Božje djelovanje i čovjekova odgovornost

Detalji

Objavljeno: srijeda, 28. listopada 2015.

Poštovani čitatelji donosimo vam predavanje “Božje djelovanje i čovjekova odgovornost”.
Predavanje je održao fra Stipo Kljajić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Uvod:
Tema o kojoj ćemo večeras – nadam se zajednički – promišljati nosi naslov Božje djelovanje i čovjekova odgovornost. Premda se sama tema u biti sastoji od dvije teme (od teme Božjeg djelovanja i one čovjekove odgovornosti), ipak je se može smatrati temom koja govori o odnosu Boga i čovjeka i koja bi se možda mogla prereći u pitanje: Gdje je Bog u čovjekovom životu? Pitanje odnosa Boga i čovjeka je nesporno teško i složeno, ali istovremeno i životno. Čovjek je tajna a Bog još veća, neusporedivo veća. Bog je tajna i svaka bi teologija, kako dobro primjećuje Tomáš Halík, trebala počinjati i završavati s ovom rečenicom. Odnos između dvije tajne, dvije velike tajne, također je ovijen velom tajnovitosti i stoga bih odmah na početku upozorio kako promišljanje koje slijedi nije nikakav gotov, završen govor koji nudi jasna i točno određena rješenja ove višestruko važne tajne.

Potrebno je također reći kako tematiziranje Božjeg djelovanja s jedne strane i čovjekove odgovornosti s druge strane spada u područje filozofije, i kako se brojne filozofske grane bave upravo i ovom temom (prvenstveno teodiceja). Ipak, neosporno je kako je pitanje odnosa Boga i čovjeka zapravo prvenstveno teološka tema i kao takvu ćemo je ovdje i tematizirati.

Danas su i pitanje Božjeg djelovanja, osobito u konkretnom životu vjernika, i pitanje čovjekove odgovornosti prema Bogu, svijetu i samome sebi jedna od najčešće postavljanih i tematiziranih pitanja. Dovoljno je samo prisjetiti se nekoliko pitanja koja si često postavljamo: gdje je bio Bog dok se događala neka velika tragedija, na primjer zemljotresi, tsunami, poplave; gdje je bio Bog i zašto nije djelovao dok su ljudi u bezočnim ratovima krvnički ubijali jedni druge; zašto Bog nije spriječio Auschwitz, Vukovar, Srebrenicu; zašto Bog ne spriječi svakodnevno, upravo svakominutno ubijanje nevinih, osobito djece; zašto je Bog dopustio smrt majke brojne malene djece …? Ili s druge strane: ima li današnji čovjek ikakvu odgovornost prema svijetu u kojem živi; je li čovjek odgovoran za drugog čovjeka i u kojoj mjeri; gdje prestaje Božja a počinje čovjekova odgovornost u bratoubilačkim ratovima; gdje se izgubila odgovornost životu kao takvom; na koncu je li moderni čovjek uopće odgovoran za zlo koje čini i za dobro koje propušta činiti …? Pitanja bi se mogla redati u nedogled.

Da bismo pokušali odgovoriti (s naglaskom na pokušali) na navedena i druga pitanja današnjice potrebno je barem letimično predstaviti povijest odnosa Božjeg djelovanja i čovjekove odgovornosti. Stoga ćemo u nastavku početi doslovno od početka, od Božjeg stvaranja svijeta i čovjeka, da bismo potom „preletjeli“ odnos između Boga i patrijarha, izabranog naroda, proroka sve do odnosa između Božjeg Sina Isusa Krista i drugih (svih) ljudi. Govoreći o ovim temama pokušat ćemo (ponovno pokušati!) povući paralele s današnjim svijetom, odnosno aktualizirati biblijske poruke i posuvremeniti ih.
 

Početci Božjeg djelovanja i čovjekove odgovornosti, odnosno biblijska slika stvaranja
Prema biblijskoj slici stvaranja svijeta Bog je stvorio čitav svijet, sve što postoji i kao apsolutni i jedini svevladar svega, na koncu, kao krunu stvaranja stvorio čovjeka: muškarca i ženu. Odmah je potrebno naglasiti kako se radi o slici, o mitu stvaranja a ne egzatnoj, provjerljivoj činjenici. Naime, biblijski opis nastanka svijeta, kao na koncu i svaki drugi, jest mit, slikovit govor o stvarnosti koja neupitno postoji a za koju nijedan čovjek, ali baš nijedan ne može znati kako je točno nastala. Zato i govor o Božjem stvaranju u šest odnosno u sedam dana treba shvatiti kao simboličan, a ne doslovan. Ono što je ovdje važno jest da je Bog prvi djelovao, da je on stvorio čovjeka, a ne obratno. Dakle, čovjek jest kruna stvaranja, nešto najbolje što je Bog stvorio i on je u određenom smislu Božji partner, no ipak samo i uvijek stvorenje a nikako stvoritelj, nikako ravnopravni i jednakovrijedni partner. Potrebno je ovo naglasiti već ovdje na početku, budući da će povijest čovječanstva sve do naših dana biti obilježena pokušajem izjednačavanja čovjeka i Boga, stvorenja i stvoritelja i ne tako rijetkim čovjekovim p(r)ozivanjem Boga na odgovornost.

