Fra Sretan Ćurčić: Isus daje smisao patnji

Detalji

Objavljeno: subota, 15. ožujka 2025.

Mjesečnu duhovnu obnovu u našoj župi u Posušju održao je fra Sretan Ćurčić, župnik u Seonici. Duhovna obnova je započela u 17. 30 sati molitvom krunice, nastavila se svetom misom u 18 sati koju je predmolio fra Sretan, a onda je održana i kateheza na temu „Zašto Bog dopušta patnju?“.

U svojoj homiliji fra Sretan je naglasak stavio na potrebu ljudi za čudima. „Oko Isusa uvijek bilo mnoštvo ljudi. Zašto ljudi hrle Isusu? Najviše ih hrli k Njemu zašto što Isus čini čuda: ozdravlja. I svi to žele čuti i vidjeti. Ali Isus u današnjem Evanđelju kaže: „Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. Znak traži. Ali mu se neće dati znak, doli znak Jonin.“. Tko je Jona i što je taj njegov znak? Jona je starozavjetni prorok koji je izbjegavao Božje pozive. Bog mu zapovjeda da ide u Ninivu propovjedati. Nije htio poslušati. Jonu proguta riba u čijoj je utrobi bio tri dana. Poslije toga Jona započima propovijedati Ninivljanima i oni se obrate na njegovu propovijed. Znak Jonin je što je bio tri dana u utrobi ribe i Isus kaže da nam neće dati drugog znaka osim znaka Jonina.  Isus time nagovješta da će biti ubijen i nakon tri dana uskrsnuti. To je taj znak Jonin. Isus kaže da je On taj znak, Mesija, Spasitelj, tko je vidio Njega – vidio je Oca. Više je od Jone i Salomona“, kazao je fra Sretan. Ističe i da danas ljudi vole čudesa. „Medijski svijet u kojem živimo ima naslove senzacionalne, a tekst baš i nije. Bojim se da se danas u tim senzacijama i vijestima koje nudi društvo možemo lako izgubiti. U ovome svemu nema kraja. Da će čovjek nešto vidjeti i obratiti se, to je onda u redu. Zato Isus kaže da je naraštaj opak i opasan za sebe i za druge. Ima li u današnjem svijetu znakova? Naravno da ima? Svijetu ne nedostaje čudesa. Svijetu nedostaje divljenja. Toliko imamo Božjih djela, znakova, ali ne vidimo ih jer su nam oči usmjerene na ono što drugi ima, što bi mi htjeli,... Zato Isus često okupljenima govori da tko ima oči neka vidi, a tko ima uši neka čuje. Međutim, često je to začepljeno i zamagljeno“, kazao je fra Sretan ističući da je veliki nebeski znak svugdje oko nas. „Veliki Božji znak je ako možeš reći da si kriv, ako možeš reći oprosti, kad se počneš radovati običnim stvarima, da proživiš trenutke života, da osjetiš da živiš svoj život, polazeći od sebe da uvijek možeš biti bolji i svetiji“, zaključio je fra Sretan svoju homiliju.

U katehezi na temu „Zašto Bog dopušta patnju?“ kazao je da je vrlo teško govoriti na temu patnje ako nije imao iskustvo patnje. „Najbolje bi bilo da o patnji priča netko tko ima patnju, ali se s njom baš dobro nosi. Mislim da bi ta osoba mogla baš autentično posvjedočiti o patnji. Jedno je pričati o patnji, a sasvim drugo nositi patnju. Kada ispovjedam stare osobe, postidim se. Ima ljudi na kraču, na postelji. Oči zdrave. Na pitanje kako si, oni kažu dobro i da im ništa ne nedostaje... Kako Bože moj? Ljudi koji imaju patnju, poznaju patnju, oni o patnji nemaju što pričati. Oni to ne doživljavaju kao patnju. Tu je Bog, Božja volja, blagoslov, Bog je sa mnom, to je križ. Mislim da ne bi bili zadovoljni s takvim odgovorom. Razmišljam kakav bi bio predavač koji baš ima veliku patnju, da nam priča kako je to jezivo, strašno, bolno, da samo kuka,... Ni to ne želimo slušat, jer od kuknjave nema koristi“, kazao je fra Sretan.

U nastavku je govorio i o životu bez smrti. „Neće nam umrijeti ljudi koje volimo. Ne bi bili ljudi, jer čovjek je smrtnik. Smrt je vrhunac života. Smrt ne pozna kalendar, svi umiremo. Stari kažu: smrt je pravednost za sve. Smrt je ta koja govori da ćeš ostaviti sve ugodnosti, bogatstva, ljubavi, prijateljstva, ali i da ćeš ostaviti svaku bolj, patnju, neispunjenu želju, bolest,...  Smrt je prijelaz u novo, drugačije, nepoznato. Ona je poticaj životu da ga živimo odgovorno, istinski. Ako smo smrtni i patnja je tu. Na neki način ta smrt i patnja su upozorenje, korektiv života. Patnja u čovjeku proizvodi strah, brigu, zalaganje, aktivnost, promjenu,... Strah od patnje čovjeka budi na odgovornost, marljivost, da dade sve od sebe, da iskoristi talente i vrijeme“, kazao je fra Sretan.

