Govor o savjesti uistinu je težak. O njoj ne možemo govoriti kao što govorimo o pojavama u prirodi i društvu. U prirodi pronalazimo prirodne zakone ili opisujemo stanje određenih ljudskih odnosa koji nas se možda i ne tiču. Ali savjest osjećamo kao nešto što je bezuvjetno u nama i što nas se bezuvjetno tiče. Iako je u nama, o njoj ne možemo govoriti ni kao o određenim zakonitostima koje vladaju u organizmu

 a koje medicina tkriva. 


Očito je međutim da ni one mjere, koje s medicinom zahvaćaju duboko u naš život, ne otkrivaju savjest. Medicina može pomoći čovjeku na organskoj razini, ali na toj razini ne pronalazi savjest. Savjest ne lociramo u ljudski organizam kao takav. Moguće je govoriti o savjesti kao nečemu što smještamo u ljudsku psihu, ali i psihologija svojim eksperimentima teži da otkrije psihičke procese, među kojima pak neće pronaći savjest. Mentalni procesi poput onih bijesa ili ljutnje te radosti i veselja sasvim su drugačiji od savjesti. Ove bi se možda moglo i „izmjeriti“, ali savjest je teško staviti u psihički proces, iako postoje dodirne točke između savjesti i mentalnih procesa. 

Danas posebnu pažnju u svijetu bude istraživanja u tzv. neuro-znanostima, gdje se u mozgu čovjeka pokušava pronaći pojedine centre čak i za one elemente ljudske egzistencije koji se ne daju staviti u bilo koji determinirani proces kao što su sloboda, odluka i odgovornost. Neuro-znanosti govore o centrima za ravnotežu, za kretanje pa čak i o centrima za emocije i emotivne reakcije čovjeka, a ponegdje se dakle pokušava odrediti čak i centar za ljudske odluke. No, iznenađuje pak činjenica da se čovjek može odrediti čak i protiv svojeg fizičkog imuniteta, tj. da može po savjesti donijeti odluku koja ne ide u korist njemu kao cjelini. Koliko ima slučajeva gdje su ljudi po savjesti prihvatili i vlastitu smrt. A to je neurološki neobjašnjivo. Očito da se savjest ne nalazi ni u prirodi, ni na organskoj razini, ni na psihičkoj, pa ni na neurološkoj razni čovjekove zbilje. Zato kada razmišljamo o savjesti, osobito tamo gdje ju „osluškujemo“, predosjećamo jedan paradoks ljudskog života. Nema vanjskih mjerila savjesti, jer savjest često može ići protiv same prirode. Nema psihičkih mjerila, jer i čovjek koji je psihički izmaltretiran osjeća savjest. Ona nam progovara u trenucima odluke, pred neki čin i poslije čina. Ona ostaje vječnim zovom pred životom, ali i užasno teškom i nepodnošljivom tamo gdje bismo se rado odlučili protiv nje. 
 

Savjest se gledajući povijesno različito opisivalo a ovdje želim donijeti tri možda najvažnija opisa: 1. Savjest je ponajprije svijest o nekom učinjenom dijelu. Još od antičkog vremena o savjesti se govorilo kao o svijesti o nekom događaju, ili kao o su-znanju o nekom učinjenom djelu, a onda se izraz svijest ili su-znanje prenijelo i na svijest o vlastitom djelu, bilo da se radi o dobrom ili lošem vlastitom činu. Savjest je dugo stoljeća shvaćana dakle kao svijest o moralnoj vrijednosti vlastitih djela. 2. Drugi oblik razumijevanja savjesti dolazi iz naše kršćanske tradicije u kojoj se savjest ne označava samo kao svijest, nego i kao čin – actus conscientiae - kao nešto što ima snagu koja prosuđuje dobra ili loša djela. 3. I treće razumijevanje savjesti dolazi iz modernijeg vremena, a ono kaže da savjest nije ideal, nego ona i pored svih, pa čak i ostvarenih životnih ideala, uvijek ostaje iznad čovjeka. 
 

Zato bih ovdje progovorio o savjesti kao svijesti o dobrom i lošem, koju mi često „zamaglimo“ nekim drugim mjerilima, o savjesti kao činu ili kao snazi u čovjeku, koju mi kršćani često znamo zatomiti tako što ostanemo paralizirani upravo tamo gdje trebamo pustiti savjest da progovori, te o savjesti kao nečemu što često miješamo s našim idealima, jer ideali se mogu ostvarivati, lagano i napredno, ali savjest ostaje i onda kada se ideali ne mogu ostvariti, ili kada su već posve ostvareni.  

