Proslavljena svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Detalji

Objavljeno: subota, 17. kolovoza 2024.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa tradicionalno je proslavljena u našoj župi. I ove godine slavila se Devetnica u čast Blaženoj Djevici Mariji. Svaku večer devet dana uoči svetkovine molila se krunica, bila je i prilika za ispovijed, te su se slavile svete mise.

Devetnicu su predmolili svećenici naše župne kuće. Za ovogodišnju temu devetnice izabrali smo obitelj, njezinu narav, smisao i njezin kršćanski sadržaj. Izvorni smisao bračnog zajedništva muškarca i žene koji je Stvoritelj ubilježio u narav ljudske osobe doveden je danas u pitanje. Štoviše, u mnogim društvima krivotvoren je izvorni smisao kako muškarca i žene, pa tako i obitelji. Stoga, vjerni svetom Pismu i kršćanskom poimanju obitelji moramo ustati u obranu te životno važne vrijednosti ljudskog postojanja i očuvati svetost zajedništva muškarca i žene koji stvaraju obiteljsku zajednicu. Najranije iskustvo Crkve nalagalo je muškarcima i ženama koji su primili krštenje da ne smiju napuštati obitelj ako drugi bračni drug nije kršćanin. Time je u začecima Crkve obitelj zaštićena kao posebno mjesto koje ne smije biti izloženo samovolji. Drugi vatikanski sabor je obitelj nazvao „kućno svetište Crkve i prvu živu stanicu društva“, te nastavlja „U povijesnom trenutku u kojem je obitelj predmetom brojnih sila koje je nastoje uništiti ili pak nagrditi, Crkva, svjesna da je dobro društva i nje same duboko povezano s dobrom obitelji osjeća najživlji i najhitniji način svoje poslanje naviještanja Božjeg nauma o braku i obitelji“.

Prva večer devetnice održana je u utorak 6. kolovoza na svetkovinu Preobraženja Gospodinova. Svetu misu je slavio mladomisnik fra Željko Tomić, a tema je bila „Obitelj – kućno svetište Crkve“.
Fra Željko je u svojoj homiliji istaknuo važnost Božje riječi, njezina razmatranja i stavljanja u svoje srce, jer što više Božja riječ ispunja srce, to ga više i čisti. „Na prvoj stranici Biblije piše da nije dobro da čovjek bude sam. Često čovjek želi putovati sam, uvjereni smo da možemo savladati tako sve prepreke. No, kada dođe do pada, osjećamo se usamljeno i neke stvari ne želimo podjeliti s nikim. Iz toga razloga Bog stvara muškarca i ženu kako bi bili pomoć jedno drugomu. Stvara ih da budu cjeloviti, jer dinamika ljubavi između muškarca i žene stvara novi život. Stvaranje svijeta nije stalo na šestom odnosno sedmom danu, nego traje i danas u svakom novom djetetu i svakom novom bračnom paru. Obitelj – kućno svetište crkve je jako lijepa definicija obitelji. Što trebam postići da bi obitelj bila to svetište? Kada je čovjek pao i istjeran iz Edenskog vrta, Bog ih nije ostavio same da lutaju svijetom jer zna da će bez Božje pomoći čovjek još dublje ući u ponor grijeha. Zato Bog kroz čitavu povijest pomaže obećanom narodu po kojem će se blagoslivljati svi narodi zemlje. Punina objave je u Isusu Kristu, novi obećani narod koji je danas poslan svijetu širiti radosnu vijest spasenja za nas sve ljude je Crkva. Isus i zaručnica Crkva kao slika Boga i Izraela, obećanoga naroda – danas novog obećanog naroda u kojem po sakramentima dobivamo spasenje. Slika Boga Izraela i slika Isusa Krista i Crkve je sadržana u slici koja je njima zajednička, a to je obitelj. Obitelj je sveta poput hrama i Crkve. U tom svetištu djeca Božja borave zajedno s Bogom. U obitelji gdje se moli, gdje Bog vodi obitelj, ona ne može propasti. Ponašanje kakvo roditelji prenesu na svoju djecu, tako i djeca čine poslije. Obitelj čvrsto stoji na temelju roditelja. Ono što roditelj ispovijeda i vjeruje, to prenosi na svoje dijete. Kao što Crkva nema smisla ako u njoj Bog ne prebiva, tako i obitelj. Ako obitelj nema u centru Isusa, ona je obična praznina. Ona obitelj koja se gradi na čvrstim temeljima nemora se bojati bura koje će navaljivati na njih. Obitelj u kojoj ne prebiva Bog, koja ne dopušta da je Isus po krakovima križa drži skupa, ne može opstati. Gajite svetost, jer smo svi na nju pozvani“, kazao je fra Željko Tomić.

