Poštovani čitatelji našega portala. Donosimo Vam predavanje don Mladen Parlova koje je održano na prvoj ovogodišnjoj Tribini. Svima želimo ugodno i plodonosno čitanje.

Uvod

 

Čitajući različitu nabožnu literaturu i slušajući vjerske TV i radio emisije lako je uočiti pogrješno shvaćanje kršćanskog duhovnog života. Ponekad ga se izjednačuje s religioznim životom. No, religioznost je po sebi samo jedna komponenta duhovnog života. Štoviše može se biti veoma religiozan, a da se ne bude duhovan. Također, događa se poistovjećenje duhovnog života s nutarnjim životom, što također ne mora biti istinito. Naime, netko može imati bogat nutarnji život, u smislu umjetničkih ili pjesničkih doživljaja (ljubav prema poeziji, glazbi, slikarstvu i sl.), a da ne bude istodobno i duhovan. Također je kod nekih vjerskih zajednica, osobito karizmatskih, primjetna određena redukcija duhovnog života na bogat osjećajni život, u smislu da proživljavaju bogat duhovni život ako se dobro osjećaju. No, ni to ne odgovara istini. Kršćanski je duhovni život život po Duhu Svetom, život u Duhu Svetom, sudjelovanje u životu koji je vlastit samome Gospodinu Bogu koji se objavljuje kao zajedništvo života i ljubavi. Taj nam je život darovan po posvetnoj milosti te ulivenim krepostima. U nadnaravnom nutarnjem organizmu središnje mjesto pripada teologalnim ulivenim krepostima koje postaju temelj kršćanskog duhovnog života. U čovjeku postoji otvorenost, mogućnost primiti ono što Bog želi darovati, a Bog u konačnici dariva samoga sebe. Čovjek je sposoban spoznati i ljubiti Boga; sposoban je odgovoriti Bogu koji mu se približava i koji mu se daruje. No kako bi odgovorio na ispravan način, tj. kako to Bog očekuje Bog mu svojom milošću mora priteći u pomoć. To se nadasve događa u sakramentu krštenju, po kojemu nas Duh Sveti preporađa na nadnaravni život, suobličuje nas Isusu Kristu te nas čini djecom Božjom. Duh Sveti, u sakramentu krštenja, ulijeva u nas tri teologalne kreposti po kojima nas povezuje s Bogom. Tako je, zahvatom Duha, ili bolje reći ulivenom krepošću vjere naš je razum obasjan i uzdignut u nadnaravnu sferu kako bi mogao spoznati Boga kako se on objavljuje; naša je volja, ukoliko se kao želja proteže ostvarenju obećanoga, okrijepljena krepošću ufanja tako da u Bogu naslućuje najveću i konačnu nagradu; također naša volja, ukoliko je kao ljubav usmjerena dobru, usavršena ulivenom krepošću ljubavi, u Bogu nalazi najveće i jedino istinsko Dobro koje želi ljubiti te mu pripadati.

 

 

Uloga kreposti vjere u kršćankom životu

 

Za Sveto pismo vjera je izvor i središte svega religioznog života. Abraham, „otac svih koji vjeruju“ (Rim 4, 11), uzor je vjernika poslušna Božjim zahtjevima. Starozavjetno poimanje vjere usko je povezano s Božjim pozivom čovjeku,  a taj je poziv u konačnici poziv na sudioništvo u onome što je vlastito Bogu. Tek će novozavjetna objava do kraja otkriti o kakvom je pozivu riječ te kako je taj poziv moguće ostvariti. U Isusu Kristu do kraja je objavljen Božji naum spasenja, Božja ljubav i savez koji su ponuđeni čovjeku. Budući da je Isus Krist „Početnik i Dovršitelj vjere“ (Heb 12, 2), novozavjetna vjera će biti neraskidivo povezana s osobom Isusa Krista. Vjerovati u Boga te vjerovati u Isusa Krista postat će jedno te isto (usp. Iv 12, 44). Vjera će za prvu kršćansku zajednicu postati odgovor na Božju milosrdnu ljubav iskazanu u slanju Sina i izlijevanju Duha. Tijekom svoje dvadesetostoljetne povijesti Crkva će se hrvati i othrvati brojnim pokušajima da se vjeru drugačije shvati, izrazi i doživi. Naravno da u će u tom hrvanju, ovisno koji je vid vjere bio ugrožen, i sama prenaglasiti jedan ili drugi vid, gubeći iz vida cjeloviti govor o kreposti vjere. Tako će, primjerice, Prvi vatikanski koncil, pred zahtjevima pretjeranog racionalizma, prenaglasiti intelektualni vid vjere. Vjera će se definirati kao pristanak razuma uz od Boga objavljene istine. Drugi vatikanski koncil, osobito Katekizam Katoličke Crkve, nastojat će predstaviti cjeloviti govor o vjeri kao nadnaravnoj kreposti, od Boga darovanoj, slobodno prihvaćenoj i življenoj, kao temeljnoj kreposti cjelokupne kršćanske egzistencije. Katekizam katoličke Crkve uči kako je „vjera Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće  i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duše i svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini“ (KKC 153). Kršćanska vjera svoj temelj ima u Isusu Kristu, ne samo ukoliko je Isus Krist objekt vjere, nego ukoliko se vjera rađa iz susreta s Isusom Kristom. Bogu koji u Kristu prilazi te se dariva čovjeku valja odgovoriti „poslušnom vjerom“, tj. potpunim predanjem i prihvaćanjem Božjeg spasenjskog djelovanja. 