 

Svijet o dobru i zlu i slijepo uvjerenje

 

Nekako mi je najbolji primjer za govor o svijesti nečega kao dobroga ili lošega onaj Isusov sukob sa farizejima. Kako god mi to nazvali, očita je činjenica da Isus proziva farizeje zbog manjka svijesti o dobrome i zlome, zbog manjka svijesti o onome što čine, zapravo ih poziva na savjest. 

I ovaj se „sukob“ ne tiče samo farizeja. Čest je slučaj da se zameće rasprava između Isusa i onih koji su imali neko vodeće mjesto u židovskom svijetu ondašnjeg vremena, bilo da je riječ o pismoznancima, svećenicima ili velikom svećeniku i hramskim službenicima, bilo da je riječ o farizejima i saducejima, koji u opisanim scenama uvijek polaze od vjere, a cilj im je jedan drugi. Bilo da se radi o poimanju Boga, bilo da se radi o ritualnoj praksi, nečistim rukama i trganju klasja, bilo da se radi o svetom danu, suboti. Farizeji su međutim najupečatljiviji. Farizej polazi od Boga, a završava na nečemu što se izravno protivi Bogu. Očito je da Isusova savjest ne dozvoljava „ne-svijest“ o teretima koje farizeji tovare drugim ljudima u ime vjere, te je očito da Isus neprestance poziva farizeje na to da uvide da savjest nije čisto uvjerenje o tome da dobro činiš, jer i „zločinac“ može imati uvjerenje da ubijajući druge čini dobro djelo. Očito je također da Isus ovdje savjest kroz vjeru naglašava. 
 

Farizeji su uvjereni da čine dobro, da poštuju Boga, uvjereni su da smiju tovariti terete drugim ljudima i da smiju druge procjenjivati na temelju svojih vlastitih stavova. To pak uvjerenje „zamagljuje“ svijest o dobru i zlu. To uvjerenje nije svijest o razlici između dobrog i lošeg, jer savjest je svijest i o tome da čovjek može pogriješiti, da čovjek može biti grešan, što je za farizeje, naravno, nemoguće.  
 

Uvjerenje o tome „da si dobar“ često ne da progovoriti savjesti o tvojim vlastitim djelima. Ali uvjerenje u nešto ne mora biti i istina o tome u što se uvjereno. Uvjeren se može biti i u pogrešne stvari. To znamo iz vlastitog iskustva: kada dugo godina živimo s jednim uvjerenjem a onda se osvijestimo ili saznamo pravu istinu, tada osjećamo da je moje uvjerenje cijelo vrijeme bilo nerealno i da sam možda u ime njega učinio pa i podosta nepravednih, neistinitih, ponekad i jako apsurdnih stvari. Tu se često znamo pozvati na to da smo radili po savjesti. No, ostavljamo li u svojim uvjerenjima prostora za savjest? Isus ovu zbilju pokušava farizejima pokazati kroz vjeru. 
 

Uvjerenje, kakvo god ono bilo, uvijek je zatvorenog tipa, dok vjera to nije. Znamo kada smo uvjereni u nešto, onda nam smeta svaka kritika koja je protiv tog uvjerenja, onda tražimo razloge na sve strane kako bismo naše uvjerenje potvrdili, kako bismo pokazali da ispravno mislimo, da je moj stav onaj pravi i istinski. Kada smo u nešto uvjereni, onda nam smeta kritika našeg uvjerenja. U takvim se situacijama često događaju i svađe, a i međuljudski odnosi se poremete. U vjeri izgleda da toga nema. Vjera ostavlja prostor za druge mogućnosti, ne smeta joj dobronamjerna kritika, sposobna je preispitati svoj stav, naravno ne osjećajući pri tome naivnost. Ona ostavlja prostora i alternativama, osobito kada je u pitanju razumijevanje božanske zbilje. Vjera dakle ostavlja prostora ili, drugačije rečeno, stvara svijest o razlici između dobra i zla. 
 

