Od davnina su ljudi opsjednuti pitanjem sudbine, odnosno sreće ili nesreće te mogućnošću da unaprijed otkriju slijed budućih događaja. Tom vjerovanju u postojanje sreće i nesreće, čak i danas u XXI. stoljeću ne mogu odoljeti ni ljudi snažnoga duha, znanstvenici i genijalci na bilo kojem području. Svi smo postali lovci za srećom. Postoje tradicionalna vjerovanja koja se prenose stoljećima, a koja nas upućuju u tajne putove sreće. Prema katoličkom učenju bit praznovjerja je prenošenje Božjih osobina na stvorenje to je obožavanje stvorenja i grijeh protiv kreposti poštovanja Boga.

 

U praznovjerju dolazi do izražaja duboka čovjekova potreba za sigurnošću, a većina se praznovjernih radnji i shvaćanja može razumjeti kao pokušaj čovjeka da se obrani od prijetećih opasnosti, straha i smrti.

 

Oslobođenje i rasterećenje od vlastitog ega bolni je put svakoga čovjeka koji prolazi pustinjom vlastitih zabluda. Ne možemo se obraniti od činjenice da smo poklonici idolatrije, robovi svojih maštanja, iluzija, snova i želja, a idolopoklonstvo je kako zapisa Martin Buber: "Kada se jedno lice obraća s punim pouzdanjem licu koje nije lice". Umjesto Bogu radije se klanjamo idolu, čiji je izvor poznat jer je naša rukotvorina. Pred idolom se čovjek ne upušta u rizik mogućnosti da mu bude upućen poziv koji će ga pozvati da iziđe iz svojih sigurnosti. Među idolopoklonstvo svakako ubrajamo opsjednutost srećom.

 

Kome sreća postane idol, tome Bog prestaje biti Bog. Idol, piše papa Franjo, nije ništa drugo nego izgovor da same sebe stavimo u središte stvarnosti, klanjajući se djelu svojih ruku. Onaj koji se ne želi pouzdati u Boga mora slušati glasove mnogih idola koji mu viču: "Pouzdaj se u mene!" (Lumen fidei) 

 

No, što učiniti kada svi čarobni štapići zakažu? Na ovom mjestu pouzdanje je sveta riječ koja nam nudi rješenje. Sreća je stav koji nazivamo pouzdanjem - dubokim pouzdanjem - praćen umirujućim osjećajem uspješnog svladavanja svega što život donese dobroga ili lošega. taj stav pouzdanja omogućuje čovjeku živjeti u sadašnjem trenutku u kojemu nema uzrujavanja zbog prošlosti niti zabrinutosti zbog budućnosti. Taj osjećaj pouzdanja je ugodan, okrepljujući, postojan  riječi su Albert Schweitzera, nobelovac, liječnik i humanist.

 

Htjeli priznati ili ne danas na sve strane niču raznorazni proroci i gurui samopomoći čiju mudrost kupujemo na raznorazne načine, ne obazirući se na riječi svetoga Pavla da je naša vjera jako krhka, glinene posude koje se lako mogu razbiti. Mnogi, koji nam dolaze, nude brza i laka rješenja za sve probleme našega života. Svoje ideje i vlastita načela potpisuju Isusovim imenom, dekoriraju se njegovima znakovima ali im nedostaje njegova milosrđa i dobrote. Za kršćanina je otkupitelj jedino Isus Krist. O takvim „objavama“, kojih je danas sve više, sv. Pavao piše: „Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“ (Gal 1,8).

 

Ljudi o sreći razmišljaju već tisućama godina i čini nam se da je već sve rečeno, kao što zapisa Alfred North Whitehead, britansko - američki filozof, fizičar i matematičar, jedan od najzanemarivanijih mislilaca dvadesetog stoljeća "Sve važno već je rečeno." No, unatoč ovakvoj spoznaji uvijek očekujemo da ima nešto neizrečeno, neobjavljeno, tako bitno i važno, a pokriva nejasne i neželjene sfere našega života. Stoga se uvijek i iznova mučimo s pitanjem: Što doista čini čovjeka sretnim? 
 

