OBJAVA BOGA - PRETOČENA U POVIJEST IZRAELA I SVIJETA

Detalji

Objavljeno: ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Kako i odakle to da je Biblija - hebrejska i kršćanska – najviše prevođena knjiga na svijetu, najčitanija, s najviše tiskanih izdanja? Biblija bijaše Gutenbergov prvotisak! Prenesimo se u drugo stoljeće. Bogati trgovac i brodovlasnik Marcion iz Sinope isključen je iz kršćanske zajednice god. 144. Razlog izopćenja: Htio je ‘čistu kršćansku’ Bibliju. 

Iz popisa svetopisamskih knjiga u cijelosti je izbrisao Stari zavjet te dijelove Novoga zavjeta koji su mu odveć ‘mirisali’ židovski. Htio je pročistiti i sam Novi zavjet od židovskih natruha, makar je Isus po tijelu bio Židov. Zadojen gnosticizmom njegova je poruka jasna: Starozavjetni, židovski Bog za njega je tvorac zloga svijeta, počelo zla. Htio je naučavati nepoznatoga Boga koga je Isus naviještao kao svoga Oca. Boga ljubavi, a ne židovskoga Boga zakonodavca. Predbacivao je Crkvi i njezinim učiteljima da su ‘lažni apostoli i židovski propovjednici’. Htio je strogo odvajanje Evanđelja od židovskoga Zakona, optuživao je Crkvu što naučava nerazdvojivo jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta, Zakona i Evanđelja. Osnovao je crkvu koja je opstala do šestoga stoljeća. Kristova je pak Crkva pošla drugim putem, prihvatila u cjelini Stari zavjet, pa i tzv. deuterokanonske spise, kojih nema u židovskoj ni protestantskoj Bibliji. Što je to značilo za Božju riječ? Crkva je u svome širenju po cijelom svijetu svima donosila Božju riječ - Bibliju, onkraj uskih granica židovstva.

Otac modernoga cionizma Theodor Herzl pisao je prije više od stotinu godina: „Ako postoji misija židovstva u svijetu, onda su to kršćani i kršćanstvo“. Ne znamo što je pod tim mislio, ali je jedno sigurno: Kršćanske su misije pronijele cijelim svijetom židovsku Bibliju. Ne kao nekakav povijesni dokument, nego kao obvezujuću Božju objavu namijenjenu i upućenu svim ljudima. Poruka je Biblije: Bog silazi, on se spušta, Bog traži čovjeka, Bog stvara sebi narod, najprije u Izraelu, a onda u Crkvi. U svome planu Bog je odabrao između nebrojenih galaksija i planeta naš sićušni planet, Zemlju, zrno prašine u svemiru, za pozornicu svoga djelovanja. I na tom planetu izabrao je između moćnih naroda mali židovski narod, politički neznačajan, nebitan, dao mu svoj Zakon i Objavu. Taj je narod postao nositeljem Božjih obećanja. Ni to ne bijaše dosta, nego je izabrao Nazaret i Djevicu Mariju, neznatnu djevojku iz puka, za Majku Sina Božjega. Rodio se Isus u Betlehemu, živio nepoznat, da bi nakon smrti njegovi sljedbenici pošli u cijeli svijet naviještati kako je uskrsli Isus Krist živ, jedini Spasitelj i Gospodar svijeta. Stoga je odluka Crkve protiv Marciona te preuzimanje židovske Biblije u popis svetih spisa kao trajno važeće objave svim ljudima, bila sudbonosna i dalekosežna u odnosu na Božje djelo u povijesti židovskoga naroda.

Stoga imamo danas činjenicu da su Mojsijevo Petoknjižje, proroci i drugi starozavjetni spisi prošireni po cijelom svijetu te prihvaćeni kao Božja riječ. Najrazličniji su narodi ovoga planeta prihvatili obećanja i svete spise koji govore o Isusu Kristu, koji naviještaju Radosnu vijest Isusa Krista. Mi vjerujemo da je tekst svetih spisa objavljena i Duhom nadahnuta Božja riječ. Kršćani bez razlike prihvaćaju hebrejsku Bibliju kao objavljeni izvor. Slagali se mi ili ne, povijest toga malenoga naroda koja seže četiri tisuće godina unatrag, jest jedinstveni fenomen. Naime, povijest toga naroda prisutna je i danas, gdje god se Biblija čita, i to ne samo kao povijest Izraela, nego kao Božja objava i njegova duhovna baština i predaja. Biblija nam se ne nudi poput ljetopisa babilonskih ili egipatskih vladara, nego kao Božja objavljena riječ, koja svim ljudima otvara temeljne etičke, moralne zasade. U njoj čujemo zov za sretnim, svetim, bogougodnim životom, ona nam otkriva dubine mudrosti, ali i nutarnji duhovni boj koji se odvija u svakome ljudskom srcu. Iz nje odzvanja cijelim svijetom glas jedinoga Boga, gospodara svih naroda. Nije to više samo židovski Bog, nego Bog svih ljudi. To je temeljna duhovna baština koju je ostavio židovski narod cijelom čovječanstvu, za sva potonja vremena i naraštaje.