Druga večer devetnice održana je u srijedu 7. kolovoza. Drugu večer devetnice svoju mladu misu održao je fra Ante Begić. Pod svetim misnim slavljem propovijedao je fra Marin Karačić, župnik župe sv. Stjepana Prvomučenika, Gorica – Sovići.
Fra Marin Karačić je svoju homiliju otvorio pričom o ženi koja je pronašla dijamant, dala ga siromahu koji je došao kod nje, a koji se nakon nekoliko godina vratio s dijamantom, ali želeći od nje dobiti i saznati ono što ju je tada potaknulo da mu da dijamant. „Ovo bi mogla biti priča i o našem pozivu. Što je to što te natjera da ostaviš sve i kreneš za Kristom? Što je to što ti dopusti da budeš toliko slobodan, toliko ne navezan na stvari i ljude da budeš sve svima, a nikoga i ništa ne prisvojiš? Što je to što ti sruši granice naučenoga, što ti proširi vidike i osposobi te za ono čega nikada nisi bio svjestan da možeš? Što je to što ti daje snagu da svemu ostalome možeš reći ne, da bi Gospodinu mogao reći da? U tome leži odgovor. Kad nađeš nekoga kome možeš reći da, onda je svima ostalima lako reći ne. Svaki put dok budemo Gospodinu govorili da, znat ćemo vrlo lako reći ne grijehu i svemu onome što nas udaljava od Boga. Tako je i u životu. Kad znaš cilj, onda ćeš vrlo lako naći i put. Kad znaš svoje odredište, lako ćeš naći i odabrati cestu do tog odredišta. Najtužnije je kad čovjek luta, kad nije ono što Bog želi od njega. Najtužnije je kada čovjek prestane biti čovjek, kad proda svoj obraz i čast. Tužno je i mučno kad ne znaš tko si, kuda lutaš i kad ne živiš u onu stvarnost u koju te Bog šalje. S druge strane, čovjeku koji je svjestan sebe, koji živi s Bogom, tko zna tko je i kome pripada – nije mu bitno bio on prvi ili posljednji, mogu ga izrugati, mogu mu pljeskati – čovjek koji zna svoj put, ne zadržava se na usputnim stanicama. Čovjek koji gleda u nebo i računa s Bogom, može podnijeti i padove i pobjede. Taj čovjek može podnijeti gubitke dragih osoba, patnje, rastanke, smrt, jer zna da Bog vodi njegov put, te da to nije naučena floskula, nego jedna duboka vjera i odnos s Bogom. Čovjek koji gleda u nebo i računa s Bogom, može služiti u poniznosti, bez da mu to bude poniženje. U onoj mjeri u kojoj budemo spremni darivati i razdavati se, u tolikoj mjeri ćemo naći i primiti od Boga“, kazao je fra Marin u svojoj homiliji.

Treća večer trodnevnice održana je u četvrtak 8. kolovoza. Sveto misno slavlje predvodio je fra Ivan Kasalo, župnik u Vidošima. Propovijedao je na temu „Obitelj u službi dara života“.