Stari Grci imaju lijepu priču o Heraklu koji se u 18. godini života našao na raskrižju te morao odlučiti hoće li svoju silnu snagu upotrijebiti na dobro ili zlo. Dok je jednom razmišljao o svojoj budućnosti, približe mu se dvije žene koje su mu nudile svaka svoj put. Prava se zvala Sreća ili - kako su je njezini neprijatelji nazivali - Zloća. Ona je Heraklu nudila put na kojem neće biti neugodnosti, neprilika ili napora. Što mu se bude prohtjelo imat će, uživat će bez muke i rada. Ničega se neće morati odreći što bi mu donijelo dobitak.

Druga žena, kojoj je ime bilo Krepost, nudila mu je da bude vještak u svemu dobrom i plemenitom. Ponudila mu je rad i muku. Rekla mu je da mora poštovati bogove, ako želi da mu budu milostivi; hoće li da ga prijatelji ljube, mora im biti od koristi; teži li za tim da ga država poštuje, mora joj činiti usluge; želi li da mu se cijela Grčka divi, mora postati njezin dobrotvor; želi li u ratu pobjeđivati, mora svladati ratnu vještinu: kani li žeti, mora sijati; želi li vladati svojim tijelom, mora ga radom i znojem čeličiti.

Onaj prvi put upozorila je Krepost Herakla, vodi k tome da si isključen iz društva bogova a ljudi te preziru. Put kreposti vodi u društvo bogova, ljudi poštuju one koji idu tim putem, domovina se njima diči.

Heraklo odluči krenuti putem Kreposti.
 

Ova nam priča pokazuje kako su već stari Grci osjetili da svome životu moraju dati vrijednost, smisao i određenje.

Svatko sreću doživljava na svoj način. Čovjeka ne može promijeniti nekakav moral, niti askeza, niti tehnika, nego neposredni susret s osobom. Jednako rečeno čovjek ne može dosegnuti sreću nego samo kroz susret kako s Bogom , tako i s čovjekom, jer “Svaki istinski život jest susret", a susret milost (Buber).

 

Sveto Pismo Staroga zavjeta sreću veže uz prijateljstvo, vjernost i služenje Bogu. Nema sreće ondje gdje nema Boga. S Bogom ti se sprijatelji i pomiri i vraćena će ti opet biti sreća (Job 22,21).

O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka tvoja bi sreća bila, a pravda tvoja kao morski valovi! (Izaija 48,18) 

 

Slikovito rečeno, naš se život sastoji u stalnom usponu na ’brdo’ susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi. "Izraelovi sinovi, ne udarajte na Jahvu, Boga svojih otaca, jer nećete imati sreće!" (2Ljet 13,12). Ostati s Bogom znači biti sretan, okrenuti Bogu leđa znači zatvoriti vrata sreći.

 

Knjiga Otkrivenja sv. Ivana Apostola na jednom mjestu donosi: ''Ovo govori Amen, svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (Otkrivenje 3, 14-22).
Upravo u ovim riječima se nalazi proročanstvo onoga što će postati kamen spoticanja. Ukoliko pažljivo analiziramo tekst odgovor se sam nameće: Govoriš: Bogat sam, obogatih se ništa mi ne treba, a ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.
Modernizacija i užurbani tempo života, koji se sam po sebi nameće kao krpelj, tjera nas na kontraproduktivnu misao u kojoj je klica svih grijeha oholost. Vjera je dar, dar od Boga, upravo zato sam Bog mora ući u naše srce i ražariti vjeru koja je ugrožena mlakošću i površnošću. Naše molitve i pobožnosti često su rutina, stvar navike, obavljamo ih površno, mehanički. Molimo samo usnama. Naša je vjera u Boga bez ljubavi i zanosa, bez poleta i predanja za Božju stvar. Sve činimo nekako izvanjski. U našemu odnosu prema Bogu nedostaje osobna otvorenost srca i zanos Duha. Krist nas nije dodirnuo. Mi kršćani ne želimo se posve predati Bogu, nego pravimo kompromise tamo gdje ih ne bi trebalo biti (a ne može se sjediti na dvije stolice, služiti dvojici gospodara ili se s Bogom nekako pogađati ...). Bojimo se posve otvoriti vrata svojega srca i života Isusu Kristu, i osloniti se na snagu njegove milosti i ljubavi. 