Povijest Izraela na stanovit način postaje poviješću svih ljudi, svih nas. Gdje god se Biblija prihvati, ljudi, narodi, kulture, jezici ulaze na stanovit način u povijest Božjega naroda; židovska povijest postaje i njihova. Ono što svaki pravovjerni Židov i danas osjeća i moli kad čita starozavjetne spise, napose o izlasku iz Egipta (naime, s naraštaja u naraštaj, svaki je Židov dužan smatrati sebe kao da i on izlazi iz Egipta!), posvješćujemo i mi u Pashalnom bdjenju. Svatko na svoj način biva subaštinik obećanja prihvaćajući Božju riječ kao riječ upućenu i nama.

Biblijske su riječi, slike, likovi postali sastavnim dijelom našega života, osjećaja, mišljenja, djelovanja, kulture, umjetnosti. Zorno je to prisutno posebice u povijesti i sudbini američkih crnaca. Crnački su robovi u Americi bili lišeni svoje domovine, zavičaja, slobode, kulture. Bili su bez korijena. U traganju za vlastitim identitetom pronašli su upravo u Bibliji najbolji izraz i tumač svoje sudbine i nevolje. Kršćanska im je vjera omogućila identificirati se sa židovskim narodom u egipatskom sužanjstvu, u 'kući ropstva'. Ta identifikacija ulijevala im je snagu za preživjeti i živjeti. Njihov mukotrpni put iz ropstva postao je put oslobađanja iz Egipta. Let my people go! – te nebrojeno mnogo drugih Negro-Spirituals nadahnuti su zapravo izvornim biblijskim slikama. S Novim zavjetom američki su crnci prihvatili i Stari zavjet, u njemu iščitavali svoju vlastitu povijest, svoju nevoljnu sudbinu. To im je ulijevalo snagu za život. U biblijskom Egzodusu vidjeli su svoju nadu. Vjera im bijaše izvorom i nadahnućem za oslobođenje. Kao kršćani vjerovali su da su i oni sinovi Izraelovi. Danas imamo u Americi čvrste poveznice između Židova i Afroamerikanaca.

Ta identifikacija nije vezana samo uz taj specifični primjer. Identifikacija s poviješću izraelskoga naroda seže duboko u korijene kršćanske svijesti i povijesti. Već smo spomenuli Pashalno bdjenje. Upravo u toj noći u kojoj se sjećamo Kristova uskrsnuća slavi se u cijeloj Crkvi i svijetu spomen na izlazak iz egipatskoga ropstva i oslobađanje. Pashalni je himan Exultet protkan biblijskim, starozavjetnim poveznicama. Što se onodobno dogodilo izabranom narodu na Crvenom moru, slave svi narodi koji vjeruju u Krista kao zalog vlastite slobode i uskrsnuća. Dionici smo iste povijesti i baštine.

Netko će reći kako je to nezakonito svojatanje tuđe mukotrpne povijesti. Međutim, u Božjoj zamisli Izrael je trebao poslužiti kao uzor, primjer koji trebaju slijediti svi narodi. Sjetimo se Božjeg obećanja Abrahamu, kako će u njemu svi narodi biti blagoslovljeni (usp. Post 12,3). Ili pak proročkoga viđenja proroka Izaije o hodočašću svih naroda u Jeruzalem, na Sion. Misao je velikim slovima urezana i pred zgradom Ujedinjenih Naroda u New Yorku, naime, obećanje da će prekovati mačeve u plugove, a koplja u srpove. Ljudi ne će više ratovati, ne će se više učiti ratovanju. I onda završni poziv, hoditi su svjetlu i sjaju Gospodnjem (usp. Iz 2,2-5).

