Fra Marin Karačić: „Zašto moliti ako me Bog ne uslišava?“

Detalji

Objavljeno: petak, 21. veljače 2025.

U prepunoj kripti posuške crkve u srijedu 19. veljače održana je mjesečna duhovna obnova pod naslovom „Zašto moliti ako me Bog ne uslišava?“. Obnova je započela molitvom krunice u 17. 30 sati, nastavljena svetom misom u 18 sati koju je predslavio fra Marin Karačić, župnik župe Stjepana Prvomučenika u župi Gorica – Sovići. Fra Marin je nakon svete mise i govorio upravo na temu obnove „Zašto moliti ako me Bog ne uslišava?“.

U homiliji svete mise fra Marin je istaknuo ljepotu normalnog i jednostavnog života. „Znam da je vama zanimljivo slušati velika svjedočanstva i obraćenja, više nego o nekakvom običnom životu. Onda ti ljudi koji su obični imaju osjećaj da nisu zanimljivi. Kažu: Ja u svom životu nemam ništa posvjedočit, ništa nemam senzacionalno, jesam li ja onda dosadan i Bogu i čovjeku? Ustajem, radim, živim, idem u crkvu, molim... Je li više vrijedi onaj koji je bio na rubu pa se obratio ili ja koji nemam ništa posebno? Upravo je ljepota u toj svakodnevnici, u toj jednostavnosti. Nikada nemojte misliti da ste vi manje posebni jer ste obični. Nikada nemojte misliti da ste Bogu manje dragi jer se nije nikakvo čudo dogodilo. Ako ćemo biti precizni: zar nije čudo što možemo sami doći ovdje, slušati, što možemo govoriti, što imamo obitelj, dom, što možemo u slobodi svjedočiti vjeru, svako jutro navijamo alarm jer vjerujemo da ćemo sutra živjeti... Zašto sve to uzimamo zdravo za gotovo... Ako tako zamislimo i razmišljamo o tim stvarima, zar nema puno stvari na kojima možemo biti Bogu zahvalni. Svaku večer razmislite na čemu možete biti zahvalni. Ljudi moji, iznenadit ćete sami sebe. Nemojte nikada sumnjati u svoje jednostavne i obične živote. Biti jednostavan je tako teško“, kazao je fra Marin. Stavio je i naglasak i na okruženje u kojemo boravimo, kakvim se razgovorima hranimo. „Što stavljamo u sebe, što gledamo svojim očima, kakavim razgovorima se hranimo, je li naša okolina okružena tračevima, ogovaranjima. Često ne damo drugima da idu naprijed, kao da nam je žao što je netko dobar. Umjesto da potičemo i idemo s boljima, mi često drugima spuštamo. Molimo da pustimo Božju riječ u svoje života, da Isus mijenja nas, okolinu, ljude oko nas – to postižemo molitvom“, kazao je fra Marin u homiliji.

Upravo je molitva s kojom je fra Marin zaključio homiliju bila glavna tema kateheze „Zašto moliti ako me Bog ne uslišava?“. „A zašto bi Bog i uslišio sve naše molitve“, zapitao se fra Marin ističući da bi se i on mogao naći među svim prisutnima, jer svi smo sigurno barem nekad postavili ovo pitanje i tražili odgovor. „I kad čujete da netko zna moliti, okrenite glavu. Sveti Franjo je pred kraj života rekao braći da krenu ispočetka jer ništa nisu napravili. Za molitvu nema recepta, moliti učimo cijeli život. Kao što bicikl učimo vozeći, plivanje plivajući, tako i molitvu učimo moleći. I što više čovjek moli, sve više vidi koliko ne zna. Molitva je put između tebe i Oca, tebe i Boga. Tu nema ništa što se može naučiti za jednu noć, naštrebati, nego nešto što se uči iz dana u dan. Danas živimo u svijetu koje je prepuno nekakvih brzih riješenja, brzih dostignuća, imate toliko naslova u smislu „ovo je molitva koja vam je potrebna u trenutku tjeskobe“, „deset načina kako izmoliti sve što ti treba“, „tri vrste molitve koja će te dovesti u raj“,... Mi se ljudi tako zapetljamo u svojim životima, odnosima, odlukama, pa si sto puta kažemo „Bože moj, da mi je one godine ovu pamet“. Čovjek kada dođe pred zid, traži sve načine da se nešto riješi. No često vidimo da nema brzog recepta i da je to životni put na kojem svi učimo i svi koračamo. I dobro je da smo tu i da nas ova tema zanima, jer kada čovjek pomisli da sve zna - nije dobro. Ili kad pomisli  da njemu ne treba – to je još gore. Dok nas god nešto žulja, dok tražimo, dok god nismo zadovoljni svojim duhovnim životom, dok se borimo protiv nečega – to je znak da smo na dobrom putu“, kazao je fra Marin.

