Svako doba u danu ima svoj poseban prizvuk. Ali tri nam se posebno jasno javljaju: jutro, večer i među njima podne. I sva su tri posvećena.

 

Jutro

Izgled jutarnjeg doba snažniji je i svjetliji od svih ostalih doba u danu. Početak je to. Svakoga se jutra obnavlja tajna rođenja. Život se naš pomlađen probudi iza sna te jasno i sigurno osjećamo: „Ja živim! Ja jesam!“ I taj se osjećaj pretvara u molitvu. Naše se biće obraća k onomu od koga je sve proisteklo: „Bože, ti si me stvorio; zahvaljujem ti za sve što imam i jesam.“ 

I novi je život svjestan svoje snage, osjeća kako ga sili na posao. Tako započinje dan i svoje poslove. A i to se pretvara u molitvu: „Gospode, u tvoje ime i po tvojoj moći započinjem ovaj dan. Neka bude tvoj!“

 

To je sveto jutarnje doba. Iz sve dubine svojega bića zahvaljuje stvor svojemu Bogu. Ide na nov rad, posvećuje se dnevnom poslu, a sve u njegovu imenu i njegovoj moći.

 

Vidiš li koliko je toga ovisno o prvome satu u danu? Taj je sat početak dana. A može se i bez početka početi, onako bez misli i bez volje baciti se na posao. Nego to onda nije „dan“, već komad vremena, ali bez ikakva smisla i izgleda. A jedan dan je jedno djelo, a to zahtijeva određenu volju. Jedan dan je sav tvoj život. Tvoj je život onakav kakav je i tvoj dan.

 

Volju i smjer i pogled na Boga, sve to daje jutro.

 

 

Večer

I ona ima svoju tajnu: tajnu smrti. Dan se svršava, čovjek se sprema mirno zaspati. Jutro je bilo puno moći i obnovljena života, a navečer je život umoran i traži počinka. A kroz nju odzvanja tajna smrti. Često na to ne mislimo jer je naša nutrina puna utjecaja današnjega života ili je naša nutrina puna utjecaja današnjega života ili je sva napeta od želje i nacrta za sutrašnji dan. Katkada naslutimo tu tajnu smrti kao daleku slutnju. Ali ima i večeri kada tako živo osjetimo kako se život naginje onoj velikoj tami, „kada nitko ne može raditi“.

 

A sve ovisi o tome razumijemo li tajnu smrti. Smrt ne znači samo da je završio jedan život. Umrijeti je zadnja zadaća ovoga života, njegovo zadnje djelo koje sve odlučuje. Da se bilo što dogodi u životu, bilo pojedinca, bilo naroda, još time nije zauvijek svršeno ni riješeno. Još je uvijek ovisno o tomu što čovjek ili narod na to učini. Prema tome kako se sada postavi, iz onoga što se već dogodilo, dođe nešto novoga, i to ili dobro ili zlo. Uzmimo da se kakva velika patnja svali na neki narod. S tim nije sve svršilo. Narod može zdvajati, a može se i osokoliti i iznova početi. Tek se tada ispuni ono što se dugo događalo. Tako je i najdublji smisao smrti ovo: ona je zadnja riječ što je izrekne čovjek o svojemu proteklom životu; ona mu daje zadnji izgled koji mu konačno ostaje i vrijedi. Tako se radi o velikomu ili – ili: ili će čovjek još jedanput uzeti u ruke sav svoj život pa se pokajati za sve što je pogriješio i potrošio, a za sve dobro što je učinio ponizno zahvaliti i proslaviti Gospoda te njemu sve bez pridražaja vratiti – ili će čovjek klonuti duhom te se nečasno i nemoćno prepustiti bilo kojemu svršetku. Tada to uopće nije svršetak. Tada život samo prestaje, bez ikakva izgleda i oblika.

 

Velika je stvar „znati umrijeti“: znati sav svoj protekli život izručiti Bogu s jednim jedinim „da“.

