fra Ivan Šarčević:

Posušje, 27. listopada 2014.

 

Sad uživaj dušo moja!

Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?

Naslov teme može implicirati dvije teze. S jedne strane, neotklonjiv i neizbježan zahtjev za užitkom suvremenoga čovjeka. Čovjek kao da nema izbora, užitak mu je zapovjeđen, nametnut kao jedini izbor i moralna obligacija. S druge strane, naslov implicira da je posljedica užitka jedna vrsta patnje, jer nijedan užitak nije vječan ni potpun. Čovjek je u stalnoj čežnji za uživanjem. Kršćanstvo je, kako mu prigovaraju njegovi kritičari preveć vjera žalosnih i tužnih ljudi, ljudi koji su sumnjičavi prema životnim radostima i užicima, iako za sebe kaže da je vjera radosne vijesti, evanđelja. U našim crkvenim krugovima, prema staroj i uhodanoj duhovnosti, uživanje se smatra nečim negativnim, nečim što proizvodi nesreću a kod nekih je usko vezano uz samo zlo pa i đavolsko zavođenje.

 

Višeznačnost uživanja i užitak kao "cilj" djelovanja

U ovom razmišljanju nakana mi je rasvijetliti višeznačnost pojma užitka, ukazati na njegov karakter provizornosti, nestalnosti, nečega što prati ljudsko djelovanje, ali ne bezuvjetno, te ukazati na njegov mogući viši i transcendentni smisao. U polazištu je dakle riječ o pozitivnom vrednovanju užitka kao iskustva određene ili slućene punine života, određene potvrde djelovanja ili ljudskih relacija, kao otkriće temeljnog povjerenja u postojanje i potvrde smisla života. Naime, radi se o tome da užitak "izvučemo" iz jednostranog promatranja – svođenja na puki hedonizam, da ga ne promatramo jednodimenzionalno. Hedonizam kao načelo moralnoga djelovanja (1) i užitak kao njegov cilj nije svediv samo na zadovoljenje čovjekovih bioloških potreba, na osiguranje hrane, odjeće, kuće, uopće fizičke sigurnosti ili samo na samoodržanje. Postoje, o tome govori posebno kršćanska mistika (kao i psihologija u smislu ispunjenja potreba), duševni i duhovni užici i kada se živi u oskudnosti materijalnoga pa čak i u apsolutnoj neizvjesnosti fizičkoga opstanka i u trenucima smrti. Kršćanskim mučenicima se, još od Stjepana Prvomučenika, u smrti pripisuje osvijetljeno lice (Dj 6,15: "kao lice u anđela"), blaženo uživanje u gledanju otvorenih nebesa, Božjega svijeta i samoga Sina čovječjega (Dj 7,55-57) što – prevedeno u kršćanski mistični rječnik – označava duhovni užitak, najvišu duhovnu sreću. Nije dakle riječ da užitak donosi patnju i nesreću, nego ljubav koju prati patnja, mučenička smrt donosi određeni užitak. [Može li se govoriti o sreći Maksimilijana Kolbea kada je svoj život darovao u nacističkom logoru umjesto oca obitelji.] Proizlazi, dakle, da je užitak i ondje i ovdje samo nešto popratno širem djelovanju i postavljenom cilju.

 

Bez obzira na to što su kršćanstvo i kršćanska teologija, posebno neke asketske i duhovne struje isključivale i isključuju govor o užitku, užitak – shvaćen kao eudaimonizam, kao nastojanje za dobrim životom ili za postizanjem sreće kao sjedinjenje s najvišim dobrom, kao blaženstvo u Bogu, i to još ovdje na zemlji – dakle, užitak kao vrhunac ljudskoga iskustva neporeciva je sastavnica kršćanske moralnosti i kršćaninove prakse. Uostalom, ni Isusova blaženstva nisu samo obećanje onostranog, zagrobne nagrade srećom, nego potvrđuju da će još na ovoj zemlji i siromašni, i žalosni, i milosrdni, i čisti, i mirotvorci, i progonjeni zbog pravednosti, i progonjeni zbog evanđelja i Isusa, imati sreću, užitak sa svoga vladanja. Ovdje se određena – naravno netražena patnja i ugroženost razumijeva kao sreća, i ne samo usko duhovno uživanje i duhovna slast, nego blaženstvo cjelinom bića.

