duhovnik sjemeništaraca u Nadbiskupskom sjemeništu Petar Barbarić. Misno slavlje predslavio je vlč.Marko Majstorović, župnik župe Uzašašća Gospodinova  iz Novog Travnika.

Osvrćući se na Božju riječ u Evanđelju obratio se prisutnima koji su se okupili oko časnog sluge Petra Barbarića noseći sa sobom različite životne potrebe. Noseći sa sobom nadu i očekivanja da će nam sluga Božji Petar pomoći u životnim teškoćama koje mogu biti različite. Te životne poteškoće, naglasio je vlč. Marko, ponekad izazovemo sami svojim nedosljednim širenjem Evanđelja, Radosne vijesti. Ponekad te životne poteškoće izazovu ljudi, pa i oni najbliži oko nas od kojih se to možda nismo nadali, vlastita djeca, muž, žena, roditelji, braća, sestre, prijatelji… Čovjek se u takvim situacijama često nađe izgubljen, jadan i bespomoćan. I onda traži pomoć. Dobro je i spasonosno za nas da pomoć tražimo kod Božjih ugodnika, da se oni za nas zauzmu.

Sluga Božji Petar Barbarić, kako kaže vlč. Marko,  zasigurno je ugodnik kojemu svjedoči puna crkva naroda koji dolazi svakog četvrtka na misno slavlje. Narod kod ovog Božjeg ugodnika nešto osjeća, tješi se, traži se, osjeća da mu je u pomoći.  I to je dobro. Time bi naša vjera trebala rasti, ali to se ne događa preko noći. Neće Petar Barbarić sve naše probleme riješiti, jer ih je tako puno. I oni su tako snažni i veliki da ih Bog ponekad dopušta za naše spasenje. Ponekad Bog dopušta da ostane neki kamenčić, neka muka, neka patnja da bi nas privukao k sebi, jer  smo u problemu bliži Bogu. Kada je sve čisto, po našemu, kad je sve sjajno i bajno – to je onda opasnost da od Boga budemo daleko. Dakle, križevi nas povezuju. Još ako za njih molimo da nam budu lakši, da nam On pomogne nositi taj križ, bit ćemo trajno povezani s njime. Zato, nemojmo se bojati životnih teškoća koje nam nekada dođu glave. Ponekad  prigovaramo, s Bogom se svađamo, gunđamo, ali i to je ljudski.  Važno je ustrajati u povezanosti  s Bogom, kaže vlč. Marko.

