O SAKRAMENTU POMIRENJA - ISPOVIJEDI

Detalji

Objavljeno: petak, 05. kolovoza 2016.

Zacijelo, najljepši dar koji imamo od Gospodina uskrsloga jest sakrament oprosta grijeha. Kad je Gospodin u njih dahnuo i rekao da prime Duha Svetoga, dogodilo se ondje novo stvaranje, oni su postali novi ljudi. Zapravo su postali ono što su bili, što je Gospodin htio stvarajući čovjeka. Da bude njegovo divno stvorenje, njegovo biće, da bude poslušan i ostvari svoje poslanje u svijetu.

Danas nije suvremeno govoriti o grijehu i milosti. To su tuđice. Grijeh je nešto iz drugoga svijeta, nešto srednjovjekovno, a čini se da oprost s Božje strane te milost nemaju nikakve uloge u našem konkretnom svijetu - većina će reći - teološke fraze bez dodira sa stvarnošću.
Kad međutim čitamo izvješća velikana iz povijesti svijeta i Crkve, vidimo koliki je učinak na njih izvodio sakrament pokore, priznanje grijeha. Nakon temeljite životne ispovijedi sveti se Ignacije povukao u samoću i temeljito obratio. Isto bijaše i s blaženim Charlesom de Foucauldom. Nakon pustopašne mladosti koju je proveo kao časnik francuske vojske te nakon što je iz nje nečasno otpušten zbog svoga razvratna života, u potrazi za istinom susreo se s revnim svećenikom u Parizu Abbe Huvelinom koji mu je, nakon što je ovaj iznio svoje muke, samo jedno savjetovao: Priznanje grijeha! Ispovijed. To ga je temeljito ‘dotuklo’, nakon ispovijedi bio je nov čovjek. Tu počinje njegov put obraćenja koji ga je doveo do mučeničke smrti u saharskoj pustinji.

Slično se dogodilo i s velikim francuskim piscem Julienom Greenom. I on vrlo dramatično opisuje svoje osobno obraćenje. Živio je skoro cijelo jedno stoljeće (+1998.), a u vremenu između dva rata živio je kako većina današnjih ljudi žive. Daleko od Boga, daleko od vjere. Sve si je dopuštao u životu. Nije bio ništa ni bolji ni lošiji od ostalih suvremenika, bijaše okovan u vlastite strasti i požude, u tijelo koje vojuje protiv Duha. Živio je da bi si život učinio snošljivim, a zapravo je srljao u propast, život je postajao njemu kao intelektualcu sve nesnošljiviji. Traži izlaz iz bezizlaznih situacija, srlja iz veze u vezu. Traži izlaz najprije kod velikoga teologa Henri Bremonda, ali sve ostaje na akademskoj razini, teoretskim naklapanjima koji mu ni u čemu ne pomažu. Povezuje se s bračnim parom Jacquesom i Raissom Maritain, obraćenicima, koje je u Crkvu doslovce uveo veliki francuski pisac Leon Bloy. Znamenita je njegova izjava kako rodio one godine kad je Gospa plakala, naime, za ukazanja vidiocima u La Salettu, 1846. Plakala, je, veli on, s razlogom, zbog mene. Znao je reći kako je najveća čovjekova tragedija ne biti svet i svetac. Dakle, bračni par Maritain naputio ga je na nekoga poljskoga dominikanca. Ide k njemu i opisuje mu svoj rastrgani život. Svećenik mu je odvratio: A vi, jeste li Vi suglasni s time da živite takvim životom? Ne, naravno da ne, glasio je njegov odgovor. Vi biste, dakle, htjeli živjeti drukčijim životom? Kajete li se za svoje grijehe? Naravno da se kajem. I onda se zbilo nešto neočekivano. Svećenik mu je naprosto rekao da klekne. Slijedila je čudesna riječ: Et ego te absolvo a peccatis tuis - I ja te odrješujem od tvojih grijeha! Julien Green piše: U tom sam trenutku osjetio da sam u biti oduvijeke čekao taj trenutak, da sam oduvijek čekao da mi netko rekne: Klekni, i ja te odrješujem od tvojih grijeha! Ustao sam, pozdravio svećenika, pošao kući. I nisam bio neki drugi, neki novi čovjek. Ne, konačno sam bio ono što sam trebao biti, konačno sam ja postao ja.

Ako smo prema samima sebi pošteni, te slijedimo li cijelu zgodu u svim njezinim pojedinostima, spoznat ćemo da u svakome od nas u konačnici postoji nešto za čim je čeznuo ovaj pisac, postoji nešto što u našim najosobnijim dubinama srca žudi za tim da nam netko rekne: Klekni! Et ego te absolvo a peccatis tuis!

U Godini smo milosrđa. Neki se teolog izrazio kako bi se prispodoba o izgubljenom sinu danas trebala iščitavati ili prepričavati kao prispodoba o izgubljenom ocu. Zacijelo, izgubljenost onoga sina sastoji se u tome što je on izgubio svoga oca. Ne želi oca vidjeti, ne želi oca podnositi te stoga zapada u nevolju. Daleko od oca. Svi smo mi u ovom vremenu izgubljeni sin. Njegova je nevolja nevolja ovoga doba koja se ponosi time da je postalo društvo bez oca, bez očeva. Slijedeći jednoga Freuda, sve nas prati mora onoga super-ega, oca koji nadgleda, koji vidi sve, koji nas sputava u našoj slobodi, te bismo se rado otresli očeva autoriteta. I kad smo se riješili oca, u duši spoznajemo da smo se emancipirali ne od oca, nego od ljubavi. Da smo se doslovce ‘amputirali’ od živodajnih sokova, da smo prekinuli izvore vode u samima sebi. Bez oca nikako ne možemo, poglavito bez nebeskoga Oca.

Isti pisac, Julien Green, pripovijeda kako ga je njegova majka, anglikanka, doslovce uronila u Sveto pismo. Kao dječak naučio je naizust svih 150 psalama i to mu je ostalo u pamćenju. Pismo je tvorilo ozračje njegova djetinjstva, ali i cijeloga života ga je pratila Biblija. Sam priznaje kako ga je njegova majka naučila da pristupa Pismu kao Knjizi ljubavi. Ona me ispunila dubokom mišlju da je od samoga početka pa do kraja ta knjiga samo i jedino Knjiga ljubavi, da govori o ljubavi, te da moje biće ništa drugo nije htjelo doli ljubiti. Slobodno možemo reći, osoba koja je dobila takve temelje, koja je primila u sebe takve zasade, ne može biti izgubljena.