 

Očito je dakle da pojam užitka u najmanju ruku otkriva da postoje različiti užici, odnosno da užitak sam po sebi ne treba ni moralno ni teološki diskvalificirati. Čitava povijest filozofskoga mišljenja, od senzualista Aristipa iz Kirene (sreća je osjećanje zadovoljstva i naslade), preko Epikura s njegovim naukom o atarksiji (stanje slobode od straha i požuda, te uklanjanje neugode) i racionalistički usmjerenim eudaimonizmom, preko Platonova nauka o čovjeku i inherentnoj aspiraciji duše za najvišim dobrom, preko Plotina i Augustina da čovjek konačnu sreću postiže u blaženom gledanju Boga, u spokoju duše u Bogu, pa preko mistike (Meister Eckhart) i raznih duhovnih pravaca u kršćanstvu koji zagovaraju odricanje od svega vanjskoga, od vlastite volje, i težnja za duhovnim užitkom (nasladom) koji su ishod rađanja Boga u duši (unio mistica), pa čak i do Kantova poimanje moralnosti iznad sreće (kojega se nekada ishitreno naziva "grobarom sreće") kroz ostvarenje autonomije moralne slobode, nasuprot svim uvjetovanostima, pokazuje se da čovjeka trajno prati pitanje sreće, ugode i užitka (2) . 

 

Užitak i sreća, tjelesna i duhovna zadovoljstva u nekom su smislu prirodni zakon i nisu uvijek svedivi na puki hedonizam i bezočni utilitarizam (korisno je ono što čovjeka čini sretnim). Užitak nije samo puko zadovoljenje materijalnih potreba, nije samo u ostvarenju svojih planova (ako se ikada i mogu posve ostvariti) kao što ni moralno dobar život nije jedino u ispunjavanju dužnosti i odgovornosti bez ikakve primisli da bi takvo moralno ponašanje uvijek moralo biti praćeno užitkom. Uživanje (kao i uspjeh) nisu ni egzistencijalno ni teološki irelevantni. Naprotiv.

 

Užitak i moral, sreća i etika nisu istoznačni ali se ne isključuju. Slično tome užitak i djelovanje iz vjere, odnosno iskustvo užitka i religiozno iskustvo nisu istoznačni ali se ne isključuju. Naime, nije svaki užitak po sebi nereligiozan, neduhovan, kao što ni svako religiozno (mistično) iskustvo ne nosi sa sobom sreću i užitak, kako bi pojedini gorljivi duhovnici htjeli. Pojedini užici, i oni najsenzualniji pa i "grešni", praćeni su pitanjem beskonačne sreće. Slično i pojedina religiozna iskustva nisu uvijek praćena ni tjelesnim ni duhovnim užitkom, štoviše, nekada su krajnje i fizički i duhovno neugodna, puna patnje, osjećaja krivnje i nemoći, kajanja, napuštenosti i samoće, boli i plača. Ljudi mistici često fizički pate, svjedoče o boli duše ili dugim noćima duha, vremenima teških kriza. [Neki misle da je duhovnost i pobožnost samo nešto lijepo oko srca, duhovno uživanje, unutarnji ushit posebno kod ispovijedi…]

 

Odgovori na provizornost i kratkotrajnost užitka

Iz temeljne oznake čovjeka da je konačno, prolazno biće, proizlazi da je i užitak uvijek privremen, prolazan, nestalan. Provizornost (i kratkotrajnost) užitka kao i ljudske sreće uopće jedne ljude tjera na nezajažljivi hedonizam, na grozničavo traženje uvijek novih užitaka, pri čemu može doći do slijepe i egoistične brige za sebe, do gubitka slobode u smislu da čovjek bude vlasništvo svojih unutarnjih pohota ili izvanjskih ponuda. Nezajažljivi hedonizam ne odnosi se, međutim, samo na traženje materijalnih, tjelesnih užitaka, nego i duhovnih. Ni u naše vrijeme nije rijedak slučaj, štoviše vrlo su prisutna duhovna strujanja da se "tiranija tijela" (tiranija strasti) zamjenjuju "diktaturom duha" (3) , da se tjelesni užici zamjenjuju neutaživim duhovnim hedonizmom, duhovnim aktivizmom (nagomilavanjem molitava, pokorničkih vježbi, hodočašćā...).