Jedna od stvari po kojoj se čovjek kao najsavršenije stvoreno biće razlikuje od svih drugih, pored mogućnosti razmišljanja, govorenja i slobode, jest svakako odgovornost. Prvi čovjek, kao slika svih ljudi, jest odgovorno biće i to na višestruk način. Adam je stvoren od zemlje, praha – dakle nije Bog, no premda je stvoren od zemlje on je također odgovoran za sve što na zemlji postoji. Čovjek je dio prirode, njoj pripada i za nju se brine. On je po svom imenu dio zemlje (adam – zemljani). S druge strane tom čovjeku pripada posebno, povlašteno mjesto u prirodi. On je vrhunac svega stvorenoga i ima zadaću upravljanja svim stvorenjima na zemlji. Upravo prema Božjoj zapovjedi čovjek ima pravo sebi podložiti zemlju, njome upravljati. Ima pravo, ali i obvezu, odgovornost! Čovjek treba upravljati svim stvorenjima i sebi podložiti zemlju (u prvom redu obrađujući je), no ne kao gospodar, nego upravitelj jer je i sam stvorenje. I za njega i za sve stvoreno postoji samo jedan gospodar: Bog. Zadaća je čovjeka, dakle, da se prirodi istovremeno divi, da s njom i od nje živi, i da njome upravlja, odgovorno upravlja, a ne vlada!

Ta čovjekova odgovornost ne završava s prvim ljudima, nego se dakako proteže na sve buduće generacije; na sve do današnje. Obećana zemlja, kao primjer, koju će izraelski narod primiti iz Božje ruke, jest baština koju on mora čuvati i prenijeti svojim sinovima: jedini pravi vlasnik obećane zemlje jest Bog, a pojedine generacije izraelskog naroda samo njezini privremeni upravitelji. Stoga su i postojale Božje zapovjedi o sabatskoj i jubilarnoj godini: na sabatsku godinu, koja se slavila svake sedme godine, bilo je zabranjeno obrađivati zemlju, slično kao i na jubilarnu godinu koja se slavila nakon sedam sabatskih. Time se želi reći da je ljudsko upravljanje zemljom i njezinim blagodatima vremenski ograničeno, a ono vječno pripada samo Bogu.

Dakle, čovjek je od samog početka odgovoran za prirodu, za svijet u kojem živi. I ta odgovornost nije samo etičke naravi, nego vjerske, upravo kršćanske. Jesmo li mi, današnji kršćani uopće toga svjesni? Jesmo li svjesni i koliko da pred Bogom, pred svojim stvoriteljem odgovaramo za prirodu i sva stvorenja? Ako jesmo, kako objasniti činjenicu da se onda tako neodgovorno odnosimo prema prirodi i to godinama, stoljećima, tisućljećima? Kako objasniti današnju situaciju u kojoj je odgovornost za prirodu gotovo nikakva? I to ne tamo nekih dalekih moćnika i izrabljivača zemlje – ona je bjelodana i neupitna – nego nas ovdje, u ovom mjestu i u ovoj zemlji. Možemo pokušati sve „svaliti“ na državu, na općinu na nebrigu onih koji bi se trebali brinuti, no ne smijemo zaboraviti da sami pred Bogom odgovaramo za prirodu. Svatko za sebe. Jer nitko drugi osim nas nije kriv, na primjer, za smeće kojim trujemo bogomdane rijeke, za nebrigu oko okoliša kao takvoga, za onečišćavanje izvora vode, za bezočno iskorištavanje šuma, za krvnički odnos prema životinjama (i divljim i domaćim), na koncu za zrak koji udišemo i za zemlju na kojoj stojimo. Nitko nas od te odgovornosti ne može deobligirati odnosno osloboditi, jer je ona duboko ljudska i kršćanska.

