HODOČAŠĆE U SVETU ZEMLJU

Detalji

Objavljeno: nedjelja, 22. studenoga 2015.

Hodočašće. Hodočašćenje je poznato u svim religijama. Spada u najstarije iskustvo čovječanstva, neovisno o kulturnoj ili vjerskoj pripadnosti. Praksa „putovanja u sveto mjesto“, iskazivanje časti hodom, putovanjem, uvijek je u konačnici traženje Boga i susret s njime u bogoštovnom ozračju. 

Kršćanima je poznat tekst iz Svetoga Pisama kako su „Roditelji Isusovi svake godine o blagdanu Pashe uzlazili u Jeruzalem. Kad mu je bilo dvanaest godina, ponovno su uzišli po običaju“ (Lk 2,41sl.). Tako i kršćani kroz dugu povijest rado hodočaste…

Hodočašća u Svetu Zemlju nisu počela s našim vremenom koja raspolažu suvremenim prometalima… Postoji dovoljno dokaza da su već i prvi kršćani hodočastili u sveta mjesta.

Još prije Konstantinovih vremena (prva polovica IV. stoljeća) kršćani su posjećivali grob Isusov, kuću Posljednje večera i špilju Rođenja Isusova u Betlehemu... Ljubav prema svetim mjestima i običaj hodočašćenja naslijedili su židovski kršćani od svojih predaka, od židova. Osobito su rado boravili na grobu Isusovu, na Maslinskoj gori i u Betlehemu. Već u II. stoljeću hodočasti se i na tzv. grob Marijin podno Maslinske gore, tj. na Djevičin prijelaz… U Kafarnaumu su se vjernici skupljali u kući Petrovoj… Kršćani u Kafarnaumu postaju osobito brojni poslije pada Jeruzalema godine 70.

Vodiči hodočasnicima iz Europe bili su mahom Židovi kršćani... Kada je kršćanima dana sloboda (313.) mnoštvo hodočasnika hrlilo je u Palestinu gdje tada počinje gradnja veličanstvenih i lijepih bazilika, uz koje se obično dižu i samostani za muževe i žene koji ondje žele živjeti i obavljati službu Božju…

I sv. Jeronim, Dalmatinac, je bio hodočasnik; čak se naselio u špilji blizu špilje Isusova rođenja u Betlehemu… Mnogi su pobožni kršćani izabrali Palestinu kao svoju drugu domovinu…

Takvo stanje trajalo je kroz bizantsko doba (IV. – VIII. stoljeće), sve dok u zemlju nisu nasilno ušli muslimani i počeli proganjati i židove i kršćane…

Ljubav prema Svetoj Zemlji rodila je križarski pokret. Kršćani u Europi nisu mogli više trpjeti da Svet grob bude u rukama nekršćana i da kršćanima prilaz Grobu bude zabranjen…

Kroz sve vrijeme muslimanske okupacije Svete Zemlje kršćani su neprestano dolazili na sveta mjesta. Među velikim i glasovitim hodočasnicima su sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, Ljudevit IX., kralj francuski, kao i mnogi drugi.

Dokumenti Crkve o hodočašćima. Za Veliki jubilej Crkve, za 2000 god., Crkva je objavila jedan dokument o hodočašćima (Hodočašće u Velikom jubileju  2000.). Tu se nalaze dragocjene upute. Spominjem samo podnaslove: Hodočašće Izraela, Kristovo hodočašće, Hodočašće Crkve, Hodočašće prema trećem tisućljeću, Hodočašće čovječanstva, Hodočašće kršćana danas.

Također je naša Biskupska konferencija objavila 2011. jedan dokument pod naslovom Hodočašće u životu Crkve.

Važno je spomenuti da se u ovom dokumentu odmah na drugoj stranici govori o Zamkama u organizaciji hodočašća. Kratko rečeno: nije svatko dorastao tom zadatku da organizira i vodi hodočašća… Neki ih organiziraju citiram „iz sumnjivih interesa i manipuliraju vjerskim osjećajima vjernika…“

Onaj tko vodi hodočašće on je 24 sata s hodočasnicima, a cijela skupina, koji put heterogena, je njegova obveza… Tko to ne zna, može na tako banalnim stvarima upropastiti hodočašće nekim osobama…

Sveta Zemlja. (Samo nekoliko riječi o Svetoj Zemlji, jer se na nju odnosi sve što smo napisali  - i više od toga, naravno.) Sveta Zemlja je sveta jer je Božja zemlja. Sveta je jer je iznjedrila Sveto Pismo. Svako brdo, svaki brežuljak, svaka rijeka i izvor, svaka dolina i planina – sve govori o svetosti i o povijesti spasenja, o Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku. Kustos Svete zemlje fra Pierbattista Pizzaballa ovako je to rekao: „Srce svijeta je u Svetoj Zemlji, srce svijeta kuca u Jeruzalemu… Sveta Zemlja je zemlja objave, utjelovljenja; to je zemlja Krista, gdje se sve želje i nade spajaju. Sveta Zemlja nije bilo koje mjesto, to je kolijevka naše vjere, tamo su naši korijeni.“  Ona je naša duhovna domovina. Ali ne samo naša. Sveta je i za židove jer je za njih zemlja obećanja, zalog Saveza. A njezino središte, Jeruzalem, sveti je grad i za muslimane.

Franjevci u Svetoj Zemlji. Franjevačka nazočnost u Svetoj Zemlji vezana je uz Kustodiju  Svete Zemlje (custodire = čuvati), koja je jedna od najstarijih provincija Franjevačkoga reda. Kao godina njezinoga osnutka u širem značenju riječi uzima se 1217. Dvije godine nakon njenoga osnutka, tj. 1219., u Svetu Zemlju se zaputio i sv. Franjo Asiški. Poznat je njegov susret sa sultanom Malekom al-Kamelom u egipatskoj Damietti.

Već tih prvih godina i drugi franjevci dolaze na područje Svete Zemlje i nastanjuju se u blizini današnje V. postaje Križnoga puta.
Svakako je najvažnija godina u povijesti Kustodije 1342., kada papa Klement VI. povjerava brigu za sveta mjesta Manjoj braći i isključivo njih priznaje kao jedine predstavnike Katoličke crkve u Svetoj Zemlji.

Kustodija vodi brigu o 65 svetih mjesta, od kojih su 62 na području koje se općenito zove Sveta Zemlja, a 25 glavnih samostana danas su i župe koje je jeruzalemski latinski patrijarh povjerio fratrima.

Kustodija Svete Zemlje je bitno međunarodno bratstvo. Broj fratara danas je nekih tristotinjak, iz preko trideset zemalja svijeta. 
Kršćana u Svetoj Zemlji ima vrlo malo, tek 1,8 do 2% populacije. To konkretno znači da kršćana ima oko 160.000, i to svih kršćana: pravoslavnih, katolika, armenaca, kopta. U Svetoj Zemlji su zapravo prisutne sve kršćanske konfesije. Većina kršćana danas su katolici.

Sv. Franjo je 1212. god., na putu prema Svetoj Zemlji, dospio u Hrvatsku. Može se reći da je upravo on prvi fratar koji je povezao Hrvatsku i Svetu Zemlju, i od tada su naše veze uistinu jake. Spomenimo nekoliko imena bez kojih bi ovaj kratki prikaz Kustodije bio nepotpun.

Na prvom mjestu spominjemo sv. Nikolu Tavelića. Rodio se oko 1340. godine u Šibeniku, u Dalmaciji. Postavši franjevac i zaredivši se za svećenika, poslan je u misije u Bosnu, gdje se zalagao za obraćenje bogumila (patarena), zajedno s Deodatom iz Ruticinija. God. 1384. dolaze obojica u Palestinu i ovdje nalaze druga dva brata, Petra iz Narbone i Stefana iz Cunea, i zajedno se posvetiše propovijedanju Evanđelja muslimanima s velikom gorljivošću. Sva četvorica su živjela u samostanu Brdo Sion. U studenom 1391. pripremili su jedan govor u kojem je bio opovrgnut islam i izložena kršćanska vjera. Dana 11. studenoga 1391., s velikom hrabrošću, predstave se kadiji i pročitaju svoj govor. Pozvani su da to opovrgnu što odlučno odbijaju pa ih zatvore i daju mučiti tri dana. Zatim su ih doveli na trg i ponovno ih pozvali na opoziv svojih riječi. Njihovo odbijanje potvrdilo je osudu i odmah bijahu ubijeni. Kult sv. Nikole Tavelića i drugova mučenika je posvjedočen od XV. stoljeća. Kanonizirao ih je papa Pavao VI. 1970. god. Sv. Nikola Tevelić i njegovi drugovi su zaštitnici Kustodije.

