Molitveni izlet na Hvar

Detalji

Objavljeno: subota, 26. rujna 2015.

U listopadu 2005. godine u župi Posušje osnovana je Molitvena zajednica Čisto srce stvori mi, Bože! Njezina je zadaća bila i ostala – čistiti našu prostranu novu crkvu. U samom početku čistila je i staru župnu crkvu, koja je jedno vrijeme bila korištena svaki dan. Nova crkva je u to vrijeme bila jedno veliko gradilište, bez ijednog uređenoga dijela i prostora. 

Temeljna svrha Zajednice jest, dakle, čišćenjem crkava, ali i drugim duhovnim programima i sadržajima, doći do što čistijega srca; odatle i njezino ime. Zajednica evo već deset godina živi i radi besprijekorno na radost svih župljana. Broj zainteresiranih za ovu vrstu služenja svojoj župnoj zajednici ni nakon deset godina nije opao, što nas posebno veseli. Zajednica, koja broji 45 članova, isključivo žena, podijeljena je u četiri skupine. Svakoga petka u mjesecu na redu je jedna skupina, što najčešće znači da su jednom mjesečno po rasporedu na „čišćenju srca“. Po potrebi čiste kad god zatreba, pa i neke druge crkvene prostore.

Nekako u isto vrijeme osnovana je i Zajednica odraslih čitača. Njihova zadaća je čitanjem Božje riječi na Misama u 10,00 i 11,30 sati, a i na drugim Misama kada se za to ukaže potreba, biti glas Božji, na radost i izgradnju zajednice vjernika i na posvećenje samoga čitača. Hvala Bogu postupno smo „otkrivali“ one koje je Bog pozvao na ovu uzvišenu službu, pa ih danas imamo u Zajednici osamnaest. Dvoje od odraslih čitača su i čistači crkve, što nismo nikada tražili, ali njihova ljubav je jača bila od naših prijedloga.

Za obadvije ove skupne naših vjernika svake se godine organizira jednodnevni ili dvodnevni Molitveni izlet, kako smo ga mi nazvali. Prvih godina išlo se na jednodnevni izlet. No s vremenom se pokazalo da je najbolje ići jedne subote i nedjelje u rujnu, i to kada su prošli redovni godišnji odmori i kada je nastava u školama već započela; tada ih ja, naime, najlakše okupiti. Najkraće rečeno, s ovim molitvenim izletima želi se zajedništvo svih članova učvrstiti, duhovno se i kulturno obogatiti, upoznati ljepote naše Domovine, odmorit se i… stalno biti otvoreni za darove Duha, jer samo se tako može rasti u čistoći srca.

Ove desete, dakle jubilarne godine u gore navedeno vrijeme naše odredište za Molitveni izleti bio je otok Hvar. Već smo do sada velik dio naše domovini obišli, od Vukovara do Velebita, od Plitvičkih jezera do Dubrovnika, od Marije Bistrice do Ludbrega itd., ali na otocima nismo bili, i sigurno bismo ostali siromašniji da smo ih zanemarili. Osim toga, ovogodišnji Molitveni izlet je jubilarni, deseti po redu, kako rekoh. Trebalo je, tako smo razmišljali, napraviti iskorak prema otocima, jer ne znamo što će sljedeća godina donijeti. I nismo se pokajali, iako je organizacija i samo putovanje na bilo koji naš otok osjetno zahtjevnije nego druge odrednice na kopnu.
Program je bio bogat i zahtjevan. Nije jednostavno otići na jedan otok, imati sve potrebne uvjete, vidjeti i doživjeti što više, naći vremena za molitvu, a pogotovo za nedjeljnu Sv. misu, i opet se živ i zdrav doma vratiti. Dovoljno je spomenuti da smo pet puta mijenjali prijevozna sredstva kroz ova dva dana, što će se vidjeti iz teksta koji slijedi.

Već od 8,00 sati, 19. rujna, bio je smještaj prijavljenih u autobus na župnom parkiralištu, a pošli smo u 8,30. Po običaju smo uzeli autobus našega poduzeća „POSUŠJE-BUS“, a izvrstan vozač je bio Dalibor Topić. Na putovanje nas je krenulo 38. Od mogućih 60 osoba prijavilo se njih 37, a 38. osoba je, po običaju, njihov voditelj fra Milan.