U svojoj homiliji fra Ivan je istaknuo mnoge okolnosti koje muče današnje obitelji, odnosno napasti koje je vrebaju. „Obitelj u službi dara života je nikada aktualnija. Obitelj kod nas još uvijek nije na udaru koliko je to na zapadu. Brak i obitelj su institucije koje je ustanovio sam Bog. Na prvim strnicama svetoga Pisma čitamo kako Bog stvara. Stvara čovjeka sebi slična, na svoju sliku i priliku. Promatra ga i vidi da mu nešto fali. Ne može sam funkcionirati. Od njegovog rebra načinio je ženu. Njih dvoje su jednaki pred Bogom, oni čine obitelji. Prvi blagoslov koji čovjek dobiva od Boga je da se plode i množe i napuče zemlju. Drugi blagoslov je da im zemlju daje da njom upravljaju. No, htjeli su biti bogovi. I danas postoje ljudi koji žele biti bogovi, upravljati tuđim sudbinama, nametati svoja razmišljanja i stavove. Trebamo vidjeti i kakve brakove danas imamo? Čast onima koji se ne boje djece, žrtve i odricanja. Danas imamo moderne brakove. Imamo odluke da živimo zajedno da se upoznamo, da se vjenčamo civilno pa ako ne bude išlo da se lakše možemo razići. Brak na probu. Živjet će nekoliko godina bez djece da uživamo. Kad dođe vrijeme za djecu, onda ne može. Čovjek želi graditi život bez Boga. Takav čovjek nema budućnost, nema blagoslov i osuđen je na propast. Bog poziva da se stavimo u službu života. Gospa je stala u službu dara života, od naviještenja do onoga trenutka gdje promatra svoga sina na križu. Što smo mi to kao obitelj učinili u službi dara života? Jesmo li se do kraja žrtvovali za one koje nam je Bog podario ili se bojimo života? Jedno dijete, dosta. Dvoje djece, dosta. Vjerujete da što je više djece, veći je blagoslov Božji. Također, ona kutija zvana mobitel. S tom kutijom nema dreke, plača, ne smeta dijete... Što li će biti s tim djetetom s mobitelom u ruci? Što onda kada mu mobitel ne bude dovoljan, a očinska ljubav nepoznata, kakav će to čovjek biti? Mladi više ne znaju što će sa sobom, pa se povlače u sobu i jedni prozor u svijet je taj mobitel. Bog pita što ti je važnije od svoje obitelji... Bog poziva: ako si majka, ispuni poziv koji je upućen i Mariji. U potpunom predanju, ispuni svoje poslanje. Neka ova večer potakne misao što mogu učiniti za dar života, da se zauzmem za one koji se trebaju roditi, ali se na njih dižu ruke, da se zauzmem za one kojih su se roditelji odrekli – što mogu učiniti za takve ljude“, zaključio je fra Ivan Kaslo.

Četvrta večer devetnice slavljena je u petak 9. kolovoza na spomendan svete Terezije od Križa. Sveto misno slavlje je predmolio fra Ivan Boras, župni vikar u Vitini na temu „Obitelj – prva škola kršćanskog odgoja“.

U svojoj homiliji fra Ivan je je podjelio obitelji u tri grupe ovisno o njihovom uspješnom ili neuspješnom odgoju. „Prva grupa su uspješni roditelji. Njihova djeca radosno odrastaju u svojoj obitelji, svake nedjelju su na misi jer osjećaju to u svojoj nutrini bez da ih roditelji na to potiču, spremna su na žrtvu, rado viđena u raznim društvima, drugi od njih mogu naučiti što je život čovjeka i kršćanina. Oni su usvojili kršćanske vrednote i žive ih. Druga skupina roditelja su oni koji žele dati nekakav odgoj djeci. Njihova djeca nakon krizme ne dolaze u crkvu, godišnje možda dva puta, oni ne pohađaju sastanke za mlade, ne pristupaju sakramentima,... Kao mladi ljudi kad nemaju oslonca u vjeri, oni će vrlo brzo izgubiti ono što su roditelji dali, a dali su malo i površno. Treća skupina roditelja su oni koji se svim silama trude da svojoj djeci daju što bolji odgoj, ali njihov brak ne valja, ne slažu se, a brak je izvor odakle se crpi snaga za odgoj djece. Oni žele da njihova djeca budu najbolja, vole ih, ali se ne slažu i ništa ne čine da to poprave, da budu savršena obitelj“, istaknio je don Ivan. Pozvao je da roditelji ne budu ravnodušni prema uspjehu ili neuspjehu djece. „Moralne zakone treba toliko puta ponavljati i to je roditelj dužan. Pazite da ne pretjerate u tome, da to dijete može shvatiti što je dobro za njegovu obitelj, a što nije. Roditelj mora imati za svoje dijete vremena. Roditelj mora voditi računa o odgoju. Svašta je ponuđeno djeci i teško je odgajati danas dijete. Roditelj mora imati nadzor, jer sve može za čas pasti u vodu što ste radili cijeli život. Dragi oče i draga majko, vlastitim životom budite uzor djeci. U vladanju, u govoru, u kršćanskoj vjeri. Možete biti u očima ljudi veliki, ali ako dobro ne odgojite djecu, onda ste upropastili i sebe i svoju djecu. Draga djeco, i vi s roditeljima zajedno sklapajte ruke“, istaknuo je fra Ivan Boras.