Pored brige odnosno odgovornosti za stvorenja prvi je čovjek, a time i svi ljudi, dobio od Boga još jednu puno važniju odgovornost: odgovornost slobode. Ponovno kao niti jedno drugo stvorenje čovjeku je darovana sloboda: najveći ali vjerojatno i najteži Božji dar. Sloboda je uistinu Božji dar, no ona uvijek ide u paru s dogovornošću: sloboda i odgovornost čine jednu cjelinu. Nakon što mu je sve stvorio, Bog je čovjeku dao slobodu ponašanja, slobodu djelovanja s tim da je odgovoran za svoja djela. Da bi čovjek mogao ostvarivati, odnosno prakticirati slobodu potrebna mu je mogućnost izbora: samo slobodan čovjek se može odlučiti za nešto, može izabrati nešto. Zato se, između ostaloga, u slici o stvaranju svijeta govori se o stablu spoznaje dobra i zla koje je simbolično (a ne doslovno!) tradicionalno predstavljeno kao jabuka. I to će, kao što znate, biti prvi poraz čovjekove slobode, odnosno prvi grijeh i prvi poziv na odgovornost. Nakon što je čovjek počinio prvi grijeh, nakon što je jeo sa zabranjenog stabla, prvo što Bog čini jest poziv čovjeka na odgovornost: zašto si to učinio? Njegov je odgovor više nego zanimljiv: žena me nagovorila. Žena zatim svoju odgovornost prebacuje na zmiju. Ni čovjek ni žena ne niječu da su to učinili, nego pokušavaju svoju odgovornost prebaciti na drugoga ili na nešto drugo. I tako čine drugi grijeh: nepriznavanje vlastite krivnje, vlastite odgovornosti.

Ova slika prebacivanja odgovornosti s jednoga na drugo jest slika, no slika koja govori dosta toga. Upravo prebacivanje vlastite odgovornosti na drugoga postat će, nažalost, osobina svih ljudi, zapravo čovjekova trajna negativna osobina. Prebacivanje vlastite odgovornost i pred Bogom i pred ljudima postalo je jedno od čovjekovih najvećih zala. S time se susrećemo svakodnevno, ali baš svakodnevno. Od malenih dječjih nestašluka za koje je u pravilu kriv netko drugi: nisam ja, brat je; nisam ja, sestra je. Sve do onih puno ozbiljnijih nepriznavanja odgovornosti odraslih osoba: ako pitate muža za svađu u obitelji je kriva žena, ako pitate ženu onda je to muž. Za ovo loše, upravo katastrofalno stanje u društvu i državi krivi su političari ako pitate narod, ili narod ako pitate političare.

Koliko bi nam svima bilo bolje kada bismo imali više hrabrosti priznati vlastite odgovornosti! Priznanje vlastite odgovornosti, odnosno grešnosti, jest osnovni i neizostavni preduvjet svakog obraćenja, svakog dobrog odnosa s Bogom, na koncu svakog dobrog i zdravog ljudskog odnosa. Hoćemo li ikada toga postati svjesni ili ćemo i dalje prebacivati odgovornost jedni na druge: nisam ja žena je, nisam ja zmija je i tako beskonačno? Ambrose Gwinett Birce (1842.-1914.), američki novinar, basnopisac i satiričar je s pravom primijetio kako je „odgovornost teret lako prenosiv na Boga, sudbinu, sreću ili susjeda“.

I još nešto vezano za izbjegavanje odgovornosti. Adam i Eva su prebacivali odgovornost jedno s drugoga, a njihova su djeca otišla još korak dalje. Jasno u negativnom smislu. Nakon što je Kajin ubio Abela Bog ga pita gdje mu je brat, a on odgovara: „zar sam ja čuvar brata svoga?“. Ovdje se više, nažalost, ne radi o prebacivanju odgovornosti nego o njezinom apsolutnom nijekanju. Dakle, Kajin niječe da uopće išta ima sa svojim bratom, da nije njegov čuvar, a već smo rekli da je jedna od osnovnih odgovornosti prvih ljudi briga za sve stvoreno, za druge ljude pogotovu. Ovu Kajinovu neodgovornost, odnosno potpuno nijekanje odgovornosti mi smo dobrim dijelom usavršili. Kako se danas često može čuti da mi nismo nizašto odgovorni! Vlastito nijekanje odgovornosti često zaodijevamo „celofanom“ lijepih odnosa i finoće: mi se, kao, ne želimo miješati u tuđe živote i u odnose drugih ljudi. Jasno, ne želim reći da trebamo „zabadati nos svagdje“, no drugi čovjek nas se bezuvjetno tiče. I nas, kao i Kajina, Bog svakih malo pita za ovoga ili za onoga: prvenstveno, za naše najbliže, jer smo za njih najodgovorniji. Dakle, u bit kršćanstva spada odgovornost čovjeka za njegovog bližnjega, za druge ljude. U samu bit kršćanstva: promatrano iz Isusove perspektive još kudikamo više! Mi smo – svidjelo se to nama ili ne – odgovorni jedni za druge; mi smo, svi a ja ponajviše, kako to lijepo reče Levinas, odgovorni za sve. Životna praksa, nažalost, pokazuje kako se tako baš i ne ponašamo. Zato je uvijek iznova potrebno ponavljati kako smo mi, odnosno ja i ti, odgovorni ako je netko u mome mjestu gladan i žedan, ako se nad nekim vrši nepravda, ako je netko izrabljivan i tlačen, ako je nekomu možda i bez moje izravne krivnje teško i loše. Ako nismo odgovorni jedni za druge onda teško da se uopće možemo zvati kršćanima, pogotovu ne dobrim kršćanima.

