KORIZMA – ISPOVIJED, POKORA, POST

Detalji

Objavljeno: nedjelja, 21. veljače 2016.

Iščitavamo li pomno bulu pape Franje Misericordiae vultus – Lice milosrđa – koje je Krist Gospodin, vidjet ćemo kako je Papina poruka protkana biblijskim navodima, Staroga a pogotovo Novoga zavjeta, gdje se očituje milosrđe; Bog je onaj koji ima milo srce, koji ima sućuti, prašta, grijehe baca ih na dno mora, kako veli prorok Mihej. Kad Bog ne bi bio milosrdan, svijet ne bi mogao opstati, toliko je zla, krivnje i opačina natovario na svoja leđa ovaj svijet stotinama milijuna nevinih žrtava u raznim ratovima. 

Način i lijek da čovjek iskusi Božje milosrđe jest sakrament pomirenja, ispovijedi, sakrament pokore, koji je uvelike zaboravljen u Crkvi na Zapadu, a Papa naglašeno ističe kako upravo taj sakrament treba oživjeti upravo u ovoj godini. Zato je pozvao na Pepelnicu u Rim misionare milosrđa kojima je dao i posebne ovlasti za ovu godinu.

A da je ispovijed, potreba naime očitovati i izreći svoj prijestup i grijeh, izići iz svoga začaranoga kruga, iz svoje tamnice, nešto općeljudsko, možemo pronaći u gotovo svim religijskim praksama. U indijanskim obredima učitelj koji uvodi u tajne života mladu osobu dajući savjet da u svim teškim prilikama ili okolnostima, kad se nađe u procijepu, zastane, okrene se nalijevo i pita svoju smrt što mu je činiti. Dakle, sve činiti propitujući ono svoje zadnje, nakon čega nema povratka ni popravka. Vrijedi navesti zorni primjer velikoga Mahatme Gandhija, osobno svjedočanstvo jednoga petnaestogodišnjaka.   

Piše kako mu je bilo petnaest godina kad je počinio krađu. Zapao u dugove. Bio je dužan kojih dvadesetak dolara. Stariji brat imao je pozamašnu narukvicu od suhoga zlata (naime, Gandhijevi bijahu bogati trgovci, bili su u gornjem sloju društva). Veli kako je bez muke skinuo jednu 'ringlicu' sa zlatne narukvice. Dug je vratio, ali ga je strahovito zapekla savjest. Osjećao je nesnošljivo grizodušje. Nije mogao podnijeti krivnju u duši, tu krađu. U sebi je odlučio, nikada više ne krasti. I odlučio je priznati vlastitomu ocu krivnju. Međutim, nije se usudio pred ocem otvoriti svoja usta. Ne iz straha od batina, jer veli, otac ih nikada nije tukao, nego zato što se bojao da bi svojim priznanjem krađe nanio tešku bol svomu ocu. I nastavlja: Osjećao sam da to moram učiniti, jer nema čišćenja bez javnoga i glasnoga priznanja krivice. Konačno se odlučio staviti na papir vlastitu ispovijed i predati je napismeno ocu i moliti ga za oprost. U pismu je ispovjedio svoju krivnju i molio oca za primjerenu kaznu. Drhtao je pred ocem kao prut kad mu je predao ispisani papir. I dok je otac čitao, sjedio je nasuprot ocu. Nakon što je pročitao, ocu su niz obraze potekle suze poput bisernih zrna. Na trenutak je zatvorio oči, malo se zamislio te je poderao papir. Takav uzvišeni oprost bijaše stran njegovoj naravi. Mislio sam da će se razgnjeviti i sasuti na mene bujicu oštrih riječi. Ali je bio čudesno miran. Vjerujem, to bijaše plod moga otvorena, javnoga priznanja grijeha. Otvoreno priznanje povezano s obećanjem da ću se popraviti. Priznanje pred onim koji je imao pravo na moju ispovijed. Zapravo, najčistiji oblik kajanja i pokore. Znam da je moja ispovijed moga oca naskroz umirila te beskrajno povećala njegovu ljubav prema meni.

Tako piše hinduist, zapravo višnuist (monoteist) koji je dobro poznavao Novi zavjet, koji je silno poštivao Isusa Krista, ali nije postao kršćaninom upravo zbog velika jaza i raskoraka između kršćanskoga nauka i kršćanske prakse na Zapadu. Pravovjerje nije odgovaralo pravočinju. Studije je završio u Londonu, bio odvjetnik u Južnoj Africi, desetak godina proveo u engleskim tamnicama u borbi za slobodu svoga naroda. Otac moderne Indije, koji je pao kao žrtva atentata od ruke sunarodnjaka, jer je cijelim bićem zagovarao nenasilje i pomirenje, upravo što naučava i Isus u Govoru na gori.