Fra Marin je kazao i da su napasti dobar znak. „Dok imaš napasti, to je znak da s netko bori za tvoju dušu, dok imaš napasti znak je da si na dobrom putu. Kad prestanu napasti, borbe, prisilne misli, to je znak da si na drugoj strani, da se đavao ne treba boriti za tebe. Dok god te đavao napada, dok god se poigrava s tvojim mislima, dok te god želi za sebe, to je znak da si na dobrom putu. Jer da nisi, već bi te pustio. Zato se ne bojte dok molite kada vam dolaze prisilne misli, prljave, ni sami ne znate od kud su. Te prisilne misli često su tema s mladima. Misao sama po sebi nije grijeh, jer ne možete kontrolirati što ćete misliti, što će vama pasti na pamet. To su napasti, ako nešto nije moje, nije od Boga. Misao postaje grijeh onoga trenutka kada ja nju prihvatim i namjerno o njoj razmišljam“, kazao je fra Marin.

„Mi znamo biti oholi u molitvi, uzdići sebe da smo bolji, kvalitetniji, da nas Bog više voli nego druge. Vidimo često da nije stvar u količini molitve, nego u kvaliteti i ustrajnosti. Znamo često izgovarati molitvu riječima, a misli i sabranost su nam daleko. U tim trenucima bitno je znati tko si i znati komu se moliš. Mi najprije moramo naučiti što je molitva, što je Isus rekao kakva mora biti da bi bilo ispravna. Sto puta ste pročitali u Bibliji: „ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete i kucajte i otvorit će vam se.“ Vi ste zvali, kucali, tražili, zvonili i ništa se nije dogodilo. I sad je pitanje ima li Boga uopće, laže li On to meni. Znate i sami da je Bog čista ljubav. Gospodin je dao svakome što mu treba. Tu je bitno postaviti tko je Bog, a tko sam ja. Mi danas tražimo da uvijek nešto nama služi. To i papa Franja govori u svojoj knjizi o molitvi. Tako je i nama molitva, ljestve do nekih stvari koje mi želimo dobiti. No, moramo znati da molitva ne služi nama, nego mi molitvom služimo Bogu. I mi uvijek možemo vidjeti u molitvama tražimo li mi svoju korist ili da se Bog proslavi po našim molitvama. Jedan stara rečenica glasi: Bog nam ne daje ono što želimo, nego ono što trebamo. Zato moli iskrena srca. Ako je za tvoje dobro, bit će ti. Bože neka bude Tvoja volja, ako je to za mene neka bude, ako nije daj mi snage da to prihvatim“, ističe fra Marin.

