Naš serafski otac Franjo gajio je već od početka svoga obraćenja vrlo veliku pobožnost i štovanje prema raspetome Kristu i sve do smrti nije prestao da ga svima riječju i djelom propovijeda. Godine 1224. dok se Franjo na brdu Alverni udubio u razmatranje, utisnuo mu je Krist Gospodin, na divan i čudesan način, u tijelo znakove svoje muke. Benedikt XI. dopustio je Franjevačkom redu da ovoga dana svake godine, 17. rujna, slavi spomen na ovaj glasoviti događaj, koji su posvjedočili vjerodostojni svjedoci. 

 

O ovom događaju sv. Bonaventura piše:

„Dvije godine prije nego što će predati svoj duh Bogu, Kristov je sluga Franjo započeo četrdesetdnevni post u čast sv. Mihovila arkanđela na osamljenom brdu zvanom Alverna. Bio je, više nego obično, ispunjen slašću božanskog promatranja i još vatrenijom željom užežen za nebeskim dobrima pa je počeo osjećati ulivene darove Božje.

 

Dok se tako žarkom serafskom željom uzdizao k Bogu moleći se na strani brda, ugleda jednog jutra, oko blagdana Uzvišenja svetog križa, lik jednog serafa, sa šest sjajnih, vatrenih krila kako silazi s nebeske visine. Silno je brzo doletio blizu mjesta gdje se nalazio čovjek Božji i ostao lebdeći u zraku; pokazalo se da je on ne samo krilat nego i raspet. Kad je to vidio, veoma se začudio i osjetio u srcu veselje pomiješano s boli: mili lik Kristov, koji mu se tako prijateljski ukazao, ispunjao ga je silnom radošću a prizor groznog raspinjanja potresao mu je dušu mjesto veselja bolnim suosjećanjem.

 

Kad je viđenja, nakon tajanstvenog i prisnog razgovora nestalo, duša mu se iznutra zapalila serafskim žarom, a tijelo mu izvana bilo označeno likom Raspetoga. Bilo je kao da mu je vatra razmekšala tijelo pa se onda u njega utisnuo neki žig. Odmah mu se naime stadoše na rukama i nogama znakovi čavala pojavljivati: glave su im se pokazale na dlanovima ruku i  s gornje strane nogu a njihovi šiljci s druge strane. Desni bok je prekrila crvena rana, kao da je bio kopljem proboden, i iz nje je često tekla sveta krv.

 

Franjo, novi čovjek, bio je tako odlikovan novim, divnim čudom i doživio jedinstvenu povlasticu, koja nije bila dana prijašnjim vjekovima: bio je ukrašen svetim ranama. Tada je sišao s brda noseći na sebi lik Raspetoga, naslikan ne na kamenim ili drvenim pločama rukom umjetnika, nego izrađen na tjelesnim udovima prstom živoga Boga“.