 

Za razliku od Staroga zavjeta, Evanđelja za sreću najčešće koriste riječ radost (Lk 6. 22; 15, 6; 15, 9) kao i apostol Pavao (1 Sol 5; 16-17; Fil 4, 4). Može li se biti radostan u svijetu u kojemu živimo i na način na koji živimo. Nisu li tuga i žalost nešto prirođenije čovjeku od radosti.

 

Ako svijet promatrate sa stajališta amorfnosti, bezobličnosti i nakaznosti, on postaje zastrašujuće mjesto življenja, u konačnici mjesto očajanja.

"Prošao sam kroz grozne stvari u svom životu, a neke od njih su se i dogodile," rekao je Mark Twain ukazujući na činjenicu da uvećavamo i stvaramo probleme razmišljajući o njima na negativan način. Koliko se puta dogodilo da smo se danima brinuli oko nečega što se nikada nije dogodilo? Ili da problem i nije bio tako velik kao što smo zamišljali? Koncentriramo li se što više na sadašnjost, možemo smanjiti brige koji stvaraju negativne osjećaje kao što je strah i tjeskoba. Tuga je bolest srca koja se čini tako jasnom i prepoznatljivom, ali poput magle sprečava vidjeti pravu  stvarnost. Nije razvidno da je tuga plod našega grijeha i nešto neovisno od nas. Dozvolimo da nam u razjašnjenju ove enigme pomogne riječ Božja. Knjiga Sirahova upozorava: „Ne prepuštaj se žalosti ... Prevari svoje brige i utješi srce svoje, otjeraj od sebe žalost: jer je žalost pogubila mnoge, od nje nema koristi nikomu. Zavist i srdžba skraćuju dane, i briga donosi starost prije vremena.“ (Sirah 30, 21-25). 

 

Samo ako se privežemo za Ljubav možemo se osloboditi omče stvarne tuge. Ona se hrani osjećajima kao što su neizbježna razočaranost, spoznaja ograničenosti i ugroženosti života, osjećaj potpune ostavljenosti, izoliranosti i odsutnosti sa strane nekoga. Tuga završava u posjedu osjećaja koji u potpunosti gase čovjekovu nadu. „Jednom se jedan hasid tužio rabi Lubinu da ga uznemiravaju zle požude i da ga to gura u veliku žalost. Rabi mu odgovori. Čuvaj se nadasve tuge, ona je najgora i najškodljivija od grijeha.  Ono što zli duh ima u promisli kada budi čovjekove apetite, nije u tome da padne u grijeh, nego da padne u tugu po grijehu“. I mladić iz Evanđelja odlazi žalostan jer imaše veliki imetak (usp. Matej 19, 16-22). Tuga je posljedica, plod čovjekova straha da ljubi i da ga slijedi kao zaljubljenik koji je konačno pronašao što je tražio i što mu bijaše potrebno. 

 

Evanđelje puni radošću čovjeka grešnika, zato što je nevjerojatna ponuda ljubavi koja oslobađa navezanosti koje osvajaju čovjekovo srce. Odgovor na tugu nije ništa drugo nego stvarnost i radost. Naša radost ne nastaje zbog posjedovanja stvari, već zbog susreta s jednom osobom: Isusom, koji je među nama i s njim nikada nismo sami, pa ni u teškim trenucima kada se nalazimo pred problemima i preprekama koje izgledaju nepremostive. Prava radost jest odraz nutrine. Radost je moje nutarnje stanje kada se borim da nešto napravim, kada ne dopuštam da iznevjerim svoje ideale. Nemojmo kukati uvijek za nečim nedostižnim ili prošlim, darovan nam je sadašnji trenutak kojega radosno trebamo prihvatiti i živjeti, jer samo čovjek koji je radostan živi život dostojan čovjeka i vjernika. Stoga prestani tretirati radost samo kao osjećaj koji je posljedica vanjskih okolnosti, već tretiraj radost kao stav prema životu i kao urođenu vrlinu, uzrok tvojih životnih okolnosti. Da ovo postala i stvarnost našega života potrebno je ispravno shvaćati okolnosti i ljude koji nas okružuju. Ispravno shvaćanje vrlo jer važno za sreću jer situacije u kojima to ne uspijevamo izvorom su krivnje u našem životu. Neki ljudi gotovo neprestano prigovaraju zbog vremena, posla, supružnika, susjeda i niz drugih stvari. U biti tomu smo svi pomalo skloni, stoga su nam riječi kojima dijalogiziramo ili pak monologiziramo uvijek negativno intonirane. A riječi su proizvod naših misli, stoga potrebno pronaći što više pozitivnih tema o kojima možemo razmišljati i pretočiti ih u riječi. jer "Riječi su ponor rubom kojeg hoda onaj koji govori Čovjek treba govoriti tako kao da govori u nebo" (Buber). 

