ODGOVORNOST U GOVORU - Tribina u Posušju

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 26. studenoga 2015.

Znameniti starogrčki pripovjedač Ezopa, siromašnog roba jednoga dana gospodar je poslao k trgovcu rekavši mu: "Kupi mi najbolju stvar koju tamo nađeš." Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: "Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?" "Da"odgovori Ezop, "jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one

 koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra." 

"Bravo, Ezope", klikne gospodar, "sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!"Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: "Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!" Ezop protumači: "Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla." Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti.

Poznati talijanski pisac Vittorio Gassman napisao je: "Riječ je bolesna i želio bih je izliječiti". Riječ koju nudimo bolesna je, okovana trgovačkim mentalitetom, zatočena sebičnim interesima pojedinca koji nas gura u područje magičnih formula gledanja svijeta. Određujemo osobe po kategorijama, etiketiramo po socijalnome statusu, po rasi, vjeri, jeziku, kulturi. Govor mržnje prisutan je na svakom koraku, a on podrazumijeva svaki oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdava mržnja koja se temeljeni na netoleranciji, diskriminacija i neprijateljstvo prema drugima i drugačijima. Lako je prepoznatljiv jer se očituje u izražavanju mrzilačkih i uvredljivih sadržaja kojima je nakana izrugivati, omalovažavati, ponižavati, dehumanizirati i obezvrijediti. To je jedna vrsta napadačkog govora koji je produkt čovjekove mržnje i zaslijepljenosti jednodimenzionalne optike promatranja u kojoj se kod drugoga i različitoga ne uočava ništa dobro nego ga se promatra kroz univerzalizaciju kategorije zla. Ne kontempliramo misterij osobe, njezinu originalnost. Osoba nije svijest, nego se ostvaruje kao socijalni problem. Naš odnos prema takvima je bez topline, riječi su prazne, birokratske,  ne prepoznaju osobu pod vidom njezine  osobnosti nego pod vidom slučaja ili problema koji treba riješiti. U svemu tome zaboravljamo činjenicu da riječ manifestira osobu, da shvaćanje riječi govori o shvaćanju osobe i da nas treba voditi susretu i dijalogu koji je specifično sredstvo ljudske komunikacije gdje se jezik pojavljuje kao medij u međuljudskom susretu. Govor kao hermeneutički fenomen prožima sve čovjekove odnose stoga je za židovskog filozofa Martina Bubera "veliki znak i spomenik ljudskoga zajedništva". Uloga jezika i svakoga našega govora jest stvoriti zajedništvo (communio), osjetiti blizinu.  Zar to nije temelj i osnova svake komunikacije? No, čini se da je ovaj pojam s vremenom postao protuslovan u sebi jer smo svakodnevno svjedoci razarajuće moći čovjekova jezika i govora. Problem praznih riječi i obećanja, zavaravanje ili zavođenje ljudi riječima trajno je prisutan. Puno je praznih i bezsadržajnih riječi a premalo mudrosti i suvislog govora. „Ljudi samo brbljaju i ja nikada nisam susreo čovjeka koji ne bi radije govorio više nego manje od onoga što treba“, riječi su francuskog filozofa i književnika iz 16. stoljeća Michela Eyquema Montaignea.

Među "bolestima" suvremenoga društva posebno mjesto zauzima problem neodgovornosti. Kad se govori o sreći i uspjehu kao ključna vrlina ističe se upravo odgovornost koja se obično definira  kao "svjesno, valjano obavljanje dužnosti", a dužnost je moralna obveza prema kojoj čovjek mora nešto učiniti ili propustiti. Kao ljudi, dakle, imamo dužnost prema sebi, drugima, zemlji, obitelji, poslu... Najlakše se opravdavati govoreći: "Što ja mogu, takav sam, kakav sam" ili pak "ne mogu ja protiv sebe". Većina živi ulogu žrtve ne želeći se osvijestiti pred stvarnošću ili pak realnošću života i odnosa koje žive. Odgovornost je na nama samima koliko sami sebi dopuštamo ili pak do koje smo mjere popustljivi ili nezainteresirani da se izgrađujemo kao odgovorni ljudi. Nepobitna je činjenica da ono što sijemo da ćemo to i žeti. Bježanjem od odgovornosti ili pak raspravama i kalkuliranjem o podijeljenoj odgovornosti svjesno napuštamo područje odgovornosti i zalazimo u  područje krivnju, koja uvijek završava kaznom. Svi smo mi sto posto odgovorni za svoja iskustva. Stoga je odgovornost svijest da smo sami uzrok svega što nam se događa u životu. Na kraju krajeva i sam nas pojam odgovornosti vodi zaključku  da je to jedini ispravni način na koji  odgovaramo na konkretnu situaciju. Odgovornost pred svojom riječju je odgovornost pred samim sobom, odgovornost pred svojom istinom. Nažalost, živimo u vremenu inflaciji riječi, zaraženi smo “političkom bolesti”, neodgovornosti za izgovorenu riječ, koja je postala općenita pojava, pa nam je i princip odgovornog djelovanja u potpunosti stran - "djelovati tako da učinci tvojih čina ne budu razarajući za buduću mogućnost ovakvog života" ( Hans Jonas)

