Križaj se, ali se križaj pravilno. Nije ti to prikraćena, površna kretnja kao da ne znaš što znači. Ne, pravilan je to znak, polako napravljen, velik, od čela do prsiju, od jednog ramena do drugoga. Osjećaš li kako te svega obuzima? Saberi se, sav, sve svoje misli i sva svoja čuvstva u tu kretnju. Misli kako ide od čela do prsiju, od ramena do ramena. Onda je osjećaš: svega te obuhvaća, tijelo i dušu; ujedinjuje te, blagosivlja te, posvećuje te.

 

Zašto? Jer je znak svemira, znak otkupljenja. Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakoga čovjeka, svega, do posljednje niti njegova bića.

 

Radi toga se križamo prije molitve da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volju uroni u Boga. Križamo se poslije molitve da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti da nas jača. U nesreći da nas čuva. Kod blagoslova da u svoju dušu primimo svu puninu Božjega života, da taj u njoj sve oplodi i posveti.

 

Misli na to uvijek kada se križaš. To je najsvetiji znak što ga imamo. Čini ga pravilno, polagano, nadugo i naširoko, promišljeno. Tada će obuzeti sve tvoje biće, vanjštinu i nutrinu, tvoje misli i tvoju volju, osjećaje i ćud, svu tvoju djelatnost. I po njemu će se sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu trojedinoga Boga.