 

S druge strane, provizornost užitka kod nekih drugih ljudi uzrokuje povlačenje pa i eskapizam (bijega) iz života, određenu vrstu neprijateljstva ne samo prema tjelesnim osjećajima nego svakoj vrsti prolaznog užitka. Dok su, dakle, jedni okrenuti stalnom nagomilavanju, maksimiranju užitaka, i onih duhovnih, drugi nastoje reducirati sve izvanjske pa i unutarnje podražaje, ući u stanje ataraksije (i a-patije kao bezbolnosti), pronaći mir u sebi i sa svijetom, ili – po Epikurovom nauku (ili prema nekim budističkom naučavanjima) – izmaći svim neugodama, dolazile one iz vanjskoga svijeta ili od unutarnjih prisila, strasti i požuda. [Ovdje leži razlog zašto se neki "dobri" ljudi sklanjaju iz javnosti, npr. neće u politiku, jer će im nanijeti muku; ili se neki isključuju iz komunikacija, iz obiteljskoga života, jer se ne žele suvišno opterećivati.]

 

Kršćanski skepticizam prema užitku, naročito među redovnicima, utjecao je na njegovo svođenje na tjelesnost i tjelesne požude (na konkupiscijenciju), na duhovnost koja je tražila ne samo odricanje od vlastite volje s obzirom na zavjet poslušnosti, nego i od svake strasti, od svake osobne želje. Redovništvo se razumijevalo kao stalež osoba koji su bez vlastite volje i bez vlastitih želja. Odricanja od užitaka i razna mrtvljenja (postovi i pokore) nerijetko su činila od redovnika i fizički slabe i duhom bezvoljne ljude. Takav redovnički ideal duhovnosti i kršćanstva uopće uzrokovao je i uzrokuje i danas licemjerni stav prema ljudskoj sreći, prema smijehu i zadovoljstvu, prema tjelesnim uživanjima i radostima, pripisujući ih nekada zavodljivosti samoga đavla. Kao da je čovjek osuđen na tugu u ovoj "dolini suza", a Bog da je zavidnik i orobljivač ljudske zemaljske sreće, namrgođeni policajac u zemaljskom zatvoru, koji je uvijek budno spreman da kazni svako čovjekovo veselje i uživanje koji nisu izravno vezani za njega, na samoponiženje i molitvu njemu. Isusovi protivnici, pogotovo farizeji, kako izvještavaju evanđelja prigovarali su mu gozbe i veselja s grešnicima. [Ljudi bez strasti ne prepoznaju ljepotu života, oni su mrtvi, hladni, onesposobljuju se za angažman, za ljubav. Ako se nekada odgajalo s načelom ušutkavanja želja, nisu je li danas postavljeno načelo želja, odnosno "uživanje" svojih individualnih prava.]

 

Većina suvremenih ljudi svoju zemaljsku sreću, svoje užitke ne vežu za vjeru u Boga. Pa ni za moralnost. Najbolje se to ogleda na području seksualnosti. S jedne strane, smatraju, tjelesna ljubav je nešto što nije moguće povezati s Bogom, nešto kao nužnost i kazna ("ispodpojasni teolozi"), pa se s druge strane posve otišlo od ikakve moralnosti i religioznosti, tjelesna se ljubav isključila iz cjeline ljubavi (dolazi do perverzija raznih vrsta). [Ljudi koji su u braku, od neke dobi – osobito ako su "duhovniji" – počinju isključivati užitak u hrani, u govoru tijela, susprežu se tjelesne nježnosti...]