Naš govor i naše riječi postale su izvorom svih nesporazuma, mržnje i sukobljavanja. Ako dosadašnji stil komunikacije nije bio učinkovit, onda nešto treba mijenjati. "Nijedan se problem ne može riješiti s iste razine svijesti na kojoj je bio stvoren". (Albert Einstein). Šutnja na koju smo prisiljeni u strahu od posljedica, pod obmanom vrline samosvladavanja samo je zavaravanje, obmana i jedna velika laž. Mrak ne može protjerati mrak: samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju: samo ljubav to može. (Martin Luther King).

Ništa čovjeka ne može opravdati niti osloboditi odgovornosti pa ni  pozivanje na neznanje.  U ovom smislu opomena su nam riječi Jahvine upućene Izabranom narodu: "Moj narod propada jer nema znanja" (Hošea 4,6). Obmana i laž su prisutni na svakome koraku. Tvoje ćete riječi opravdati i tvoje ćete riječi osuditi ( Lk 6, 43-45).. Boga se  psuje, okrivljuje, proklinje. Riječ Bog je "najopterećenija od svih ljudskih riječi. Nijedna druga nije tako popljuvana i poderana. Pokoljenja ljudi natovarila su na tu riječ teret svoga tjeskobnoga života i spljoštila je zemlji: ona leži u prašini i nosi teret svih njih. Pokoljenja ljudi rastrgala  su tu riječ svojim religijskom strančarenjima, ubijali su i ginuli za tu ideju i ime Božje nosi otiske njihovih prstiju i njihove krvi ... Oni  prave karikature i pod njima pišu „Bog“, jedni druge ubijaju i govore „u ime Božje“. Ali kada nestane sva ta mahnitost i prevara, kad mu budu stajali sučelice u najdubljoj tami i ne budu više govorili „On, On“, nego uzdisali „Ti, Ti“ i zazivali „Ti“ ... Ne možemo oprati riječ „Bog“ tako da bude čista, mi je ne možemo iscijeliti. No, mi je možemo uprljanu i poderanu kakva već jest, podići s tla i uspraviti je iznad ure jedne velike brige … (M. Buber). Jednostavno rečeno - Bolestan je naš narod! Opravdanje je uvijek isto, navika, društvo. Treba jednom shvatiti i razabrati da grijeh ljude ne zbližava nego ih čini sličnima. - Što izlazi iz čovjeka to onečišćuje čovjeka (Mt 15, 1-20) Psovke su uvredljive riječi ili rečenice koje nisu prihvaćene u općim načelima bontona te se smatraju nepristojnima i neprimjerenima. Sam pojam dolazi od staroslavenske riječi "pbsovati" koja ima svoje korijene u riječi pas, stoga bi psovati doslovno značilo "govoriti ili obraćati se nekome kao psu". One su neizostavni dio našega rječnika. Toliko su duboko ukorijenjene u našem narodu da su jednostavno postala sastavni dio pozdravljanja, česta poštapalica, jezik naših emocija. Njima izražavamo svoju ljutnju, bijes, strah, tugu ali isto tako radost i oduševljenje. No, ne možemo se oteti dojmu da osoba koja psuje ostavlja dojam agresivne i nekulturne osobe čije je siromaštvo rječnika onemogućuje da se drugačije izražava S obzirom na predmet grdnje psovka se može odnositi na profano ili sakralno područje. Kad se hula odnosi izravno na Boga riječ je o bogohuli. U Starome Zavjetu kažnjavala se smrtnom kaznom: "Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli, neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: 'Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti'." Budući da psovač osobi ili svetinji nanosi uvrjedu osuđuje se u svim društvima i kulturama.

Laž je kao i psovka  postala dio čovjekove svakodnevnice. A ona je svjesno izrečena neistina ili obmana s ciljem da se nekoga zavara i dovede u zabludu. No, postalo je društveno prihvatljivo, vlastita apologija, obrambeni mehanizam koji me ponajprije štiti od istine koja je bolna za mene ali i za druge. Ali zaboravljamo da je ona grijeh. Sudbina lažljivaca je na kraju takva da im se ne vjeruje ni kada govore istinu. (Aristotel).