Petu večer devetnice, u subotu 10. kolovoza je predslavio don Ivan Kovač iz Rima na temu „Obitelj u poteškoćama“.
Fra Ivan Kovač je homiliju otvorio razmatranjem o Djevici Mariji koja je rekla da Bogu i koja je u vjeri neprestalno rasla sve do okrutnog zahtijeva smrti njezina sina na Križu. „U našem hodu vjere mi nismo sami. U životu Blažene Djevice Marije i svete nazaretske obitelji možemo prepoznati sve naše probleme, križeve i poteškoće. Ali isto tako i nade i ostvarenje onih obećanja da ostanemo ustrajni u našoj vjeri. Čitajući sveto Pismo postavlja se pitanje kako je ta obitelj u kojoj se rodio Bog bila siromašna, put joj bio posut trnjem, zar ne bi trebala biti bogata, bez problema? Što te poteškoće svete nazaretske obitelji govore nama? Bog je došao u naš svijet, postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu... Možemo reći da je on živio naš život ispunjen poteškoćama, problemima i bolima. Na taj način nas je spasio. Nije došao kao odrasla osoba u svom veličanstvu, nego u liku malog i bespomoćnog djeteta. Došao je u jednu konkretnu obitelj u kojoj je rastao, učio i radio punih 30 godina prije svoga javnog djelovanja. Nije bio pošteđen patnje. Izabrao je obitelj koja je bila vješta u patnji da bi našim obiteljima poručio da i ako su vaše obitelji u patnji da je i On to prošao. Nikada nemojmo zaboraviti zu Njegovu poruku: u patnjama i teškoćama nikada nismo sami, nismo napušteni. Bog je uvijek uz nas. On nam nije samo utjeha, nego i čvrst oslonac kako bismo patnje i poteškoće koje nas prate mogli i nadvladati. Obitelj je sigurno područje u kojem pojedinac sazrijeva. Zato cijelo društvo treba staviti obitelj u središte svoj ekonomskih i zakonodavnih politika. Promjene koje se događaju na globajnoj razini utječu na obitelji, ne samo na pozitivan, nego i na negativan način. Tradicionalne društvene vrijednosti se smatraju zastarijelima i u neskladu s modernim vrijednostima. Zato papa Franjo ponavlja kako su individualnost i sebičnost korijen svih problema koji muče naše obitelji. Papa Franjo gleda još jednu poteškoću današnjih obitelji, a to je kultura potrošnje: kupi novo, baci staro. To rezultira kulturom odbacivanja koja sve više pogađa najranjivije društvene slojeve, u prvom redu bolesne i one u trećoj životnoj dobi. Poteškoća nije bila pošteđena ni sveta nazaretska obitelj, ali u tim poteškoćama ne smijemo posustati i klonuti. Nego po uzoru na svetu nazaretsku obitelj u čvrstoj vjeri znati da je Bog uvijek prisutan i da nas On svojom pomoću prati. Tako se pokušajmo nositi i boriti sa svakodnevnim životnim poteškoćama“, istaknuo je fra Ivan Kovač.