Nakon 150 godina susrećemo drugoga velikoga našega sunarodnjaka: fra Bonifacija Stjepovića, u Kustodiji poznatiji po imenu Bonifacije iz Dubrovnika. Djeluje u vremenu kada Palestina trpi tursku invaziju (1517.). Teolog, pravnik, biskup, apostolski legat i vizitator, čovjek kulture i vlasti, pisac, fra Bonifacije je ostao poznat u povijesti Kustodije po mnogim, važnim djelima, među kojima je i restauracija kapele s Kristovim Grobom.
Treba spomenuti i ime fra Jeronima Golubovića (1865.–1941.) koji je gotovo naš suvremenik, veliki povjesničar Kustodije, kao i povijesti Franjevačkoga reda u Svetoj Zemlji. S potpunim se pravom fra Jeronima smatra ocem moderne palestinologije.

Današnji kustos Kustodije fra Pierbattista Pizzaballa Kustodija smatra potrebnim istaknuti i ime fra Jeronima Mihaića, Dalmatinca, koji je rođen 1873. na otoku Braču, a umro u Amanu 1960. On je prvi fratar pokopan na brdu Nebo, a u listopadu 2008. blizu njega je sahranjen veliki arheolog fra Michele Piccirillo.
I danas ima hrvatskih franjevaca u Svetoj Zemlji. Susret s njima prigodom ovoga hodočašća bio je više nego bratski. Spomenimo samo kratko njihova imena i mjesta služenja. U Nazaretu već godinama živi i radi fra Siniša Srebrendić, član Zagrebačke franj. provincije. Na brdu Tabor sadašnji voditelj svetišna i gvardijan je fra Bernard Barbarić, također član Zagrebačke franj. provincije. U  Samostanu sv. Katarine u Betlehemu naš je hercegovački franjevac fra Jago Soče: rođen u Australiji od roditelja iz Hercegovine, odrastao u Kanadi, prijavio se u našu Provinciju, studirao u Italiji, jedno vrijeme bio u Kanadi i USA, a onda je otišao u Svetu Zemlju i tu je već 15 godina. Trenutačno je orguljaš u Betlehemu. Uvijek ga rado predstavim hodočasnicima, jer je njegov poziv čudesna Božja priča.

Organizator hodočašća. Organizator hodočašća je fra Milan Lončar, dugogodišnji organizator raznih hodočašća, a najviše ih je vodio upravo u Svetu Zemlju. Od prošle godine je i povjerenik za Svetu Zemlju Hercegovačke franjevačka provincije Uznesenja BDM. U domovini preuzima sve agencijske poslove, dok godinama, s uspjehom radi s agencijom u Izraelu Jerusalem Tours, Izhak Rabin Ave. 51/2, Modiin 71700, Izrael. Vlasnica agencije je gospođa Berta Belson.

Vodič. Naš vodič je bio Srdjan Ratkovic Fuchs, potomak slavonskih Židova. Kao mladić pobjegao je od rata na našim prostorima u Izrael… Studirao je na Američkom koledžu u Jerusalemu biblijsku teologiju, a potom u Tel Avivu visoku školu za turizam. Specijalnost mu je monoteistička duhovnost. Govori tečno četiri jezika: hebrejski, engleski, ruski i hrvatsko/srpski. Služi se još biblijskim grčkim, latinskim, aramejskim, te čita i razumije slovenski i makedonski. Živi na dvije adrese: u Novom Sadu i u Izraelu.

Duhovna pratnja. Hodočašće bez duhovne pratnje nije hodočašće, nego turističko putovanje ili nešto slično tome. Biti u Nazaretu, u Betlehemu, u Jeruzalemu…, a ne slaviti Sv. misu na najsvetijim mjestima naše vjere, ne slaviti najveći čin Kristove spasonosne ljubavi, ne čuti Božju Riječ, ne pričestit se i Riječju i Tijelom Kristovim… Da, doista: bez duhovne pratnje odlazak u Svetu Zemlju može biti neko informativno ili turističko putovanje, ali ne i hodočašće.

Sva moja hodočašća redovno uključuju duhovnu pratnju. Uključujem uvijek i hodočasnike po nekim kriterijima koji se po mnogočemu sami nameću. Razumljivo je, primjerice, da ćemo u Kani Galilejskoj obnoviti bračna obećanja parovima, ako ih ima – a mi smo ovaj put imali šest bračnih parova –, ili biti na rijeci Jordanu, a ne obnoviti krsna obećanja, ili biti sudionik Sv. mise, a ne prihvatiti ulogu čitača, pjevača, predmolitelja molitve vjernika, skupljača milostinje, ministranta itd., itd. Nema hodočašća koje ja vodim gdje ne sudjeluje cijela hodočasnička skupina. I ne moli se samo na Sv. misama, nego i u autobusu, na svim svetim mjestima, u posebnim zajedničkim zgodama…, pa i u pustinji… Osobno uvijek preuzimam tu ulogu i sve predvodim, jer je samo tako moguće podijeliti razna zaduženja… Kod ovog hodočašća imao sam sreću da je s nama bio fra Ante Pranjić, gvardijan samostana u Tomislavgradu, i fra Antonio Šakota, kapelan u Mostaru. Obojica su dali svoj nemjerljiv doprinos, fra Ante najviše svojim izvrsnim pjevanjem i povremenim animacijama, a fra Antonio, koji je tri godine studirao u Jeruzalemu, čitanjem odgovarajućih tekstova iz Svetoga Pisama i dodatnim tumačenjima nekih svetih mjesta gdje se snalazi jako dobro, „kao u svome džepu“, kako se ima običaj reći.

Sigurnosno stanje. Prostor Svete Zemlje nikada nije bio miran, kao što, uostalom, ni ovi naši prostori ne znaju što je dugotrajni mir. Povijest izabranja seže do nekih 2 000 godina prije Krista. Bibličari smatraju da su Abraham, „praotac naše vjere“, i njegova žena Sara živjeli oko 1950. godine prije Krista. Od tih vremena, da ne idemo dalje u prošlost, osvajači su se samo smjenjivali. Tako je to bilo sve do 1948. godine, do osnutka države Izrael. No ni nakon osnutka ove države, nema trajnoga mira; kao što znamo, nema ga ni u okruženju. Povremeni su sukobi između Židova i Palestinaca, na žalost, redovna pojava. Tako je bilo upravo i u vrijeme našega boravka u Svetoj Zemlji. O tome smo stalno vodili računa, a posebno naša agencija Jerusalem Tours i naš vodič Srdjan Fuchs. Sklanjali smo se iz područja gdje je „mirisalo na zlo“. I svoj smo program hodočašća usklađivali s mogućnostima koje su nam stale na raspolaganju. Ipak, dobro je spomenuti, da nije poznato da je ikada od 1948. godine pa do danas napadnuta neka hodočasnička skupina. I Židovi i Palestinci ih štite, jer su im itekako potrebni i dobrodošli.

Vrijeme hodočašća. Vrlo je važno izabrati pravo vrijeme hodočašća u okviru godišnjeg razdoblja. Iz više razloga većina vjernika može samo jedanput u životu hodočastiti u Svetu Zemlju. Zato nije nebitno u koje godišnje doba se putuje. Treba izbjegavati prevelike vrućine, ali i kišna razdoblja, jer i jedno i drugo može u mnogočemu pokvariti mogućnosti doživljaja Svete Zemlje, a s tim i plodove hodočašća. Mi smo izabrali, prema mnogim pokazateljima, najbolje vrijeme u godini, sredinu listopada. Temperatura u Izraelu i Palestini u listopadu slična je temperaturi u Dalmaciji i Hercegovini u kolovozu. Budući da postoje tri klimatske zone, i klima je različita, ali uopćeno se može kazati  da je suha i ugodna u ovo doga godine. Tako je to bilo i za vrijeme ovoga hodočašća.

