ON, ISUS KRIST, MIR JE NAŠ

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 22. rujna 2016.

Na povratku iz Afrike lani, ali i ovoga ljeta, na letu iz Poljske u Rim, papa Franjo je ponovio gotovo iste riječi na upit spram novijih terorističkih napada diljem svijeta, tvrdeći kako je fundamentalizam bolest koju možemo pronaći u svakoj religiji. Takvim neodređenim izjavama Papa i nehotice stvara pomutnju te donekle relativizira svakodnevne samoubilačke napade islamskih ekstremista i terorista koji siju smrt i strah, iza sebe ostavljaju pustoš, krv i mrtve, s Alahovim imenom na ustima. 

Nikako se ne može fundamentalizam izjednačiti s terorizmom. Kao da Papa kuša ublažiti terorizam te izjednačiti fundamentalizam s islamistima. Nismo u ovom stoljeću pročitali da bi kršćanski fundamentalisti postupali kao islamisti, od 11. rujna 2001. naovamo. Naprotiv, kršćani su cilj i predmet napada, upravo su kršćani zbog svoje vjere danas najviše progonjeni na svim kontinentima.

Usporedimo li Novi zavjet i Isusov stav s izvornim islamom, možemo zaključiti da se bitno i načelno razlikuju. U kolijevci kršćanstva Bog je ljubav, dok islamski učenjak i mistik al Ghazali kaže, da je ravno bogohuli reći za Alaha da je ljubav, jer bi to ugrozilo i umanjilo nedokučivu uzvišenost samoga Boga. Pripisivati Alahu blizinu prema ljudima znači umanjiti njegovo dostojanstvo. Kršćanstvo je vjera u utjelovljenje, Bog je postao u Isusu Kristu čovjekom, a Isus Krist, Bog u osobi, konačna ovjerovljena Božja objava, za kršćane je kriterij spoznaje Boga i odnosa prema čovjeku te ishodište našega ponašanja i morala. U Ivanovu Evanđelju imamo iz Isusovih usta zapanjujuću izjavu: „Zaista, zaista, kažem vam, ja sam vrata k ovcama. Svi koji su došli prije mene lopovi su i razbojnici; ali ih ovce nisu slušale. Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, bit će spašen; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Lopov ne dolazi osim da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,7-10).

Isus kristalno jasno formulira svoj apsolutni postulat kojim sebe i svoje otkupiteljsko djelo stavlja u žarište čovječanstva i svijeta. Isus čini jasni i dramatični odmak od svih ostalih. Samo je on kadar osloboditi, davati pravu hranu, voditi u zajedništvo s Ocem. Zašto? Zato što Isus daje i žrtvuje svoj život, u apsolutnom božanskom predanju, u radikalnom nenasilju. Isus je objava ljubavi u osobi, a zajedništvo s njime budi u čovjeku čežnju, žudnju, povjerenje, slijediti tu osobu i dopustiti da ga ona preobrazi. Razvidno je to na primjeru galilejskih ribara koji su na Isusovu riječ ostavili sve i za Isusom pošli. Nešto ih je vuklo, neodoljivo, nije im dalo udaljiti se od magnetizma, privlačnosti te osobe. Komu ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv 6,69). Slijedili su ga slobodno, u svemu i do kraja. Promatrali ga i ostavili nam svjedočanstva o Isusu, svojim mučeništvom, ali i spisima Novoga zavjeta. Na temelju tih svjedočanstava možemo reći: Isus je ljubav, nenasilje, mirotvorac u osobi. Samo on, on je mir naš! ­– veli starozavjetni prorok. Blizina s Isusom preobražava i čini od nasilnika miroljubivu osobu, osobu lišenu agresije prema bilo komu i čemu.

Isusom zahvaćeni pojedinci mijenjaju se u dubini srca i bića. Oni su novi stvor, djeca Božja, novorođenčad, prešli su iz smrti u život, kroz kupelj preporođenja. Novozavjetne su to slike, metafore i pojmovi koji kušaju izraziti egzistencijalne učinke Isusove osobe u pojedincima; obraćenje, obnovu koju Isus proizvodi snagom svoje osobe i Duha Svetoga.
U spomenutom izričaju Isus neizravno tvrdi: Svi drugi pokušaji da se čovjek vine do Boga, da se čovjek osjeća otkupljenim, od grijeha oslobođenim, da zaroni dublje u sebe, ali i da se približi drugima, moraju nužno doživjeti brodolom. To je ravno pokušaju izvući se iz živoga blata za vlastite vlasi, kao barun Münchhausen. Ne uspijeva to pojedincu ni na silu, ali ni na miran način.
 

