Fra Josip Vlašić: Svetost se živi tako što ćeš se svaki dan u svakom trenutku usklađivati sa voljom Božjom

Detalji

Objavljeno: subota, 15. studenoga 2025.

Mjesečna dugovna obnova u župi Posušje održana je u srijedu 12. studenoga u našoj župi. Obnova je započela molitvom krunice u 17.30 sati, a onda se nastavila svetom misom koju je predmolio voditelj franjevačke kuće u Masnoj Luci fra Josip Vlašić u 18 sati. Fra Josip je predvodio i predavanje na temu „Stvoreni da budemo sretni. I sveti. Jesmo li?“ u 19 sati.

U svojoj homiliji osvrćući se na Evanđelje koje je govorilo o deset gubavaca koje je Isus izliječio, fra Josip ističe nekoliko ključnih koraka koje su gubavci napravili, a bili su put do izlječenja.„ Vidim tu tri pokreta koja su prethodila zdravlju. Prvo, došli su Isusu u susret. Drugo, zaustavili su se. Treće, zavapili su: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“. Tu je početak primanja obilja milosti. Ovdje možemo vidjeti lijepu dinamiku duhovnoga života. Želim biti primatelj milosti od Isusa ako želim doći do iskustava procesa ozdravljenja u smislu da idem od lošeg prema boljem. Kako se dogodi to da iz lošeg dođem u bolje, odnosno u dobro? Možemo vidjeti da je potrebno činiti ova tri koraka. Potrebno je zaustaviti se, približiti se Bogu da bi Ga poslušao, da bi Ga čuo, i da bi me On poučio. Ako želimo biti u milosti važno je nekoliko stvari. Treba mi Biblija, treba mi često biti u rukama, čitati je i dopustiti Bogu da me podučava, trebam se približiti i slušati što bi Bog govori. Treba žudjeti za Božjom riječi. Bog kaže da trebamo žudjeti za Njegovom riječju. Trebaš pamtiti Božju riječ, trebamo učiti moliti za riječ Božju. Riječ Božja je sposobna u nama otvoriti prostor bliskosti s Bogom. Onda se ne trebamo bojati“, zaključio je fra Josip u svojoj homiliji.

Predavanje na temu „Stvoreni da budemo sretni. I sveti. Jesmo li?“ fra Josip je temeljio na razmatranjima psihologije o sreći, te duhovnosti u kojima su svetost i sreća zapravo neodvojivi. „Željeti biti sretan je potpuno prirodno. Nitko ne želi biti nesretan. No, ako vidimo da smo stalno namrgođeni, da stalno nešto loše vidimo – to je znak da nismo dobro. Posve je normalno da želimo biti sretni i da tražimo načine kako biti istinski sretni. Kako naći sreću? Što se treba dogoditi u našem životu da bi mogli biti sretni? Filozofi daju mnoge teorije, a različiti filozofski pokreti daju različite odgovore na pitanje što je to sreća. Kršćanski filozof će reći da je sreća u promatranju Boga, u odnosu s Bogom. Psihologija će reći da je sretan čovjek koji je zadovoljio svoje potrebe. Pojednostavljeno: sretan čovjek je zadovoljan čovjek. Mogu li za sebe reći da sam sretan i zadovoljan? Ovdje je se potrebno vratiti sebi i dati nekakav odgovor. Sa svojim nezadovoljstvom treba nešto napraviti. Treba probuditi u sebi čežnju da želim biti sretan. Nije dobro ni zdravo živjeti sa sviješću nezadovoljan sam i ne želim ništa s tim učiniti. Koliko sam zadovoljan sobom, životom i s onim što imam u čaši?“, pitanja su koja je fra Josip istaknuo da si ih postavimo i potražimo u djelovanju na promjenu.

U nastavku svoga nagovora fra Josip je istaknuo da sreća nikada nije trajno stanje. „Svi imamo ponekad iskustava da nismo zadovoljni i to je normalno. Kada nismo zadovoljni znači da naše potrebe nisu zadovoljene. Jedan poznati američki psiholog kaže da postoje četiri osnovne psihološke potrebe i svi ih imamo. Prva je potreba za ljubavlju i pripadanjem. Druga potreba je sloboda. Treća potreba je potreba za moći, ali ne u smislu upravljanja, nego u smislu da želimo biti uvaženi i prepoznati da smo u nečemu kompetentni. Četvrta potreba je zanimljiva, a to je potreba za zabavom. Legitimna potreba. Svatko ima tu potrebu. Kada ta potreba koja se ne tiče moga posla nije zadovoljena, onda smo nezadovoljni. U ovom smislu dobro je znati se zaustaviti. Imam potrebu otići na godišnji, čitati knjigu koja mi nije za posao, imam potrebu da ne radim ništa. Ove potrebe zamislite kao četiri rezervoara koja stoje na ramenima. Što god činite ili ne činite vi ih punite ili praznite. O njima ovisi naše zadovoljstvo i naša sreća. Što je ovdje izazov, napast? Kada mislimo da su drugi dužni napuniti te naše rezervoare. Kada mislimo da su drugi dužni činiti mene zadovoljnim čovjekom. To nije njihova dužnost ni odgovornost. To je samo moja odgovornost. Tu moramo biti iskreni i preuzeti odgovornost za svoj život. Svoju odgovornost da svoju sreću neću dati drugima. Ja sam odgovoran za svoju sreću. To je pitanje našega mentalnog zdravlja, naše egzistencije i jako je važno“, kazao je fra Josip ističući razliku između sreće koja je dugotrajna i ugode koja je trenutna i koja je zamka koja je lažna sreća.