Gornji nam primjer može biti dobar predložak za korizmeno vrijeme. Ovo je vrijeme kad čistimo svoju savjest, kad se lišavamo suvišnoga, korigiramo vlastite ciljeve i radnje, propitujemo sami sebe i klonimo se zamka suvremenoga svijeta. Korizma, odnosno ispovijed i post, jest afirmacija onoga što naš kršćanski život zapravo u biti jest, naime, ljubav prema Bogu, sebi i bližnjemu.

Jednome Gandhiju savjest nije dala mira. Glas Božji u duši. Nas vjernike Bog poziva da stavimo sav svoj život pod upitnik, priznamo svoje grijehe, obratimo se. Odvratiti se od kušnja ovoga svijeta, ispraviti krive ciljeve. Korizma kao poziv da se čovjek suprotstavi samomu sebi, da se ostavi uhodane rutine, raskine s trulim i lažnim kompromisima, ali i s grješnošću i kvarnošću, koja duboko u nama počiva. U korizmi se naš kršćanski život sažimlje i koncentrira na bitno i podvrgava temeljitu ispitu. Korizmeno je vrijeme zona duhovnoga čišćenja, olakšavanja savjesti, nove orijentacije. Svaki je vjernik pozvan učiniti iskorak protiv svoga drugoga ja koje mu laska i odvodi ga na krivi kolosijek ovoga svijeta. Naravno, teško je ustati protiv sebe i svojih sklonosti, ali Bog nas je stvorio da na kraju budemo sretni s njim. Isus je pozvao sve učenike da svakodnevno uzmu svoj križ i njega slijede. Ne samo tijekom četrdeset dana, nego, doslovce, danomice. Živjeti u odmaku od onoga što nudi svijet, upravo kao što su to činili sveci.

Za sve nas vrijedi ono što poručuje Pavao Rimljanima: Zaklinjem vas milosrđem Božjim prinesite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnovom svoje pameti... i tako ćemo upoznati što je dobro, Bogu milo, savršeno, što je volja Božja (12,1.2).  

Pavao je jasan: Nolite conformari huic saeculo. Dakle, zahtijeva od vjernika doslovce nonkonformizam sa svijetom, s duhom svijeta. Otpor svijetu i osobna preobrazba prema Kristovoj slici. Nije riječ o političkom prevratu, nego o oplemenjivanju vlastite osobe, grješnoga ja. Prinijeti sebe kao žrtvu živu, istrošiti sebe, ne druge, radije jesti meso i čokoladu, nego izjedati i gristi ljude oko sebe. Uvijek počinjati od sebe, ne od drugih, mijenjati najprije sebe. Nonkonformizam jest vrst odbijanja spremnosti na konformizam i kompromise ponajprije u odnosu na sebe.
U suvremenom je to svijetu krajnje zahtjevno i teško jer svijet od nas traži sposobnost prilagodbe, hod ukorak s vremenom u svemu, napose u društvenim tijekovima. Upravo je taj su-hod s vremenom preduvjet za uspjeh u životu i zvanju; društvo ne voli disidente ili vječita gunđala. Posvuda vlada mainstream, svi smo se naučili prilagodbi, djelovati sukladno općem mišljenju, diplomatski, political correctness. Društvo ne dopušta pojedince koji plešu izvan uhodanih kategorija, koji problematiziraju. Lako ih se proziva i pribija na stup srama, traži se njihova glava (primjerice u politici).

Živjeti korizmu, post, odricanje u suvremenim zapadnim uvjetima otežano je i s razloga što nas sve oko nas potiče na potrošnju. Suvremeni je svijet potrošački, tržište i veletržnice postale su suvremeni hramovi i fetiši. Namjesto u crkvu nedjeljom se ide u supermarket. Više smo okrenuti prema svijetu potrošnje nego prema vlastitoj duši i bližnjemu. Gospodin je rekao praroditeljima, plodite se i množite, a danas kao da vlada pravilo kupujte i trošite. Stoga i imamo demografsku katastrofu u svim europskim zemljama. Ubijamo djecu u majčinoj utrobi, a bunimo se protiv priljeva migranata. Možda Gospodin upravo hoće to – da netko zauzme prostor, mjesto i zemlju onih nevino ubijenih, kojima nije dopušteno ugledati svjetlo dana ili zbog pilule ili pak zbog izravnoga ubojstva nerođenih. Potrošnja je postala sastavnim dijelom suvremenog čovjeka, i ona određuje i utječe i na ostatak čovjekova ponašanja. Potrošnja regulira financijska sredstva, životne prioritete, godišnje odmore, odgoj u obitelji, kriterije 'sreće' radosti i ljepote. Ulažemo toliko energija i osobnih žrtava (primjerice u kozmetici) da bismo bili u trendu, jer je to ulaznica u suvremeno društvo. Kolike se žene podvrgavaju zahvatima i fizičkom žrtvovanju, 'plastičnim' zahvatima da bi imale 'vizitku' u društvo! Daleko je to od onoga što Pavao od nas traži: Prinesite sebe, svoja tjelesa, kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu! Da, ideja žrtve je još uvijek prisutna, ali žrtvujemo bez dvojbe svoje vrijeme, svoju pozornost, novac i svoje zdravlje za pogrješne i krive vrijednosti. I tako smo miljama udaljeni od onoga što je Bog položio u naše biće, od onoga što je dobro i savršeno.

