USKRSLI ISUS KRIST - VRATA U VJEČNOST

Detalji

Objavljeno: utorak, 22. ožujka 2016.

U Svetoj smo godini milosrđa. Otvara se i počinje otvaranjem Svetih vrata, koja su znamen Krista Gospodina. On je za svoga rođenja na Božić otvorio vrata neba i sišao na zemlju kao dijete, u uskrsnuću od mrtvih otvorio, razvalio vrata smrti i podzemlja i ponudio svima u vjeri pristup kroz sebe kao vrata u vječni život. 

Simboliku vrata pronaći ćemo u Starom zavjetu u mnogim psalmima, gdje Gospodin sam ulazi kroz vrata slave u svoj Dom, sazdan ljudskom rukom, makar Boga ništa nije kadro obuhvatiti. Gospodin treba unići u ljudskom rukom sazdani dom, učiniti ga svojim svetim prebivalištem među ljudima. Gospodin je došao da čovjekov svijet, narušen grijehom i smrću, pretvori u svoj, Božji svijet, u novi edenski perivoj, u kome se svatko osjeća udomljenim.

Pisci su i pjesnici bili oduvijek nešto kao seizmografi u društvu. Oni slute, naziru i opisuju potrese koji se zbivaju u nama i oko nas, u svijetu. Primjerice, egzistencijalistički je filozof i ateist J. P. Sartre za ratnih zbivanja napisao dramu Iza zatvorenih vrata. Prostor je to u kome vlada Pakao (Pakao: to su drugi), gdje se tri osobe kroz svu vječnost, daleko od Boga, glože i trajno stvaraju paklene odnose. Nema vrata, prozora, nema izlaza, tamnica je, vlada pakleno ozračje. Sličnu zatvorenost u stvorenu zbilju susrest ćemo i u Franza Kafke, ali i drugih koji su osjećali, nazirali strašne vizije svijeta bez Boga, provaliju straha, predodžbu svijeta zahvaćena totalitarnim režimima koji su gvozdenim lancima naš planet okivali cijelo minulo stoljeće. U Kafkinu Zamku svijet i život nalik su uzaludnu čekanju, pokušaj da se pojedinac u bespućima zakona i birokracije domogne prave osobe i slobode, što mu ne uspijeva. Slično je u njegovu Procesu, gdje je život oličen u slici sudskoga procesa koji svršava presudom i smaknućem. Čovjek sa sela cijeli život čeka pred vratima da mu se otvore. Umire pred njima makar su upravo samo ta vrata bila određena za njega i jedino je on mogao kroz njih unići i spasiti se.

Isusovo rođenje spada u vidokrug našega iskustva. Znamo što je rađanje. Isusovo uskrsnuće nadilazi naše predodžbene moći jer znamo da život svršava smrću. Stojimo nemoćni i bez riječi pred porukom Uskrsa. Pismo i bogoslužje pokušavaju nam slikama i predodžbama uprisutniti i posvijestiti zbiljnost Uskrsa nudeći nam simbole svjetla i vode, vatre, ognja, svijeće, ali i svih onih ljudskih datosti kojih je puna Biblija i naše bogoslužje koje od najranijih vremena u molitvi i bogoslužju osvjetljuju tajnu Kristova uskrsnuća. Jedan od tih simbola jesu i vrata, dveri o kojima smo gore govorili. Krist otvara vrata zatvorenoga prostora svijeta, dolazi k učenicima kroz zatvorena vrata, otvara novi obzor, nudi pogled iza zastora. U Isusovu uskrsnuću svijet nije više tamnica, mrtvi dom, podzemni svijet mraka i tame, židovski šeol, golema mračna tamnica, dom bez povratka, koji ima samo ulazna, ali ne i izlazna vrata. Svi smo u smrti zatočenici toga svijeta. Svijet u kome ako nema Boga smrt ima zadnju riječ, čekaonica ništavila, zapravo ništavilo. Prisjetimo se: Za Isusove smrti na križu veli se kako se „zemlja potrese, stijene raspuknuše, grobovi se otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše“ (Mt 27,51).

Za Isusova uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da se dogodio 'potres'. Snažni potresi znaju biti razorni, za nekoliko sekunda svega nestaje, sve se urušava. Uskrsnuće se dade s tim usporediti. Samo što nakon uskrsnoga potresa ne ostaju pustoš i ruševine, nego nastaje novi poredak, novi svijet, harmonija i red. Upravo kao što se veli, da na mjestu gdje je ležalo Isusovo tijelo plahte i ubrusi bijahu posloženi, na jednom mjestu, pospremljeni. Potrese imamo i u Djelima apostolskim, na mjestu gdje su okupljeni apostoli i učenici kad je ponovno na sve sišao Duh Sveti (usp. Dj 4,31) ili pak za Pavlova tamnovanja u Filipima kad je nastao potres i otvoriše se vrata tamnice (Dj 16,26). Uskrs kao potres bi trebao 'protresti' i nas i usmjeriti pogled prema Kristu Uskrslome. Zemlja se trese, Uskrs p(r)otresa, Gospodin je uskrsnuo, živi i kraljuje.