Uvjerenje ne voli patnju, dok je vjera uvijek spremna prihvatiti patnju. Kada je netko u nešto uvjeren, on želi da njegovo uvjerenje ide dalje, da napreduje, da se pokazuje, da dođe do vrha, da pridobije druge ljude za svoje uvjerenje, da ga se pohvali. Ono ne voli gubiti i patiti, ne voli biti poniženo, ne voli da ga se napada – upravo ovo pokazuju farizeji – i time očito potvrđuju da „ne mogu pogriješiti“, a savjest nije samo svijest o dobru nego i o zlu, zapravo o razlici između dobra i zla, a to znači da je ona i svijest o tome da čovjek može biti i grešan, te uz to i patiti. 
 

U konačnici, a to nije rijedak slučaj, uvjerenje je vezano i uz interes. Uvjeren sam u neku ideju, stranku, udruženje, ne zbog same ideje, stranke ili udruženja, nego zbog svoje koristi koja proizlazi iz same ideje. I ovo pokazuju farizeji, jer ne poštuju oni zakon poradi pravednosti i ljubavi Božje – u čemu im Isus najviše zamjeri – nego zbog prvih mjesta u sinagogama i pročelja na svadbama. Taj osjećaj nastaje na uvjerenju da je se „pravi vjernik“, ali ne na vjeri, jer vjera uistinu sa sobom ne nosi korist, pa ni onu konačnu – da se spasim – nego je spremna činiti dobro i pored tereta križa. Vjera je dakle u određenom smislu nešto što pomaže uviđaju razlike između dobra i zla. 
 

Zasigurno smo i mi kršćani oni koji imaju svoja uvjerenja, počevši od uvjerenja u ljubavi do uvjerenja u politici, ali uvijek ostaje pitanje koliko je moje uvjerenje jednako vjeri, te koliko upravo ono zamagljuje moju savjest i briše granicu uviđanja onog što je uistinu dobro i onog što je uistinu loše.  
 

 

Savjest kao snaga osobnog stava i odluke
 

Rekao sam da iz naše kršćanske tradicije vuče i razumijevanje savjesti kao jedne posebne snage u čovjeku, kao čina koji dolazi iz ljudskog duha. Zato se savjest i gleda kao pokretača ljudskog djelovanja. Prema sudu savjesti čovjek se odlučuje i svoju odluku pretače u djelo. Zato i govorimo o djelovanju prema savjesti kao o moralnom djelovanju. Prema onome što mi savjest nalaže, tako djelujem. Ovdje bih se rado pozvao na jednoga američkog profesora, Harryija Gordona Frankfurta, koji istražuje ljudske želje te je došao do jednog zanimljivog zaključka: Čovjek može imati različitih želja, one se mogu ostvariti ili ne ostvariti, ali postoji jedna želja drugog ranga u samom čovjeku, a to je zauzimanje stava prema svojim vlastitim željama. Ovo ne bi bilo ništa drugo nego savjest. Pogledajmo to na dva obična primjera. 
 

Ljudi koji su radili s narkomanima kazat će vam da su uživo doživjeli kako savjest progovara. Ako i kod koga postoji želja, onda je to vidljivo kod narkomana u želji za drogom. Ali postoje momenti u kojima kod ovakvih ljudi gotovo nemilosrdno proradi druga želja, a ona se sastoji u tome da se jednostavno ostave tog suludog uživanja. Stoga ovdje kao da imamo dvije želje: želju za uzimanjem droge i želju za slobodom od tog otrova i tereta. Pazite, u istoj osobi. 
 