 

Čini se da je povučena teško premostiva granica između ovostranosti i onostranosti, između zemaljskoga užitka i onoga punoga, vječnoga, eshatološkoga s Bogom licem u lice. Dijelom je to uvjetovano i kršćanskim propovijedanjem (kao i propovijedanjem duhovnika drugih monoteističkih religija) u kojem se proročki glas protiv teških i nezasluženih nepravdi imunizira ili lažno skriva ogrtačem nebeske nagrade i božanske utjehe. A dijelom i zbog toga što vjera u Boga, vjera u Isusa Krista ne smanjuje nego povećava upitnost užitka, što s pravom dovodi u pitanje ono što sebi većina današnjih ljudi postavlja kao sreću života i užitak kao njezin vrhunac. Jer mnogi unesrećeni i siromašni ne mogu se utješiti lijepim i slatkastim riječima "duhovne utjehe".

 

Medijsko posredovanje sreće i otpor realnosti

U ovom kontekstu je svakako nezaobilazno osvrnuti se na ulogu suvremenih medija u stvaranju modela uživanja i užitka. Suvremeni mediji u najvećoj mjeri imperativno kreiraju javno mišljenje i modele ponašanja. Zapravo, njihova najveća moć počiva u stvaranju nove zbilje, nove realnosti, najčešće virtualne, koja dakle ne postoji u stvarnosti, koja je njezin simulakrum. Pritom uzurpiraju nekoliko za ljude važnih pitanja, kao što su primjerice vanjski izgled, društvena uspješnost, seksualnost, komunikacija, ljubav, bliski odnosi, pa i anonimnost. 

 

Mediji serviraju lakoću ostvarenja ljudske sreće, užitak na dohvat, a iza njih ustvari najčešće stoji profit i utilitarizam. Mediji u konačnici posreduju iluziju da je čovjek gospodar samoga sebe i da mu se realnost podčinjava prema njegovim željama. Nije samo riječ o posjedovanju predmeta užitka, nego i veće zbilje kao što su ljudski odnosi. Mediji, naime, insceniraju mogućnost mnogih komunikacija, iluziju da svakoga trenutka možemo upravljati odnosima, priključiti se i isključiti se kad to god hoćemo; biti sveprisutni i nestati u nedostupnost. Komunikacije bez odnosa, bez živoga susreta, stvara privid važnosti i sreće. To su često užici osjećaja vladanja sobom i dominacije nad drugima. Posrijedi je često i teror javnosti (biti viđen!), teror estradizacije i estetizacije što rađa unutarnjom neravnotežom (pa i nesrećama) i sve većim traženjima i prisilama da se bude viđen, potvrđen. Ali i ideju da se može utjecati na stvarnost, društvenu pogotovo. Nekarakterni ili anonimni i strašljivi ljudi na društvenim mrežama uživaju da oblikuju javnost, da kreiraju javno mišljenje, da ga iskrivljuju i destruiraju, da difamiraju i denunciraju svoje bližnje. [Koliko je samo nepotpisanih ljudi s "užitkom" proizvelo zla i nesreće po društvenim mrežama, što je jedna vrsta sveopće inkvizicije i internetskog udbašenja.]

 

U konkretnom životu, međutim, većina ljudi živi posve izvan medijalne realnosti i medijalnih modela; muče se i raduju, pate i vesele se u svojim redovnim pa i najviše prosječnim životima, nastoje voljeti i biti voljeni, zaraditi za sebe i uzdržavati svoje bližnje. Oni nisu samo "ometani hedonisti" (S. Freud) nego susreću realnost, svoje bližnje i društvo, svijet u cjelini ne samo kao "carstvo beskrajnih mogućnosti" ostvarenja svojih užitaka, nego kao zbilju koja pruža otpor, čak se protivi i najboljim željama i najvišem dobru (4). Realnost se ne prigiba, ona je nerijetko i opresivna. [Povrh svega ljudi, ni oni najbliži, nisu nam na raspolaganju, opiru se našim zahtjevima i željama.] Uz to čovjek prepoznaje i svoja ograničenja, iracionalnost vlastitoga htijenja i želja. Zaključuje da individualne želje ne mogu biti univerzalni principi djelovanja (5).  Iz toga razloga neki se odlučuju za stoičko ponašanje, povlače se pred neprijateljskom realnošću na sigurno, nedodirljivo, neranjivo mjesto. Njihov hedonizam, može se kazati, je uzmicanje od svake vanjske (a i unutarnje) neugode, moralne dileme, konflikata; slični su onima iz Isusovih jao koji su poput zaraslih grobova, neprimjetni – ljudi po njima gaze, a oni uživaju u svojoj truleži i nezamijećenosti.