O preuzimanju odgovornosti drugih da i ne govorim. Kršćanski ideal bi bio preuzeti odgovornost drugog čovjeka, založiti se za njega. Upravo onako kako je to uradio Isus Krist: dragovoljno uzeo na sebe krivnju i odgovornost svih ljudi. Taj je ideal kroz povijest često pretvoren u njegovu suprotnost. Tako se danas, nažalost, većinom odgovornost preuzima samo za zlodjela. Svakih malo slušamo kako je, na primjer, odgovornost za podmetnutu eksploziju u kojoj su stradali desetci nedužnih, preuzela ova ili ona teroristička skupina. Toliko o odgovornosti jednih za druge!

Zaključak: Prema biblijskoj slici stvaranja, odgovornost za prirodu, za vlastita djela i za druge osobe spada na samu bit čovjeka. Svakog čovjeka, kršćanina pogotovu. ¹

Povijesni prikaz Božjeg i čovjekovog odnosa
Iako je pogriješio, iako je počinio grijeh zbog kojeg mora ispaštati posljedice (slikovito govoreći izgon iz edenskog vrta i smrt), čovjek će i dalje ostati prvotni, glavni objekt Božjeg djelovanja i Božje brige. Bog će čovjeku stalno i uvijek iznova opraštati grijehe i pokazivati milosrđe. Stalno, kroz čitavu povijest čovječanstva, kako je lijepo primijetio sv. Augustin govoreći kako će Bog prema čovjeku lakše suspregnuti svoju srdžbu nego milosrđe. I upravo tako bi se mogla u najkraćem i opisati biblijska povijest odnosa čovjeka i Boga: čovjek se svakih malo Bogu iznevjeruje, svakih ga malo napušta i odlazi od njega, dok Bog ostaje čovjeku vjeran, kori ga i odgaja, ponekad i kaznama i raznim progonstvima, no ipak uvijek milosrdno i vjerno. Bog je čovjeku zaista i otac i majka: i strog i nježan; i pravedan i milosrdan.

Nakon prvih ljudi Bog nastavlja biti djelatan u čovjekovom životu stalno ga pozivajući na odgovornost i istovremeno mu nudeći slobodu izbora. Tako Bog vodi životne putove prvo pojedinaca, odnosno patrijarha (Abrahama, Izaka, Jakova …), pa potom čitavog naroda: izabranog izraelskog naroda. Slično kao i s prvim ljudima, odnos između Boga i pojedinaca odnosno čitavog naroda bit će obilježen Božjim djelovanjem, njegovim direktnim ili indirektnim zahvatima i njihovim odgovornim ili neodgovornim ponašanjem. Upravo zbog slobode, tog jedincatog i neponovljivog Božjeg dara, Bog će pred ljude stalno stavljati život i smrt, blagoslov i prokletstvo i tražiti od njih da sami odaberu, da se sami odluče ali i da snose posljedice za svoje odluke. Ljudi će, kao što je poznato, često birati smrt i prokletstvo, no Bog će im uvijek iznova opraštati i ukazivati milosrđe, ali i zasluženu kaznu i pokoru. U tom svjetlu treba gledati na Božju kaznu četrdesetgodišnjeg lutanja pustinjom. Nakon što je Bog čudesnim djelovanjem izveo iz egipatskog ropstva izraelski narod – koji je svojom vlastitom krivnjom zapao u ropstvo – narod se ponovno ponaša neodgovorno i napušta Boga. Bog djeluje i primjenjuje kaznu (lutanje pustinjom) no ne napušta svoj narod i stalno ga poziva na odgovornost, na promjenu tj. na obraćenje. Slično se događa i nakon ulaska u obećanu zemlju. Po ustaljenom scenariju narod je ponovno neodgovoran odnosno nevjeran Bogu i Bog mu prvo daje Zakon da ga odgaja, potom s njim sklapa Savez kao garant trajnosti Božjih obećanja i Božje dobrote pa mu potom kroz više stoljeća šalje proroke. Proroci su neumorni u pozivanju čovjeka na odgovornost: osobito one najodgovornije, kraljeve i svećenike, upozoravajući ih kako su mnoge nesreće i zla upravo posljedica njihovog neodgovornog ponašanja.