Kršćani i patnja. „Svaki se čovjek pita zašto baš on mora patiti. Oni koji vjeruju mole se Bogu da ih oslobodi, da snage,... Oni koji ne vjeruju, čitaju neke literature i traže način kako se boriti i olakšati sebi. Mi smo kršćani i naš Bog je Isus Krist i nama se pruža jedan model razmišljanja o patnji. Isus kao Bog i čovjek, kao potpuna prava objava nam daje upute kako se mi moramo nositi s patnjom. Isus je tri godine javno propovjedao i Isus ima posebne zadaće i govore, nekada jednom čovjeku govori što treba, nekad uzme trojicu, nekad uzima dvanaest apostola i govori im, zna uzeti sedamdeset i dvojicu i njima govoriti,... Zna govoriti svima, bez razlike. U Lukinu Evanđelju na jednom mjestu piše: okreni se i govoraše svima. Kaže Isus: „Hoće li tko sa mnom, neka se odreče samoga sebe. Neka svaki dan uzme svoj križ, svoju patnju i pođe za mnom.“ Osobno mi je to najdraža rečenica iz Biblije i Evanđelja. Na temelju sam nje i postao svećenik. Prekrasna rečenica, puna utjehe. On nije rekao tko ima patnju, jer Isus zna da svatko ima patnju. Također i nama samima je nekako lakše kada znamo da svatko ima patnju. Ono što mi je također drago je kad Isus kaže: „Hoće li tko za mnom...“ Sloboda. Prvo je odreći se sebe. U evanđeoskom smislu to znači stati uz nekoga, u ovom slučaju stati uz Isusa, povjerovati Isusu, imati pouzdanje u Isusa. Nek' se On za tebe brine, nek' On malo nosi tvoj križ. To znači odreći se sebe. Dobro je i što Isus nikoga nije oslobodio od patnje. Nikome nije rekao da dođe do Njega i da ćemo riješiti sve. Isus daje smisao patnji“, kazao je fra Sretan.

Fra Sretan je također skrenuo pozornost na nas i naše kazivanje Isusu što nas boli, što nam je patnja,... „Isus zna tvoje kvarove, zna tvoje patnje. Ili recimo kad hodamo od jednog mjesta do drugoga i tražimo riješenja, pa razočarani jer ih nismo baš tu našli. Isus je svugdje i govori: ja znam tvoju patnju, ja znam da ti je teško, ja računam na tvoju patnju, otvori mi se – dat ću ti snagu i bit ćeš jači. Isus kaže i krvavim se znojem znojim. Dakle, Isusu pucaju kapilare i znoji se krvavim znojem. To je medicinski fenomen, stanje očaja, stanje beznađa, svi te ostavili. To je Isusova patnja koja je zapravo ljubav. On je nama toliko blizak, divan Bog – upravo kroz tu patnju“, kazao je fra Sretan. Spominjemo i svetoga Franju. „Franjo je od svih ljudi onaj koji se najviše približio Kristu. Zovu ga Alter Cristus. Franjo doživljava savršenstvo čovjeka, u svom životu nema velikih govora, čudesa. Proslavio se i postao sličan Kristu upravo po patnjama,problemima i bolestima. Imao je 28 bolesti. Nadišao je te bolesti. Franjo Isusovu patnju naziva Isusova ljubav. Plače jer ljubav nije ljubljena. On osjeća kako Isus voli svijet, voli čovjeka kroz svoju patnju. Zato se Franjo raspada, a pjeva Pjesmu stvorova i pjevajući govori sestrici smrti da je dobrodošla. Sve to jer je nadišao patnju“, kazao je fra Sretan.

 „Mnogi ljudi kada obole, ozdrave. Mnogi ljudi kada dođu pred zid, tek tada zavape iskreno. Tek kada obole, dožive patnju, tek tada prodube svoju vjeru. Ne samo to, nego ljudi koji su nas ranili, to je velika milost. Oni su poticaj da radimo na sebi, oni su poticaj da još svoju vjeru živimo – upravo ti ljudi koje nevolimo. Zato, bez obzira što nam se događa u životu, ne zaboravimo da smo ljudi, da živimo na zemlji, da ovdje nema mira i sreće kao takve, ali preduvjet je zavoljeti patnju. Zavoljeti ono što ne voliš. Što nam se događa? Nama se često događa da naš nešto satire, guši, knedla u grlu,... I mi molimo Boga da nas oslobodi, ali bude još gore. U čemu je problem? Problem je u tome što čovjek to još nije zavolio. Kada si to zavolio, prihvatio, lako je onda dati na oltar“, kazao je fra Sretan i zaključio riječima upućenima Isusu. „Isuse, ne molim te sada da me oslobodiš patnje, boli i muke. Nego te molim nemoj me napustiti u mom životu, u mojoj boli, u mojoj patnji.“