Današnje Evanđelje je kao i uvijek jako poučno i snažno.  Gospodin određuje sedamdeset dvojicu, šalje ih pred sobom u svaki grad, u svako mjesto u koje je kanio doći i govori im da je žetva velika, da je potreba puno, da je izazova puno, da je potrebno puno energije i snage naviještati Božju riječ. Upozorava ih i hrabri da pred njih stavlja važnu zadaću, da ih smatra radnicima i da je velika potreba radnika u žetvi na njegovoj njivi. Upozorava i na jednu bitnu stvar, a to je da su oni koji žele biti Isusovi i da oni koji idu za Isusom poslani kao janjci među vukove. Ovo je stvarnost kršćanina, ovo je stvarnost vjere, ovo je stvarnost biskupa, svećenika, redovnika i redovnica,  da su u ovom svijetu kao janjci među vukovima. I što prije trebamo shvatiti i prihvatiti ovu činjenicu.  Može nam biti teško i to je ljudski, ali ako hoću biti Božji, ako hoću ići Božjim putem, ako hoću istinu Evanđelja – onda je neminovno da me malo čerupaju, ugrizaju, jedu, zagrizaju… Zato, ako podnosimo zbog svoje vjere  nasljedovanje Evanđelja – onda smo slika Isusa iz današnjega Evanđelja. Ako si po Božjim zapovijedima usmjerio svoj život, ti ćeš biti ismijavan. Ako želiš vidjeti Božje zasluge, milosrđe, ako želiš živjeti iskrenost koja danas nije osobito popularna, proglasit će te dvorskom ludom. Nije poželjno biti iskren ni u društvu, pa ni u crkvi. Nažalost. Zašto? Jer iskrenost raskrinkava i sputava zlo, iskrenost ne daje mjesto đavlu. Zato nije prihvatljiva. Zato nećemo vidjeti da se iskrene ljude previše voli. Dobro je biti iskren u ljubavi, a ne iskren da bi se drugoga povrijedilo, ponizilo, protjeralo, uništilo,… Iskrenost u ljubavi zahtijeva jedan posebni odgoj u duhu Evanđelja. Takva iskrenost donosi blagoslov, ali i križ onome tko je živi. Današnje Evanđelje nas uči iskrenosti. Isus je iskren prema svojim učenicima. Kaže, to što se zoveš djetetom Božjim, neće ti biti lako. To znači da ćeš morati podnositi ponekad i svoje bližnje koji su ti se popeli na glavu, s kojima ne znaš što bi i kako bi. I moraš prihvatiti članove svoje obitelji koji baš i ne žive Evanđelje. I pitaš se dokle ja moram biti ponizan, malen, dokad moram šutjeti, dokad se moram držati Evanđelja, a ti ne moraš.  Evanđelje kaže da ako smo njegovi – tako treba. Evanđelje kaže ako smo Isusovi, ako se zovemo njegovi učenici, ako smo vjernici, nema drugoga načina nego ustrajati u onome što Isus od nas traži. Ako ovo bude molitvena nakana danas u domu sluge Božjeg Petra Barbarića, jer je i on sam činio tako, onda ćemo otići obogaćeni i osnaženi i dobro nositi izazove Isusovih učenika. Kaže Isus: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće, nikoga putem ne pozdravljajte i u koju god kuću uđete, najprije recite „Mir kući ovoj“. Velečasni Marko naveo je primjer istinske vjere u providnost Božju u kojem je opisao jedan franjevački ogranak u Americi. U njemu redovnici nastoje posebno živjeti siromaštvo. Oni se brinu o siromasima, vode pučke kuhinje, žive u samostanima i na kraju godine moraju potrošiti sav novac koji imaju. Dakle, sve što su dobili od donatora koji podržavaju njihov rad mora ići u jednu kesu iz koje se kupuje hrana za siromahe. Kada dođe kraj godine, 31.prosinca, sve moraju dati potrebitima i siromasima. Ne smije ništa ostati pri njima. Mi se ne uzdamo toliko u Božju providnost i ne bismo učinili tako. Ako smo na Njegovom putu, ako naviještamo Njegovu radosnu vijest, ako brinemo za siromahe, bolesnike i malene, ako smo po Evanđelju našu dušu ustrojili, onda nema razloga da se Bog za nas ne pobrine. Jer Isus jamči, ništa ti neće falit, ali mi hoćemo više. To je pohlepa, slabost. Kolike su kuće danas bez mira, kolike su duše danas bez mira, kolike su obitelji danas bez mira, koliki su svećenici danas bez mira. Svi gubimo mir. I nitko od toga nije operiran. Jer na nas utječe svakodnevnica, život, ljudi, potrebe, grijesi, sve što nas pritišće utječe na nas da izgubimo mir. Kada izgubimo mir onda hodamo kao izgubljeni, jer ne možemo normalno funkcionirati. Isus kaže, kada bi htjeli imati njegov mir, onda najprije moramo biti prijatelji mira. Onda će njegov mir počivati na nama. Svi mi skupa moramo još uvijek puno učiti da u izazovima ostajemo vjerni jer to mogu samo oni koji su poslušali i slušaju ove Isusove riječi. Isus govori o kući iz koje će uzeti svoj mir ako je ona neprijatelj. Mnoge naše kuće neprijateljice su mira Kristova. Kako? Ne žive u sakramentalnom životu - predbračno življenje mladića i djevojaka. Vi sada koji ste ovdje na svetoj misi, pa imate te izazove razmišljanja, ako želite Kristov mir, onda treba po Božjem, upućuje vlč. Marko. Neprijatelji smo mira Božjeg ako vidimo da se Bog vrijeđa, a ne opominjemo. Neprijatelji smo mira Božjega kada nemamo hrabrosti, snage, volje ni želje svome susjedu oprostiti, tražiti oproštenje. Neprijatelji smo mira kada muljamo, petljamo, krademo, kada ne držimo do Božjega zakona, kada ne držimo do ljudi, kada je važan samo interes. Svi vidimo da su se ljudi otuđili, da ljudi u oči lažu, svi vidimo da nema te osjećajnosti, pomoći, blizine, suosjećajnosti, sućuti… Ne govorimo istinu, muljamo, petljamo…  Ako znamo da se netko zavadio, pa se nakon nekog vremena pomirio, mi se čudimo. Umjesto da se radujemo, osuđujemo onoga tko se miri. Zar to nije iskrivljeno Evanđelje, zar to nije proždiranje onoga tko želi biti na Isusovom putu?

Kaže dalje Evanđelje: „Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: „Približilo vam se kraljevstvo Božje!“. Zašto je važno da se ovoga pridržavamo?  Što ćemo dobiti na zemlji? Kraljevstvo nebesko je jedina nagrada, jedini smisao, jedini cilj, jedino blago za koje se isplati činiti sve ovo nabrojeno iz Evanđelja. Na zemlji nećeš ništa  dobiti za ljubav, za iskrenost, za dobrotu. Sve je to pokazano na Isusovu primjeru i na tolikim primjerima svetaca. Na zemlji nećemo dobiti ništa, ali ćemo zadobiti vječnost. Zato Isus upozorava i kaže: mijenjaj, stani, polako, iznova, s tobom sam, neće ti ništa faliti, uzdaj se, nadaj se i vjeruj. To je poruka današnjeg Evanđelja.