Na koncu, u punini vremena – kako to kaže Biblija – Bog se više ne zadovoljava time da djeluje samo preko drugih, da ljudima govori preko drugih ljudi i čina, nego sam dolazi u čovjekov život: u osobi Isusa iz Nazareta, Boga i čovjeka. To je vrhunac Božjeg djelovanja! To je trebao biti i vrhunac čovjekove odgovornosti. Trebao biti.

Isus je čovjeka, svakog čovjeka, prvo pozivao na odgovornost prema samome sebi, na odgovornost za ono što u sebi ima odnosno za ono što jest. Zato je stalno upozoravao ljude, osobito farizeje, da se ne zadržavaju samo na površinskom, na vanjskom niti samo na propisanom nego da se vrate sebi, svojoj nutrini, da otiđu korak dalje. Isus je doista bio neumoran u naglašavanju bitnoga i raskrinkavanju nebitnoga koje se predstavljalo, „serviralo“ kao bitno. Tako je Isus sa odgovornosti za vanjsku čistoću prelazio na odgovornost za čisto srce, sa pravednosti na milosrđe, sa propisa na ljubav… Čovjek je odgovoran za ono što je od Boga primio, za život i posebno za talente, darove. U mnogim prispodobama Isus govori upravo o ovoj čovjekovoj odgovornosti, odgovornosti prema darovima koje posjeduje i jasan je u tome da nije važno što, koliko čovjek posjeduje, odnosno koliko je darova primio od Boga, nego je puno važnije što je s njima učinio. Poznata prispodoba o talentima ima, između ostalih, i poruku da je najgore ne činiti ništa, odnosno pustiti da darovi stoje, propadaju. Kršćani su odgovorni za Božje darove u samima sebi a oni se samo djelovanjem, samo djelatnim i konkretnim djelovanjem mogu razviti. Prevedeno u našu stvarnost to jednostavno znači da smo stalno u opasnosti da nam život „prođe onako“, da zakopamo darove i da se njima drugi u najširem smislu te riječi ne okoriste. Sjećam se jednog starijeg profesora koji nam je, govoreći upravo o vlastitoj odgovornosti za darove, ispričao kratku anegdotu. Naime, kaže kao je u javnom toielet-u na željezničkoj stanici zapazio mladića, obučenoga u mladelačko, pinkersko odijelo, prilično neurednoga odnosno zapuštenoga, kako nešto crta po vratima. Nakon što ga je mladić zapazio odjurio je vani, odnosno pobjegao svjestan da čini nešto što ne bi smio. Crtež je bio erotski, no vrlo umjetnički i stručno napravljen. Profesor zatim nastavlja kako će većina ljudi reći da je mladić neodgovoran jer uništava javnu imovinu, jer crta grafite tamo gdje im nije mjesto. I to je točno. Neki će primijetiti kako je neodgovoran jer širi nemoral i bezobrazluk; što je također točno. No, malo će tko – prema profesoru – zapaziti kako je u biti mladić neodgovoran prema samome sebi, prema daru crtanja kojeg očito ima, i to u velikoj mjeri. Greška ili grijeh ovog mladića iz priče nije dakle samo niti prvenstveno u tome što je crtao, „šarao“ po vratima, nego prije svega u tome što „nije upisao likovnu akademiju“. Jasno, može se i treba raspravljati je li mu to uopće bilo moguće, no ipak je za pretpostaviti da će taj očiti i prelijepi dar crtanja koji mu je Bog darovao ostati zakopani talent, talent koji se neće nikada primjereno razviti.

Ne postupamo li i mi – možda i nesvjesno – slično mladiću iz priče, odnosno kako razvijamo svoje talente? Kod samih sebe, ili na primjer kod vlastite djece. Možemo se pokušati ispričavati kako ovo nije dobro vrijeme, kako nemamo mogućnosti za to, kako su nam druge stvari poput čistog preživljavanja ipak važnije, no i dalje ostaje činjenica odgovornosti prema primljenim darovima. Jer ako ih doista želimo razviti, ako stvarno osjećamo odgovornost – ljudsku i kršćansku – za svoje talente, onda ćemo pronaći i načina, po poznatoj izreci „ako hoću, lako ću, ako neću, kako ću“.

