USUSRET DUHOVIMA – DUH SVETI I MARIJA
- Detalji
- Objavljeno: subota, 30. travnja 2016.
Nakon Gospodinova uzašašća na nebo učenici su dobili nalog da se ne udaljuju iz Svetoga grada dok na njih ne siđe Duh Sveti te se obuku u silu odozgor (usp. Lk 24,49; Dj 1,8). Svi su se zajedno zaputili u Gornju odaju, u kojoj su sa svojim Učiteljem blagovali posljednju Pashu i tu su ustrajali u molitvi zajedno s Marijom, majkom Isusovom.
Na dan Pedesetnice zajedno su doživjeli 'vatreno krštenje', Duh ih je zahvatio i prožeo, postali su novi ljudi. Učenici zajedno s Marijom tvore nerazdvojivo jedinstvo, Crkva se rodila. To je ono što i danas treba Crkva. Zaputiti se u Gornju odaju, ustrajno moliti za snagu Duha, jer je samo on kadar promijeniti lice zemlje, udahnuti život u Crkvu i vjernike, načiniti od vjernika svjedoke Isusa Krista, širiti svijetom i kroz povijest djelo Isusa Krista.
Krist – novi Adam; Marija – nova Eva
Na ovome mjestu htjeli bismo se ukratko osvrnuti na ulogu Duha u Marijinu životu te ulogu Marije u životu Crkve, jer ona u svojoj osobi tvori Crkvu u njezinoj jezgrenici, nukleusu. Marija-Mirjam, nazaretska Djevica, jest ona koja sluša i prima, začinje i rađa Sina Božjega snagom Duha Svetoga. Najprije se osvrnimo na početke stvaranja da bismo uočili izvornu ulogu Duha Božjega.
Na početku je Duh Božji lebdio nad vodama i oblikovao iza kaotične pratvari Božje divno stvorenje koje je grijehom praroditelja potpalo pod prokletstvo grijeha (Post 1). Svi smo mi sinovi i kćeri staroga Adama i stare Eve. U novom redu stvaranja Duh je Božji prisutan, a novo stvaranje započinje s Marijom, novom Evom, kako je naziva sv. Irenej Lionski, mučenik, i njezinim Sinom, Isusom, novim Adamom (1 Kor 15,45). Već smo pisali o uskrsnom jutru kao jutru novoga stvaranja, osmomu, ali i prvom danu novoga stvorenja, kad je Isus udahnuo Duha Svetoga u apostole i dao im ovlast stvarati nove ljude, obnavljati palo stvorenje. Isusov početak, začeće u Djevici Mariji, Novi zavjet pripisuje djelovanju i snazi Duha Svetoga. Anđeo se obraća Josipu riječima da se ne boji “uzeti Mariju, ženu svoju, jer to što je u njoj, od Duha je Svetoga” (usp. Mt 1,20). Ako je Duh Sveti u noj, ako je po njemu začela, onda je i ono što će se roditi iz nje također Sveto. Marija činom “osjenjenja” (Lk 1,35) postaje nositeljicom Duha Svetoga, novim Kovčegom zavjeta, Pneumatofora, do kraja o-duhovljena.
Marija – Duhonositeljica i Bogoroditeljka
Trojstveni se Bog objavljuje tako što se priopćuje svomu stvorenju. On se naskroz predaje primatelju i nositelju objave, preuzima na sebe sudbinu svoga stvorenja. Tu imamo tzv. katabatičku, silaznu putanju koja izvire iz Trojstva i prelijeva se na stvorenje, pa i na čovjeka koji je kadar prihvatiti Božju ponudu. Vrhunac Božjega djelovanja u povijesti otkrit ćemo u životu Marije, obične žene iz puka, nepoznate, jednostavne, kad je Anđeo stupio u Marijin nazaretski dom. Bog izlazi iz svoje transcendentne zbilje i uzima na radikalan način Mariju, ispunja je Duhom ('Keharitomene' – je Marijino novo vlastito ime – 'Puna milosti', 'Duhom ispunjena'). Odsada je ona u 'posjedu' Duha Svetoga i on u njoj oblikuje na jedincat način nešto novo, posebno, čovještvo Logosa. Odsada postoji prisni zaručnički odnos Duha i Marije, pri čemu razlike između Stvoritelja i stvorenja ostaju netaknute. Na sličan način se i Logos, Sin Božji nastanio u Isusu iz Nazareta, u činu utjelovljenja, o čemu izvješćuju evanđelisti Luka i Ivan.