 

Novozavjetna je vjera povezana s Isusom Kristom, kako ga naviještaju evanđelja, dakle s Kristom zemaljskim, povijesnim, a istodobno i uskrslim. U enciklici Lumen fidei, u poglavlju Punina kršćanske vjere, papa Franjo veli kako je kršćanska vjera usredotočena na Isusa Krista, ona je ispovijedanje da je Isus Gospodin i da ga je Bog uskrisio od mrtvih. Vjerovati u Isusa Krista, nastavlja papa Franjo, ne znači „samo gledati Isusa, već gledati stvari s Isusove toče gledišta, onako kako ih on vidi, njegovim očima; ona je neko dioništvo u njegovu načinu gledanja“ (LF 18).
 

Premda crkvena Tradicija naglašava besplatnost dara vjere, ipak ne propušta istaknuti kako je vjera i ljudski čin. Ona je ljudski odgovor na Božje sebedarje. Taj će nauk Katekizam Katoličke Crkve izraziti sljedećim riječima: „Vjera je prije svega čovjekovo osobno prijanjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Kao osobno prijanjanje Bogu i pristanak uz istinu koju je on objavio, kršćanska se vjera razlikuje od vjere u neku ljudsku osobu. Dobro je i pravedno povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono što on kaže. Naprotiv, bilo bi isprazno i varljivo vjeru pokloniti nekom stvorenju“ (KKC 150). Vjera je dakle darovana i primljenja, zadana i življenja, božanska i ljudska, Božje djelo u čovjeku i ljudski odgovor Bogu. Zanima nas koja je dakle uloga te „vrhunaravne kreposti“ koja nam je darovana milosnim djelovanjem Duha Svetoga.

 

Život u vjeri postaje trajna poslušnost prema Ocu nebeskom, predanje samoga sebe njegovoj istini i ljubavi, u sjedinjenju s Kristom Raspetim i Uskrslim. Takva poslušnost Ocu nebeskom čini kršćane uistinu slobodnima; slobodnima od zavođenja sa strane posjedovanja, „imati“, te opsesivnog traženja ljudskih jamstava i sigurnosti. U poslušnosti vjere živi onaj tko u vlastitim dubinama sluša Boga koji ga zove. Uistinu vjeruje onaj tko se ne zaustavlja na očevidnom, nego prihvaća paradoksalnost nevidljive Ljubavi te se otvara novosti njezina dolaska. Vjerovati stoga ne znači izbjegavati sablazan ili bježati od opasnosti; vjeruje se ne samo usprkos i sablazni i opasnosti, nego zapravo izazvani time. Vjeruje onaj tko ispovijeda Boga ljubavi usprkos nedostatku ljubavi, onaj tko se nada protiv svake nade, onaj tko razapinje vlastita očekivanja na Kristov Križ, a ne tko razapinje Krista na križ vlastitih očekivanja. Onaj tko vjeruje približava se Bogu sa strahom i trepetom, skidajući obuću s nogu, spreman priznati njegovu nazočnost ne u vjetru, vatri i potresu, nego u tek zamjetnu lahoru; upravo onako kako je to prepoznao Ilija na Horebu te kao što su to učinili i svi ostali proroci (usp. 1 Kr 19,11-13).

Proročki znak mogućnosti života u radikalno prihvaćenoj vjeri je poslušnost posvećenog života, življena u duhu evanđeoskih savjeta, kao znak suobličenosti Kristu poslušnome, koji se bez pridržaja predaje ispunjenju Očeve volje. No, ne samo oni, nego je svim kršćanima dana milost da žive odvažnost vjere, no ta se milost ostvaruje tek kada se osoba u slobodi otvara riječi Božjeg obećanja te se iznad svega uzda u Boga, hodeći naprijed ne kao netko tko zna da je blizu cilja, nego u trajnoj potrazi za istinskom obećanom zemljom, tj. domovinom. Kako bi u nama mogla djelovati na savršen način vjeri je potrebno stanje posvetne milosti i života vođena krepošću ljubavi. Premda je prva među teologalnim krepostima vjeri je potrebno ufanje i ljubav, jer se bez njih ne događa savršeno sjedinjenje s Kristom. 
 