Druga vrsta odgovornosti na kojoj je Isus stalno inzistirao jest odgovornost za drugoga, za čovjeka pored mene. Toj vrsti odgovornosti Isus je zaista posvećivao puno prostora. Dovoljno je samo prisjetiti se njegovih govora o tome kako smo odgovorni jedni za druge, kako nas se drugi bezuvjetno tiče i to tim više što je taj drugi slabiji i manji od mene. Pored toga što je Isus sam pomagao drugima, stalno je upozoravao druge da i oni tako trebaju činiti. Sjetite se samo koliko je puta – ponekad vrlo oštrim i nimalo lijepim riječima – upozoravao druge, osobito odgovorne da pred Bogom odgovaraju za potlačene, ugnjetavanje, obespravljene, ukratko za zaboravljene i odbačene. U svojoj je kritici Isus otišao još dalje od proroka, upozoravajući kako je Bog na strani slabih i kako neće ostaviti nekažnjenim njihovo odbacivanje. Isus je sam drugima činio dobro i samo dobro, i to ostavio kao trajnu zapovijed kršćanima svih vremena i prostora. Važno je to naglasiti i zbog toga što smisao kršćanskog života nije i ne može biti mirovanje, pa bilo ono motivirano i „pobožnim strahom“ da se ne počini grijeh, zlo. Smisao kršćanskog života, prema Isusu Kristu, nije izbjegavanje zla, nego naprotiv činjenje dobra. Kršćani ne bi smjeli postati „skrupulozni bezgrešnici“, oni koji će se samo moliti i šutjeti da ne bi što pogriješili, da se ne bi okaljali grijehom, jer se jednostavno smisao kršćanstva ne sastoji u tome. Smisao Isusovog života jest bio činjenje dobra drugom čovjeku, dobra koje ga je u konačnici odvelo na križ: Isus je otišao na križ da bi na zemlji bilo manje križeva, da bi ljudi jedni drugima činili više dobra a manje zla.

Već smo rekli nešto o čovjekovoj odgovornosti za drugog čovjeka koja potječe još od stvaranja. Ova je odgovornost u Isusu Kristu dosegla svoj vrhunac. Sukladno tome kršćani, više od svih drugih, su odgovorni za druge, za sve ljude. Vidi li se to iz našeg svakodnevnog, konkretnog života? Što za nas danas znači Isusova da je Bog na strani slabih i malenih, odnosno kako se mi ponašamo prema tim istim slabima i malenima? I to ponovno ovdje, u sredini u kojoj živimo: u svojoj kući, zgradi, naselju, gradu, općini. Tiču li se oni uopće nas? Odgovor prepuštam svakom od vas ponaosob.

Treća odgovornost na koju Isus upozorava jest često prešućivana a još češće zaboravljena: odgovornost za društvo, za društvenu situaciju, odnosno za sve vrste društvenih (zajedničkih) nepravdi. Isus je bio vrlo odrješit i oštar u upozoravanju na društvenu nepravdu zbog koje su mnogi patili. Tu je bio „bez dlake na jeziku“ i imao je hrabrosti napadati one najodgovornije: društvene i vjerske poglavare. Njima, ali i drugima, je riječima i slikama stalno dozivao u pamet da su upravo oni odgovorni za toliko zla koje se čini drugim ljudima. Čovjek nije odgovoran samo za sebe niti samo za čovjeka pored sebe nego i za društvo u cjelini. Osobito ako je to pokvareno društvo, ako u društvu vlada nepravda, izrabljivanje, nejednakopravnost, nesolidarnost, ugnjetavanje, nemoral… Isus je imao hrabrosti zbog toga imenom prozvati odgovorne, osobito prvake, i to mu je pribavilo dosta mržnje, mržnje koja će ga na koncu poslati na križ.