 

No, mnoge suvremenike ne pokreće tek puki egoizam kako u povećavanju svojih užitaka tako ni u uzmicanju i sprečavanju neugoda u svoj osigurani mali svijet. Stari hedonizam, smatra Lauster, zamijenjen je danas načelom samoodređenja (autodeterminizmom, samoostvarenjem). O tome govori i humanistički psiholog Abraham Maslow unutar koncepcije potreba. Dok su stari bili usmjeravani prema Najvišem Dobru, sada se ljudi usmjeravaju prema svojim težnjama (6) i svojoj autoaktualizaciji. Ne možemo međutim ne registrirati i mnoge kojima dobar, sretan život nije u ostvarenju svojih planova sreće nego u ispunjavanju dužnosti, vrlina, moralnosti (7); koji prihvaćaju stvarnost i žele je mijenjati na bolje; kojima je cilj djelovanja biti od koristi drugima, učiniti druge, osobito svoje bližnje sretnima: koji imaju veći užitak kada u očima čovjeka kojem su pomogli otkriju radost veću nego recimo u uživanju erotske ljubavi (razlikovanje agape od erosa!). Stoga je dio patnje i muke suvremenoga čovjeka, osobito onih koji odgajaju, roditelja i odgojitelja, kako mlade "vratiti" u realnost života iz virtualnog svijeta medija i pripomoći im da sumjeruju u zdravom konfliktu svoje potrebe i želje s realnošću, te kako da postanu odgovorniji za bližnje i zajednicu, svoje društvo i svijet.

 

Kozmička nenavezanost i bogaćenje u Bogu

Govor o užitku, sreći u uživanju, povezan je s čovjekom prirođenom težnjom za samoodržanjem, za sigurnošću pri čemu se posjedovanje, ne samo ono materijalno, nego i kao osobno planiranje, autonomno određivanje svoga života najvažniji izraz te sigurnosti. Vjera je s druge strane milosno stanje i odluka apsolutne nenavezanosti na ikakvo posjedovanje, ni na ono duhovno; ona je radikalno izručenje Bogu, na sigurnost u Bogu, štoviše gubitak i darivanje života za bližnje i prijatelje. Isus govori o nužnosti vladanja učenika poput ptica nebeskih i ljiljana (Mt 6,25-34), na napuštanje farizejske ohole sigurnosti u pravovjerju i vjerskoj praksi. Prema Lukinom evanđelju (Lk 12,13-21) Isus traži da se čovjek kloni i čuva svake pohlepe, jer "koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje". Na mnogo mjesta govori o tome tko čuva život, da će ga izgubiti. 

 

Uočljivo je da Isus nije protiv materijalnih dobra, bogatstva, posjedovanja i uživanja u posjedovanju kao takvom. On se protivi pohlepi, nezajažljivosti, zgrtanju blaga bez "bogaćenja u Bogu", protivi se – prema prispodobi o bogatom čovjeku koji je planirao proširiti svoje žitnice i osigurati zalihe za mnoge godine – onom, dakle, projektu života koji za jedini cilj ima materijalnu sigurnost i tjelesni užitak, pri čemu nema spomena ikoga drugoga (curvatio in seipsum), ikakve brige i odgovornosti za bližnje, a pogotovo ne za siromašne. Vjera ne dokida užitak, nego naglašava da su sreća i uživanje više od planiranja darovani trenuci, te da se zauzetost samo za vlastitu sreću i vlastiti užitak (amor sui) kao cilj života donosi trajnu propast i nesreću. I bez vjere, već su Epikur i drugi mislioci tvrdili da "koncentracija na vlastito postizanje zadovoljstva je upravo prepreka zbiljskoj sreći" (8). Užitak je nemoguće namjestiti, onda je to izopačenje svrhovitosti ljudskoga djelovanja. Dobro djelovanje može i ne mora bezuvjetno biti praćeno uživanjem. Uživanje je pratnja ljudskoga djelovanja koje si postavlja cilj daleko veći od dosizanja pukog užitka.