Hodočasnici. Najviše ih je bilo iz Posušja odnosno iz Hercegovine, a zatim iz Zagreba, opet mnogi podrijetlom s ovih prostora. Jedan bračni par bio je iz Preloga, te po jedan hodočasnik/ca iz Njemačke, Zaprešića, Sarajeva, Donjeg Lapca i iz Obrovca. Sveukupno nas je bilo 48. Pet hodočasnika je otkazalo hodočašće, neki po svoj prilici zbog pojačanih sukoba na bliskoistočnim prostorima, što je organizatoru znatno povećalo troškove. Najstarija hodočasnica rođena je 2. siječnja 1943., a najmlađa 20. siječnja 1998. godine. Obadvije su iz Posušja.

Plodovi hodočašća. Iako mnogi ne znaju ni izreći ono što doživljavaju u svetim mjestima, ipak se u svetištima susreću s nečim osobitim, nesvakidašnjim, s nečim što je iznimno, što ne mogu drugdje susresti, s nečim što u sebi krije jednu tajanstvenost, s nečim što ih privlači upravo na to mjesto. Da, vjernik hodočasnik se osjeća privučen… Privlači ga svetost: Sveti Bog, Sveta Djevica Marija, Sveti ljudi… Privlači ga nešto što mu nije jasno, ali što je snažno. A tu svetost i veličinu hodočasnik zapaža i u najobičnijim stvarima i stvarnostima s kojima se susreće: u starim i istrošenim stubištima po kojima su mnogi klečali tražeći milost, u staroj slici ili kipu… Ne odbijaju ga ni nakiti, ponekad pretjerani kič, koje su generacije ostavljale iz zahvalnosti. Sve mu priča da je na tom mjestu nešto osobito, drugačije nego u njegovu okruženju. Vjernik iz vanjskih obilježja ispravno zaključuje na duhovno obilježje. A njegov je zaključak: da su na tim svetim mjestima mnogi molili i da su bili uslišani. Zato su njemu svi vanjski znakovi samo dokaza onoga nečega velikoga duhovnoga… U takvim se mjestima hodočasnik , makar na čas, oslobađa tereta svakidašnjice. Snaga svetišta je u tome što na tim mjestima kao da postoji neka duhovna sloboda gdje se, bez poteškoće i bez ikakve zapreke, može sve izreći Bogu, pred njim se bez bojazni otkrivaju sve rane, ali i sve radosti, isto tako jednako.

Najveće se čudo dogodi kada se u moliti dodirne ono „Sveto“… Na svetim mjestima hodočasnik doživi veliku duhovnu radost. Često se ta radost odrazi u pojačanoj želji za molitvom, za postom, djelima milosrđa i spremnosti da se čini pokoru… Suze, pa i kod muškaraca, su vidljivi znak tog doživljaja, koji se, razumljivo, ne može riječima opisati. Postaje se „novi čovjek“. Niša ne ostaje kao što je bilo prije. Ja ne poznam hodočasnika koji se nije sretan vratio s puta… Posebno su hodočašća u Svetu Zemlju nešto jedinstveno, neusporedivo s drugim; ona zapravo daju smisao svim drugim hodočašćima. Mnogi doživljavaju Svetu Zemlju kao Peto evanđelje, kako se često ima običaj reći…

Jedna usputna informacija. Jedna ortodoksna židovska obitelj ima prosječno 6,7 djece. Prosječna arapska obitelj ima 6,3 djece. Prosječna – liberalna – židovska, a i arapska obitelj ima 2,3 djece. Tu je odgovor na pitanje kakvu voditi pronatalitetnu politiku, o kojoj se u zadnje vrijeme kod nas učestalo govori. Djecu ne rađa novac nego ljubav i vjera, što ne znači da takvima ne treba i materijalno pomoći. Sličnih primjera vrijednih nasljedovanja ima jako mnogo i na drugim područjima.

Ostvareni program hodočašća. Mnoge pojedinosti vezane uz hodočašće, od točnog vremena odlaska i povratka, do termina za Svete mise, rada raznih ustanova na koje smo upućeni, žičara, taksija i sl. možemo znati tek sredinom rujna, a neke pojedinosti i kasnije. Uglavnom ostvarimo ono što je mnogo prije najavljeno u programu, ali je često redoslijed mjesta, pa koji put i programa za pojedine dane izmijenjen. Kako je to izgledalo ove godine, može se vidjeti iz priloženoga ostvarenoga programa.

Prvi dan, utorak, 13. 10. : Zagreb – Tel Aviv – Nazaret. Okupljanje hodočasnika u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso u 15,15 sati. Polijetanje u Tel Aviv u 18,15 sati izravnim letom izraelske kompanije Sun Dor (LY5182/1). Dolazak u 22,30 sati po lokalnomu vremenu. U zračnoj luci Ben Gurion dočekala nas je vlasnica agencije Jerusalem Tours gospođa Berta Belson, koja nam pruža svu potrebnu pomoć pri ulasku u Izrael. Oko sat vremena treba nam za carinsku kontrolu i dok dođemo do svoga autobusa (autobus ima posebnu oznaku: Jerusalem Tours / Fra Milan Lončar). Nastavak putovanja autobusom u Nazaret. U Nazaretu smo oko jedan sat poslije pola noći po lokalnom vremenu. Smještaj u Rimonim hotel... Kuhinja zatvara u 21,00 sat, no nas, zbog dugogodišnje suradnje, topla večera čeka. Večera… Noćenje.

Drugi dan, srijeda, 14. 10.: Nazaret – Haifa – Kana Galilejska –Nazaret. Ustajanje i doručak... U 8,00 sati krećemo… Obilazimo Nazaret odnosno Baziliku Navještenja, gdje slavimo Sv. misu  9,00 do 9,50 sati / Misa je od Blagovijesti. Zatim smo posjetili Crkvu sv. Josipa. U 11,15 odlazimou Haifu, lijepi sredozemni lučki grad na padinama gore Karmel, treći po veličini izraelski grad. Obilazak karmelićanskoga samostana i crkve Stella Maris i Ilijine špilje. Panoramski obilazak Haife i posjet Bahajskim vrtovima. Nakon toga vozimo se u Kanu Galilejku gdje obilazimo Crkvu svadbe (obnova bračnih obećanja je predviđena u 16.00 sati). Povratak u hotel. Večera, „svadbena“… Noćenje…

Treći dan, četvrtak, 15. 10.: Nazaret - Kafarnaum – Gora Blaženstava –Tabga – Yardenit – Tabor – Nazaret. Nakon doručka posjećujemo Crkvu Marijina izvora u Nazaretu. Zatim se vozimo u Kafarnaum, grad na Galilejskom jezeru, u kojem je Isus živio kad je napustio Nazaret. Nakon toga idemo na Goru Blaženstava, slavimoSv. misu 11,00 do 11,50 s., opet se spuštamo do Galilejskoga jezera, do Tabge, i Crkve čudesnoga umnažanja kruha. Slijedi obilazak Crkve Petrova primata. Vozimo se dolinom rijeke Jordan do mjesta Yardenit  (obnova krsnoga obećanja i posjet „Posuškoj ploči“). Poslije podne nastavak vožnje do Gore preobraženja, tj. do Tabora (vozimo se taksijima do vrha), posjećujemo Crkvu preobraženja. Panoramski pogled na okolna područja. Povratak u hotel. Večera… Noćenje.  (Ove večeri pridružio nam se naš službeni vodič Srdjan Ratkovic Fuks).