Za razliku od laži kletva je posredno ili izravno izrečena želja kojom se priziva zlo na nekoga. Papa je Franjo u svojoj propovijedi održanoj u Domu svete Marte govoreći o ogovaranju rekao : "Ogovaranje ima kriminalnu dimenziju, jer uvijek kada govorimo loše o svojoj braći, oponašamo Kainovu ubilački gestu." Jezik je vatra, svijet nepravde... jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog nitko od ljudi ne može ukrotiti. (Jakovljeva 3, 6-8).

U staroj Grčkoj je Sokrat bio poznat po tome da je vrlo visoko cijenio znanje. Jednog dana veliki filozof je sreo poznanika, koji mu je rekao:
- Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
- “Samo trenutak - zaustavio ga je Sokrat.- Prije no što mi bilo što kažeš, želio bih da napraviš kratak test. Ime mu je test Tri sita
- Test Tri sita?
- Tako je - nastavi Sokrat. - Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da razmisliš o tome što mi želiš reći i propustiš svoje riječi kroz posebna sita. Zato se i zove Test tri sita.
- Prvo sito je sito istine.
Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati, istina?
- Ne - odgovori čovjek. - U stvari, upravo sam čuo i ...
- U redu - reče Sokrat. - Dakle, ne znaš sigurno je li to istina ili nije. Probajmo s drugim sitom, sitom dobrote.
. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?
- Ne, upravo suprotno...
- Znači tako - nastavi Sokrat, - želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina. No, još uvijek možeš napraviti test, na raspolaganju ti je još jedno sito, sito upotrebljivosti. Da li će mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijatelju?
- U stvari, ne...
- Dakle - zaključio je Sokrat, - Ukoliko mi želiš ispričati nešto, za što ne znaš da li je istinito, nije dobro a niti korisno, zašto bi mi uopće morao išta ispričati ? 
Ogovaranje nije ništa drugo nego plašt kojim se pokrivamo kako bismo pred drugim sakrili svoje mane i nedostatke."Ne ogovarajte braćo jedni druge! Tko sudi ili ogovara brata, sudi i oigovara Zakon. A sudiš li Zakon nisi vršitelj nego sudac. Jedan je Zakonodavac i Sudac. Onaj koji može spasiti i pogubiti, a tko si ti da sudiš bližnjega svoga?" (1 Ivanova 4, 11-12).

Danas je velika opasnost da i na religioznom planu ne budemo proklamatori praznih riječi, bez ostvarenog života. Kršćanstvo koje živi od mnoštva riječi nikada neće naučiti govoriti. - Božja riječ se instrumentalizira, koristi se kao sredstvo obračuna sa neistomišljenicima ili onima koji postaju stvarna opasnost za preuzimanje određenoga položaja u društvu ili nam odnose trenutak prolazne slave.

Izraelski narod poznaje Boga kao onoga koji govori, ne kao Boga koji se zatvorio u osamu, u šutnju, nepoznatog Boga, nego kao Boga koji mu se obraća i upoznaje ga sa svojom namjerama i voljom. Božja riječ se obraća i nama. Ona je zahtjev ali i obećanje. Specifičan odnos Riječ s ljudima je okarakteriziran riječima život i svijetlo. U starom zavjetu se potvrđuje „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Psalam 119,105). „U nevolji sam velikoj Jahve, po riječi me svojoj poživi“ (Ps 119,107). Riječ je punina života, i upravo posredstvom ovoga postaje ta čovjeka svjetlo koja rasvjetljava, koji sve razjašnjava i omogućava čovjeku živjeti i orijentirati se.

Pažljivim proučavanjem Svetoga pisma shvaćamo da je Božja riječ Božja zakletva. Božja obećanja nisu kao promjenljiva ljudska obećanja; ona su istinita i sigurna. Božje obećanje i zavjet ničim se ne mogu pokvariti. Bog je rekao: "Neću pogaziti zavjeta svojega, i što je izašlo iz usta mojih neću poreći. " (Ps 89,34).
Naša je snaga u jeziku i riječima koje izgovaramo stoga moramo biti odgovorni prema svakoj izgovorenoj riječi, jer :"Riječi su ponor rubom kojeg hoda onaj koji govori. Riječi se  moraju izgovoriti tako kao da se u njima otvara nebo. Ne kao da ti uzimaš riječ u usta, nego ti ulaziš u nju". (Martin Buber) Zato, "razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Boga u svom srcu " kako piše sveti Pavao u poslanici Efežanima.

Riječi treba prevesti u govor, a to nije tek izgovoreno slovo. Umorni smo od demagogija koje grade ideologiju. Vratimo se lijepim riječima koje otvaraju srca kako Boga tako i čovjeka, živeći odgovorno pred drugima i Bogom, svjesni u svakome trenutku moći i snage svoga govora prema riječima starozavjetnog mudraca Siraha:"Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika! (28,19)