Dalje je fra Marin istaknuo i stav prema osobama koje su nas povrijedile. „Molitva prije svega mijenja mene. Bog putem molitve pročišćava tebe i tvoje odnose. Možda neće promjeniti situaciju oko tebe, radnu kolegicu, okolinu, ali će promjeniti tvoj stav prema tome. Mijenja tebe da te neke stvari ne dotiču, da znaš oprostiti, da ne budeš čangrizav, da ne budeš svakom loncu poklopac, da neke stvari prihvatiš, da možeš nekome prići i razgovarati, mijenja tvoj pogled na život. I onda se sve postaje kvalitetnije. Do toga dolazimo praštanjem. Molitva za oprost je najteža molitva, ali najpotrebnija. Kada nekome oprostiš, koja je to sloboda i lakoća. Kada je netko fizički bolestan, njemu se ne zamjera, nećeš se svađat, bolesna je i treba joj pomoć. Ajmo to primjeniti i na duh. Osoba koja stalno psuje, osoba koja ti želi zlo, osoba koja te podbada, koja te prevari, koja ti postavlja zamke na poslu – zar to nije osoba koja je bolesna u duhu. Ako netko želi svjesno zlo, tebi napakostiti – zar to nije bolestan duh? Zar ne bismo trebali prema tim osobama imati sažaljenje? Ona da je zdravog duha, ona to ne bi činila. Umjesto da joj uzvraćam, ja ću početi moliti za nju“, kazao je fra Marin.

„S druge strane imamo situacije gdje kažemo ja ću se pomoliti i sve će biti dobro. Dosta ljudi mi dođe na razgovor i tako jedna osoba kaže da ne priča sa svekrom, ali da moli već dugo godina na tu nakanu. Pitam je zna li on zašto je ona ljuta, što poduzima po tom pitanju. Kaže moli. Nekad je potrebno moliti za pravu stvar. Kažem joj da promjeni smjer molitve jer puca u prazno. Zašto ne moli da joj Bog da snage da se suoči sa situacijom i da razgovara s tom osobom. Zašto ne moli za snagu da otvoreno kaže što joj smeta. Ali, to je izlazak iz komfor zone, teži put jer lakše je moliti da Bog nešto promjeni, nego da se ti izložiš. Jako je bitno znati usmjeriti svoju molitvu. Daj mi Bože snage da ja mogu napraviti ono što je u mojoj moći, a ti onda Bože dovrši ono za što ja nisam sposoban. Isus je molio u Getsemanskom vrtu i kaže „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali neka bude volja Tvoja.“ Otac ne uslišava tu molitvu, jer nakon toga slijedi nešto veće. Ako Bog Otac nije poštedio svog vlastitog sina da bi spasio svijet, zašto očekuješ da će za nas biti drugačije. U Katekizmu isto jasno piše da se ne žalostimo ako odmah od Boga ne dobijemo ono što tražimo. On hoće da ti učini još više dobra u tvojoj ustrajnosti da budeš s njim u molitvi. Bog nas hoće učiniti svetima“, kazao je fra Marin.

„Nema definicije kakva molitva treba biti. Papa Franjo kaže nađi svoj stil molitve, razgovora s Bogom, življenja Evanđelja,... Ima toliko vrsta molitvi, toliko načina. Ako nekome nešto uspijeva, nemoj trčati kako drugi radi. Koliko ima ljudi toliko ima puteva do Boga. Bitno je da sam ja u komunikaciji sa svojim Ocem. I bitno je svaki dan moliti i svaki dan se sjetiti. Kao i lijekovi kada dobijemo, nećemo cijelu tablu popiti, nego svaki dan dozirati. Smisao je da piješ u određeno vrijeme i konstantno. Tako je i u našem duhovnom životu. Važno je ne zaboraviti i stalno moliti. Svi znamo najvažnijeg šefa – Boga – pitajte, tražite, komunicirajte, ali molimo da i bude akcije u nama. U molitvi Oče naš molimo budi volja tvoja. Nemojte da vas molitva opterećuje, ona moli ovo, on moli ono, ona je išla tamo, on je dobio darove. Nemojte se uspoređivati. Kao što ste različiti u oblačenju, izgledu, različiti ste i u molitvi. Ti si dijete Božje kao i drugi. Čim se počnemo uspoređivati, mi smo izgubili. To je znak da si nezadovoljan i odmah je katastrofa. Uvijek je netko bolji od vas ili mu je gore od vas. Gradi svoj odnos s Bogom da Bog od našega života može učiniti velike stvari. Neka naša molitva bude ispunjavanje volje Božje i usklađivanje s Božjom voljom, a ne da nastojimo da se Bog usklađuje s našim željama i prohtjevima“, zaključio je fra Marin Karačić svoju katehezu.