Četvrti dan, petak, 16. 10.: Dolina rijeke Jordan –– Jerihon – Brdo kušnje – Mrtvo more – Kfar HaNogtim – Arad. Ustajanje... Doručak... Nakon doručka uzimanje stvari, ulazak u autobus i polazak. Napuštamo Nazaretu i Galileju. Danas nas put vodi prema jugu. Najprije dolazak u Jerihon, najstariji grada na svijetu, 260 m ispod morske razine, zadržavamo se ispod Brda kušnje, kao i na drugim mjestima čitamo odgovarajuće biblijske tekstove… Vozimo se do Mrtvoga mora, najnižega mjesta na Zemlji (cca 400 m ispod razine mora), kupanje (plutanje). U moru ima preko 30% soli i minerala i stoga je tisućama godina poznato po svom ljekovitom djelovanju. Kupamo se na jednoj od organiziranih plaža s tuš-kabinama i svlačionicama. U blizini je mjesto Kumran. Obilazimo ga (tu pravimo podnevnu stanku za osvježenje). Nastavljamo vožnju do Masade, iz autobusa govorimo o Masadi i uspoređujemo je s našim Gvozdanskim… Nastavljamo vožnju prema jugu, u pravcu Sodome i Gomore (ali ne do njih), zatim u pravcu grada Arada, u Negevskoj pustinji, u Kfar HaNokdim, slavimo Sv. misu u ca. 16,30 do 17,20 / Misa je od Božanskoga milosrđa. Nakon Mise susrest s Beduinima, stanovnicima pustinje, dionici smo njihova gostoprimstva, ceremonijala pripremanja kave i čaja, slušamo o njihovu životu uz kavu i čaj… Nakon toga vozimo se u Arad (ca 20 min.). Oko 19,00 s smo u hotelu. Smještaj u hotelu Imbar u pustinjskom gradu Aradu. Večera…(domaćin nas časti vinom)… Noćenje.

Peti dan, subota, 17. 10.: Arad – Betlehem – Pastirska polja – Ein Karem –
Jeruzalem. Nakon doručka napuštamo Arad i vozimo se pustinjom do Betlehema, gdje obilazimo najstariju crkvu na svijetu, Crkvu Isusova rođenja, zatim Samostan sv. Katarine. Spuštamo se do Spilje sv. Jeronima, Dalmatinca… U Betlehemu, i Betlehemskoj bazilici, u Spilji Sv. Josipa, slavimo Sv. misu  11,00 do 11,50 s./ Misa je od Božića.  Posjećujemo Spilju mlijeka… Vozimo se do Pastirskih polja. Zatim idemo u Ain Karem, rodno mjesto sv. Ivana Krstitelja. Obilazimo crkvu Rođenja Sv. Ivana, a prije toga crkvu Pohođenje BDM. Nastavljamo vožnju do Jeruzalema, smještamo se u RimonimJerusalemHotel. Večera… Noćenje…

Šesti dan, nedjelja, 18. 10.: Jeruzalem: Maslinska gora…, stari grad Jerusalem… Doručak… Započinjemo dan s vrha Maslinske gore. Posjećujemo Crkvi Isusova plača, Getsemanski vrt, Baziliku agonije, tu slavimo Sv. misu 11,00 do 11,50 s., posjećujemo Crkvu Uznesenja Marijina („grob“ Marijin). Ulazimo u stari grad Jeruzalem. Tiho i pobožno obavljamo Križni put (Via dolorosa) i prolazimo svih 14 postaja koje je Isus prošao idući prema Golgoti gdje je bio razapet. Obilazimo crkvu Isusova groba, penjemo se na Kalvariju, ulazimo u Isusov grob, dotičemo Ploču pomazanja i negdje u crkvi Isusova groba sabrano se molimo, za to svakako želimo imati dovoljno vremena (obvezatno čekanje u redu!).

Sedmi dan, ponedjeljak, 19. 10.: Jeruzalem: Sionska gora, novi Jeruzalem – Yad Vashem – Betanija. Doručak… Obilazak Kustodije Svete Zemlje,  Sionske gore, Davidovoga groba, dvorane Posljednje večere, Crkve Usnuća Marijina (Dormition), gdje slavimo Sv misa u 11,00 do 11,50 s. /Misa je od Velike Gospe. Prolazimo kroz Armensku četvrt. Dolazimo do Židovske četvrti, prolazimo rimskom i bizantinskom glavnom ulicom Jeruzalema Cardo. Razgledamo arheološke ostatke Jeruzalema iz 7. stoljeća prije Krista, arheološke ostatke iz vremena Makabejaca, kao i arheološke nalaze iz vremena Križara. Dolazimo do glavnoga trga Židovske četvrti, gdje smo vidjeli (izvana) nedavno obnovljenu sinagogu Hurva i promatrali neobičan svijet ortodoksnih Židova. Zatim idemo do Zida plača – najsvetijega mjesta na svijetu za Židove, i Sinagoge uz Zid plača. Posjećujemo Crkvu sv. Petra „in Gallicantu“… Zatim se vozimo u memorijalni centar Holokausta Yad Vashem i posjećujemo Spomenik djetetu. Povratak u hotel. Večera…Noćenje.

Osmi dan, utorak, 20. 10.:  Jeruzalem – zračna luka Tel Aviv – Zagreb. Ustajemo i doručak po dogovoru. Napuštamo hotel… U zračnoj luci moramo biti 3 sata prije polijetanja, tj.  u 11,25 sati. Na putu od Jeruzalema do Tel Aviva, još po štošta vidimo i čujemo… Navraćamo u mjesto Latrun, posvećeno Dobrom razbojniku i Gospi od Judejskoga Gorja. Svetište vode cisterciti.  U Zagreb polijećemo u 14,25 sati (Sun Dor; LY5181), a u Zagrebu smo u 17,10 sati po lokalnom vremenu.

*  *  *

Hodočasnici o hodočašću. Zamolio sam neke hodočasnike da se kratko osvrnu na naše hodočašće, držići se one da svatko to doživi na sebi svojstven način i da sam uvjeren da i ovakva kratka razmjena iskustava može obogatiti druge hodočasnike, a i sve čitatelje naše web-stranice. Onoliko koliko to urednička pravila dopuštaju, sva sve sam osvrte lektorski i korektorski malo dotjerao.  Prvi osvrt je iz pera Ferde Širića, poduzetnika iz Zagreba, koji mi je bio u jednu ruku zagrebački povjerenik. Drugi je iz pera Šime Šoše iz Obrovca, pobožnog i dragog čovjeka. A traći osvrt je iz pera naše „posuške nevjeste“ i akademkinje dr. Dubravke Tolić.
Ferdo Širić, Zagreb. Pod vodstvom fra Milana, Lončara povjerenika Herc. Provincije UBDM i uz pomoć njegove subraće (fra A. Šakote i fra A. Pranjića) uspješno je organizirano i realizirano ovogodišnje hodočašće u Svetu Zemlju u vremenu od 13. do 20. listopada.
Cjelokupna organizacija je temeljito i racionalno osmišljena u suradnji s agencijom Jerusalem Tours. Primarni cilj i nakana je bila upoznati biblijska mjesta u kojima je Isus Krist živio i djelovao, a ujedno upoznati i ostale znamenitosti tamošnjega naroda. U tom smislu obilazak i prikaz svetih mjesta sa starinama, crkvama i ostalim vrijednostima  prezentiran je potpunoma: vizualno, govorno i uz čitanje odgovarajućih biblijskih i povijesnih tekstova, sve s ugodnim druženjem, pjesmom, molitvom i općim zadovoljstvom.

Mi hodočasnici (48) uglavnom smo došli sa svojim osobnim ili(i) obiteljskim nakanama, zavjetima i potrebama, moleći duhovnu okrjepu, pomoć i milost za svoje svakodnevne nevolje i tjeskobe. Aktivno sudjelovanje nazočnih u dnevnim  misama bilo je pobožno i sadržajno, poseban doživljaj bila je Misa u pustinji.

Fra Milan je svojim nagovorima nastojao vrlo dojmljivo i uvjerljivo, svakom razumljivo, približiti Božju riječ, uključiti naše nakane u misne molitve. Inače taj (su)odnos biblijskih mjesta, onovremenosti i misnih nagovora budio je silne emocije i vidljive suze kod pojedinih dionika misnoga slavlja. A kako i ne bi kad su biblijska mjesta kao Betlehem, Nazaret i Jeruzalem mjesta našega spasitelja Isusa Krista, u kojima je kao čovjek proveo svoj ovozemaljski život. Biti na Njegovu grobu i mjestu rođenje poseban je osjećaj (šteta što kratko traje). Zbog toga i radi toga tamo je naša prava i jedina  duhovna  Domovina. Tamo su naša osnovna počela, načela, temelji i vrela naše vjere, a time i počeci nove civilizacije i nove kršćanske zapadne uljudbe.