Komunizam je srušen upravo pod tim geslom, Mačeve u plugove, koplja u srpove, te milijunskim mirnim mimohodima sa svijećama u rukama i molitvenim bdjenjima.
Nažalost, ta se proročka vizija još nije ozbiljila. Narodi još uvijek međusobno ratuju, napadaju jedni druge. Ali je jedna misao i obećanje postalo stvarnost: Sa Siona će doći zakon! Božja je riječ dostupna svim narodima, Božji zakon, riječ Gospodnja iz Jeruzalema. Stoljećima je Europa učila čitati i pisati s Biblijom u ruci. Čitala su se evanđelja, proroci, psalmi, Petoknjižje, mudrosne knjige. Biblija nije samo spomenik svjetske književnosti, povijesno svjedočanstvo. Ona je poglavito Knjiga života koja je oblikovala europsku svijest, ali i cijeli svijet. U Bibliji su otkrivani identifikacijski likovi, ona je golicala maštu odraslih, poglavito pak djece; Biblija je oblikovala duše i slike koje svatko nosi u sebi. U tim likovima ljudi su otkrivali svoju vlastitu povijest i dušu. Europski jezici natopljeni su biblijskim poveznicama, slikama i riječima.

Golema je šteta i silna zabluda Sigmunda Freuda, bečkoga Židova i ateista, što je za temelje svoje psihoanalize, za obiteljski odnos oca, majke i djeteta, uzeo grčki mit o Edipu, a ne izvorne biblijske likove. U svome obračunu s Biblijom demontirao je Mojsijev lik. Znamo iz mitologije za zloguko proroštvo glede Edipa, kako će postati kralj, koji će ubiti vlastitoga oca i oženiti svoju majku. Kad su se proroštva ispunila, Edip sama sebe osljepljuje. Iskopao si je oči. A i Freud je neslavno završio svoj život u egzilu u Londonu, prevelikom dozom morfina. Da je za svoju psihoanalizu uzeo velike biblijske likove, zacijelo bi danas ta znanost izgledala sasma drukčije, ne u tolikoj mjeri ateistička. Sjetimo se biblijskih likova Abrahama i Izaka, Tobije i Sare, Davida, njegova grijeha i kajanja. Europski kraljevi stoljećima su se nadahnjivali na velikim biblijskim kraljevima. Uzori im ne bijahu faraoni, istočnjački despoti ili pak rimski carevi, nego bogobojazni židovski kraljevi, ali za opomenu i oni bezbožni koji su svojim tragičnim vladanjem navlačili na narod prokletstvo i propast. Shakespearove drame i tragedije nezamislive su bez poveznica s biblijskim likovima. Što bi pak ostalo od europske književnosti, i uopće umjetnosti, bez Svetoga pisma i biblijskih likova? Biblija je bila i ostala do danas knjiga nadahnuća na svim poljima ljudske misli i djelovanja.

Veli se kako Europa počiva na četiri uzvisine: Sinaj (Dekalog, etički kodeks), Golgota (Isus Krist), atenska Akropola (filozofska misao) i rimski Kapitol (pravni ustroj). S Biblijom kao Knjigom života preuzeli su narodi svijeta etički kodeks Božjega naroda, oblikovan i sročen u Deset zapovijedi, ali i proročkim opomenama. Svemu prethodi istina s prvih biblijskih stranica, gdje Bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku (Post 1,26-27).Tu je izvorište čovjekova dostojanstva i ljudskih prava. Mali je Izrael postao nositeljem i glasnikom univerzalne poruke kako čovječanstvo tvori jednu veliku Božju obitelj; svi smo povezani s praroditeljima, svi imamo isto dostojanstvo, svi potječemo iz Stvoriteljevih ruku.

Poruka Biblije pronijela se cijelim svijetom, postala je temeljem da svi ljudi imaju ista ljudska prava i dostojanstvo. Toj biblijskoj zasadi rugao se već u drugom stoljeću filozof Kelzo (komu se snažno usprotivio genijalni Origen), koji je smatrao kako je ideja zajedničkoga podrijetla te dostojanstva svih ljudi u sebi protuslovna te poziv na pobunu i ustanak. Ne mogu se barbari izjednačiti s Grcima, pogotovo ne robovi sa slobodnim ljudima. Jer, robovima se nijekalo da imaju dušu. Stoga je biblijska poruka bila i ostala prevratnička za ondašnje prilike, a i za sve koji se ogrješuju o bližnjega, o čovjeka, pa i u naše doba.

Međugorje, 29. srpnja 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan OFM