Vjerovati znači dakle vidjeti i potvrditi da je Isus Krist Istina. Ne samo učitelj, pa čak i najveći u povijesti ljudskog roda, ali ipak u nizu velikih učitelja čovječanstva, kako su to tvrdili filozofi i teolozi liberalnog protestantizma i moderne. On je Istina (usp. Iv 14, 6), a to znači da se istina o svakog svetoj stvarnosti na neki način odnosi na njega. On je živa Istina, Logos/Riječ; vjerovati u njega znači upravo ga tako shvatiti i doživjeti, kao istinu koja svakom drugoj istini daje njezin nutarnji smisao, te se naravno dati od njega poučiti. U tom smislu vjera nije dio čovjeka, nego se samo čovještvo izražava u činu vjere koja je predanje, povjerenje, poslušnost. To dalje znači da se vlastita vjera živi u trajnom propitivanju, u trajnom naporu sve većeg otvaranja Bogu i njegovu svijetu, shvaćajući da samo uz Božju pomoć može se u vjeri ostati i opstati te kako uvijek prijeti mogućnost pada. Pred nama je trajna opasnost ne da naša volja oslabi, nego da prestane biti kršćanska, a to prestaje biti kad postane presigurna u sebe i svoje snage. Sve nam je dano na način početka, prolaznog, na način postajanja, povjerenja, nade i molitve; baš poput pšeničnog zrna koje mora umrijeti kako bi donijelo obilan plod.

 

Vjera, darovana i zadana, na Krista usredotočena, u poniznosti uvijek iznova prihvaćana i življena, ima još jednu nužnu značajku koja je čini temeljem kršćanskog življenja: to je njezina crkvenost. Vjera koja nas s Kristom sjedinjuje te pomaže usvojiti njegov način gledanja, darovana nam je u zajednici vjernika, onih koji tvore Njegovo Tijelo, Crkvu. Stoga vjera, piše papa Franjo u enciklici Lumen fidei, „nužno ima crkveni oblik, ispovijeda se iz unutrašnjosti Kristova tijela kao konkretno zajedništvo vjernika. Iz toga crkvenog mjesta ona otvara pojedinog kršćanina prema svim ljudima“ (LF 22). Papa Franjo potom ističe kako vjera nikada nije privatni čin pojedinca, individualističko shvaćanje. Vjera u kršćaninu postaje djelotvorna na temelju primljenog dara te nas čini dionicima hoda Crkve na njezinu putu kroz povijest do svršetka svijeta Crkva je majka koja nas uči jeziku vjere. Primajući dar vjere u Crkvi vjernikov „ja“, u dijalogu s božanskim „Ti“, otvara se „nama“, sjedinjuje se sa zajednicom braće i sestara s kojima dijeli zajedničku radost pripadanja Gospodinu. Zato, opet papa Franjo, onaj koji vjeruje nikada nije sam, i zato vjera teži svjedočanstvu, tj. dijeljenju radosti koja joj je vlastita. Onaj tko primi vjeru otkriva da se prostori njegova 'ja' proširuju i da se u njemu rađaju novi odnosi koji život čine bogatijim.

 

Po svojoj nutarnjoj dinamici, a ona se poistovjećuje s dinamikom duhovnog života, vjera teži sve većem sazrijevanju i rastu; njoj je potrebna svakodnevna hrana. Vjera se, na prvom mjestu hrani čitanjem, slušanjem, osluškivanjem riječi Božje. Lako je shvatljivo zašto je to tako. Naime, ako nas življena vjera vodi sve većem suobličenju Isusu Kristu tada je jasno kako se duhovni život može predstaviti i kao sve bolje i bolje poznavanje Isusa Krista, kako bi ga se više ljubilo i nasljedovalo. A to nije moguće bez dobrog, prisnog poznavanja riječi Božje. Krist se otkriva u i po svojoj riječi. Njegove su riječi „duh i život“ (Iv 6, 63), one su riječi života vječnoga (usp. Iv 6, 68). Stoga upoznavati te s ljubavlju slušati/primati Kristove riječi znači upoznavati i primati samoga Krista. 
 