Velečasni Jakov Kajinić o slugi Božjem Petru Barbariću

Na kraju svete mise velečasni Jakov je pozvao posuške hodočasnike da ostanu u crkvi kako bi nam približio veličinu Petra Barbarića zbog kojeg smo se uputili u Travnik. Samostan u koji smo stigli sagrađen je kad je Austrija došla na vlast. Isusovci su zajedno s tadašnjim nadbiskupom sagradili kuću  da bi se u njoj školovali budući svećenici. Djeca su obično dolazila s 11 godina zato što je pučka osnovna škola trajala samo 4 godine, a gimnazija je trajala 8 godina. Gimnazija je bila jako kvalitetna. Carevina kaže da su učenici bili toliko dobri da ako nisu bili na prvom mjestu u znanju nisu bili ni na trećem mjestu. Kasnije kad je došla Kraljevina Jugoslavija također se govorilo ako nisu bili prvi nisu bili ni treći u znanju. Kuću su vodili oci Isusovci. Krajem 19. st. Isusovci su pisali učiteljima u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini  da bi oni rado preuzeli i školovali darovite dječake. Tako je jedno pismo došlo u školu u Hercegovini u koju je išao Petar, kod učitelja Vuksana. On je odmah preporučio Petra Barbarića zato što je bio dobro i talentirano dijete. Bio je malo stariji  od ostale djece. Učitelj je pričao kako je jedanput bilo toliko veliko nevrijeme, ali unatoč tome on i njegova seka su došli u školu. Njegov ga je otac doveo i ostavio u Travniku. Putovali su 4 dana na konju preko planina. On je bio jako pošten. Jedanput su učenici vidjeli pitanja za maturu od jednog glasovitog profesora intelektualca koji je došao iz Austrije. Našli su pitanja iz botanike i prirodopisa koja su bila planirana za maturu. Svi su mislili prepisati. Petar to nije dopustio. Rekao je da to nije pošteno. Saznat će se kad - tad, govorio je. Nije htio bacati ljagu na svoju školu. Oni su ga poslušali i rekli profesoru da su vidjeli pitanja. On im dao nova pitanja i oni su svi opet dobro odradili maturu. Shvatili su da se ne može kroz život švercom. Mora se imati poštenja u sebi. Govorio je da je najveći put za postati svet vršenje običnih dužnosti . Običavali su ići na izlete u lijepu prirodu u planine. Kako se  u Bosni znaju često promijeniti sva godišnja doba u jednom danu tako je i taj kobni dan bilo na izletu. Petar se nije pripremio na nevrijeme, pokisnuo je i razbolio se od smrtonosne tuberkuloze pluća. Umro je 15. travnja 1987. godine . Bio je Veliki četvrtak i zbog toga se četvrtkom dolazi na svetu misu. Umro je iste godine kada je umrla i sveta mala Terezija. Oni su u mladoj dobi postali sveci. Sahranjen je na mjesnom groblju u Travniku. Narod je odmah „namirisao“ sveca te su obilazili oko njegovog groba na koljenima. Svetost privlači, kako kaže vlč. Jakov. Mnogo je grobova u tom groblju ali ni oko čijeg nisu obilazili nego oko Petrovog. Isusovci su shvatili da ga trebaju prenijeti u crkvu. 1935. godine su ga ponovno sahranili u crkvi. To je bio njegov drugi sprovod. Onda je došla 1945. godina. U samostan su upali oni koji se smatraju bezbožnicima, oni koji su nosili petokraku na kapama,oni koji su pobili nevine širokobriješke mučenike među kojima je bio i Petrov  rođeni brat fra Marko Barbarić. Takvi isti, koji ne vole ništa Božje, koji ne mogu gledati svećenike, oni su došli u samostan. Nisu pobili svećenike ali su rekli: „Van!“ Bilo je dosta isusovaca. Morali su tijekom tog istog dana napustiti kuću. Crkva je bila pretvorena u skladište, obeščašćena. Napravili su u crkvi školsku dvoranu . Tu je bilo puno psovke, psovke najgore vrste. Narod je bio uporan da dođe do Petrovog groba, da uđe u svoju crkvu. Ne može se u narodu „ubiti Boga“. Što mu više braniš on je tvrdoglaviji. Vlasti su to trpjele neko kratko vrijeme, a onda su rekli da njega nema dolje i da džabe dolaze. „On je bačen u Lašvu“, kazali su narodu. Narod nije mogao to provjeriti, ali nisu vjerovali vlastima.  Oni su njega doslovno zazidali u jednu prostoriju koja je bila hermetički zatvorena. To je bio njegov treći sprovod, od strane partizana. Onda je došao rat i nakon rata su isusovci željeli vratiti svoju kuću. Drugi su, kako velečasni Jakov kaže, prisvajali i tuđe, a oni se nisu željeli odreći onog što je bilo njihovo. Malo pomalo su vraćali samostan. Vlasti su im dale trećinu prostora. Rektor je bio dobar i osvajao je prostoriju po prostoriju, učionicu po učionicu. Tek 2022. Godine isusovci su uspjeli ući u cijeli samostanski prostor. Kuća se obnavljala s ljubavlju. Prošlo je skoro 80 godina otkako su ušli potpuno u svoj prostor. Prvi rektor je počeo čišćenje od podruma. Podrum crkve je bezbožnicima služio kao skladište smeća. Oni su preko 50 godina u njemu skupljali smeće. Kad je rektor došao u podrumu do zida koji nije austrijske gradnje kao ostatak samostana počeo ga je rušiti. Kad su ga srušili  pronašli su lijes sa Petrom Barbarićem. Bio je zazidan i šutio sve ove godine, kako kaže vlč. Jakov, zarobljen, na robiji. Opaki ljudi su se ipak bojali Boga i nisu ga uništili. Tako se dogodio i četvrti sprovod 1998. godine. Od tada su svakog četvrtka hodočasnici u Travniku.  Govorio je o radosti koja treba biti prisutna u svima nama, narodu i svećenicima. Nema svetaca koji su žalosni, kod kojih je loše vrijeme. Ako hoćeš biti imalo dobar neka ti je na licu vedrina i radost, u glavi lijepe misli, a u srcu ljubav. Nemoj biti oblačan, pod električnim naponom. Budi sunčan, privlači ljude kao Petar Barbarić. Petar je Hercegovac koji je svetost postigao u Travniku. Na to se našalio riječima „Vidiš ti šta Bosna učini od Hercegovca. Kad dođeš u Bosnu moraš biti svet.“ Velečasni Jakov je bio radostan što smo došli k njima u posjetu, a radost je prenio i na sve nas.