Čovjekovo srce – pravi bezdan

Neotkupljeni čovjek jest homo incurvatus in se (Augustin), pojedinac uvrnut i okrenut prema sebi, bezobziran prema bližnjemu, gazeći u svojoj sebičnosti bližnjega. Srce čovjeka u stanju neotkupljenosti pravi je bezdan. Pogledamo li u ljudsku prapovijest, oslikanu u Knjizi Postanka, već na samome početku povijesti, nakon izgona iz Edena, imamo bratoubojstvo. To će reći da otada, od gubitka nevinosti, u svakome ljudskom srcu stanuje egoistično, pohlepno, požudno, a pogotovo u životnim tjeskobama agresivno i nasilno biće. Takvo ljudsko biće i srce nije ono što je Bog naumio stvarajući čovjeka. Kad bi bilo drukčije, ne bismo trebali Otkupitelja i njegovo na križu probodeno Srce. Naše pak prosječno religijsko poimanje i praksa redovito nisu svjesni dubine grijeha te njegovih posljedica, ali isto tako ni bezdana milosrdne Božje ljubavi iskazane i očitovane na križu.   

Upravo je to temeljno iskustvo nas kršćana. Kršćanstvo je, kako stalno ističe papa u miru, Benedikt, ponajprije osoba i susret s osobom Isusa Krista, utjelovljenom Božjom ljubavlju, susret s Raspetim. To iskustvo preobražava nas i oslobađa u zajednici Crkve. A kad Isus veli da su svi prije njega bili kradljivci, razbojnici, koji su krali, ubijali i uništavali, onda bismo mu mogli uzvratiti: Kako to, Isuse? Odnosi li se to na Abrahama, Mojsija, proroke, Ivana Krstitelja? Jesu li i svi oni bili takvi? On bi jasno rekao, da, svi su bili takvi, svi su imali i svojih prizmenih interesa, svi su oni povijesni provizorij, nitko od njih nije 'vrata' ni 'dobri pastir'. I u njihovu srcu bilo je ljudskih sklonosti i slabosti, čega u Isusa nema. Pa i kod Ivana Krstitelja. Za njega je Gospodin rekao da je doduše najveći od žene, ali da je i najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega (Mt 11,11). Ivan nije dionik zbiljnosti koju donosi Isus, novoga čovjeka, novoga srca, preobražena križem Gospodinovim, prožgana njegovim Duhom.


Jedino rješenje: Raspeta Ljubav

Za nas postoji jedan Jedini koji može riješiti tu napetost, naime, Isusova bogočovječja narav, njegov život i žrtva za sve, izričaj njegova sebedarja, predanja i poslanja. Tek Isus i samo Isus kadar je osloboditi čovjekovo sebično i nasilno srce za ljubav koja ne misli na sebe, ne traži svoju čast, koja je strpljiva, velikodušna, koja se raduje istini, ne traži svoje, ne nadima se, ne hvasta se, nego sve vjeruje, svemu se nada, ostaje stamena, postojana te nikad ne prestaje (usp. 1 Kor 13). Bez Isusa nema takve ljubavi! Odčitavamo to primjerice na licu blažene, doskora i svete Majke Tereze, ikone milosrđa, čije lice, s onim silnim borama i udubinama, zorno oslikava zemljovid kraljevstva Božjega među nama.

Da, nakon toga može uslijediti prigovor, ne nalazi li se u evanđelju riječ da Isus nije došao donijeti mir, nego mač? (Mt 10,34). Kad se netko poziva na to, trebao bi pročitati cijelo surječje. Naime, Isus traži od svojih krajnju i posvemašnju odlučnost prihvatiti njega i njegovu istinu te zbog te jedine istine – Isusa Krista – čovjek riskira sve, pa i lom s obitelji, poput svetoga Franje. Riječ je o odlučnosti prihvata Isusove osobe, koja zna da se ne smije mača laćati, jer tko mačem bije, od mača i gine – Isusova je riječ u Getsemaniju (Mt 26,52). Isus svojima obećaje da će ih svi zamrziti zbog njega (Lk 21,17). Ako netko želi skrenuti pozornost na Stari zavjet i nasilje te ratove u njemu, odgovoriti možemo da je Isus Krist naš ključ i prozirac kroz koji čitamo i lomimo cijeli Stari zavjet. Isus – mirotvorac, nenasilnik, krotki i ponizni Jahvin sluga iz Izaije proroka, vođen kao janje na klanje, ne otvara svojih usta (usp. Iz 53,7).

S toga zrenika vrijedi što je Sabor rekao za druge religije, da u njima ima mnogo toga što je istinito i sveto, te Crkva od toga ništa ne odbacuje, ali ne može prestati naviještati Isusa Krista kao jedini put, istinu i život (UR,2). Stoga, s našega kršćanskoga motrišta smijemo reći da ni u kojem drugom svjetonazoru ni religiji ne ćemo pronaći pojam ljubavi, slobode, čovjekove otkupljenosti u mjeri, dosezima i dubini kakve nam nudi Isusov lik, lik Bogočovjeka. Radikalno Isusovo predanje jest radikalno nenasilje iz egzistencijalne slobode, što osposobljava Isusove učenike slijediti Učitelja, tj. biti ubijen i mučen, a ne ubijati niti mučiti.