Vozili smo se prko Imotskoga, Zagvozda, Dugopolja u Split do Trajektne luke… Tu smo napustili autobus, preuzeli karte za trajekt i ukrcali se u pravcu Staroga Grada na Hvaru. Trajekt je pošao u 11,00 sati… Vožnja je trajala 2 sata… U Stari Grad stižemo u 13,00 sati. Čeka nas autobus nekoga mjesnog poduzeća i turistički vodič. Naš posrednik u Starom Gradu bio je časni i jedini dominikanac u mjesnom Dominikanskom samostanu o. Mario Roko Marinov. Bez njega, a i sličnih njemu, meni bi bilo teško kvalitetno organizirati molitvene izlete. Jer, Božji ljudi ne otvore samo vrata svojih ureda, samostana i prebivališta, nego i vrata svoga srca. I na ovomu mjestu izričem im zahvalu, jer to doista zaslužuju.

Turistički vodič nam je gospođa Doroteja, profesionalka, majka troje djece, koja, kako se čini, „sve“ zna o otoku Hvaru i njegovim znamenitostima. Bila nam je ne samo prvoga dana na usluzi, nego i sljedećega dana u gradu Hvaru. I njoj zahvaljujemo.

Osim Dominikanskog samostana u Starom Gradu posjetili smo Hektorovića palaču, jednu od najljepših kasno-gotičkih kuća. Njezina izgradnja započela je 1463. godine. Zatim smo posjetili Tvrdalj Petra Hektorovića, utvrđeni ljetnikovac književnika Petra Hektorovića (1487.-1572.), autora prvoga realističnoga epa hrvatske renesanse: „Ribanje i ribarsko prigovaranje“.  Stari Grad (Faros) je najstariji grad na otoku i jedan od najstarijih u Europi; osnovali su ga grčki kolonizatori 384. ili 385. godine prije Krista i imao je status slobodne države. Nekada je u Starom Gradu bilo sjedište i Hvarske biskupije. Tu je i dosta poznata Crkva sv. Stjepana iz 17. i 18. stoljeća. Ovdje možemo samo usputno napisati da na otoku Hvaru postoje tragovi civilizacije i života stari oko 6500 godina.

Od drugih mjesta i znamenitosti koje smo posjetili prvoga dana spominjemo još gradić Jelsu i u njemu Crkvu sv. Ivana, koja je sagrađena u 15. stoljeću. Zatim je posebno atraktivan gradić Vrboska, nazvan Mala Venecija, zbog svojih brojnih malih mostova preko morskoga zaljeva koji se uvlači duboko u kopno otoka. U ovom gradu nalazi se Crkva sv. Marije od Milosrđa, sagrađena 1575., a nazvana je Crkva tvrđava, koja je jedna od najčuvenijih znamenitosti na otoku Hvaru. Nalazi se na brežuljku u samomu središtu Vrboske.

Prvoga dana bili smo, drugim riječima rečeno, u središnjem dijelu otoka Hvara koji je bogat vinogradima, maslinicima, nasadima lavande te burnom vegetacijom grmlja i borovih šuma. Upravo na tom prekrasnom prostoru odvija se procesija Velikoga četvrtka i Velikog petka poznata kao Procesija „Za Križen“, koja neprekidno živi već pet stoljeća, točnije od 1510. godine, i koja je postala dio svjetske nematerijalne kulturne baštine. Procesija se naziva „Za Križen“ zbog toga što je posve „laička“, tj. ne vodi je župnik ili svećenik nego križ, stoga je, uz Raspetoga, križonoša najčasnija osoba u procesiji. Biti križonošta – stvar je zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža. Da bi se došlo na red treba koji put čekati i više od dvadeset godina. Zbog toga ne čudi kada čak i djeca u ovim mjestima (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska) ne pitaju kada je Uskrs, nego: „Kad se gre za križen?“