Šestu večer devetnice u nedjelju 11. kolovoza na spomendan sv. Klare Asiške sveto misno slavlje je predmolio fra Fran Ćorić, župni vikar u Mostaru. Propovijedao je na temu „Obitelj, dan Gospodnji i zajednička molitva“.
U svojoj homiliji je fra Fran istaknuo da je skoro svetogrđe pokušati čovjeka ograničiti u njegovu nastojanju da učini nešto dobro. „Kako je lijepo gledati obitelji koje nešto pokušavaju. Daju nam do znanja da se neće izmiriti s nečim trenutnim, nego od tog trenutnog žele iskati i davati ljubav nama prema vječnom. Kako je važno se susretati s tom vječnošću kroz obiteljsku molitvu. Možda to naličje mogu promatrati sada u svom djetetu koje se razvija u čovjeka. Zato roditelji, odgajajte naraštaje koji će mijenjati generacije, stvarajte prkosnike učmalih stavova, one koji neće stvarati kompromise kada je u pitanju dobro, pokazujte primjerom kako se to radi. Nama je dan dar da se nazivamo majkom i ocem. Nema boljeg svijeta od današnjice – oslonjena je na vas i očekuje da je mijenjate. Ne plašite se te izazovnosti i ne strahujte. Isus je pozivao i poziva na vječne dane koji se ostvaruju ovdje i sada, poziva na puni potencijale jer i njegovi roditelji su znali da nemaju oni zadnju i da im je On kao takav dan. Moje je dijete meni dar. Bog ti je u tvom djetetu dao povjerenje da mu usadiš u svijest da je on tebi, sebi i drugima dar. Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i On će sve pokrijepiti. Bog te neće ostaviti ni tebe, ni tvoju obitelj ni nastojanje da činiš Njegov plan. Pronikni Boga i Njegovu ljubav prema tvom kontekstu, jer nije bez razloga unio svoj blagoslov kada si odlučio zasnovati svoju obitelji. Već u knjizi Postanka kaže da je cijeli svijet naš i podložen nama, ali u tome gledaj i odgovornost. Sa mnom nije počelo, i ja sam odgovoran za onoga koji dolazi nakon mene. Ivan Krstitelj je rekao: Isus treba rasti, a ja se smanjivati. Divna odgovornost, da nekome drugome ja pripravljam put. Svetačka je to zadaća. Vrlo je važno djetetu pustiti put. Sloboda je čudna stvar. Ali ne boj se, Bog ga gleda i neće dopustiti da propadne. Molitva. Gledamo Krista da moli, svu noć prije nego je odabrao apostole. Što je dobio? Ljude, sa svim prednostima i manama. Bog ne bježi od konkretnosti, zato mu i upravljamo molitve. Gledaj da se Bogu možeš obratiti, nije daleki stvor, možeš Ga nazvati i pitati pomoć ili izraziti Mu zahvalnost. Nemoj da ti bude svejedno kada je u pitanju savršeno. Pogledajte svece, imali itko da je od njih danas zaboravljen. Zato gledaj dati sveca iz svoje obitelji, plod tebe i tvog zalaganja i plod njegove suradnje s Bogom koji si mu ti pokazao i naučio kako se to radi“, zaključio je fra Fran Ćorić