Valja naglasiti da su tragovi franjevaca trajno i duboko utkani u tamošnji  život crkve i održanje svetišta, budući je Crkva povjerila njihovo čuvanje  Franjevačkom redu. Tako je lijepo bilo vidjeti kako domicilni znanci i prijatelji srdačno dočekuju  našega fratra Šakotu. Običnom hodočasniku ostaje samo nejasno kako se predstavnici raznih kršćanskih i nekršćanskih zajednica ne mogu dogovoriti oko čuvanja i opsluživanja  svetih mjesta pa odlučuje snaga posjeda i nazočnosti kao jedino pravilo.  

Od ostalih znamenitosti valja istaći posebnost rijeke Jordan, pojavnost pukotina  na osušini Mrtvoga mora, zapise i život u mjestu Kumran, zatim mjesto Jerihon, okolnu pustinju, Sodomu i Gomoru, Beduinsko naselje, Zid plača i nadasve  muzejski kompleks  Yad Vashem. Nezaboravni su i pogledi s Maslinske gore i na Bahajske vrtove.

Mora se istaknuti zadivljujući odnos Židova spram svojoj Domovini,  njihovo domoljublje,  predanost, zajedništvo, odgovornost i  poduzetnička aktivnost. Štuju i njeguju  svoju kulturu, vjeru, svoj posjed (kibuci), pustoš pretvaraju u plodnost… Isto tako zadivljuje njihov odnos spram svoje povijesti, svojih žrtava, svojih vojnika i ratnika,  sve ono što manjka našem narodu. No, bez obzira na sve viđeno, Hrvatska (i BiH) su zemlje posebne i neusporedive ljepote, bogatstva, kulture, radosnog i zdravog naroda (iako napaćenog), dobrih navada i običaja. To se ne može s ničim mjeriti i to treba svesrdno čuvati i njegovati i za to se stalno treba Bogu moliti.

Zaključno, valja iskazati iskrenu i veliku hvalu organizatoru i voditelju fra Milanu na osmišljavanju i provedbi ovoga putovanja, njegovoj svekolikoj brizi, pažnji i predanosti koju je nesebično dijelio svima nama. Velika hvala i mladom fra A. Šakoti na biblijskim čitanjima i objašnjenima, a  fra A. Pranjiću na pjevnom izrazu. Hvala svim hodočasnicima na uljuđenom držanju i prijateljskom vladanju kojeg smo pokazali tuđem svijetu.  Putovanje je prošlo bez ikakvih neugodnosti. Svi smo došli svom domu i svojoj obitelji, čuvajući duboko i trajno divne uspomene na ovo nezaboravno druženje i hodočasničko putovanje. Hvala Bogu!!

Šime Šoša, Obrovac. (Privatno mi piše naš Šime) Hvaljen Isus i Marija, dragi naš fra Milan! Pored svih modernih sredstava komuniciranja ja se, evo, latih olovke i papira jer mi ovaj način izgleda nekako bliskiji i osobniji.

Od putovanja sam se fizički već davno odmorio, ali u glavi još „zuje“ impresivni dojmovi s našega divnoga hodočašća. Svi oni vizualni utisci daju duši i mašti živu lepršavost, ali oni duhovni će ostati duboko utkani u duši dajući utjehu, opuštenost i mir.

Može li ovdje netko posumnjati u Božju prisutnost? A bio je On s nama i u Aradskoj pustinji, čuo našu molitvu i izazvao suze radosnice.

Nisam pjesnik da ispjevam pjesmu, nisam ni kipar da isklešem spomenik, a ja ću onda uz pomoć Božju na ovaj način u molitvi zahvaliti Gospodinu za sve što mi je dao i čuvao nas na putu.

Svim sudionicima koje budete susretali prenesite moj pozdrav i zaželite im Božji blagoslov.

Sjetite me se ponekad u molitvi, a i ja se molim za sve vas.
Vaš Šime

Dubravka Oraić Tolić, Zagreb. SVADBA U KANI GALILEJSKOJ (Odlomak iz putopisnoga dnevnika).

Fra Milanu i njegovu izraelskom stadu

Obljetnice su simbolični povodi za obnavljanje sjećanja i upisivanje događaja u pamćenje. Mogu biti velike i male, kolektivne i osobne, tužne i radosne, godišnje i ciklične,  tzv. okrugle, obično s brojem pet i jednom ili više ništica na kraju. Takva je velika, osobna, radosna, okrugla obljetnica zlatni pir – 50. obljetnica braka.  Upravo takvu obljetnicu obilježujemo Benjamin (u dnevniku intimno Bendžo) i ja ove godine. Vjenčali smo se 1965. uoči središnjega državnoga blagdana u bivšoj Jugoslaviji koji se – tko se toga još sjeća? – zvao „Dan Republike“, a slavio se 29. studenoga, tada „novembra“, i obično se zaokruživao u „više dana rođendana“. Dok je država na službenoj razini obilježavala dan svoga osnutka svečanim akademijama i primanjem djece u Titove pionire, na privatnoj su se razini obavljale svinjokolje zbog hladnijega vremena i  vjenčanja zbog slobodnih dana. Imali smo tada 22 godine i bili smo studenti. Kada sam u proljeće 2015. dobila mejl fra Milana Lončara iz Posušja s pozivom na hodočašće u Svetu Zemlju, podrobno razrađenim programom pohoda svetim mjestima, izletom u pustinju i uputama što ponijeti, kako se obući i ponašati, kako se cjenkati kod kupnje suvenira i zaštititi od džepara, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo hodočašćem u Svetu Zemlju s obnovom bračnih obećanja u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj.

Dan prvi, srijeda, 14. listopada: Nazaret – Haifa – Kana Galilejska – Nazaret

Poletjeli smo iz Zagreba 13. listopada 2015. zrakoplovom izraelske kompanije Sundor u 18,15 i sletjeli po rasporedu u 21,30 u zračnu luku Ben Gurion u Tel Avivu. Dočekuje nas vlasnica turističke agencije koja nas vodi kroz Svetu Zemlju Berta Belson. Fra Milan je predstavlja kao dugogodišnju znanicu i uspješnu poduzetnicu. Upoznao ju je u svome Züriškome razdoblju prije dvadesetak godina kao turističku voditeljicu, a kada je mlada žena osnovala vlastitu agenciju, vodi svoje hodočasnike uvijek u njezinu aranžmanu. Gospođa nas toplo pozdravlja i želi ugodan i nadahnut boravak na svetim mjestima. Ispričava se što će nas prvi dan voditi ona, jer naš vodič, njezin učenik Srđan Ratković Fuchs, upravo dovršava vođenje prethodne grupe. Ističe da je Srđan  bolji vodič od nje te da je svaki učitelj, pa i ona kao njegova učiteljica, najsretniji kada učenik nadmaši svoje učitelje. Dolazimo do našega autobusa koji će nas voziti Svetom Zemljom. Gospođa Belson predstavlja nam našega vozača, mladoga naočitog Palestinca Amira, i savjetuje da za jedan dolar kod njega kupujemo hladne bočice mineralne vode. To je cijena kao i u trgovini, a ovdje nam je pri ruci, nalazi se u malom crnom hladnjaku uz ulaz u autobus.  Treba samo ostaviti jedan dolar u košaricu kod vjetrobranskog stakla i posegnuti rukom u hladnjak. Tako će i Amir nešto zaraditi, a mi nećemo biti žedni. U ovim pustinjskim krajevima preporučuje se piti dvije litre vode dnevno. Krećemo prema našemu prvom odredištu na kojemu ćemo biti tri dana, mjestu Isusova djetinjska i mladosti, Nazaretu. U Nazaret smo stigli tek oko ponoći, pa dok smo večerali i raspakirali se, ostalo je malo vremena za spavanje.