O Isusovom pozivanju na odgovornost za društvo i društveno uređenje u cjelini bi se moglo govoriti nadugo i naširoko, no čini mi se važnijim vidjeti imamo li mi uopće tu vrstu odgovornosti i u kolikoj mjeri. Posve mi je jasno da se politika na našim prostorima (gotovo sva politika, odnosno politika svih naroda i stranaka), koja u biti dobrim dijelom „kroji“ društveno uređenje, pretvorila u nešto vrlo loše i da se ona u doslovnom smislu riječi gadi mnogima. No, također je posve jasno da smo prvo svi mi odgovorni za „izvitoperenje politike“, i drugo da nije nikakvo rješenje reći da nam se gadi i ne raditi ništa. Činjenica je da se vrlo malo borimo protiv društvenih nepravdi protiv kojih se Isus borio. Nema dvojbe da to danas nije lako i da smo uvjetovani mnogim stvarima, no zar doista mislimo da nitko od nas ništa ne može učiniti? Ne mislim pri tome da se situacija – nedvojbeno vrlo loša i teška, upravo katastrofalna – može i hoće promijeniti preko noći. Ne. No, kada će se i kako promijeniti ako ne činimo ništa? Da bi se bilo kakva promjena dogodila potrebno je prije svega priznati vlastitu odgovornost, odnosno reći da me se tiče nepravda koja se događa u mom društvu, u mojoj sredini i da sam i ja za nju odgovoran, svojim djelovanjem ili još češće nedjelovanjem. Tek kada to priznamo sami sebi, tek tada ćemo moći pokušavati nešto i promijeniti. Put od našeg sadašnjeg nedjelovanja do Isusovog izričitog i otvorenog kritiziranja odgovornih (i to prvenstveno svojih odnosno naših!) za društvenu nepravdu jest dug, trnovit i zahtjevan. No nije li davno bilo vrijeme da krenemo tim putem? I to ne samo zbog ljudske, nego još više zbog kršćanske, zbog Isusove odgovornosti.

I na koncu, četvrta Isusova odgovornost jest odgovornost prema Bogu. (Ona bi se, jasno, mogla navesti i kao prva budući da Isusove odgovornosti nisu poredane prema važnosti.) Sam čovjek, i nitko drugi za njega, pred Bogom odgovara za svoje djelovanje, za svoj odnos s njim odnosno za svoj život. Čovjek prvenstveno odgovara za ono što jest, za ono što je postao. Zato će Isus tako često govoriti o čovjekovom srcu kao središtu njegove osobe. Srce može biti izvor božanskih darova poput milosrđa i ljubavi, ali također i najgorih opačina i zala. Čovjek Bogu odgovara za svoje srce i za Božje mjesto u njemu. Isus to više puta spominje kao izričitu kritiku zarobljavanja Boga na određena mjesta i vremena, na vanjštinu i na pokušaje da se Boga iz srca premjesti negdje drugdje. Opasnost o kojoj Isus govori doista nije malena: od formalizma do sve prisutnijeg legalizma. Naime, čovjek je u stalnoj napasti da svoj odnos s Bogom svede samo na jedno mjesto i vrijeme. Na primjer, mjesto bi moglo biti hram/crkva, a vrijeme molitva. Ukoliko se tako radi onda se u biti živi podijeljen, dvostruki život: jedan s Bogom i drugi bez njega. U opasnosti smo da Boga izbacimo iz odnosa s drugim ljudima, iz prirode, uopće iz svijeta i svedemo ga samo na „prakticiranje vjere“. Boga se jednostavno ne smije ograničavati samo na nešto, samo na hram ili crkvu niti – što Isus također oštro kritizira – samo na vlastiti narod ili na vlastitu vjeru. Nema privatiziranja Boga, ili ga barem ne bi smjelo biti.

Druga važna stvar u odgovornosti prema Bogu jest činjenica da smo mi sredstava njegovog djelovanja u svijetu. To bi se jednostavno moglo reći da smo mi vidljive Božje ruke u ovom svijetu. Isus stalno poziva svoje učenike da čine ono što je on činio, da ga nasljeduju. Prevedeno u današnju stvarnost to znači da i mi činimo ono što je Isus činio, da budemo njegove ruke i noge. Možda još više njegova usta. Opasnosti je ovdje više: od onih da to shvatimo prebanalno pa se onda razbacujemo Isusovim riječima i djelima, do onih da ostanemo potpuno tupi na ovu vrstu odgovornosti.

O našoj današnjoj odgovornosti pred Bogom moglo bi se dugo govoriti. Ograničit ćemo se ipak samo na nekoliko stvari. Odgovaram li ja doista Bogu za ono što jesam, za ono što sam postao? Svoj odnos s njim temeljim na srcu, na svojoj nutrini, ili sam i ja Boga sveo samo na „crkvu i misu“? Drugim riječima gdje mi idemo susresti Boga i gdje dopuštamo da on nas susretne: samo u crkvu i samo na misi? Ne svodimo li i mi – barem ponekad – Božju ljubav samo na sebe, odnosno na nas: na naš narod, na našu naciju, na našu vjeru? I na koncu jesam li uopće svjestan da se Bog očituje ili neočituje preko mojih riječi i djela, prema mojih ruku i nogu? 