Isus je u osobi utjelovljenje Boga i čovjeka. Pokušamo li izvan dosega i iskustva Isusa Krista živjeti ispunjenim, sretnim i mirnim životom, moramo posegnuti za kodeksima zakona ili učiteljima i sadržajima, podukama ljudskih veličina ili pak državnim zakonima glede etike i morala. Međutim, Pavao iz vlastitoga iskustva kaže da je nemoguće na temelju Zakona imati puninu slobode (Rim 8). Nikakav nas ljudski propis, mudrost ni zakon ne oslobađa od egoizma, sebičnosti, vlastite pravednosti, nasilja. Zakon je kadar približiti nas Bogu, ali čovjek nikada ne može dosegnuti ili doprijeti do Boga svojim silama. Samo nas Krist oslobađa, bez Krista čovjek ostaje neotkupljen, životni torzo. Bez mene ne možete učiniti ništa, veli sam Isus (Iv 15,5).
 

Nasilje i ratovi u kršćanstvu?
Nitko nema pravo u ime Isusa Krista voditi osvajačke ratove, porobljivati narode, makar je toga tijekom povijesti bilo. Papa je javno izrekao svoj/naš Mea/nostra culpa za grijehe i promašaje Crkve u povijesti, za Velikoga jubileja. Nemoguće je ubijati ljude i vikati: Isus je velik! Tko to čini, radi usuprot Isusovoj volji i nakani, nije natopljen ni prožet duhom Evanđelja. U prvim stoljećima kršćani su bili progonjeni, ubijani, spaljivani, ali su se stalno širili i Crkva je rasla u cijelome carstvu. Svoje širenje zahvaljuje progonima i mučenjima koje su drugi nanosili Crkvi i vjernicima, jer kršćani zahvaljuju rast i širenje nutarnjoj snazi preobrazbe srca i bića, koji su resili svece, promicatelje istine o Isusu Kristu u svijetu, onda i danas.

Možemo se diviti nastojanjima jednoga Mahatme Gandhija, njegovu putu nenasilja, ali to je plod pojedinca koji je svoje nenasilje platio glavom. Pa i islamski sufizam ima te crte, isto možemo pronaći i u budizmu, ali sve to dolazi iznutra, snagom ljudskih sila i nastojanja, dok u Isusu imamo silazak i prodor Neba na Zemlju. Otkupljenje iz postojećega nemoguće je postići naravnim sredstvima, nego samo snagom koju nudi i pruža Bogočovjek – Isus Krist. Najsnažniji doprinos miru i pomirenju u svijetu mogu pružiti Isus Krist i Crkva, te oni koji su najradikalnije prihvatili poruku Isusa Krista – sveci. Oni su uronili u zbilju Isusa Krista, nenasilni i mirotvorci, čista srca, gladni i žedni pravednosti, prema Govoru na gori (Mt 5), sve sami istinski i zbiljski kandidati za Nobelovu nagradu za mir.

U kršćanstvu imamo načelno odricanje od nasilja u ime Isusa Krista i ljubavi koju donosi. Naravnom i neotkupljenom čovjeku to nije moguće, u njemu se trajno nalazi stanoviti underground u koji je uronjen, jer je čovjek tako 'otkan'. Nemoguće je u ime vjere vršiti nasilje nad drugima, ugnjetavati ili porobljavati žene, slabiji spol, fizički kažnjavati, zlostavljati ili sakatiti ljude ili inovjerce, izricati smrtnu kaznu otpadnicima od vlastite vjere ili preljubnicima. Ako se to ozakoni ili ako je to dopušteno ili vjerom propisano, onda je mala razlika između takve prakse i terorizma koji se prakticira u ime religije.

Zaključno možemo reći, svijetu je prijeko potreban Isus Krist, nauk Krista, nenasilna, miroljubiva; svijet treba njegovu Radosnu poruku, pomirenje s Bogom i međusobno. Svijet treba zaokret, obraćenje Bogu Isusa Krista. Isus je umro za cijeli svijet, sve ljude, nasilnom smrću. Podnio je i prihvatio križ. Oni koji Isusa naviještaju mogu naviještati samo mir, u ljubavi. U protivnom bi izdali Učitelja i Otkupitelja. Treba nam obraćenje prema Isusu Kristu, iz čega proizlazi nastojanje sretati sve ljude s ljubavlju, u dijalogu, suradnji, mirovnim inicijativama. Ne svojom snagom, nego onom koju daje Isus Krist, svjesni da Krist ljubi one koji ga razapinju, a šalje na križ one koji ga ljube… To je povijesno iskustvo mučenika za Kristovo djelo u svijetu. Jer, „On je Mir naš… (koji) u svome tijelu razori neprijateljstvo, pregradu razdvojnicu… te ubivši u sebi neprijateljstvo, izmiri s Bogom po križu“ sve ljude, stvarajući „novoga čovjeka“ (Ef 2,14 sl.). I tako se ozbiljuje Isusova riječ da će privući k sebi sve kad bude uzdignut između Neba i Zemlje, a krajnji je cilj novi čovjek u novom nebu i novoj zemlji, gdje pravednost i mir prebivaju.

Međugorje, 21. kolovoza 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan  OFM