Naručujemo kolektivno buđenje u 6,30, ali nam to ne smeta da cijeli dan radosno i sabrano hodamo, vozimo se, slušamo, gledamo, fotografiramo, pijemo mineralne vode iz Amirova hladnjaka. Prije silaska na doručak gledam kroz prozor i vidim Nazaret najprije omotan maglom, a zatim obasjan suncem. To je niz bijelih betonskih i kamenih kuća naslaganih jedne iznad drugih s crnim rupama prozora. Nazaret je brdovit kao Šibenik i bijel kao Posušje. Ne znam zašto prozori na arapskim kućama djeluju kao crne rupe, ali to je vizualni dojam koji pruža pogled iz daljine na arapska naselja. Nazaret je danas grad naseljen Arapima s izraelskim državljanstvom. Za razliku od pojasa Gaze, Zapadne obale i istočnoga Jeruzalema, u kojima za vrijeme našega putovanja traju nemiri, Nazaret je miran grad. Arapi plaćaju porez, ali nisu vojni obveznici kako ne bi morali sudjelovati u sukobima protiv svojih sunarodnjaka.

Uspinjemo se do Bazilike Navještenja na vrhu nazaretskoga brda. Crkva je izgrađena na mjestu Marijine kuće. Po jednoj tradiciji tu se dogodilo navještenje Isusova začeća. Po drugoj tradiciji navještenje se dogodilo kod izvora u podnožju brda, gdje se i danas kod oltara pravoslavne crkve Bogojavljenja nalazi živi izvor iz Isusova doba. Po toj tradiciji anđeo je Mariji navijestio začeće kod izvora, a kako se ona uplašila i nije mu odgovorila, ponovio je to još jednom u njezinoj kući na vrhu brda. Preklapanje tradicija ne remeti osnovni dojam da je putovanje Svetom Zemljom susret s „petim Evanđeljem“. Nema nijednoga putopisa, vodiča ili izvješća iz Svete Zemlje koji ne citira tu glasovitu Renanovu izreku. Citiranost i popularnost te izreke nije slučajna. „Peto evanđelje“ su krajolici i građevine koji se spominju u evanđeljima i tako pružaju materijalne dokaze biblijskim tekstovima. U crkvi se susrećemo s kršćanskom arhitekturom u Svetoj Zemlji koja će nam se otkrivati tijekom cijeloga putovanja. To je arhitektura rušenja i građenja na istome mjestu: ne jedno do drugoga, nego jedno preko drugoga ili iznad drugoga. To su najčešće troslojne arhitektonske strukture: prvi, najstariji sloj čini ranokršćanska arhitektura između 4. i 6. stoljeća, srednji sloj ostatci bazilika iz križarskoga razdoblja između 12. i 14. stoljeća, a gornji sloj nove crkve nastale u kasnijim razdobljima, od 18. do 20. stoljeća. Tako je i ovdje. Susrećemo zidove bizantske bazilike iz 4. i 5. stoljeća, ostatke križarskoga zida te franjevačke crkve iz 18. stoljeća. Današnja veličanstvena crkva sagrađena je 1955. Sv. misu od Blagovijesti slavimo od 9 do 9,50. U tijeku našega putovanja fra Milan će pomno paziti da uključi u čitanja što više svojih „ovčica“, kako nas cijelo vrijeme naziva od milja. Prvo čitanje  (Iz 7,10-14) pripalo je Bendži, a drugo (Heb 10,4-10) meni. Bendžo je zaboravio naočale, ali zna svoj odlomak napamet, pa se pravi da čita. Cijeli život, još od prvih godina našega braka, najmilija mu je zabava i način odmaranja čitanje Biblije u usporednim prijevodima na grčki, latinski i hrvatski. Tako mu nije bio nikakav problem odglumiti čitanje. Ja sam jako uzbuđena jer nikada još nisam bila za oltarom i čitala iz Biblije. Možda sam malo previše naglašivala neke rečenice, ali nisam se nijednom zabunila. Za vrijeme mise po stropu crkve lete golubovi. Crkva je ukrašena darovanim freskama iz različitih zemalja koje prikazuju navještenje. Na freski iz Etiopije Marija je prikazana kao crnkinja, a na freski iz Japana kao vitka Japanka u svijetloplavome kimonu. U dvorištu crkve fotografiramo se kod brončanoga kipa koji prikazuje Mariju i anđela Gabrijela. Marija je prekrižila ruke, uplašena je i zbunjena viješću, ali pristaje začeti bez muža. Bio je to iznimno hrabar čin. Žena koja bi u to doba rodila izvan braka bila bi kamenovana, pa Josip preuzima na sebe odgovornost i ženi se trudom Marijom koju nije „spoznao“.

Odlazimo do mjesta gdje se po predaji nalazila Josipova stolarska radionica. Tu su i ostatci cisterne za koju se vjeruje da je iz Isusova doba te ostatci tunela koji je služio za bijeg. U dvorištu crkve prvi put susrećemo golemo stablo omiljene europske kućne biljke, fikus benjamina. Imenjaka moga Bendže benjamina imam i ja kod kuće. Kupila sam ga u dućanu Migros na odlasku iz Züricha prije petnaest godina i donijela u Zagreb. Pročitala sam da ne voli neposredan dodir sa suncem, pa sam ga prvih deset godina držala u sobi, sve dok  mu nije opalo lišće i ostale suhe grane. Onda je moj Benjamin odrezao našemu benjaminu sve grane, pa smo golu stabljiku iznijeli u proljeće na sunčani balkon. I benjamin je ponovno prolistao, narastao i eno ga na balkonu, pa ćemo ga prije Dana mrtvih živoga i veseloga unijeti u sobu da dočeka proljeće i sunce. Ovaj susret s golemim benjaminom uvjerio me da i naš zagrebački benjamin može stajati na sunčanu balkonu, a ne u sjeni u sobi. Posve je drukčije s mojim Benjaminom. On voli biti u sjeni, a ja na žarkome suncu. 
U 11,15 krećemo prema Haifi. Uz cestu promiču maslinici, posivjeli alepski borovi koji dugo nisu osjetili kišu i palme s plodovima datula. Sezona je datula, upravo su zrele, pa vise u sjajnim narančastim grozdovima ispod tirkiznozelenih palminih listova. Neki su grozdovi omotani plavim i crnim plastičnim vrećama za branje. Na obzoru je gora Karmel. Ime je izvedeno od hebrejske riječi el Kerem, što znači "Božji vinograd". Područje je poznato po plodnosti i bujnoj vegetaciji zbog relativno velike godišnje količine oborina. Tu rastu biblijske biljke masline, vinova loza, smokve, palme datule, šipak (nar). Autohtono je drvo izraelski zimzeleni hrast s kožnatim lišćem koje štedi vodu. Dobro su se udomaćili i eukaliptusi uvezeni iz Australije. Po bujnoj vegetaciji i plodnosti područje je simbol biblijske zemlje Kanaan, Obećanoj zemlji kojom po predaji teku med i mlijeko.

Haifa je treći po veličini grad u Izraelu, posestrima naše Rijeke. Gospođa Belson izvješćuje nas da je to danas jedan od rijetkih izraelskih gradova s mirnim suživotom Židova i Arapa. Tako nije bilo u bliskoj prošlosti, kada su se događali teroristički napadi i masakri. Međutim, zajedničkim naporom svih stanovnika i religija, gospodarskim napretkom i bogatim kulturnim životom uspostavljen je suživot koji bi mogao biti uzor cijeloj uznemirenoj zemlji. U Haifi se susrećemo s različitim stilovima života. Arapi žive u privatnim kućama bez zelenila, a Židovi u stambenim zgradama s puno cvijeća i zelenila. Sve su kuće i zgrade ravnih krovova. Potvrđujem svoj prvi dojam o arapskim kućama iz Nazareta i proširujem sliku. Arapske kuće izgledaju kao kontejneri jer su krovovi ravni, a prozori kao crne rupe jer nema zelenila, pa se crna praznina još više ističe na bijeloj kamenoj podlozi.  U Izraelu danas živi oko 8 milijuna stanovnika, od čega su 75, 4 % Židovi, dok je Arapa nešto više od petine. Politički je cilj Arapa osnovati vlastitu državu Palestinu. Dva su osnovna problema palestinske politike i čežnje za državom: teritorijalna nepovezanost arapskih područja i ideološka razjedinjenost. U Gazi je dominantan politički pokret Hamas s ciljem stvaranja vjerske države, a na Zapadnoj obali Fatah koji zagovara svjetovnu državu. Kada je odlukom Ujedinjenih naroda 1948. stvorena država Izrael, dio palestinskih Arapa ostali su živjeti u Izraelu i postali izraelski državljani. Međutim, u šestodnevnome ratu 1967. Izrael je osvojio palestinska područja Zapadnu obalu (Judeju i Samariju), pojas Gaze i Golansku visoravan te pripojio stari istočni Jeruzalem s danas većinskim arapskim stanovništvom. Stanje privremene vojne uprave nad arapskim područjima traje do danas i izvor je neprestanih sukoba. Upravo u tijeku našega putovanja ponovno su počeli nemiri u Gazi i istočnome Jeruzalemu, koji i mi želimo posjetiti. Primijetili smo da naš fra Milan već s gospođom Belson, a zatim još više sljedećih dana s našim vodičem Srđanom održava konzultacije krijući od nas informacije kako ne bi nastala panika i mijenjajući naš prvobitni itinerarij prema situaciji. Znali smo da se nešto događa, ali nismo znali što. Nismo ni željeli znati jer ovo nam putovanje ništa nije smjelo pokvariti.

Gospođa Belson izvješćuje nas o osnivanju cionističkog pokreta u 19. st. s ciljem povratka Židova u pradavnu domovinu. Omiljena joj je tema ljubav  prvih doseljenika, Kibuca, prema zemlji u dvostrukome smislu: kao stvarnoj zemlji koju žele obrađivati kako bi u njoj pustili svoje korijenje i kao simboličnoj biblijskoj Obećanoj zemlji u koju se žele vratiti. Kibuci su bili njemački Židovi srednjega sloja, mahom visoko obrazovani, kojima Haifa i danas zahvaljuje svoje zelenilo, čistoću, ljepotu i suživot između Židova i Arapa. Priča nam anegdotu koja karakterizira prve kibuce, njihovu visoku naobrazbu i ljubav prema zemlji. Anegdota kaže da su se među prvim kibucima pri raščišćavanju zemlje i priređivanju za gradnju i sadnju mogle čuti riječi: „Danke, Herr Doktor!“ – „Bitte, Herr Professor!“ Od 20.770 km2 državnoga teritorija (bez okupiranih područja) dvije trećine Izraela, oko 66 % površine, zauzima pustinja Negev. Jedina rijeka Jordan presijeca zemlju uzduž od sjevera prema jugu. Na sjeveru se ulijeva u Galilejsko (ili Genezaretsko) jezero, izvire iz jezera ponovno na jugu i ulijeva se u Mrtvo more. Budući da je veći dio zemlje pustinja, voda je mitsko mjesto izraelske kulture i strateško materijalno dobro. Na putu prema Haifi prvi sam put vidjela cijevi koje poput crnih zmija razvode vodu po svim zakutcima i čine od pustinje plodno tlo. Sljedećih dana te će crne razvodnice u pustinjskoj bjelini biti moj osnovni doživljaj izraelskoga krajolika. Voda je ovdje važnija od nafte. U Izraelu nema nafte, ali ima tvornica koje prerađuju naftu uvezenu iz Amerike kako ne bi ovisili o Arapima. Obje sirovine, koje Židovi nemaju, postale su mudrom politikom temelj izraelske države i pokretači gospodarske i političke moći. Do 19. stoljeća Židovi su se vraćali u Obećanu zemlju da bi u njoj umrli; od 19. stoljeća oni se useljavaju da bi u njoj živjeli i da bi je izgradili.

Uspinjemo se na goru Karmel. Pred nama je jedna od najljepših panorama na svijetu. Promatramo plavetnilo Sredozemnoga mora, zelenilo Bahajskih vrtova po obroncima gore, u podnožju brda i dolini vidimo Haifu rasprostru uz tanku crtu morske obale, a u magličastoj daljini na sjeveru bijelu točku grada u Libanonu. Oko sto sitnih bijelih jedrilica, na kojima se djeca uče jedriti, čeka vjetar na tamnomodrom obzoru. Ulazimo u marijansko svetište, crkvu i samostan Svete Marije – Zvijezde mora (Stella maris). Po Starome Zavjetu prorok Ilija izazvao je na vrhu gore Karmel  pristaše božanstva Baala da se vidi koji će Bog uspjeti prvi zapaliti žrtvenu vatru. Prijepor je završio Ilijinom pobjedom jer mu je Jahve poslao munju. Na mjestu Ilijine špilje križarski hodočasnik Sveti Bertold osnovao je u 12. stoljeću katolički kontemplativni red karmelićana, koji svojim povlačenjem iz svijeta i danas njeguju drevnu hebrejsku tradiciju pustinjske meditacije. Današnji samostan i bazilika izgrađeni su u 19. stoljeću na mjestu križarskoga samostana. Na oltaru je Gospa Karmelska – Marijin kip od cedrovine i porculana. Razgledavamo crkvu, uranjamo u pećinu u koju se povlačio prorok Ilija i ponovno izranjamo iz povijesnoga kamenja na sunce.

Odlazimo prema vidikovcu s kojega se pruža pogled na središnji dio Bahajskih vrtova. Gora Karmel nije samo sveto mjesto kršćanske religije nego i bahajske vjere. Bahaizam je monoteistička sinkretistička religija novijega nadnevka potekla iz Irana. Bahaisti vjeruju da su sve svjetske religije nastale od istoga Boga i da je cilj religije stvaranje univerzalne svjetske zajednice bez političkih podjela. Bahajski su vrtovi svjetsko čudo hortikulturne arhitekture. Gradnja vrtova počela je 1990. i trajala je gotovo jedanaest godina. U središtu je hram utemeljitelju bahajske religije Bábu, pa vrtovi nisu samo turistička pejzažistička atrakcija nego i sveto mjesto.  Za razliku od prašnih maslinika i tirkiznozelenih sparušenih palma koje smo susretali putem do Haife trava i njegovani čempresi ovdje su svježe svijetlozelene boje. Očito ne oskudijevaju u vodi. Nemamo vremena spustiti se do svetišta, pa kroz rešetke crnih željeznih vrata koja vode u vrtove upijamo prizore čudesnoga zelenila prošaranog bijelim kamenim stazama, čavrljamo i fotografiramo se na podlozi panorame koju želimo ponijeti sa sobom. 
Ponovno smo u autobusu. Spuštajući se s vrha Karmela, saznajemo da se tu nalazi Muzej japanske umjetnosti, šetalište, shopping centar i Zoološki vrt, da je Haifa sveučilišni i kulturni centar u kojemu se održavaju brojna umjetnička događanja i festivali. Vozimo se prema Kani Galilejskoj. Uz cestu se izmjenjuju kameniti dijelovi pustinje i dijelovi pustinje pretvoreni u plodno tlo. Prolazimo pokraj polja pamuka. Maslinici su posivjeli od kamene prašine, a krajolik uz cestu sve više obrasta u plastične vrećice, boce, limenke, papire. To je znak da izlazimo iz židovskoga u arapsko područje. U jednome masliniku vidim odbačenu fotelju: stoji ispod masline kao u nadrealističkome filmu ili na slici René Magrittea.

Stižemo u Kanu Galilejsku, šest kilometara od Nazareta, iz kojega ćemo tri dana obilaziti sveta mjesta na sjeveru Izraela. Danas je Kana Galilejska arapsko selo s kućama – kamenim kontejnerima. Ulice nikada nisu oprane, smeće razbacano na sve strane. I to je jedan od izraelskih paradoksa: biblijsko mjesto danas je potonulo u prljavštinu i smeće. U Kani Galilejskoj Isus je učinio svoje prvo čudo. Događaj je opisan u Ivanovu Evanđelju. Isus je sa svojim učenicima i majkom bio pozvan na svadbu u obližnjemu mjestu. Na svadbi je ponestalo vina. To je prva primijetila majka, pa je zamolila Isusa da im pomogne: „Nemaju više vina“ (Iv 2,3). Isus je rekao poslužiteljima da napune šest kamenih posuda vodom, a kada su oni to učinili, posude su bile pune vina: „Tako učini Isus u Kani Galilejskoj početak svojim čudesima. Time objavi svoju slavu, i njegovi učenici povjerovaše u njega“ (Iv 2,11). 