Navečer istoga dana oko 19,00 sati stižemo u grad Hvar, najpoznatije kulturno i turističko odredište otoka Hvara, sjedište Hvarsko-Bračko-Viške biskupije, s mnogim poznatim kulturnim spomenicima, sadržajima i znamenitostima. Kako je i dogovoreno, telefonski, najprije smo na bogatoj večeri u drvnom Franjevačkom samostanu Gospe od Milosti u Hvaru, koju je za sve nas pripremio sa svojim suradnicima jedinstveni fratar i predstojnik samostana fra Joakim Jaki Gregov, o kojemu želim svakako još nekoliko riječi napisati. Večeravamo u samostanu koji se počeo graditi u 15. stoljeću kao utočište za mornare, a kao samostanska ustanova osnovan je 1461. godine. Večeravamo, kako rekoh, u povijesnoj fratarskoj blagovaonici, gdje su prisutni svi stoljetni tragovi fratarske kulture i uljudbe. Unutar samostana nalazi se muzej s izloženim slikama, starim kovanicama, crkvenim knjigama i raznim drugim predmetima. Samostan je, kako je to običaj, povezan s prekrasnom crkvom Gospe od Milosti, s neprocjenjivim kulturnim blagom. (Svaki sudionik našega Molitvenog izleta dobio je od fra Joakima Gregova knjigu: J. Kovačić, Franjevački samostan i crkva u Hvaru, Zagreb 2009.)

Nakon obilne večere, svi su članovi Molitvenog izleta smješteni u obližnji hotel DALMACIJA, osim fra Milana i Ivana Bešlića, koji su prenoćili u samostanu. Umorniji su, po običaju, otišli ranije leći, dok su drugi, svatko na svoj način, do dugo u noć „razgledali“ znamenitosti grada Hvara… Dogovoreno je da se nađemo opet u samostanu na doručku u 8,30 sati. Tako je i bilo, i započe drugi dan našega Molitvenog izleta.

Fra Joakim nas na doručku ne prestaje iznenađivati raznovrsnim jelima, od izvrsnoga otočkog pršuta, do sira, raznih otočkih „delicija“ i, da sve ne nabrajamo… Svi naši pokušaji da ga uvjerimo kako je hrane doista previše, nisu pomogli. Evo samo malo od njegovoga načina govora: „Hajde, izvolite. Na stolu je jedan pršut i jedan nož, dva sira i dva noža, sto jaja i tri tave… Hajdete! Kratko se pomolite i dobar vam tek!“

Na Misi smo u 10,00 sati u obližnjoj Katedrali sv. Stjepana. Katedrala je sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća. Sadašnji izgled dobila je u 16. i 17. stoljeću. Na Misi je relativno malo svijeta, iako je početak školske godine. Lijepo pjevaju, a u obredu sudjeluje jedna bratovština s mnogo članova. Svi su obučeni kao fratri, s malom razlikom u kapuču. Misno slavlje predvodi don Mili Plenković, župnik. Pozdravlja „hodočasnike“ (tako smo se predstavili) iz Posušja na čelu s fra Milanom Lončarem. Riječi mu teku dosta ugodno i ne može se sakriti da je pravi Božji čovjek. Čujemo da povremeno organizira razna hodočašća i putovanja, pa i u Međugorje. Odmah smo se nekako prepoznali. U zahvalnoj riječi na kraju Mise fra Milan (koji je poželio da barem jedan dan bude Mili) ih je sve pozvao na hodočašće u Posušje, što su svi s aplauzom prihvatili. Obradovali smo se kada smo saznali da je mjesni biskup msgr. Slobodan Štambuk za vrijeme Mise bio u ispovjedaonici, a za vrijeme pričesti pomogao pričešćivati. Međutim, ni Biskup nas nije previdio. Nakon Mise ostao je s nama, poveo nas u biskupijske prostorije, pokazao nam mnoge vrijedne dokumente, sadržaje, umjetnine, dijelio darove, obilato nas častio ne samo riječima, nego neke i krunicama, a jednog izabranika (nije teško pogoditi kojega) i otočkom rakijom. Susret s Biskupom i Župnikom nismo dogovarali, ali smo ove darove prihvatili svim srcem. I njima zahvaljujemo do Neba. Bog ih blagoslovio!