Sedmu večer devetnice u ponedjeljak 12. kolovoza predmolio je mladomisnik fra Ante Begić. Propovijedao je na temu „Obitelj i život mladih“.
U svojoj homiliji fra Ante je govorio baš o mladima i odnosima prema njima. „O obiteljima govorimo svake večeri devetnice, jer ono što je u problemu o tome treba govoriti. Kao što kaže sveti Pavao: bilo to zgodno ili nezgodno. Naš mentalitet guranja stvari pod tepih, šutnje o velikim problemima, mislim da je vrijeme da ga zajedničkim tudom pomalo počinjemo mijenjati. Svađe i počinju jer više nema razgovora. Ako se ne priča, naravno da će doći do nerazumjevanja. Kažu da su se tradicionalne vrijednosti izgubile, često se o tome priča. No, je li prilika da te vrijednosti vratimo? Možda su baš kaos i nered prilika za započeti nešto novo i lijepo. Teška vremena stvaraju jake ljude. U priči o Samuelu vidimo da dijete ima zadatak slušati i roditelja i Gospodina. Kako se Gospodin sluša nego preko roditelja. Tražiti od roditelja ono što je pravo, istinito, lijepo, čestito je pravo svakog djeteta. Roditelj to treba pružiti djetetu. Problem nastaje kad roditelj ne sluša Boga, nego svoju volju. Rađa se inat i tu nastaje sukob te veliki jaz između roditelja i djece. Starijima se nekad teško vratiti u te godine kao da nikada nisu bili mladi. Mladi su danas na udaru. Previše ponude na tržištu i teško je donijeti odluku. Zato se sve manje mladih odlučuje na brak, sve je manje rizika. Sve je manje velikih odluka kod mladih. Kod nas u Posušju je možda najpromlematičnija rečenica „Šta će reć' čaršija...“. Ako je odluka dobra, ispravna, korektna, u skladu s Božjom voljom... Koga briga šta će čaršija reć'? Mi stariji smo možda krivi za loše odluke jer mladima ne dajemo alternativu. Svi smo super u iznošenju problema, ali hoće li netko ponuditi riješenje. Ne znam što dijete može vidjeti ako visim po kladionicama, po birtijama, psujem,... Prvi smo onda kada Boga optužujemo da nema blagoslova. Mi stariji smo krivi jer im ne donosimo Isusa Krista koji je uvijek nov, živahan, zanimljiv, kreativan, donosi radost, raspiruje monotoniju,... Mi ga trebamo prvi donijeti, a onda će se oni sami snaći kroz život. Dragi mladi, nisu samo stari problem. I vaši roditelji su u teškim pozicijama. Razumite ih. Nije lako leći u krevet sa stotinu briga. Roditelji nisu bankomati. Poštujte taj odnos i ulazite u njega. U obitelji jedno drugome ulijećemo, pomažemo. Obitelj nije jednostarana. Roditelji, budite slobodni za razgovor bez ljutnje. Dijete, upitaj roditelja jesi li se umorio danas. To je ideal pravog razgovora u obitelji. Zato nam je možda više nego ikada potrebna zajednička molitva i post. Isus na jednom mjestu kaže da se protiv nekih grijeha može samo molitvom i postom. Kad Isus to kaže, zamislite kolika je to moć. Odaberite jedan dan kada svi zajedno postite za neku nakanu u svojim mogućnostima i sigurno će doći čudo“ , istaknuo je fra Ante Begić.

Osmu večer devetnice Velikoj Gospi u utorak 13. kolovoza predmolio je don Tomislav Ljuban, župnik u Mostaru. Propovjedao je na temu „Sam se ne može biti sretan“.
Don Tomislav Ljuban je homiliju započeo stavljajući naglasak na svetu nazaretsku obitelj kao uzor. „U obitelji se ostvaruje prava sreća. Sveta nazaretska obitelj ispunja svoj plan, prakticira vjeru i to je njezina prva poruka svakoj našoj kršćanskoj obitelji. Svi govore da je obitelj u krizi, a kada je ona u krizi, cijelo društvo je u krizi. Današnja obitelj se teško nalazi na okupu, ne moli zajedno, ne slavi zajedno, ne odmara zajedno, a sve to uništava obiteljsku slogu. Današnje Evanđelje kaže. „Zaista kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Kakva su naša djeca? Djeca su razigrana, puna ljubavi, praštanja, spontanosti... U svemu tome bi mogli učiti od djece, prije svega praštati. Čovjek koji ne oprašta i ne želi oprostiti, taj čovjek je u duši nesretan jer ne otvara srce Božjoj milosti. Možda su naše obitelji danas ugrožene zbog onog bezbožničkog načina života koji uzima maha, ostavlja velike posljedice na sigurnost i slabost naših obitelji. Današnji obiteljima manjka jedna zajednička točka okupljanja gdje će svi biti jedni za druge, gdje će moći osjetiti da je Bog uz njih, da im On pomaže i da ih On vodi. Matejevo Evanđelje kaže. „Tko se ponizi, taj će biti najveći u Kraljevstvu nebeskom.“ Činjenica je da obitelj koja vjeruje i moli lakše nadvladava životne poteškoće. Nadam se da nitko od nas ovdje ne želi prihvatiti da je odmetnik od Boga, da je odmetnik od svoje obitelji, od svoga imena i prezimena. Ovdje smo došli da budemo kao djeca, da budemo kao onaj koji je ostavio onih 99, a traži onoga jednoga. Moli za sebe, za druge da budeš vjernik koji s vjerom dolazi Gospi za zavjet, da moliš krunicu i zahvaljuješ svakodnevno, da jedno s drugim nosimo križ i radost života, da život nam bude pun radosti, ljubavi, milosti i praštanja“, kazao je don Tomislav pozivajući na molitvu za obitelji.