(Neka mi ovdje bude dopušteno upozoriti još na jednu stvar. Upravo smo rekli da čovjek sam i nitko drugi za njega odgovora pred Bogom za svoje riječi i djela. I to je doista tako. U zadnje se vrijeme, osobito od nekih karizmatika, može čuti kako je kao nužno potrebno da čovjek okaje grijehe svojih roditelja i praroditelja, da se „očisti u korjenu“ i da će kao tek tada moći biti blagoslovljen. Pomalo grubo, no posve iskreno, to jednostavno nema neke bitne veze za kršćanskim poimanjem odnosa između Boga i čovjeka. Čovjek, ponavljam, za sebe odgovara pred Bogom a ne za grijehe svojih predaka. Na koncu, grijesi i njegovi i njegovih predaka su otkupljeni smrću i uskrsnućem Isusa Krista, jasno ukoliko to čovjek želi, odnosno vjeruje.)

Za kraj:
Sve do sada smo govorili o Božjem djelovanju i čovjekovoj odgovornosti. Pri tome smo ispustili jedno životno važno pitanje: što je s Božjim nedjelovanjem, s Božjom šutnjom, što je s onim trenutcima i situacijama u životu kada Bog zaista ne djeluje, ili se barem čini da ne djeluje? Na početku ovog izlaganja smo spomenuli neke teške ljudske situacije (nesreće, ratove …) kada se čini da Bog šuti, da ne djeluje. Kako njih objasniti i razumjeti? Prije svega treba reći kako je pitanje zla i Božjeg „odobravanja“ odnosno šutnje, nikada do kraja rješivo pitanje, jer uvijek – i nakon svih promišljanja – ostaju tajna, čovjeku nedohvatna tajna. Ipak bi se moglo reći kako postoje zla za koja nije krivo Božje nedjelovanje nego ljudski faktor, odnosno čovjek. Upravo zato što Bog poštuje ljudsku slobodu, što je beskonačno poštuje, on dopušta da čovjek izabere i čini i zlo. Na primjer, ako odrastao čovjek sam sebi učini zlo teško je očekivati da će ga Bog zaustaviti. Istina, nekada hoće, no njegovo poštivanje čovjekove slobode je toliko da će Bog pod navodnicima dopustiti da si čovjek učini ono što želi. Ili, još radikalniji primjer, ukoliko se ljudi toliko mrze da žele ubiti jedan drugoga i to stalno, uvijek iznova pokušavaju, teško je očekivati (možda i nepravedno!) da će ih Bog svaki put odvratiti od toga.  

Zatim postoje situacije kada priroda čovjeku čini zlo: potresi, vulkani, poplave. Priroda jednostavno „ne prašta“ i ima svoje zakonitosti. Treba odmah reći kako je čovjek dobrim dijelom kriv za prirodne katastrofe. Nedavne poplave koje su nas zadesile jesu prirodna nepogoda, no one su dobrim dijelom uzrokovane čovjekovim neodgovornim djelovanjem. Priroda pamti i vrati. Postoje također i prirodni procesi koji se događaju neovisno o čovjekovom djelovanju i ne može se uvijek za svaku prirodnu katastrofu optužiti čovjeka, kao što su na primjer vulkani. No, danas čovjek zna toliko toga o zakonima prirode; zna i opet radi protiv njih. Jasno da bi bilo nerazborito u navedenim i drugim situacijama optuživati Boga (ili prirodu!) za njegovo nedjelovanje.

Nadalje, neosporno je kako doista postoje situacije kada Bog stvarno šuti. Ona najpoznatija jest Isusov krik na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio? To je stvarna situacija Božje odsutnosti, Božje šutnje. Takve, ili slične, situacije doživio je – ili će doživjeti – svaki ozbiljniji vjernik. One, zacijelo, nisu nimalo lake i ne rješavaju se jeftinim pobožnim frazama o potrebi prihvaćanja Božje volje. Doista postoje situacije pred kojima možemo jedino zašutjeti, situacije u kojima se čini da i sam Bog šuti i tada bismo doista trebali biti obazrivi i jobovski strpljivi. S Bogom doista treba imati strpljenja. Istina puno manje nego ga on ima s nama. Razumljivo je da se u takvim situacijama množe i čovjekove sumnje, one iskrene i dubinske. Na koncu, upravo su sumnje sastavni dio ozbiljne vjere. Trenutci Božje šutnje i čovjekove sumnje znak su ozbiljno shvaćene i življene vjere, nasuprot kojoj stoji umišljena vjera u kojoj je zapravo vrlo malo i Boga i čovjeka. Trenutke Božje šutnje potrebno je uvijek sagledavati u svjetlu tajne, tajne pred kojoj strepimo i kojoj se divimo.  

Završit ću s početnim pitanjem: Gdje je Bog u čovjekovom životu? Mom i tvom. Ima li ga i u trenutcima kada je njegova šutnja „opipljiva“?