Ulazimo u franjevačku crkvu podignutu u 19. stoljeću na temeljima kapele iz 6. stoljeća, za koju se vjeruje da je nastala na mjestu sinagoge u kojoj je bila svadba. Bez obzira u kakvome se okolišu nalazili svi su sveti objekti pomno održavani, njegovani i čuvani. Tako je i ovdje. U kripti crkve nalazi se kamena posuda – simbol čudesne pretvorbe vode u vino. Šest bračnih parova iz naše grupe obnavlja ženidbeni zavjet. Fra Milan nas je posložio po duljini bračne vjernosti. Na prvome smo mjestu Bendžo i ja sa zlatnim pirom – 50 godina braka, zatim  Frano i Anđa iz Posušja s 46 godina,  Stjepan i Marija iz Preloga s 38 godina, Marko i Fani iz Zagreba s 37,  Branko i Divna iz Posušja s 35 te najmlađi par Davor i Silvija sa 17 godina bračnoga staža. Fra Milan zajedno s fra Antom i fra Antonijom obavlja obred. Stojimo sklopljenih očiju, zahvaljujemo na velikoj obljetnici i molimo za zajedničku budućnost – da je još imamo.  Sve su „mladenke“ odjevene sportski. Trebalo je racionalno spakirati stvari da ih ne bude previše i da sve bude funkcionalno. Za ovo drugo simbolično vjenčanje obukla sam staru dugu lanenu bež suknju iz 2000-ih, novu svilenu bež tuniku i srebrne tenisice, oboje kupljeno pred polazak u H & M-u.  Da pojačam svečani dojam, stavila sam na bluzu bež svilenu ružu, također iz H & M-a. Sjetila sam se da sam na pravome vjenčanju bila u maloj crnoj haljinici. Bijele vjenčanice u socijalizmu nisu bile u modi, barem ne u gradovima. Kupujemo CD-ove sa snimcima „svadbe“ za uspomenu i „diplome“ o obnovi zavjeta. Isus je iz Hrama istjerao trgovce, ali trgovina nije nestala, nego se prilagodila novim okolnostima.

Odlazimo u autobus. Fra Milan nas poziva na molitvu i počinje pjevati hodočasničku pjesmu Ima jedna duga cesta... Cijeli je autobus tiho prihvaća. Ta će nas pjesma pratiti sve vrijeme putovanja i postati naša himna u vrijeme pohoda Svetoj Zemlji. Njome ćemo počinjati i završavati naše autobusne rute. Stižemo u Nazaret oko 18 sati. Naša današnja voditeljica gospođa Belson oprašta se od nas i najavljuje za sutra dolazak našega vodiča Srđana. Još ga jednom hvali kao učenika koji ju je nadmašio u tajnama vođenja Svetom Zemljom. Obećava nam da će nas na odlasku doći pozdraviti i pitati jesmo li bili zadovoljni. Ispraćamo je pljeskom.  Penjemo se u sobe, kratko osvježujemo i dolazimo na „svadbenu“ večeru. „Mladenci“ mijenjaju majice i košulje, a „mladenke“ se šminkaju i preodijevaju. Ja sam obukla bijele lanene hlače i  crvenu tuniku na nepravilne kose bijele i smeđe crte. Marija i Fani znakovito me pogledavaju, a ja se šalim da se mladenke nakon svadbe oko ponoći presvlače. Fra Milan nam još u autobusu savjetuje da novi stari „mladenci“ sjednu za isti stol i tako u zajedničkome druženju proslave obnovu zavjeta. A fra Ante predlaže da se „svadba“ proslavi i vinom. Stolovi su okrugli, pa ne stane svih šest parova. Pridružujemo se Marku i Fani, Stjepanu i Mariji, Davoru i Silviji. Oni će postati naše spontano stvoreno društvo, u koje će se poslije uključiti i obiteljska rođaka Marka i Fani – Dubravka. Frano i Anđa te Branko i Divna priključuju se svojim Posušacima i radosno nam mašu. Za večeru je topli švedski stol: juha od gljiva, više vrsta mesa (piletina, junetina u soku, pečena tuna) i velik izbor kuhanoga povrća i svježih salata. Svi su nam okusi poznati i bliski, juha nalikuje na Podravkinu, samo nam meso ne ide u tek. Priređeno je s jakim začinima u kojima prevladava đumbir, pa se uopće ne razabiru razlike u mesu ni u priređivanju. Poslije sam taj dojam razmijenila kao zajedničko iskustvo iz Nazareta i Arada. Ne znamo ništa o našim novim znancima sa zajedničke „svadbe“. Počinjemo se jedni drugima otkrivati kod prve boce vina. Stjepan naručuje pet boca crnoga vina „Barkan“ za sve stolove. Cijena: boca 15 dolara. Namjeravam naručiti vino, ali on je brži od mene i već je pred nama nova boca. Pripremam se za narudžbu, ali sada je Davor brži od mene. Bendžo je već u visokim raspravama s društvom, pa i ne stigne misliti na tako prizemnu stvar kao što je narudžba vina, a moja nastojanja propadaju jer konobari radije primaju narudžbe od muškaraca. Petnaest boca vina posve je dovoljno za hodočasničko društvo, pa mi fra Ante savjetuje da mi počastimo vinom u drugoj prigodi.

Svečano raspoloženje uskoro se prelilo na sve stolove. Fra Ante vodi svečanost pozivajući svaki par da slavlje ukrasi govorom. Prvi je Bendžo, a zatim se nižu svi supruzi, ali i supruge, bilo da same drže govor bilo da se upleću u mužev govor komentarima (bockanjem) sa strane. Govori su opušteni, duhoviti, samoironični, teme su radna i bračna svakodnevica, raspored dužnosti, hrana i druženje. Saznajem da su Stjepan i Davor uspješni poduzetnici, Marko ugledni liječnik, Fani Doko fizioterapeutkinja, Davor i Silvija Zec, također uspješni  poduzetnici. Uskoro spajamo svih pet stolova. Nakon svakoga govora fra Ante počinje pjevati općepoznate popularne pjesme, a mi mu se pridružujemo. Uz urnebesni smijeh i odobravanje izmjenjuju se red govora i red pjesama, od „Po lojtrici gor', po lojtrici dol'“ i „Maslina je neubrana“ do „Majko, Hercegovino“ i „Ne dirajte mi ravnicu“. Slavlje zaokružuje fra Milan. Najveću vrijednost hodočašća vidi u duhovnome prožimanju i zajedništvu na podlozi susreta sa svetim mjestima. Želio bi da za vrijeme hodočašća budemo kao jedna obitelj. Premda faktografija nije uvijek ista niti zajamčena, kao, primjerice, u dvije tradicije Navještenja Mariji, autentičnost lokaliteta i duha mjesta svjedočanstvo su vjere koja se začela u Svetoj Zemlji i proširila na cijeli svijet. Nastavljam u sebi misao fra Milana i razmišljam o fenomenu da su u istoj zemlji, u istome gradu, Jeruzalemu, rođene tri svjetske monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. U tome je svetost, čar i duboka uznemirenost Svete Zemlje.

Razilazimo se po sobama. Otvaram prozor naše sobe da uđe svježi zrak. Ovdje su dani vrući, oko 30 C, a noći prohladne, oko 20 C. Noćni Nazaret djeluje mistično: bijeli kameni kontejneri utonuli su u tamu, pa cijelo brdo od širokoga podnožja do Crkve Navještenja i Džamije na vrhu djeluje kao božićno drvce okićeno svjetlima. (U Zagrebu, 25. listopada 2015.)

Nekoliko fotografija. (Dogovoreno je da naš fra Antonio Šakota izabere najbolje fotografije koje su hodočasnici napravili – on je u kontaktu s njima – sve stavi na jedan CD i preko fra Milana sve dostavi hodočasnicima. Zato ovdje donosim samo nekoliko fotografija koje sam osobno dobio od nekih hodočasnika, jer ja nisam ništa fotografirao.)