Posljednja večer uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije slavljena je sveta misa uočnica. U srijedu 14. kolovoza sveto misno slavlje predmolio je fra Andrija Bilokapić, župni vikar na Voštarnici u Zadru. Molitva devetnice počela je na mjesnom groblju na Martića križu u 18 sati. Procesija s Gospinim kipom kretala se gradskim ulicama fra Grge Martića i kralja Tomislava prema crkvi, gdje je slavljena Sveta misa. Ovom prilikom blagoslovljeno je mnoštvo djece koja su sudjelovala na svetoj misi.

„Svako put kad se sastajemo na svetoj misi, Bog progovara svome narodu. U prvom današnjem čitanju je bila riječ o kovčegu saveza koji je nosio dvije ploče Mojsijevih zakona. To je za njih bio znak Božje prisutnosti. Marija je novi kovčeg, ne zapisana riječ na kamenu, nego ta riječ dolazi u ljudskom obličju, sam Bog, osoba. On dolazi k nama da nas pouči o nama i o sebi. Nije dobro, pametno ni mudro da svoj život utakmo u isprazno u banalnosti ovoga života. Mudro treba živjeti život po Božjoj riječi, jer nam je malo vremena ostalo. Zato je važno baviti se važnim, onim što Bog govori, jer Bog zna najbolje kako nas je stvorio. Važno je čuti riječ Božju, prihvatiti riječ Božju, dati se oblikovati riječju Božijom. Poput Marije svaki dan reći: „Evo službenice Tvoje, neka mi bude po riječi Tvojoj.“ Što smo to pozvani slušati? Što nam je to ponuđeno? Isus na križu u zadnjem času misli na nas, ne na sebe i svoj zadnji čas sažima u sedam riječi. Među tim riječima su riječi: „Evo ti majke, evo ti sina.“ Darujući Ivanu Mariju za majku, daruje i nama Mariju za majku. Gospa je model crkve. Mi smo darovani Crkvi, Crkva je darovana nama i Crkva nas podučava bitnim istinama života. Nije istina čovječe da si ničiji. Ti si Božji. Crkva nas upisuje na ime Oca, Sina i Duha svetoga. Bog pripada tebi i ti pripadaš Njemu. Svaki dan mi se križamo, izgovaramo sveto ime Oca, Sina i Duha svetoga. Mi se znamenujemo znakom ljubavi. A vrh znaka ljubavi je križ. Danas Gospa nama kaže da učinimo sve što kaže njezin Sin, a njezin Sin zna što je nama dobro, zna kako smo stvoreni, zašto smo ovdje, od kud dolazimo i kuda idemo. Slušamo li u Europi njezina Sina? Tvrdim da nismo. Europa je postala poganska, izruguje kršćanske svetinje, odriče se sadržaja Evanđelja, što je bolesno i maćano proglašavaju zdravim,... Svatko od nas ima svoju manu, ali svoju manu neću proglašavati vrednotom i to nametatai drugima. Zato izumire Europa. Ono što je vrijedno, odbacili smo. Ne dajte se zagaditi ludostima kojima nas svaki dan obasipaju. Mi se još uvijek znamo bogatiti Kristom, Njegovom ljubavlju Duhom svetim, još uvijek stavljamo ovdje znak križa govoreći da pripadamo Ocu, Sinu i Duhu svetomu – tvoj sam Bože. Samo to može ozdraviti. Zato je važno vjeran Bogu“, kazao je fra Andrija Bilokapić.

Svečanu svetu misu na sam blagdan Velike Gospe, u četvrtak 15. kolovoza u Posušju je predmolio don Ivan Bodrožić, profesor patrologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
„Ova svetkovina nas poziva da razmišljamo o svom životu koji mora biti ucijepljen u otajstva Njegova života i Njegove presvete majke koja je bila ucjepljena u Boga i omogućila da Božji sin bude ucijepljen u otajstvo ljudskoga života po njezinu životu koja ga je primila u svoje presveto krilo. Upravo zato nas Gospodin poziva da sagledamo svoji život, da vidimo gdje stojimo kao vjernici. Prisjetimo se da je Gospodin u svoje vrijeme kritizirao svoj naraštaj, ljude za koje je tvrdio da uporno traže znak, da ne slušaju Njega, živoga Boga, da ne slijede put kojim je on išao. I sam sveti Ivan ima poteškoća s manjkom vjere kod ljudi koji nisu sposobni vjerovati apostolskom navještaju Isusova uskrsnuća, nisu kadri prihvatiti ono što Crkva naviješta, malovjerni su,... Ili im je bilo lakše prihvatiti neke druge riječi i naviještaje ljudi koji su se dodvoravali ljudskim ušima.