Otišli smo u podrum do Petrovog groba. Velečasni nas je zamolio da se svi upišemo u hodočasničku knjigu kao sjećanje na posjetu našem dragom Hercegovcu koji je tako mlad postao sluga Božji.
Nakon posjete grobu otišli smo na zajednički objed u njihovu kuću. Bio je to veseo objed, obogaćen pjesmom i gitarom.
Prošetali smo po poznatoj travničkoj pijaci te se nakon šetnje, u 14:00 sati, uputili prema Kreševu.

Franjevački samostan svete Katarine Aleksandrijske u Kreševu

Uz molitvu i druženje stigli smo u Kreševo. Iz autobusa smo produžili na grob fra Grge Martića koji se nalazi blizu samostana. Iz groblja smo kratkom šetnjom stigli do muzeja gdje nas je dočekao voditelj i pokazao nam sve zanimljivosti prelijepo uređenog muzeja. U njemu su  kreševski fratri uspjeli sakupiti rijetke, vrijedne i zanimljive izložbene predmete koji govore o tome kakav je život ljudi bio na ovim prostorima kroz protekla stoljeća.   
Knjižnica je bogata sa više od 20000 knjiga. Trenutno je u procesu renovacije. Za posjetitelje je izložen manji broj knjiga kako bi mogli vidjeti i doživjeti bar mali dio.
U potkrovlju muzeja se nalazi sakralna izložba najuže vezana uz samu crkvu i samostan.

Jako važna soba u muzeju, koja je važna i za nas Posušane, jest spomen soba franjevca fra Grge Martića. U sobi su njegovi osobni predmeti, između ostalih i sablja koju je dobio od bana Josipa Jelačića, originalni namještaj, ordeni (turski i austro – ugarski), slika njegovog osobnog guslara, očenaši, šolja za kavu, čaša, knjige, mlin za kavu i druge osobne stvari.
U prizemlju muzeja smo vidjeli etnološku izložbu gdje je predstavljena kultura života ljudi kreševskoga kraja.

U suterenu se nalazi vizualno najmodernije urađen prostor. Izložena je zbirka minerala i rude iz domaće željezne rude.
Na putu prema kući, preko Jablanice do Motela Risovac, pjesma i molitva. U restoranu smo se okrijepili kavicom, rakijicom i krafnama naše sestre Ivanke.
Bogu hvala na predivnom druženju, zajedništvu, novim poznanstvima i otvorenom srcu svih ljudi koji su nas danas radosno dočekali u našoj divnoj Bosni.

Molitva za proglašenje Petra Barbarića blaženim
Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svojega vjernog slugu Petra i daj da po njegovu uzoru sve više ljubimo tvoje Presveto Srce i vjerno ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i Majko naša Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom od Boga da tvoje odabrano dijete bude uskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen.