MARIJA KRISTOVA MAJKA - MAJKA MILOSTI I MAJKA MILOSRĐA UZ MARIJINA UKAZANJA U FATIMI – 13. SVIBNJA 1917.

Detalji

Objavljeno: subota, 14. svibnja 2016.

Diljem cijele Katoličke Crkve širom se otvaraju u crkvama i prvostolnicama sveta Vrata milosrđa. Papa je to učinio za pohoda Africi, a onda je uslijedilo otvaranje svetih vrata u Rimu, a potom u cijeloj Crkvi, na svetkovinu Bezgrješne ili neposredno nakon svetkovine, u došašću. Znakovit je nadnevak početka izvanrednoga jubileja, svetkovina Bezgrješnoga začeća Djevice Marije. 

Nju je arkanđeo Gabrijel za navještaja nazvao Keharitomene-Milosna, punom Duha Svetoga, tumačeći kako je upravo Marija našla milost u Boga (usp. Lk 1,30). U svome Veliča, u nazočnosti tetke Elizabete, ponovno Marija ističe kako je Gospodin milosrdno pogledao na svoju neznatnu sluškinju (1,48), te kako se Svevišnji sjeća milosrđa svoga (1,54). Milosrđe je Božje crvena nit u Bibliji i Marijnu životu. Marija od milosti i iz milosrđa živi, ona milosrđe posreduje. U Salve Regina-Zdravo, Kraljice, zazivamo je kao Majku milosrđa, njoj se utječemo da svrne na nas svoje milosrdne oči. Isto molimo i u Marijinim litanijama, ona je Majka milosti, Majka milosrđa.

Za gotovo svih svojih ukazanja tijekom povijesti Marija se očitovala kao Majka milosrđa, milosrdna Majka. Prisjetimo se samo početaka evangelizacije Novoga svijeta, god. 1531., ukazanja domorodcu Juan Diegu u Guadalupi, gdje mu je Marija izrijekom kazala: „Maleni moj ljubljeni sine! Ja sam prečista Djevica Marija, Majka pravoga Boga. Željela bih da mi se na ovome mjestu sagradi crkva. Tu, na tom mjestu, očitovat ću tebi i tvojima kao milosrdna Majka svu svoju ljubaznu dobrotu i sućut koju osjećam prema domorodcima te prema svima koji me ljube i traže. Otrt ću suze svih onih koji mi se utječu i koji me u svojim brigama i trudovima zazivaju. Uslišat ću njihove molitve te ću im podariti utjehu i olakšanje“. Iz povijesnih izvora znamo da je aztečka religija bila doslovce sotonistička, u njoj se prinosilo godišnje desetke tisuća ljudskih žrtava raznim božanstvima, poglavito bogu Sunca. Možda najokrutniji i najnemilosrdniji kult Sotone u povijesti čovječanstva. Marija je svojim ukazanjima privela za kojih deset godina oko deset milijuna Azteka u krilo Crkve.

Isto se dogodilo i za ukazanja u La Salette-u gdje je Marija plakala zbog grijeha puka, a ukazanja u Lourdesu očituju njezinu majčinsku skrb za bolesnike i poziv na molitvu krunice. Napose je u tijeku Prvoga svjetskog rata pred fatimskim vidiocima razotkrila svijetu svekoliku strahotu rata, ubijanja, grijeha, pakla. Na drastičan način prikazala je stanje u paklu, a stravične su slike doživjeli u svojim viđenjima i vidioci u Kibehu u Ruandi 1984., gdje se ukazanja Gospina gotovo preklapaju s događajima u Međugorju. I ondje su vidioci bili u viđenjima svjedocima stravičnih prizora koji su se potom obistinili u strašnom genocidu 1994., kad je za dva mjeseca oko milijun ljudi postalo žrtvom mržnje, nemilosrđa i ubijanja. Svoj život i opstojnost možemo zahvaliti samo jednomu, Božjem milosrđu, Milosrdnom Isusu, koji će na kraju dana suditi svijetu i svakomu pojedincu.

Molitva koja je potekla izravno i izrijekom iz Marijinih usta
Vjernici običavaju moliti mnoštvo molitava. Sabrane su one u molitvenicima. Neke su službeno odobrene, mnoštvo ih je privatnih koje su nam ostavili pojedinci, nadahnuti Duhom Božjim, sveci, mistici. Jedna je molitva sveopća, naime, Gospodnja molitva, molitva Očenaša, i nju nam je ostavio sam Gospodin. Naučio nas je kako nam je moliti. Imamo je u dvije inačice, kod evanđelista Mateja i Luke. Matejeva inačica općeprihvaćena je i ta je molitva zacijelo najčešće izgovorena molitva upućena Ocu nebeskom i za sve ono što nam treba. Na završetku te molitve molimo za oprost i smilovanje. Jasni Isusov nalog: Budite milosrdni kao što je to Otac vaš nebeski (usp. Lk 6,36).

Među tolikim molitvama koje znamo i molimo jednu je molitvu izgovorila Gospodinova Majka Marija, osobno. Nije zabilježena u svetim spisima, nisu je zabilježili ni apostolski oci ni crkvena predaja. Marija ju je izgovorila pred troje nedužne, siromašne, nepismene djece, fatimskih vidjelaca, za trećega ukazanja, 13. srpnja 1917., na njihovu, materinskom jeziku, a prevedena glasi: O Isuse moj! Oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja! Privedi u raj sve duše, a napose one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe! Marija ih je poučila da to mole nakon svake izmoljene desetice ružarija-krunice. Njih troje, Lucia, Jacinta i Francisco, kojima je Marija prenijela tu molitvu, nisu imali pojma što je ta Prelijepa Gospođa htjela s time poručiti. Ali im je kazala gotovo oštrim tonom da to mole kao dodatak svakomu otajstvu krunice.

Prisjetimo se povijesnoga surječja. Bjesni Prvi svjetski rat, svjetska veleklaonica. Do ukazanja u Fatimi svijet i svjetske sile prošle su pakao Verduna gdje je palo više od dva milijuna vojnika, ubijanje se nastavilo nemilice; Nijemci su 1917. upotrijebili bojne otrove protiv Britanaca kao moćno oružje, u Rusiji je Lenjin sa svojim bezbožnim komunistima pripremao prevratnički puč, svrgavanje cara i krvavi Oktobar koji je pomeo i odveo u smrt milijune ljudi. Amerika se uključuje u rat. Ni Nebo ne miruje. Marija, nebeski glasnik, ne obraća se saveznicima ni silama osovine, ne upućuje pozive za prestanak rata predsjednicima država (Amerike, ali ni ostalih), nego se ukazuje malenima u Portugalu, koji nisu znali tko je taj Lik u bijelome, sav u svjetlu, koji im se sada, 13. srpnja, treći put ukazuje. Naime, prethodno im je poručila da će se ukazivati svakoga 13. u susljednim mjesecima. Ovoga puta, u srpnju, sabralo se s vidiocima kojih pet tisuća duša iz Fatime i okolice. Portugalske su novine pisale o događaju.

Lucija je upitala Gospođu u bijelome, što želi od njih. Kazala im je da želi da dolaze 13. svakoga mjeseca na to mjesto, da i nadalje svaki dan mole krunicu za mir u svijetu i za svršetak rata. „Pa možete li nam barem reći, tko sve Vi?“ – nastavila je Lucija. „I možete li, molim Vas, učiniti neko čudo kako bi svi povjerovali da nam se ukazujete?“. Odgovor je glasio: „Dolazite i nadalje svakoga mjeseca na ovo mjesto. I za tri mjeseca učinit ću čudo kako bi svi povjerovali“.

Domalo nakon toga Gospa je otvorila svoje ruke iz kojih je najednom zasjala svjetlost i činilo se da prodire i para zemljinu koru, prisjeća se Lucija. Potom su djeca vidjela ognjeno more u dubini zemlje, a u moru Sotona i duše u paklu. Duše su izgledale kao prozirno, užareno ugljevlje u ljudskom obličju. Oganj ih je poput varnica vitlao na sve strane, plamenovi su ih bacali u visinu, posvuda se širio nesnošljivi dim i smrad. Padale su na sve strane te duše u ljudskom obličju, poput krijesnica, u beztežinskom stanju, bez ravnoteže, sa strašnim jaucima i očajničkim krikovima od kojih se vidiocima ledila krv u žilama. Djeca su se tresla kao u groznici. Viđenje pakla trajalo je kratko vrijeme. Maleni su bili nasmrt preplašeni. Bijaše to strašna lekcija za djecu. Nikakva umilna nebeska pedagogija. Danas bismo kazali, loša odgojna metoda. Međutim, nekada nam treba šok- terapija da nas uspavane i lijene osvijesti.

Nakon toga u svome izvještaju biskupu iz Leirije Lucija je napisala: „Vidjeli ste pakao u koji srljaju duše siromašnih grješnika“ – kazala nam je Blažena Djevica Marija, prožeta krajnjom ljubavlju ali i žalošću. Osim toga, Marija je stavila malenima na srce daleku nepoznatu zemlju imenom Rusija koja se upravo spremala „proširiti svoje zablude cijelim svijetom, prizivati ratove, uz strahovite progone Crkve. Mnogi će narodi nestati sa zemlje“. Nakon tih riječi Marija je zašutjela nekoliko trenutaka a onda nastavila: „Kad molite krunicu, onda nakon svakoga otajstva molite: 'O Isuse moj, oprosti nam naše grijehe…'“

Krunica je zacijelo najraširenija molitva među katolicima, a sv. Ivan Pavao II. dodao je i Otajstva svjetla pa će po tome biti zapamćen u potonjim stoljećima. Upravo je Blažena Djevica Marija nadodala toj najraširenijoj molitvi krajnje osobni dometak: O Isuse moj… Ukazanja u kolovozu i rujnu 1917. privukla su još veća mnoštva vjernika i radoznalaca, a 13. listopada nazvala je sebe Kraljicom krunice. U ruandskom Kibehu Marija se nazvala Majkom Riječi.Svoja ukazanja i sve svoje riječi ovjerovila je u Fatimi tzv. čudom na suncu, pri čemu se otprilike deset minuta u nazočnosti više od sedamdeset tisuća sudionika odvijao čudesni kozmički prizor, sunčev ples. Najprije se iz crnih, tmastih oblaka na sve izlio silni pljusak, a onda se promolilo sunce, srebrnaste boje mjeseca, te se počelo okretati kružno i isijavati zrake duginih boja. Potom se pretvorilo u boju krvi i približavalo prema užasnutim nazočnicima koji su premirali od straha. Nakon prestanka toga kozmičkoga sunčeva plesa na svima se kišom nakvašena odjeća u trenu osušila. Od toga trenutka, za toga neviđena čuda, Marija se proglasila „Kraljicom krunice“, a milijuni svakodnevno mole Marijin osobni dodatak otajstvima ružarija. Marijine vlastite, osobne riječi, nje, Kraljice neba i zemlje.

Jubilej u znaku milosrđa
U svjetlu jubilejske Godine milosrđa te su riječi snažna poruka svima. Od Isusa imamo zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a ovdje kao da se to nadmašuje. Milosrđe je snažnije od pravde i pravednosti koja treba vladati svijetom. Ne molimo za one koji ne znaju što čine, nego molimo da svi budu otkupljeni i spašeni, da svi dođu u raj, napose oni kojima je Božje milosrđe najpotrebnije. Tko su ti? Možemo izrijekom potvrditi, doslovce neprijatelji Božji. Molimo da u raj dođu i masovni ubojice, koji iza sebe ostaviše milijune ili čak desetke milijuna nevinih žrtava, stvarni neprijatelji ljudskoga roda. Molimo da svi oni ubojice, pa i ovi krvnici na Bliskom istoku, iskuse Božje milosrđe, ubojice, prevaranti, pedofili, kojima bi bolje pristajao, prema Isusovim riječima, mlinski kamen i morska dubina, nego da zavedu jednoga malenoga. Po pravednosti i pravdi trebali bi svršiti u paklu. A Marija moli da svi dođu u raj, da ne dospiju u mjesto koje su vidjeli fatimski vidioci u viđenju pakla. Gdje svršavaju oni kojima je najpotrebnije Božje milosrđe? Logično, u paklu. I tko je Mariju ovlastio da te riječi izgovori, da onako moli? Zacijelo Svevišnji, Milosrdni. Upravo kao i u slučaju sestre Faustine. Isuse, uzdam se u tebe! Svi mi možda negdje u dubini svoje duše priželjkujemo da se Bog osveti i kazni one koji nam nanose zlo, koji su nas tlačili i ubijali, da ih sustigne Božja pravda i kazna. Marijina molitva poručuje da Božjemu milosrđu ne možemo stavljati granice, da molimo za one kojima je milosrđe upravo najpotrebnije. Pa bili to zlikovci poput Lenjina, Staljina, Maoa, Hitlera, Tita, Pol Pota i slične bratije i družine.

Isus – lice Božjega milosrđa
Stoga je Papa proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa. Sv. Ivan Pavao II. uveo je u kalendar Nedjelju božanskoga milosrđa, a sam je unišao u Očev dvor kroz dveri nebeske na uočnicu te nedjelje, 2. travnja 2005. Sam pojam milosrđa nije nov. Milosrđe igra značajnu, zapravo temeljnu ulogu u židovstvu, islamu i kršćanstvu. U Kuranu to je najčešće Božje svojstvo – Bog je milosrdan, svemilosrdan. Naći ćemo ga na početku svake sure. Stoga su danas mnogi istinski muslimani gotovo očajni, ostaju bez riječi, na koji način muslimanski monstrumi na Bliskom istoku ili u Africi zlorabe i preziru to Božje svojstvo, rugajući se ne samo svojoj religiji nego i Bogu. Nema pravoga tumača kako je do toga došlo. Možda je upravo zbog toga Papa i proglasio godinu milosrđa jer je Božje ime upravo Milosrđe, milo-srce. Od samih početaka kršćani su molili i zazivali Božje milosrđe: Kyrie eleison – Gospodine, smiluj se!

Jasno, ljudi će i dalje griješiti. Godinom milosrđa ne dokida se pakao. Božje milosrđe nije ona kozmička spužva kojom se brišu grijesi svijeta. Tomu nas uči i fatimska Djevica. Ona nam zorno uprizoruje ili pak skreće pozornost da postoje grijeh i pakao, da postoji sud i vječni život. Grijeh je svjesni prekršaj Božje zapovijedi i (na)čin kako čovjek stvoren da bude sretno biće promašuje grijehom svoju sreću i cilj (to doslovce i znači grčka riječ 'hamartia-promašaj cilja'!). Grijeh nikoga nije usrećio. Znamo to mi svećenici iz ispovijedi. Preljub može biti u jednom trenutku zamaman, ali povlači za sobom strašne posljedice. Svaki je srušeni brak katastrofa, trauma. Isto je i s pobačajem, ubojstvom, otimačinom. Nikomu to nije pomoglo, nikoga usrećilo niti smirilo, ma koliko pojedinci suprotno mislili. Stoga je milosrđe one svete dveri kroz koje prolazimo i spoznajemo da je grijeh kazna a krjepost nagrada. Grijeh škodi svima, a krjepost je od koristi svima. To je svagdanje životno iskustvo.

Cilj – razlikovati dobro i zlo, milosrđe i grijeh
Zato je sveta Godina milosrđa poziv na razlikovanje između laži i istine, dobra i zla, prijevare i razočaranja koja grijeh sa sobom nosi. Papa poziva sve pastire i biskupe da se trude oko ponovnoga otkrića sakramenta pomirenja i ispovijedi koji je gotovo iščeznuo na Zapadu. Na svu sreću, naše se Međugorje već desetljećima otkriva ili je otkriveno kao svjetska ispovjedaonica. Crkva jasno imenuje grijeh grijehom, tu je ona nepopustljiva. U praksi je Crkva vrlo tolerantna jer ljubi grješnika, ali ne i grijeh. Neprijatelji Crkve su u odnosu na načela tolerantni, popustljivi, jer nisu vjernici, ali su u praksi krajnje netolerantni, jer ne znaju ljubiti. Isus nije bacio kamen na preljubnicu makar se nalazio okružen sudcima koji su je željeli kamenovati, dok je sam i jedini među njima bio bez grijeha. Stoga je i mogao reći: Ni ja te ne osuđujem! Idi i odsada ne griješi više! – makar je znao da je i nadalje ostala grješnom osobom, kao uostalom i svi mi. Milosrđe, istina i pravednost nisu u protuslovlju. Oni se dopunjuju. Milosrđe mi je milo, ne žrtve, Isusove su riječi 'pravednicima'koji su ga osuđivali zato što se druži s carinicima i grješnicima. Milosrđe vrijedi za nas, grješnike, ne za pravednike.

A tko su oni kojima je milosrđe – prema Marijinim riječima – najpotrebnije? Gdje je granica Božjega milosrđa? Ne znamo. Pojasnit će nam to ne pogled u pakao, nego pogled u lice Raspetoga, Spasitelja i Otkupitelja. Najljepši dar nije pod drvetom ili božićnim drvcem, nego na drvu križa. To je Raspeti. On je Očev dar nama. Pogled na Raspetoga bijaše odlučni obrat u životu sv. Terezije Avilske i tu je doživjela svoje životno obraćenje. Možda pomogne i nama na našemu putu. Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. A što ako znamo, ako svjesno ili s preuzetnošću srljamo u grijeh ili pak živimo u grijehu? Molimo za mogućnost iskrene pokore i obraćenja.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje, 7. svibnja 2016.