Najbolji način osluškivanja riječi Božje je molitveni susret s njome u molitvenoj metodi koju je iznjedrila monaška duhovnost, a naziva se lectio divina – božansko čitanje. U toj molitvenoj metodi riječ Božja postaje ne samo svakodnevna hrana, nego i zrcalo u kojem se nutarnji život ogleda te oštri mač koji dušu čisti od suvišnih i štetnih nanosa. Lectio divina po svojoj nutarnjoj dinamici, kao uostalom i svaka druga molitva, vodi k onoj najuzvišenijoj i najsvetijoj – molitvi Euharistije, po kojoj se Krist uvijek iznova, po rukama svećenika prinosi i prikazuje, žrtvuje, umire i uskrisava, kako bi Boga Oca proslavio, a nas ljude otkupio, sobom nahranio te u sebe preobrazio. Euharistija pak sa svoje strane one koji je dostojno slave potiče da i sami postanu euharistija, tj. da žive na „hvalu Slave njegove“ (usp. Ef 1, 12), tj. ljubeći Boga iznad svega, a sve drugo u Bogu i poradi Boga. A ljubiti Boga znači vršiti njegova zapovijedi, hoditi Kristovim stopama u djelotvornoj ljubavi prema onima koje nam Krist stavlja na životni put. Na taj način naša kršćanska vjera postaje naše svjedočanstvo Kristove prisutnosti u ovome svijetu. A time se ispunja Kristov nalog da mu budemo svjedoci do na kraj svijeta (usp. Dj 1, 8).
 

Vjera, promatrana na ovaj način postaje stvarnost koja prožima čitavi život kršćana, sve njegove dimenzije. Vjera više nije sažeta samo na ispovijedanje osobnog stava prema Bogu, nego postaje sam život, životno svjedočenje nekoga tko je svjesno prihvatio Božje sebedarje te svjesno i slobodno želi svim životom Bogu pripadati. Na taj način vjera oblikuje sve životne odluke. Ne postoji ništa, ni jedna dimenzija ni jedna životna stvarnost koja ne bi bila vjerom obasjana i vjerom obilježena. Vjera postaje život, a sam život postaje življena vjera, ispovijest, svjedočanstvo, pripadnost. Kršćani koji ovako doživljavaju vjeru te nastoje u skladu s njom oblikovati vlastit život doista postaju „sol zemlje i svjetlo svijeta“, postaju kvasac novoga svijeta u kojemu ljudi doista mogu biti braća i sestre, povezani istom vjerom, istom nadom i ljubavlju. Takvi kršćani postaju „duša“ ovoga svijeta te svjesno preuzimaju i žive vlastitu odgovornost ne samo prema vlastitom životu i vlastitoj obitelji, nego i prema svijetu (društvu) u kojemu žive. Takvi kršćani čine razliku u društvu, bez obzira na njihovu naobrazbu, njihovo znanje, bogatstvo ili društveni položaj. Oni znaju da se svijet istinski mijenja jedino snagom ljubavi koja je u njima, a kojoj je drugo ime Duh Sveti kojega nose u svojim srcima. Tako se izgrađuje civilizacija ljubavi koja jedina može spasiti ovaj svijet koja polako, ali neumitno klizi raspadu i propasti. Zato su nam danas, više nego ikada potrebni istinski vjernici, istinski kršćani koji vjeruju i žive vlastitu vjeru kao osobni životni izbor, a ne kao kulturalno-tradicijsku pripadnost.

 

 

Zaključak

 

Vjera nam je darovana i zadana. Ona je u temelju našega kršćanskog življenja jer nas veže s našim Izvorom, Gospodinom Bogom. Po vjeri priopćava nam se spoznanje koje Bog ima sam o sebi. Darovana vjera po svojoj naravi teži sve većem rastu i sazrijevanju, jer kršćanski duhovni život nije drugo doli hod za Isusom, suobličenje Isusu Kristu, Bogu postalu čovjekom. To djelo suobličenja Kristu u nama izvodi Duh Sveti. Naša se suradnja s tim djelom događa prvenstveno po ulivenim krepostima, i to ponajprije po teologalnim. Bez obzira na subjektivni osjećaj, koji može biti u rasponu od euforije do depresije, vjera nam kaže kako je Bog u Isusu Kristu stao na našu stranu, kako se nalazi s nama na našem životnom putu kao suputnik i supatnik, noseći s nama naše životne križeve. Bez obzira na religioznu nadarenost, u smislu izražavanja vlastite duhovnosti kroz različite obrede, vjera mi kaže kako je Bog prisutan u mome srcu te kako me nikada ne napušta, premda se može dogoditi da ja njega napustim. Bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo nutarnjih doživljaja, vjera mi kaže kako u našoj nutrini žubori vječni Izvor čije se vode ulijevaju u vječni ocean ljubavi.