Prilagodba duhu svijeta ide dotle da se uvijek mora filigranski točno odvagivati što reći, kako se ponašati. Živimo u shizoidnoj i paranoičnoj situaciji. Stalno se moramo korigirati da ne bismo ispali pred drugima 'ćoškasti', da ne bismo od drugih odudarali, od onoga prosjeka i 'zlatne sredine' i javnoga mnijenja. Upravo je to javno mišljenje neprijateljski raspoloženo i prema vjeri, prema kršćanstvu, pogotovo prema Crkvi. Na spomen vjere i Boga diže se na prednje i stražnje noge! Živimo tako da se nikomu ne zamjerimo. Pragmatičan odnos prema vani rađa pragmatičnim odnosom prema sebi pa onda nerijetko prinosimo sami sebi tamjan. I tako u nama kržlja sposobnost spoznaje istine, postajemo duhovno 'izraubani', a svijetu prilagođeni. Ponašamo se nerijetko kao lutke na koncu, roboti u svijetu materijalizma i prolaznosti.

Svijet se ravna prema svojim pravilima i zakonitostima, dok je Isus išao posve drugim putem i ravnao se drugim kriterijima. Centrifugalne sile u nama odvlače nas od nas samih, i stoga je vrijeme da stvorimo prostor u sebi protiv svih suvremenih deformacija koje nam nameće svijet i društvo oko nas. Treba zaokret iz negativnoga u pozitivno, otpor prema svemu što nam nudi svijet na našemu putu obraćenja i svetosti. Nije li Isusov put prema Golgoti te nakon toga put u proslavu bio slavni put preokreta životne krize u slavu? On nam nudi itinerarij, 'vozni red' za naše osobno pročišćavanje.

Ispovijed je put koji razgrćemo ili krčimo da bismo dospjeli do osobnoga uskrsa i proslave. Mnogo je toga u nama zatrpano da bismo dospjeli do bistre izvorske vode. Bog je u nas stavio nadvremenske 'senzore' koji nam poput seizmografa ukazuju na potrese koji se u nama događaju i žele nas vratiti na pravi put. Naša savjest, naša spremnost na žrtvu i ljubav, naša iskrenost i otvorenost, sve nam to zorno veli da postoji u nama druga strana našega ja koje ne žudi samo za materijalnim, za priznanjem, uspjehom, karijerom itd. Duboko u nama postoji taj Božji glas – kao u Gandhija – koji se ne da ničim zatomiti, ušutkati. Ali, suvremeni racionalizam, funkcionalizam do te su mjere nama ovladali da nerijetko prečujemo svoje izvorno ja u kojemu je sama Božja klica i iskra.

Osobna ispovijed, pokora i post prigode su i vrijeme kad mi vjernici postajemo jedno sa samima sobom, kad pokušavamo živjeti u skladu, harmoniji s Bogom i njegovom milošću. Nije to nikakva kriza ni nasilje koje vršimo nad sobom i svojim duhom. U biti je to pristanak na krsni zavjet, na ljubav koju nam je Otac po Isusu u Duhu iskazao, darovao da bismo to onda dijelili drugima. Veliki francuski pisac, katolik žestoka temperamenta, koji je u Crkvu 'uveo' velikoga filozofa Maritaina i suprugu mu, Židovku, Raissu, Léon Bloy, izrekao je misao kako postoji u životu samo jedna prava tragedija i tuga: Ne biti, na postati svet! Ne biti dijete Božje, ne živjeti kao braća i sestre. To je naš najveći promašaj, naša ljudska bijeda. Samo svetošću i hodom za Gospodinom, a ne konformizmom ili kompromisima, možemo imati udjela u Gospodinovoj muci, smrti i uskrsnuću.

Međugorje, 20. veljače 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan OFM