Moguće je da se u to vrijeme svetog Ivana koji je propovijedao do konca prvog stoljeća i njemu nametalo pitanje kako ljudima dati znak, zašto bi im trebao znak, što im ponuditi kao znak... Premda je Isus rekao da neće dati novi znak, ipak se smilovao i dao veliki znak koji je prorok Izajia najavio: Evo Djevica će začeti i roditi sina. Nije bilo većeg znaka od toga. Nema većeg znaka od one koju nam Gospodin objavi, koju nam Bog očitovao kao najveći znak nama ljudima na zemlji. Ona je taj veliki znak, ona je ona koja nosi sina Božjega. I mi danas u ovom svijetu postajemo pomalo nesnalažljivi, lakovjerni, bura je ljudskih nauka koje olako prihvaćamo, ljudskih mišljenja koja su moderna,... Netko nam ublažava vjeru u Boga, da ne osjetimo da smo vjernici u živoga Boga koji imamo božanski nauk i istinu, kojima ne trebaju ljudske poluistine, laži i zavođenja. Imamo svoga Boga, onoga koji nam ostavlja znakove s neba da u njih vjerujemo, da od njih promatramo i da od njih živimo. Jedan i jedinstveni znak koji nam ostavi je presveta Djevica, Bezgrešna koja u krilu svojemu nosi sina Božjega. Ona je nedjeljiva od Njega. Bog nju stavlja za znak i svoj božanski život po svom presvetom Sinu. Mi danas počesto iscrpljujemo Gospodina želeći drugi znak, želeći promatrati znakove na mjesecu, suncu i zvijezdama. No, Mariji ništa nije ravno. Stoga se imamo potrebu što jasnije držati ovoga znaka, no nema većega znaka od presvete djevice Božje koja nosi Sina Božjega u svom naručju.

Ovo naše vrijeme nije ništa drugačije od onog postapostolskog koje je bilo puno lažnih proroka u kojemu je bilo zavođenja. Zato i nas danas poziva Gospodina da bježimo od svjetovne laži, od zla koji zamračuje Božju istinu, koji nam želi potamniti um i srce da ne budemo više božanski. Nije li često i kod nas slučaj da smo i mi sebi postavili sebi te ciljeve kao neke svoje ideale i kriterije. Jesmo li zaboravili na znak koji je Marija, znak pobožnosti, kreposti, znak čudoređa,... Ovaj svijet nas uči računici, potrebi uspjeha. Poradi toga odbacujemo život i zaboravljamo živjeti. Onda možda tražimo krivce, a mi krivi sami sebi. Neće nam biti izgovor zakonodavac za život koji se guši. Mi moramo biti narod koji Njemu vjeruje više nego vođama društva koji ga vode na moderan i izopačen način. Oslabilo je u narodu povjerenje u Boga i Njegovu riječ. No, nema napredka bez poštivanja Njega i Njegovih zapovijedi. Pred Bogom nećemo moći imati izgovor. Ako mi u svojoj obitelji ne želimo život, onda je i grijeh galamiti na moćnike svijeta koji ne dopuštaju ovo ili ono. Ako se mi nećemo čuvati psovke, klevete, zla jezika, ogovaranja, svađe, razdora, zar će bit dobar izgovor da je takvo vrijeme, da je vrijeme takvo u kojem se svi razdiru i proždiru. A On nas je poučio ljubavi, sebedarju, dao nju kao znak da nam pokaže kako treba istinski živjeti. Ako budemo istinski živjeli s Gopodinom, pokazat ćemo na ovoj vjetrometini povijesti da dok živimo s Gospodinom da nam se ništa dogoditi ne može“, kazao je između ostalog don Ivan Bodrožić, profesor patrologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu na svečanoj svetoj misi u Posušju na Veliku Gospu.