Fra Ljubo Kurtović održao duhovni nagovor na temu "Živjeti kao zahvalna Božja djeca"

Detalji

Objavljeno: subota, 07. lipnja 2025.

Mjesečna duhovna obnova u našoj župi u srijedu 4. lipnja počela je molitvom krunice u 17:30 sati, nastavljena svetom misom koju je predslavio u 18 sati u župnoj crkvi fra Ljubo Kurtović, župnik u Tihaljini, te zaključena duhovnim nagovorom fra Ljube na temu „Živjeti kao zahvalna Božja djeca“.

U svojoj homiliji fra Ljubo je istaknuo razmatranja svetog Pavla koji je znao da je najlakše osnovati kršćansku zajednicu, no i da treba ta zajednica zaživjeti, pustiti korijenje, da se treba učvrstiti u riječi istine i u vjeri. „Zna Pavao i da će doći do razjedinjenosti i da će biti lažnih proroka, čak i unutar same zajednice da će biti napada. Crkva je jedna od zajednica koja je preživjela 2000 godina, institucija koja je prošla sva sita i rašeta, koja je doživljavala razjedinjenosti i iznutra i izvana napade. Doživljava ih i danas. To je ono što Isus govori i svojim učenicima i apostolima do na kraj svijeta. Potrebno je ustrajati, jer Isus nije rekao da će se spasiti onaj tko dobro započne, nego tko ustraje do kraja. Kada sam zaređen za svećenika, mislio sam to je to. No, lako je biti zaređen, treba ustrajati u svećeništvu. Lako je se udati i oženiti. No, treba ustrajati u vjernosti, prihvaćanju, ljubavi, praštanju ne samo na dan vjenčanja, nego sve do Božje volje. I kada nestaje snage, treba ustrajati. Isus nam nije obećao asfaltirati sve puteve kojima hodamo, nije rekao vi samo spavajte i lezite, a ja ću vam dati sve što trebati. Jedino što Isus obećaje je: „Ja sam s vama u sve dane. Ja vas neću ostaviti siročadima. Ja ću vam poslati duha branitelja“, kazao je fra Ljubo i dodao da Bog od nas i ne traži da učinimo nemoguće, ali barem ono što možemo učiniti. „Ne traži od nas čudesa i da zaustavljamo ratove. Ali u tom jednom metru četvornom da učinimo što možemo. Jedan student, jako ambiciozan je došao do svetog Franje Saleškog jako zadihan i pitao što može učiniti za mir u svijetu. Sveti Franjo mu je na to rekao da za početak ne lupa vratima. Tako i kod nas. Za početak je dovoljno da buka ne bude u nama, da buku ne radimo oko sebe. Onda će Bog moći učiniti ono što se nama čini nemoguće. Kao i kod ovisnika, proces ozdravljenja počinje onda kada čovjek prizna da ne može sam, da mu treba pomoć. To je veliko kada čovjek prizna, to je skoro pa ozdravio. To priznanje zahtijeva milost i poniznost. Tek tada nam Bog može pomoći. Isus može oprosti, osloboditi i ozdraviti samo one koji Mu dođu. On neće nasilje činiti ljudskoj duši, neće provaljivati u tuđe srce na silu. On želi da Mu dođemo u slobodi“, kazao je fra Ljubo Kurtović u svojoj holiliji.

U svojoj katehezi pod naslovom „Živjeti kao zahvalna Božja djeca“ fra Ljubo je kazao da je potrebno vidjeti očima da smo obdareni i tek onda možemo i u srcu vidjeti da imamo na čemu biti zahvalni. „Mi često uzimamo stvari zdravo za gotovo. Ne vidimo da nam je puno toga darovano. Obično vidimo ono što nemamo. Uspoređujemo se i ne znamo uživati ni u onome što nam je Bog dao. Tek kad izgubimo nešto, onda znamo to cijeniti. Obično smo okruženi negativnim vijestima. Nesvjesno smo uronjeni u negativno i mračno. Umjetnost je u ovome svijetu vidjeti toliko toga pozitivnog i u nama i oko nas. Zato ne pitaj zašto patnja, zašto bolest, nego gdje te ta patnja vodi. Prepoznaješ li u svojoj nevolji, križu, patnji Onoga koji sve drži u svojoj ruci, Onoga koji je gospodar povijesti, gospodar prirodnih duhova, sila i zakona? Pozvani smo prepoznavati onu nevidljivu ruku koja vodi svaki naš korak, a ne sumnjati, kako kaže Psalam za njega: koji sama nježnost i milosrđe. Ni On samoga sebe nije poštedio mučeništva kako bi nama pokazao što je to istinska ljubav. Samo ono što imamo i što nosimo u srcima, samo to možemo dati drugima. Ako je u nama nemir, mi ćemo taj nemir širiti oko sebe. Ako je u nama mir, o tom miru ne treba propovijedati, drugi će taj mir doživjeti“, kazao je fra Ljubo stavljajući nam na primjer Blaženu Djevicu Mariju. „Zato je važno vježbati se, živjeti kao zahvalni ljudi. Blažena Djevica Marija je primjer zahvalnog življenja i slavljenja Boga, jer unatoč tome što je proživjela život kao progonjena i neshvaćena, život s bolima, ipak, znala je klicati „Veliča duša moja Gospodina“. Kako netko tko je neshvaćen, progonjen, čiju dušu je mač probo, kako može govoriti „Veliča duša moja Gospodina“? Može se ako se potpuno predamo k Njemu“, istaknuo je fra Ljubo citirajući mnoge Gospine poruke zahvalnosti.