Nakon Mise s našom vodičicom Dorotejom nastavljamo razgledati grad Hvar. Vremena nemamo mnogo jer je ručak, opet u samostanu, zakazan u 13,00 sati. Gospođa Doroteja nam priča o Hvarskoj tvrđavi iz 16. stoljeća, o Arsenalu, koji je sagrađen u 13. stoljeću. Iznad Arsenala sagrađeno je 1612. godine kazalište, jedno od najstarijih u Europi i najstarije javno kazalište na svijetu. Idemo do Samostana benediktinki, koje jedine na svijetu prave tzv. pašku čipku od agave. Vrijeme brzo prolazi, vraćamo se u Franjevački samostan i usput se upoznajemo s raznim znamenitostima.

Ručak u samostanu opet na način brata Joakima: izmišljena juha, razni prilozi, pečeni odojak, pečeno janje, slatko i gorko, razna vina, sokovi i – kava sa slatkišima, ako sam dobro poredao. Nakon ručka dogovaramo se opet sresti u 17,00 sati, i opet u Samostanu. Mlađi iz naše skupine su otišli opet u grad, neki na gore spomenuti tvrđavu, ostali – tko bi znao, a fra Milan ostaje s fra Joakijom, kako bi ga privolio da nam osim jela pokaže nešto od onoga što je sve uradio, ne samo u samostanu, nego i na mnogim drugim mjestima, i da se malo predstavi. Pristao je, ali s mukom.

Fra Joakim Jaki Gregov je jedinstvena pojava u Franjevačkomu redu. Rodio se 1952. godine u Pašmanu u obitelji kovača Augustina Gregova, tako da je od najranije mladosti udarao po željezu oblikujući neke jednostavne forme, i po svoj prilici, to ga je odvelo u svijet kiparstva. Izrastao je u svestranoga umjetnika, akademski obrazovanoga. Radi skulpture u kamenu, bronci i drvu, slike na platnu, papiru i staklu, također radi reljefe i vitraje…, piše pjesme, prozu i kratke spomeničke natpise. Brojne su iza njega samostalne i skupne izložbe, a radovi su mu razasuti po cijelom svijetu. Mnogi su i njegovi radovi u gradu Hvaru. Za njega će napisati Slovenka Ana Podhostnik u povodu njegove izložbe skulptura u Ljubljani (2003.) da je fra Jaki najbolji svećenik među kiparima i najbolji kipar među svećenicima.

Bijaše nama hodočasnicima doista zanimljivo što sve može izrasti u Franjevačkom perivoju. Da nije bilo vjere u obitelji, nikada ne bi postao fratar i svećenik, sam kaže. U obitelji su bila njih četvorica braće. Stariji brat mu je postao franjevac (fra Stipe, već pokojni). Sestara nije imao pa su pobožni roditelji usvojili „u ono vrijeme“ jednu curicu da brojni dečki imaju i jednu „seku“. I to je jedinstveno u njegovoj obitelji.

Vrijeme je brzo prolazilo. Pozdravljamo se i spremamo. Već smo u 19,00 sati svi u katamaranu (morsko vozilo samo za putnike, dok je trajekt za putnike i vozila). Mnogi od nas se prvi put vozimo katamaranom (i ja osobno). U Splitu smo već u 20,15 sati. Čeka nas na „naš“ autobus. I opet vožnja, već peta po redu. Nakon što smo po štošta prokomentirali i rekapitulirali, kako bismo doživljeno i viđeno što bolje upamtili, opuštamo se i započinjemo moliti Slavnu Gospinu krunicu. Peto otajstvo smo upravo završili kada smo došli svojoj Gospi Posuškoj. Jasno, da smo Bogu zahvalni, našoj Gospi, i svima onima koji su nam bili pri ruci.

Kako je staro pravilo, da svatko prima u svoju nutrinu ono što vidi, čuje, okusi na sebi svojstven način, tako sam i ja ovaj Molitveni izlet na Hvar doživio na svoj način i samo dio svega onoga što sam doživio – stavio na papir. Bilo bi dobro kada bi i svi drugi počeli pisati. Pa i objavljivati. Bilo bi dobro… Amen!

Fra Milan Lončar