Na Anđelovu riječ Marija se u čudu pita, 'kako će to biti', kako se ima dogoditi to čudo o kome nebeski glasnik govori? „Duh će Sveti sići na tebe i sila će te Svevišnjega osjeniti. Stoga, zato će to čedo i biti Sveto, Sin Božji“ (Lk 1,35). Vrijedi uzeti pod povećalo upravo te Gabrijelove riječi.
Riječ je o Duhu, trećoj osobi u Trojstvu. Duh, treći u zbiljnosti Trojstva, jest prvi u redu stvaranja. I na početku, u Knjizi Postanka, ali i ovdje, kod evanđelista Luke. Najprije se govori o djelovanju Duha Svetoga, koji će 'sići' i 'osjeniti', u grčkom izvorniku čitamo 'episkiasei'. To 'episkiazein' znači zapravo „nad Marijom podignuti šator“, zaogrnuti Duhom Svetim kao plaštem. Tim se želi izraziti da se Duh spušta na nju i u nju, i ostaje trajno s njom, nad njom, u njoj. To je nešto sasvim drugo od onoga što čitamo o prorocima u Starom zavjetu. Ondje Duh zahvaća pojedince koji trebaju ispuniti svoje poslanje, konkretni nalog i zadaću. Čim zadaću ispune, Duh ih napušta. U Mariji imamo drugi oblik i zbilju: Duh dolazi u nju i ostaje, nastanjuje se u njoj trajno. Stoga se i obraćamo njoj kao „posudi Duha“ u Litanijama. Luka rabi metaforu 'šatora' (grčki 'skene', iz čega je izvedenica 'epi-skiazein'). To će reći: Duh podiže svoj šator ('skene') nad ('epi') Marijom te zauvijek ostaje nad njom, u njoj.
Sveta, Duhom ispunjena, rađa Sveto
Isti izričaj rabi i evanđelist Ivan kad govori o utjelovljenju Logosa, Božje Riječi. „I Riječ je tijelom postala i među nama je podignula svoj šator“ ('eskenosen')“ (Iv 1,14). Sin se Božji spušta u Marijino krilo, postaje čovjekom, te u Isusu iz Nazareta Božji Sin postaje jednim od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu.
Nadalje, vrijedi istaknuti, da mi samo na temelju Marijina pristanka, njezina da, neka mi bude po tvojoj riječi (Lk 1,38), možemo govoriti o dolasku, adventu Sina Božjega koji u Mariji uzima našu ljudsku, čovječju narav. Sin dolazi među nas na temelju potpunoga pristanka nazaretske Djevice da se u njoj nastani Duh Sveti. Ona postaje nositeljicom objave tajne Trojstva.
Treba skrenuti pozornost i na jednu bitnu značajku u surječju kod Luke. „Stoga, zato (izv.: 'dia hoti') će to čedo i biti Sveto, Sin Božji“ (1,35). Duh preplavljuje Mariju, on je uzima u 'posjed' i jedino je Božji Duh kadar u njezinu krilu 'začeti' i roditi Sveto, Sina Božjega. Kad je već Duh prihvatio u sebe Mariju, postao jedno s njom, Marija, i sama bez grijeha začeta, može roditi samo jedno – Sveto, onoga koji se jedini zove Sin Božji, Isus Krist.
Bog – Otac i Majka
Zornu teološku podlogu za to imamo na prvoj stranici Biblije. U Post 1,27 izričito se veli: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori: muško i žensko stvori ih“. To će reći kako u Bogu postoji nešto što odgovara muškom i ženskom principu, to je način Božje objave. Ljudskim se putem možemo vinuti do Boga, ali i božanskim putovima koji nas vode prema čovjeku, mušku i žensku. Nije riječ o spolnim svojstvima, atributima, nego o tvorbenim počelima (arhetipovima) ljudskoga bića, svojstvima koje ćemo pronaći u svakome muškarcu i ženi.