 

Trebamo biti svjesni da se ponekad dogode stvari koje su izvan naše kontrole, a umjesto da gubimo energiju na negativne emocije, bolje je prihvatiti da stvari nisu onakve kako smo ih planirali ili željeli. Potrebno je staviti u praksu kopernikansku objavu, shvatiti da u centru nismo mi nego da je to drugi. Da je drugi izvor našega života, naše sreće i našega zadovoljstva. Učinimo nešto dobro za druge jer ćemo samo tako omogućiti sebi odmak od vlastitih problema i njihovo sagledavanje na drugačiji način. U opasnosti smo da poput farizeja znamo reći i objasniti što trebaju promijeniti drugi umišljajući da smo zaštićeni od svih zala koja dolaze izvana, zaboravljajući da svi imamo slabosti. Samo usmjeravanje pozornosti na ono pozitivno i dobro u nama sprečava nas da očajavamo. Zahvalnost u nama može pobuditi osjećaj sreće. Moda je upravo to ono čudesno na što je ciljao mudri engleski mistik Meister Eckhart kad je u davnome četrnaestom stoljeću napisao riječi koje i danas odzvanjaju istinom: "Ako je 'Hvala' jedina molitva koju ćeš izreći u čitavom životu, dovoljna je." Jedna od najvećih prepreka ulasku u sadašnji trenutak jest prisutnost mržnje. Opraštanje je i omiljena tema svetoga Franje - Učini me Gospodine sredstvom svoga mira!. (Ako želiš biti sretan jedan dan - osvećuj se, ako želiš biti sretan cijeli život - praštaj!) Zahvaljivanje, opraštanje i suosjećanje tako postaju  putovi čovjekove sreće!  Na ovom stupnju dotičemo područje čovjekovih emocija, jer gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. 

Da li je sreća povezana sa osjećajem zadovoljstva? Usidreni na području emocija govorimo o sreća kao trajnom, pozitivnom emocionalnom stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Prolazno iskustvo zadovoljstva ovisi o okolnostima, o određenom mjestu ili trenutku. Po prirodi je nestalno, a osjećaj kojeg pobuđuje ubrzo postaje neutralan ili čak neugodan. Isto tako, ako se ponavlja, može postati dosadno ili čak dovesti do gađenja: uživanje u izvrsnom obroku izvor je istinskog zadovoljstva, ali čim se zasitimo, postajemo ravnodušni i bit će nam zlo ako nastavimo jesti. Ako ga često koristimo, zadovoljstvo se potroši, poput svijeće koja se ugasi. Ono je gotovo uvijek povezano s aktivnošću i ako se ponavlja, sasvim prirodno dovodi do dosade. Za razliku od zadovoljstva, na istinski razvoj mogu utjecati i okolnosti, ali razvoj ne ovisi o njima. Ne mijenja se u suprotno, nego traje i razvija se s iskustvom. Za razliku od uvriježenoga mišljenja da su sreća i zadovoljstvo gotovo sinonimi ne postoji izravna veza između zadovoljstva i sreće. Zadovoljstvo nije neprijatelj sreće. Sve ovisi o tome što je izvor našega zadovoljstva, ako je pak to pohlepa ili bolesna ambicija zadovoljstvo postaje zapreka sreći  jer sprječava unutarnju slobodu  uzrokuje prividno oduševljenje i ovisnost. 