 

Pazi: svake se večeri treba vježbati u tomu velikom umijeću da se naučimo svojemu životu dati pravi završetak koji će sve proteklo okruniti završnim djelom te mu dati vječni izgled.

 

Večernje je doba doba dovršenja. Čini nam se da smo pred Bogom, znajući da ćemo jednom stajati pred njim licem u lice, na zadnji obračun. Navečer osjećamo što je sve u onoj riječi: „Dovršeno je.“ Dobro ili slabo, izgubljeno i profućkano. Stojimo pred njim „kojemu sve živi“, prošlo kao i buduće, i koji jedini može pokajanome vratiti izgubljeno. I pred njim dajemo proteklome danu konačan izgled. Što tu nije bilo pravo, očisti pokajanje  i čovjek se obrati; što je bilo dobra, bez ikakve taštine zahvali. A sve što je bilo nestalno, siromašno i mutno, posvemašnje pouzdanje utopi u svemoguću Božju ljubav.

 

Podne

Jutrom život počinje. Onda se uzdiže, isprva brzo i veselo, a kada zaredaju zapreke, penje se polaganije. Konačno dostigne srednju visinu i za kratki čas počine. Naskoro počinje padati. Sve upornije pada dok konačno iza zadnjega kratkog pokreta ne utone u noćnu tišinu.

 

Između početka i počinka, u žarištu dana, odahne se kratak i čudnovatan čas: podne. Odatle život ne gleda u budućnost jer ga ništa ne sili naprijed. Padanje još nije započelo pa još ne gleda natrag u prošlost. Počiva, ali nije umoran, još je sva moć u njemu. Stoji baš u sadašnjosti. Pogled mu ide u širinu – ne, ne ide ni u prostor ni u vrijeme: ide u vječnost.

 

Kako je dubok čas podneva! U gradu ga i ne naslutiš jer sve buči te nema tišine ni sabranosti. Ali zađi u žitna polja ili od ljeta ožganu pustaru, kada je sunce u zenitu, a ravnice sve užarene – kako ti je onda sve to duboko! Stojiš, i vrijeme kao da ne postoji. Kao da te gleda vječnost. U svako doba govori vječnost, ali u podne je najbliža. Tu kao da vrijeme čeka i samo se otvara. Podne je čista sadašnjost, punina dana.

 

Punina dana. Blizina vječnosti…Čekati i biti otvoren…Izdaleka odzvanja zvono anđeoskog pozdrava. U tiho podne izgovara spsonosnu riječ: „Anđeo Gospodnji navijestio Mariji i ona je začela po Duhu Svetomu“, a Marija odgovori: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.“

 

Jednom je bilo u podnevno doba dana čovječanstva „punina vremena“. Bijaše ljudsko biće, u kojemu je prebivala ta punina, i čekaše: Marija. Nije se žurila, nije gledala ni naprijed ni natrag. Punina je vremena bila u njoj, čista sadašnjost, i otvorena je vječnost čekala. A vječnost se sagnula, došao je poslanik, i u njezinoj prečistoj utrobi Vječna Riječ je tijelom postala.

 

Zvona navještaju tu tajnu u svaki naš dan. Uvijek iznova u podne kršćanskoga dana oživi otajstvo vjekovnoga podneva. Tijekom svih vremena odzvanja punina vremena.

 

Sav naš život mora biti blizu vječnosti. U nama mora uvijek vladati tišina koja je otvorena vječnosti i prisluškuje. Ali život je budan i nadvikuje ju. Zato moramo barem u podnevno posvećeno doba zastati, sve što nam smeta odagnati i u miru prisluškivati tajnu kako je: „Vječna Riječ, kada je sve počivalo u dubokoj tišini, zašla s kraljevskoga prijestolja“, jedanput u vanjskomu povijesnom događanju, ali uvijek iznova u svakoj duši.

 

I kako se može u tomu mirnom trenutku imati isto saznanje s onim izvana što stoji u sličnu miru! Kako se može s vanjskim svijetom tako duboko zajedništvo imati, pozdraviti, blagosloviti.