U hebrejskome je naime 'Duh' (ruah) ženskoga roda, i u oba Zavjeta Duhu se Svetomu pripisuju upravo majčinska svojstva rađanja, skrbi, pomoći, zaštite, prihvaćanja, oprosta, utjehe, inspiracije. Božanska prisutnost u Hramu izriče se riječju 'šekina', koja u grčkome postaje 'skene' (šator), a i ona je ženskoga roda, jednako kao i personificirana Mudrost ('hokma'), za kojom čovjek žudi, koja je poput zaručnice i majke, plodni izvor, nešto intimno i radosno. Ta se mudrost u Starom zavjetu poistovjećuje s Duhom Svetim (Mudr 9,17). Stoga je Duh Sveti najizvrsniji dar, dar par excellence. Dar Oca i Sina. U Trojstvu Duh je Ljubav Oca i Sina, i ljubav se dade poistovjetiti s majkom. Majka je na zemlji utjelovljenje ljubavi, pa se to može primijeniti i na Mariju, Isusovu majku, u odnosu na sve nas, jer nam ju je Isus s križa oporučno ostavio kao Majku.
Kao što je na početku stvaranja Duh bio Duh Stvoritelj ('Spiritus Creator'), stvarao iz kaosa kozmos, tako je kad nadođe punina vremena (Gal 4,4)stvorio u Mariji Isusovo čovještvo. Djelo je to Duha Tvorca koji stvara novo. To je čudesni trenutak, prepun iznenađenja: U jednom trenutku povijesti sve se slijeva i sažima u Djevici iz Nazareta, kojoj dolazi Glasnik. Marija pozorno osluškuje sami Božji glas, prima u sebe Duha i začinje snagom Duha Spasitelja Isusa. Duh djeluje u njoj i stoga, zato ('dia hoti') u njezinu se krilu razvija i raste Isusovo biće. Ona postaje hramom u kome se Duh i Sin susreću, a Sveta Obitelj postaje nešto kao odraz samoga Trojstva ovdje na zemlji.
Marija nosi tu tajnu u svome srcu, ona u srcu pohranjuje sve okolnosti oko Isusova začeća, ali i rođenja i njegova odrastanja. Sve je to prebirala u svome srcu, razmišljala i brižno čuvala sve te događaje (usp. Lk 1,29; 2,19; 2,51), dok je Isus odrastao, napredovao u dobi, mudrosti i milosti i pred Bogom i pred ljudima. Sve je plod onoga trenutka kad je Marija izgovorila svoj Fiat-Neka mi bude, kad je Duh Božji, sveti i vječni, podigao svoj šator u Mariji, običnoj djevojci iz puka. U njoj Bezgrješnoj, anticipira se proslava čovjeka, jer je u njoj ozbiljeno ono što je Bog nakanio stvaranjem čovjeka, Adama i Eve. Ona je u nebeskoj slavi, dušom i tijelom, ona je u punini proslave prema kojoj teži čovječanstvo, Crkva kao Božje djelo u svijetu.
Hod i zapućivanje u Gornju odaju
Zato je ona u krugu apostola koji čekaju obećanoga Duha, s njima moli. Ona je trajno boravište Duha Svetoga, a u snazi Duha začet je i rođen 'posljednji Adam' (Mt 1,18; Lk 1,35; 1 Kor 15,45). On je razlog i smisao ljudskoga bivovanja na zemlji: Isus Krist, nad koga se na Jordanu spustio Duh Sveti u obliku goluba (Lk 3,22; Iv 1,31), a snagom Duha koja je iz njega izlazila, liječio bolesti i uskrisivao mrtve, prema svjedočanstvima evanđelja. Duh je Posvetitelj onaj koji je Isusa uskrisio i postavio Sinom Božjim (usp. Rim 1,4). To je jedini istinski prevrat u svekolikom tijeku svijeta i vremena, početak života koji nema kraja. Na Duhove Duh Sveti utemeljuje Crkvu da bi Isusovo djelo baštinili svi narodi svijeta, da bismo svi bili dionici toga djela te ujedno i, poput Marije, boravište, hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19). U ovome vremenu zemaljskoga hoda i iščekivanja da nas Duh zahvati kao Mariju i apostole imamo utješne riječi Knjige Otkrivenja (22,17): „Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' I tko god ovo čuje, neka rekne: 'Dođi!' Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ Dođi, da, dođi, Gospodine Isuse. Veni Creator Spiritus! Ovih dana i nama vrijedi nalog, zaputiti se u Gornju odaju, i usrdno moliti da se na sve nas, cijelu Crkvu i sav svijet izlije stvarateljska snaga Duha Svetoga.
Međugorje, 25. travnja 2016.
Fra Tomislav Pervan