 

Na uglu jedne ulice stajao je prosjak i prosio za kruh. Ulicom je naišao konjanik, dojahao do njega i udario ga bičem po licu. Gledajući jahača dok se je udaljavao, prosjak se ispravi i povika:“Budi sretan!”Neki seljak stajao je u blizini i vidio sve što se dogodilo. Ipak…prosjakove zadnje riječi su ga u potpunosti zbunile. Nije izdržao, a da ne upita prosjaka:“Zar si zaista toliko ponizan i skroman?!”“Ne”, odgovorio je prosjak. “Ali, da je jahač bio sretan čovjek, nikada ne bi došao da me udari bičem po licu!”

 

Kao ljudi imamo potrebu zadovoljiti svoje želje, misleći da su to normalne stvari jer čine dio naših svakodnevnih potreba. Vjerujemo da ih lako možemo kontrolirati. Pohlepa je bolest ljudskoga srca koju nije teško identificirati. Teško je sakriti pretjerani nagon za posjedovanjem nekoga ili nečega. Ona je suprotnost ljubavi. Ono što povezuje različite vrste ovisnosti jest osjećaj da dovoljno nikad nije dovoljno… ili bar ne zadugo. Ključna riječ za sve ovisnosti jest “više”. Od svih ovisnosti od kojih ljudi mogu patiti, pohlepa je u samom vrhu po svojim obilježjima drskosti, manipulativnosti i odvratnoj neosjetljivosti za potrebe i osjećaje drugih. Velikom privrženošću stvarima ili sposobnostima pomno prikrivaju (i od sebe i od drugih) jadan nedostatak svoje osobnosti navlačeći prigodnu masku. Radix omnium malorum avaritia - Korijen svakog zla je pohlepa - govorio je sveti Pavao (1.Tim 6, 10), a  sveti Toma piše da se pohlepa izravno suprotstavlja Bogu, nastoji ga zbaciti s prijestolja, da bi ga zamijenili idoli od srebra i zlata. Starozavjetni proroci prijetili su onima koji su na lukav i nepošten način od drugoga izvlačili tuđe dobro – „Jao onome koji gomila ono što nije njegovo!“ -  grmio je prorok Habakuk ( 2,6). 

 

Mnogi društveni analitičari u dijagnozi današnjeg društva vide pohlepu kao najveće zlo koje ugrožava budućnost čovječanstva. Plodovi pohlepe su bolesne ambicije, škrtost, neumjerenost, nesposobnost da dijelimo, podčinjavanje drugih našim nagonima i željama. Pohlepan um nikada nije miran. Pohlepa je temelj većine naših navezanosti i negativnih emocija. Pohlepa je bit životnog stava kojemu je osnovni pojam 'ja' i 'moje'. Pohlepni su ljudi poput jame bez dna. Što više imaju, to više žele, a ipak nisu nikada zadovoljni, jer onaj tko grabi sebi nikada neće uhvatiti sreću.

 

Živimo u kulturi koja priznaje samo uspješne stoga je uspjeh postao opsesija mnogih i ne rijetko se u potpunosti poistovjećuje sa srećom. Sretan je onaj koji je uspješan. Uspjeh nije ključ sreće. Sreća je ključ uspjeha. Svima onima koji su opijeni čovjekovim uspjesima da Boga izbacuju u potpunosti iz svoga svijeta, apostol Pavao poručuje: Mnogi žive kao neprijatelji Kristova križa. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko (FIlipljanima 3, 18-19).

 

Da bismo dosegnuli sreću nije potrebno biti ni vidovnjak, ni čarobnjak ni mistik, moramo biti samo ljudi a vjerujem da taj preduvjet ispunjavamo. Ne dopusti da žaljenje zbog prošlosti uništi nade u budućnost jer sreća je uvijek bila i jest tamo gdje je netko tko umije voljeti i tko živi za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi (Herman Hesse). 

 

Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom sa torbom na ramenu, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz torbe i zamahao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato iskri.

- Što to radite? - upitaše dječaci goreći od znatiželje.

- Sijem sreću! - odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje. Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku. 

- Uzalud je to što činite - osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti. 

- Zašto? - upitaše začuđeno dječaci. Nasmiješivši se, starac im odgovori:

- Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće.

 

Doista, čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje. Moramo biti svjesni da je prava tajna sreće u tome, da mnogo zahtijevamo od sebe, a vrlo malo od drugih, jer ma kako bili nesretni, svatko je barem načas bio nečija sreća.