„Najopasnija mana je nezahvalnost. Nezahvalni ljudi su sebični, plitki, ograničeni. Biti zahvalan znači biti sklon novim životnim mogućnostima. Ti sebi nisi darovao život, jer sve što imaš, poklonjeno ti je s neba. Svaki trenutak tvoga dana, tjedni, godine, dani su odozgor. Nitko od nas nije mogao naručiti svoje rođenje. Nisi unaprijed naručio prirodu u kojoj živiš, tijelo u kojem prebivaš. Sve nam je to dano, sve smo to dobili. Jesi li ikada Bogu zahvalio za sve što ti je dao i uveo te u život? Zahvalan je onaj čovjek koji vidi da njegovi dani i život ovise o Bogu. Zahvalan je onaj koji se uvjerio da živi više od onoga što prima, nego od onoga što načini. Čovjek živi onoliko koliko je zahvalan i uživa u onome što ima koliko je zahvalan. Nezahvalan čovjek smatra da sve što ima da je sve njegovo i da zato nikome ne treba zahvaliti. Njemu nitko nije potreban, druge treba da ih sebi podčini i iskorištava. Nezahvalnik je onaj koji tlači, kradljivac, ubojica, sebično živi u tuđem, dobio je od Boga i od ljudi, a vlada se da je njegovo. Čovjek je biće koje ne živi samoga sebe. Živimo od drugoga, zraka koji dišemo, vode koju pijemo, hrane koju jedemo, poslova koje radimo, ljudi koji nas priznaju,...“, kazao je fra Ljubo.

Fra Ljubo dalje ističe da je istinski vjernik zahvalan čovjek. „To je čovjek koji vidi i prepoznaje da je Bog temeljna pretpostavka da uopće živi. On je onaj koji drži svaki naš korak u ruci, koji drži povijest čovječanstva i svemir koji poznaje naše male korake, koji će nam ako Bog da darovati sutrašnji dan koji još nije došao, ali primimo ga zahvalna srca iz Njegove ruke. Zahvalan čovjek vidi svijet i stvari onakvima kakvi jesu. Zahvalan čovjek je onaj koji neprestalno uči, zapaža, koji se zna čuditi. Zahvalni ljudi su oni koji su ponizna srca, hrabri, znaju se pomiriti, tražiti oproštenje, razumijeti, svijet gledati svjetlijim očima, sposobni su paliti svjetlo gdje je mrak, ispričati nešto pozitivno o nekome, nešto dobro o nekome. Kada ističemo mane drugoga, kada ogovaramo, mi smo zapravo uronjeni u smeće drugoga. Tada ne vidimo sebe, anesteziramo vlastitu savjest“, kazao je fra Ljubo ističući da je biti zahvalan prije svega dobro za nas. „Biti zahvalan je sastavni dio kršćanskog života. Osoba koja nije zahvalna, nije kršćanin. U Solunjanima stoji: „Zahvaljivanje je posao u koji kršćanin uvijek mora biti uključen. Radujte se uvijek, molite bez prestanka. U svemu zahvaljujte jer je to za vas volja Božja.“ U svemu, a ne samo u dobru. Mnogi roditelji koji su dobili bolesno dijete će nakon nekoliko godna reći da je to dijete blagoslov Božiji, dar kuće jer ih drži na zemlji, otkriva stvarnost koju ne bi znali da nisu primili taj križ. Po križu nas želi Bog odgajati, čistiti, otvarati oči#, kazao je fra Ljubo.

Privodeći kraju svoj duhovni nagovor, fra Ljubo je posebno skrenuo pažnju na strah koji nas paralizira u vjeri. „Sveta Tereza Avilska je govorila kako je molitva razgovor između dva prijatelja, a dva istinska prijatelja ne kriju ništa jedan od drugoga. Tako i mi u odnosu s Bogom u molitvi ne bi trebali ništa kriti. I ne možemo ništa sakriti, ali se krijemo. Đavao nas želi uvjeriti kako nismo dostojni Božjeg milosrđa, Božje ljubavi. Onda mi želimo od Boga sakriti ono što je u nama, što nije čisto, umjesto da dođemo Bogu onakvi kakvi jesmo. Da siđemo duboko, u svoju ranjenost, strahove, muku, prljavštinu, traume, krivice. Tek tako razgoljeni pred Bogom i On može k nama doći. Ne bojati se, jer strah paralizira. Paralizira našu psihu, zaustavlja naše povjerenje u drugoga. Strah razara ljudske odnose, spriječava nas gledati u našu nutrinu, spriječava nas krenuti cestom prema ljudskoj preobrazbi. Iznenađujuće je koliko nas sam Bog ohrabruje riječima „Ne bojte se.“ Strah ne dopušta zagrliti križ trpljenja koji nas u vjeri vodi do uskrsnuća, do zahvalnosti i radosti“, zaključio je fra Ljubo Kurtović evanđeoskim odlomkom o Isusovom ozdravljenju deset gubavaca.