 

I na još nešto Isus upozorava. Kada opisuje svoj naraštaja navodi kako ljudi znaju odrediti kakvo će vrijeme biti prema oblacima sa zapada ili vjetru (južnjaku), ali ne znaju i neće prosuditi duhovne znakove vremena, ne zauzimaju stav, slično kao zaraslim grobovima. Govori skupljenom mnoštvu da su licemjerni, da se čitav život postavljaju dvolično. "Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?" (Lk 12,57). Koliko se samo ljudi izmiče da ne bi izgubili prijatelje ili kakav privilegij da ne zauzmu stav, da ne kažu što je pravo, a koko bi spriječili neugodnost u koju ih jasan, iskren i pošten osobni stav može odvesti. Koliko je ljudi kompromisera i oportunista, poslušnika iz ugode. A kada se tako čini, kada se čovjek ne određuje za ono što je pravo, uvijek se staje na stranu zla i zloga, lošijega.

 

Čežnja za nedosegnutim

I suvremeni čovjek, kao i čovjek svih vremena, ima svoju patnju, patnju uslijed temeljne prolaznosti (smrti) i svoju duboku čežnju za neokrnjenom i trajnom srećom još ovdje na zemlji. Užitak kao pratnja sreći i dobrom životu nije nam na raspolaganju; on je popratna pojava moralnoga djelovanja kojemu nije cilj uživanje nego neko dobro; užitak se ne može programirati, iznuditi; nenadan je, najčešće kratkotrajan, propadljiv, u konačnici nije nužno potvrda dobroga i savršenoga života. No, užitak ima u sebi anticipaciju sreće posljednje zbilje. Čežnja za srećom i njezinim najmaterijalnijim pratiteljem – užitkom, znak je čovjekove konačnosti, njegove nemoći da se za trajno fiksira u postojeću situaciju, njegove transcendentne upućenosti prema uvijek višem i boljem, konačno znak čežnje za Bogom. Uvodimo ovdje termin čežnje i povezujemo ga s potrebom i željom čije ispunjenje nosi mogući trenutni užitak (9). Čežnju bismo u negativnom smislu mogli označiti kao stanje u kojem je čovjek pregorio u svojim potrebama i željama, a nije ostao ogorčen, zlopamtilo i nesretnik.

 

Dok se potrebe, barem neke, mogu zadovoljiti, dok se želje, barem neke, mogu ispuniti, čežnja je ono iskustvo, čak ljudsko stanje (condition humaine) koje prati i zadovoljene i nezadovoljene potrebe, ispunjene i neispunjene želje, dogođeni ili nedogođeni užitak. Čežnja je neispunjiva na zemlji, ona je znak čovjekove projektiranosti nekamo drugdje i nekome drugom, i posve drugom, transcendentnom. Ni vjera u Boga tu čežnju ne može ostvariti niti zatomiti, nego je drži otvorenom s mogućnošću čak da je poveća i do religiozne patologije, do oboljenja. Naime, kao što ljudi polomljenih čežnji (neispunjenih potreba i neostvarenih želja) padaju u frustracije, bezutješna stanja i depresije do očaja (kod nekih i mržnje), vjera u Boga, odnosno čežnja za mističnim iskustvom i sjedinjenjem s Bogom može čovjeka paralizirati za stvarni život i učiniti ga preaktivnim u duhovnim nastojanjima do duševnih i duhovnih bolesti, do religioznog oboljenja.

 

U užitku, i u onom najduhovnijem i najtjelesnijem, u onom najsvetijem i najgrešnijem moguće je da se iznenada otvori beskrajni horizont jednog drugog svijeta, nedosegnute punine. Može se dogoditi obraćenje, ali i još nezajažljivija potreba za nagomilavanjem sličnih užitaka, zaustavljanje na trenutku sreće i zatvaranju u dosegnuto. Koliko je samo ljudi ostalo na jednom iskustvu sreće, na jednom za njih vrhunskom užitku (i onom erotičnom, i onom umjetničkom i onom religioznoga iskustva), drže ga za apsolutnim i svjedoče o njemu kao nenadmašnom. Vjera, odnosno sve što pripada prostoru duha, ne poznaje, međutim, "duhovnih starosjedilaca" (V. Bajsić).