„Mi sreću želimo vidjeti u kršćanskom smislu koja je duboka stvarnost, to je radost. To je Kraljevstvo Božje u nama. Pravednost i mir, te je radost u Duhu svetom, kaže sveti Pavao. Jedno duboko stanje i raspoloženje koje ne može oduzeti ta nekakva potresenost. Tu je vrijeme da krenemo razmišljati o svetosti. Svetost je naš kršćanski način kako mi postajemo sretni ljudi. Način kako ja ispunjavam svoje potrebe, to je svetost. Put ili stil života koji ja mogu živjeti da bi bio sretan čovjek. Svetost je kao jedna paradigma, kao jedna uputa kako ću biti sretan. Sreću ću u životu ostvariti kroz svetost. Što je svetost. Prvo ćemo reći da je svetost osobina Boga: Ti si jedini svet. No, svetost je nešto što je cilj kršćanskog života. Bog to objavljuje kao jedan univerzalni poziv. Kaže u Levitskom zakonu: Sveti budite i ja sam svet. Svetost je nešto što pripada i nama, jer smo stvoreni na sliku Božju. Ako je Bog svet, a mi smo stvoreni na njegovu sliku, to je dakle nešto što se i nas tiče. I Isus kaže u Evanđelju po Mateju: Budite sveti kao što je svet vaš Otac na nebesima. Isus nam to nudi kao jedan izazov, kao put življenja. Nije to na način Božje svetosti. Mi nismo sveti na način kao Bog. Bog je čisti duh, savršeni duh, a mi smo raspadljivo tijelo. Bog je savršena dobrota, ali naša je dobrota je krhka i obilježena grijehom. Ali to je iskustvo pada i grešnosti i nedostatnosti, nisam sam sebi dovoljan. Svetost se ne postiže, svetost se živi tako što ćeš se svaki dan u svakom trenutku usklađivati sa voljom Božjom. Nekada ćeš biti uspješniji više, a nekada manje. Svoju sreću i svoje zadovoljstvo mi u svom životu želimo vidjeti i stvoriti u odnosu s Bogom. Moj odnos s Bogom u kojem ja vidim svoje samoostvarenje, način kako živim s drugim ljudima, kako se ostvarujem u svom čovještvu – to je moj put kako ja postajem sretan i zadovoljan čovjek. Sam Bog nam mora dati svjetlo, snagu i odvažnost kako bismo ispunili ono što On od nas samih traži. On će nam sigurno dati milost koja nam je potrebna, jer On želi da budemo sveti. Sami je ne možemo postići“, kazao je fra Josip.

Osvrćući se na pismo pape Franje „Radujte se i kličite“ koje govori o pozivu na svetost svih vjernika, fra Josip podsjeća da to pismo pak podsjeća da je naš put – put svetosti. „Na početku kaže da se svetost tiče sreće. Sreća je posljedica svetosti. Kad izabereš put svetosti, a to je povezanost s Bogom, onda si sretan. Sreću Bog daje, kaže papa Franjo, onima koji zagrle put svetosti“, istaknuo je fra Josip. Ističe i što papa piše što je neprijatelj svetosti. „Prva napast da narastemo u svetosti je da mislimo da je svetost nešto što se nas ne tiče. To nije za mene, to nije moj put, svetost je namijenjena za one koji idu svaki dan na misu, koji imaju dar jezika... Ne. To je zapreka. To je napast koja ti želi to oduzeti, tu sreću koju tražiš kroz svetost. Jedan dokument vatikanskog sabora kaže sljedeće: Opremljeni tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojeg položaja i staleža, svaki na svojem putu pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kao što je savršen sam Otac nebeski. Dakle Bog nam nudi poziv. Crkva kaže da je to zadaća svih nas. Posvećujem se kroz ono što je moj put, kroz obitelj, kroz ono što radimo. Druga napast je vjerovati da je svetost nešto moje. Ja ću nešto postići svojom pokorom, svojim naporima, pobožnošću. Bog daje sredstva za posvećivanja. Ništa sam nećeš. Naša svetost je krhka, opterećena slabom naravi. Krist je onaj koji posvećuje, Duh je onaj koji posvećuje. Gomila je sredstava: kroz Riječ Božju, svetišta,... U susretu takvih stvarnosti, mi primamo milost koja nas posvećuje. Treća napast svetosti je uvjerenje da se svetost događa u velikim stvarnostima i okolnostima. Nešto se veliko treba dogoditi da budemo sveti. Ne, u najobičnijim stvarnostima i stvarima našega života, mi živimo svetost. Četvrta zapreka je grozničava trka. Žurba, ne znam stati, ne dopuštam sebi da uđem u razgovor s Bogom. Nemam kad čuti Boga, Bog nema kad razgovarati s tobom. Ne samo u odnosu s Bogom, nego sa svima. Još jedna zapreka za svetost je voljenje samoće, kada se čovjek osami, odvajanje od ljudi, izolacija. To nije dobro. Posljednja napast je strah od svetosti. Strah se očituje u tome da se bojimo postaviti velike ciljeve, veći zadatak. Ne boj se postaviti sebi velike zadatke. Inače postajemo mlaki. Kada sebi postaviš veće i realne zadatke, onda to čini da ti rasteš“, zaključio je fra Josip.