Nešto slično može se vidjeti i na različitim psihičkim procesima. Ako nam netko, recimo, u autobusu stalno staje na nogu, to će izazvati u nama psihički proces ljutnje, te ćemo reagirati. No, ako uvidimo da je osoba slijepa i uz to još gluha, te je izgubila orijentaciju u vremenu i prostoru, te da to što nam čini ne čini namjerno, onda ćemo promijeniti pravac našeg psihičkog procesa. Ovo „uviđanje“ jest u određenom smislu viša razina od samog psihičkog procesa ljutnje, ona je viša instanca koja može kontrolirati naš psihički proces. Dakle, tek kada sam uvidio o čemu se radi, progovara mi nešto iz mojeg duha da ta ljutnja prestane, i u tom smo smislu čak spremni ići do najvišeg oblika milosrđa – da toj osobi pomognemo da iziđe iz autobusa, da je uputimo tamo gdje treba ići i ako je još štogod potrebno, učinit ćemo za tu osobu. I tu ćemo se osjetiti kršćanima, jer ćemo draga srca zanemariti sve svoje obaveze i rado ćemo reći da je to djelo savjesti. Ovaj drugi rang, ili želja drugog ranga, jest zasigurno nešto što dolazi iz duha, ne iz psihe, te bi se njoj u životu trebalo posvetiti podosta pažnje. U onim momentima kada osjećamo da su možda stvari uzele takav tijek i odvijaju se bez puno moje vlastite odgovornosti, potrebno se prisjetiti toga da je moja savjest uistinu snaga, koja će nadići svu nužnost tijeka današnjega vremena. A tu želju drugog ranga, uvjeren sam, svi smo osjetili barem jednom, samo je pitanje ostvarujemo li je ili ne. Savjest je snaga – čin kojeg ne treba zanemariti upravo tamo gdje je osjetimo: u trenucima odluke u životu mladog čovjeka, u onim momentima kada osjećamo da drugome možemo pomoći, ili u onim momentima kada vidimo da se oko nas širi laž, a iz nas progovara snaga koja je protiv takvog stanja.  
 

 

Nepotkupljiva savjest i ljudski ideali
 

Progovorimo o još jednom momentu, zapravo o su-igri savjesti naših životnih ideala. Kada govorimo o svome vlastitome životu neizbježan je spomenuti i ideale za kojima čovjek u životu teži. U ostvarivanju ideala – u želja da se postane svećenik, dobar otac, dobar vojnik, dobar umjetnik ili dobra domaćica - često čovjek poseže za različitim sredstvima. Ta sredstva međutim ne moraju odmah nositi i materijalni karakter. U ostvarivanju ideala može se koristiti i duhovnom zbiljom, svojim idejama, svojim mislima i nakanama. Uzmimo samo primjer Isusovih učenika: Petar je mislio da je Isus Mesija koji će vojno osloboditi Izrael, a to je bio njegov ideal. Braća Zebedejevi su namjeravali s Isusom u njegovu kraljevstvu biti veliki ljudi, kao činovnici jedan s lijeve drugi s desne strane, a to je bio jedan. Juda je možda imao ideal, koji je u onoj siromašnoj i potlačenoj situaciji bio vezan uz novac, pa se onda razočarao, uvidjevši da Isus za tim ne ide. I mi sebi danas postavljamo životne ideale. Ideali nisu po sebi loši: oni nas tjeraju na akciju, na traženje, na razmišljanje, ali uvijek ostaju ideali i mislim da se nijedan ideal ne može u potpunosti ostvariti. Toga treba biti svjestan. 
 

Međutim, nastojanje da se ideali ostvare donosi sa sobom dvije velike opasnosti: prva je razočaranje tamo gdje ih ne uspijevamo ostvariti a druga je korištenje i nedozvoljenih sredstava tamo gdje nam ostvarivanje ideala dobro ide. Razočaranje sa sobom uključuje bijeg od sebe, od drugog, pribjegavanje u alkohol i druge vrste ovisnosti. A korištenje nedozvoljenih sredstava može uključivati sve što nam pomaže u ostvarivanju svojih životnih želja. I jedno i drugo je pogrešno. I jedno i drugo zatomljuje savjest. I jedno i drugo bježi od savjesti, jer se na nju u takvim slučajevima ne želimo pozivati, nju ostavljamo po strani i često se „izvlačimo“ tako što ćemo reći: „nisam mogao drugačije“.  Sve ideale treba ostvarivati u skladu sa zovom koji je u nama i iznad naših ideala. 
 

Na koncu smo ipak dotakli samo neke momente savjesti. Ona je zasigurno tajna, puno veća od ovog što smo ovdje rekli, ali tajna koja zove. Čini mi se da odgovornost naš kršćana dobrim dijelom leži u ovdje naglašenim trenucima savjesti: odgovoran je kršćanin svjestan ne samo dobra nego i zla i takvu bi svijest trebao očuvati; odgovoran kršćanin prepoznaje svoju savjest kao snagu koja nas potiče na odluke; odgovoran kršćanin zna da je savjest nešto puno više od njegova životnoga ideala. Kršćanska odgovornost osjeća razliku u dobru i zlu, ona ne bježi od čina – od djelovanja i angažmana, i ona je mjesto u kojem je vjera jača od svakog ideala.