Ako Krist nije uskrsnuo, ne preostaje ništa drugo nego mračni Had-Podzemlje. Život u stanju bez nade u uskrsnuće samo je varka, zavaravanje, omamljenost, i nerijetko pokušaj zaborava kroz opijate, ili pak težnja za moći, ugledom, karijerom, novcem. Cijeli svijet je veliki krik očaja i pokušaj oslobođenja koje možemo susresti na svakom koraku – kao rezultat onoga svijeta koji ne želi prihvatiti u sebe i život Isusa Krista - nadu u život, nadu u slavu, kako veli sv. Pavao (Kol 1,27).
Dižite se, otvorite se, dveri vječne – nije to samo vapaj starozavjetnoga bogoslužja, minula vremena. Krik je to i čovjeka našega vremena, u svijetu koji je postao tijesan, pretijesan, svemirskim letovima usprkos, i makar je prema statistikama u svakome trenutku milijun putnika u zrakoplovima u našoj atmosferi. Nikakvu nam dobru ni blagu vijest ne mogu donijeti ni astronomi ni astrolozi. Na Božić slavimo uvertiru, uvod u kršćanski odgovor spram smisla života. Krist se rađa da bi poručio, kao novorođeni Kralj, da sudbinu svijeta ne kroje, ne određuju silnici, oni u Rimu, ali ni mali despot, nazovikralj Herod, nego Bog koji je Život. Taj je Bog sišao među nas, otvorio rajske dveri. Pronašao je vrata, zapravo ih je stvorio i otvorio.

Žviotni je odgovor samo onda potpun kad nam se ponudi i izlaz, kad smrt nije više tamnica za čovjeka, kad život nije putovanje u nepovrat ili nedohod. To je sadržaj poruke Uskrsa. Smrt nije više dom bez otvorenih vrata, s natpisom no exit, krajobraz smrti. Stoga je u Vjerovanju sadržan i članak: Sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih. To 'sišao' nije izričaj tugovanja, nego trijumfalni silazak i pobjeda nad smrću. Isus je skinuo, uklonio zasune smrti, zasune imanentnoga svijeta bez izlaznih vrata, i u tome činu poveo sa sobom u Očev dom sve koji su od pamtivijeka iščekivali spasenje u sjeni smrtnoj. Život i smrt nisu čekaonica ništavila, nego uvertira, početak vječnosti. Svijet nije koncentracijski logor u kome čekamo na trenutak vlastite smrtne presude, nego krajolik nade koju nam ulijeva uskrsli Isus Krist. Stoga su redovnici u svojim samostanima stvarali komadić raja na zemlji, oplemenjujući zemlju, sadeći cvijeće, voće i povrće, stvarajući kulturu i civilizaciju na kojoj počiva Europa. Svijet i život nisu uzaludna potraga za smislom u slici labirinta ljudske birokracije gdje nam ne uspijeva namjeriti se na prava vrata i pravu osobu. Bog nije birokrat koji bi obitavao u nekakvu daleku, nedohvatljivu dvorcu, ne skriva se on iza bezbrojnih predvorja. Vrata su otvorena – a ime im je Isus Krist.

Na Uskrs Crkva može slavodobitno pjevati: Iz tjeskobe zazvah Gospodina: on me usliša i oslobodi! Gospodin je sa mnom, i ja ne strahujem: što mi tko može? Gospodin je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane… Kamen koji odbaciše graditelji – postade kamen zaglavni (Ps 118). Sami je Gospodin, a onda i rana Crkva primijenila taj psalam na Isusa, Uskrsloga. Odbačen od svoga naroda postao je ugaonim i zaglavnim kamenom Crkve, novoga Božjega naroda. Petar će to izrijekom posvjedočiti pred Velikim vijećem: „On, Isus Krist, jest onaj kamen koji ste vi graditelji odbacili, a koji postade kamenom ugaonim. Nema spasenja ni u komu drugomu, jer pod nebom nema drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12), osim u imenu Gospodina Isusa.

Tematika vrata odnosi se na Krista ali i Crkvu. Crkva postaje zavičajem za sve koji traže dom i udomljenje. U nju se ulazi svetim sakramentima i vjerom. Isus Krist je vrata, pristup, prolaz kroz koji ulazimo u svetište. Isus za sebe veli kako je on vrata ovcama, u ovčinjak (usp. Iv 10,7). Vrijedi tu riječ u ovome surječju istaknuti. Naime, kontekst u kome to Isus izgovara jest dobri pastir, stado i prepoznavanje. Ovce poznaju glas pastira, on ulazi kroz vrata, ne kao uljez, sa strane, poput razbojnika ili kradljivca (usp. 10,1). Unići na prava vrata znači biti gospodar, vlasnik stada. Samo on ima pravo unići u ovčinjak jer svoje zove poimence, a njega prepoznaju njegove po glasu. One su njegove, i on ima prema njima jedinstveni, neponovljivi, nezamjenjivi, nenadomjestivi odnos.

Isusova riječ o 'vratima' u ovome surječju je znakovita. Isus se ovjerovljuje kao jedina prava vrata, kao završni donositelj i objavitelj istine, on ima 'ključeve Smrti, Života, Podzemlja, smisla' (usp. Otk 1,18). U svojoj osobi uključuje on cjelovitost istine koju donosi. On jasno otklanja i isključuje 'konkurenciju', sve 'natjecatelje' za to mjesto. Ono pripada samo njemu. Svi koji su bili prije njega zavodnici su ili pak vuci-grabežljivci, a isto tako i svi koji se javljaju ili će se vremenom pojaviti na svjetskoj pozornici. Svi oni gube svoje značenje pred ovim jedinstvenim likom. On jedini donosi istinu o Ocu, on je Očevo Lice, on jedini ima pristup Ocu, on se poistovjećuje s istinom u svojoj osobi. On je jedini Otkupitelj ljudi. Put objave ide preko njega i kroz njega, on je 'dveri' kroz koja treba unići k stadu. On je put kojim treba ići, koji treba slijediti.

Samo preko Krista do ovaca! Stoga Isus na kraju veli Petru: Slijedi me! (usp. Iv 21,19), a to u sebe uključuje nasljedovanje, križ, patnju, spremnost položiti život za ovce. Tako se u životu konkretizira riječ 'vrata'. Isus je vrata, put, istina i život, Put kojim treba ići da bi se stiglo do Oca.

Višekratno se u izvješćima o Isusovu uskrsnuću govori o apostolima u zatvorenim prostorima, iza zatvorenih vrata. U strahu od Židova. Isus uskrsli ulazi, vrata zatvorena, i sve se u jednom trenutku stubokom mijenja. Oni se raduju, presretni su vidjevši  Učitelja, Gospodina. Potom  Isusov nalog, otvoriti širom vrata, poći u svijet, neustrašivo. Učenici su preplavljeni novim iskustvom, doživljaj Uskrsloga daje im jamstvo: Odvaljen je grobni kamen, vrata smrti jednom zauvijek otvorena, čovječanstvo smije pjevati svoj Exultet. Isus egzistira na način koji nadilazi granice prostora i vremena. Iskustvo novoga života, novoga stvorenja mijenja i njihove predodžbe o vlastitom životu. Postaju neustrašivi svjedoci neponovljiva iskustva.

Dvadesetak godina nakon toga jedinstvenoga iskustva i događaja koji premošćuje vrijeme i vječnost, ovostranost i onostranost, imamo pisano svjedočanstvo apostola Pavla u Prvoj Korinćanima, gdje se veli, da se Gospodin ukazao mnoštvu braće, njih više od pet stotina, od kojih su mnogi još živi svjedoci. Za to su svjedočanstvo spremno išli u smrt i to bijaše ono inicijalno paljenje za otvaranje vrata na Duhove, kad se Crkva, Duhom rođena, predstavila svijetu i postala za sva potonja vremena nezaobilazni čimbenik na svjetskoj pozornici.

Kao što vidimo, Krist nudi put spasenja, on je onaj ulaz i prolaz do Oca za sve one koje su u potrazi za smislom života. On je objavitelj Oca, Sin Božji, koji je u Očevu krilu, koji nam je Oca za života ovdje na zemlji, riječima i djelima, u punini i do kraja 'egzegetirao', protumačio, uprizorio, on je donositelj milosti i istine. On je kriterij istine, kriterij pravednosti, razlikovni znak koji žude dosegnuti svi koji žele dospjeti do punine te tajne. Stoga je sv. Ivan Pavao II. i izrekao prve svoje riječi nakon izbora za papu: Otvorite, zapravo u širom raskrilite vrata Isusu Kristu. On je vaš prijatelj, Spasitelj, Otkupitelj!

Međugorje, 21. ožujka 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan