Održana treća Tribina

Detalji

Objavljeno: utorak, 18. listopada 2016.

U ponedjeljak, 17. listopada 2016., održana je treća Tribina. Gost predavač bio je mons. Tomo Vukšić, biskup vojni ordinarij. Tema je bila „Radost bračne obitelji: dar i služba za rast i posvećenje“. Biskup Tomo je iznio glavne značajke Sinode održane prošle godine. Također, predstavio je pobudnicu „Radost ljubavi“. Brojni slušatelji su s pažnjom slušali biskupa i njegovo izlaganje. 

Želimo zahvaliti biskupu Tomi na dolasku u našu župu i za Tribinu koju je održao. U nastavku možete pročitati predavanje i želimo ugodno čitanje.

RADOST BRAČNE LJUBAVI: DAR I SLUŽBA ZA RAST I POSVEĆENJE
Prikaz poslijesinodalne pobudnice pape Franje „Amoris laetitia“
Župa Uznesenja Marijina u Posušju, 17. listopada 2016.

Kao delegat Biskupske konferencije BiH sudjelovao sam na 14. općem redovitom zasjedanju Sinode Biskupa, koja je održana u Vatikanu o 4. do 25. listopada 2015. Tema ove Sinode bila je „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu“, a započela je i završila Misnim slavljima u Bazilici sv. Petra, koje je predvodio papa Franjo u koncelebraciji sinodalnih otaca. U ovom prikazu najprije bih iznio nekoliko podataka Sinodi, potom bih prikazao sadržaj poslijesinodalne pobudnice pape Franje „Amoris laetitia“ (Radost ljubavi) i na kraju bih podsjetio na glavne naglaske za pastoralno djelovanje, koji proizlaze iz toga papinskog dokumenta.

1. Neki podaci o Sinodi
Prije negoli započnemo govoriti o posljednjoj Sinodi, predlažem da se kratko pozabavimo pojmom „sinoda“ i „sinodalnost“ (ili, koncilijarnost). Njime se sugerira način vršenja karizme i službe prvenstva, koje imaju i vrše rimski pape, te službe suodgovornosti za cijelu Crkvu, koju ima također svaki biskup. Sam pojam sinodalnost je grčkoga podrijetla, a složenica je od dviju riječi: dolazi od „syn“ (s, zajedno s) i „hodòs“ (put, hod, putovanje). Prema tomu, radi se o hodnji koju treba zajedno obaviti, suodgovorno, svatko prema svom mjestu i poslanju. Uz taj pojam, za istu stvarnost i u istom značenju ponekada se koristi i riječ „koncilijarnost“, koja je latinskoga podrijetla, a dolazi od imenice „concilium“ (sabor, koncil). Izvorno i prvotno značenja pojma „synodos“ na grčkom, ili „concilium“ na latinskom, jest skup biskupa koji imaju posebnu su-odgovornost za život Crkve, ali uvijek zajedno s papom i pod njegovim vodstvom (cum Petro et sub Petro). Uz to značenje, pojam sinodalnost (koncilijarnost) moguće je shvatiti također u širem smislu tako da se odnosi na sve članove Crkve i njihovu pojedinačnu i skupnu su-odgovornost u Crkvi i za Crkvu.

Na Sinodi u listopadu 2015. godine sudjelovalo je 270 članova, koje se kao sudionike ovakva događaja naziva „sinodalni oci“. Među njima bili smo dvojica Hrvata: požeški biskup Antun Škvorčević i ja, te dvojica biskupa koji su potomci iseljenika iz Hrvatske: čikaški nadbiskup Blaise Joseph Cupich, čiji su preci iz Slavonije, i Salvador Piñeiro García-Calderón, nadbiskup Ayacucho ili Huamanga u Peruu, čiji je djed po majci iz Trpnja. Uz njih tamo je bilo 14 predstavnika drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica, nazvanih „bratski delegati“, a među njima i predstavnik Srpske pravoslavne Crkve, austrijsko-švicarski vladika Andrej, sa sjedištem u Beču, te 51 promatrač/slušač (uditor): 17 bračnih parova i 17 pojedinaca.

Sinodalni oci su održali 328 govora, od kojih je 70 bilo tzv. slobodnih, a promatrači 33 govora (17 bračni parovi i 16 pojedinci). Nastupilo je 13 bratskih delegata. Za unaprijed najavljeni govor svaki je sinodalni otac imao po 3 minute na raspolaganju, a za svaki tzv. slobodni govor po 4 minute. Sinodalni oci su predložili 1355 amandmana (modi) na ponuđeni početni tekst, odnosno radni materijal, koji se naziva „Instrumentum laboris“. Na opće kongregacije potrošena su 54 radna sata, a na radne grupe 36 sati.

Poslije toga, nakon što je priređena prva verzija završnog izvještaja Sinode, koji se službeno naziva „Relatio Synodi“, taj prijedlog izvještaja je bio uručen saborskim ocima, koji su imali jedan dan da ga prouče, da na njega prirede nove amandmane ili, ako već ranije nisu bili iskoristili tu mogućnost, da se prijave za slobodni intervent, komentar novonastaloga teksta. Poznato mi je da je održan još 51 intervent na taj prijedlog konačnog izvještaja, no nisam uspio pronaći da je negdje objavljen broj uloženih novih amandmana iako znam da ih je bilo dosta.
Održano je 19 konferencija za novinare na kojima je nastupilo 46 različitih osoba. Na Sinodi, koja je privlačila veliku medijsku pozornost, su bila akreditirana 464 novinara: 227 za video područje, 194 za tisak i 43 fotografa.

U medijima se moglo pročitati da se na rad Sinode pokušalo utjecati izvana medijskim eksponiranjem različitih slučajeva, ideja, napada i prijedloga te plasiranjem lažne vijesti, na kraju sinode, da Papa boluje od tumora na mozgu, što bi imalo značiti da nije dovoljno sposoban za obavljanje svoje službe. No, ama baš nikakav utjecaj tih pokušaja nije se osjećao u sinodalnoj dvorani.

Tomu je, vjerojatno, doprinijelo i to što je Papa, drugoga dana zasjedanja, na početku jutarnje sjednice, u kratkom nenapisanom govoru rekao da je ovogodišnja Sinoda nastavak prošlogodišnje. Rekao je također da postoje samo tri službena dokumenta s prošlogodišnje Sinode. To su: „Relatio Synodi“ i dva Papina govora, uvodni i završni govor pape Franje, koji su objavljeni, a da su sva druga očitovanja, ako postoje, samo privatna mišljenja pojedinaca. Kazao je također da se nauk Crkve o braku ne mijenja, ali da je istina da vanjske snage pišu svašta te da se pokušava stvoriti hermeneutiku konspiracije i dodao: Mi nastavljamo! Ti vanjski potenciraju kao da je pričest rastavljenima jedino pitanje, i zaključio: Ne dopustimo da nas stjeraju u taj kut.

Kao što je poznato, godinu dana prije ove redovite sinode, od 4. do 19. listopada 2014. održana je Treća izvanredna opća sinoda biskupa o temi „Pastoralni izazovi glede obitelji u kontekstu evangelizacije“, koja je obavila pripremnu zadaću u odnosu na Sinodu iz 2015. godine. Formalno su to bile dvije Sinode, ali praktično i sadržajno radilo se o jednoj Sinodi, koja je bila podijeljena u dva dijela. Obje su za temu imale obitelj, njezino sadašnje stanje i izazove s kojima živi te potrebe da Crkva u svom pastoralnom nastojanju traži i nađe odgovore na ta suvremena pitanja.

U razdoblju između ovih dviju Sinoda papa Franjo je prihvatio prijedlog većine sinodalnih otaca, koji su 2014. sudjelovali na izvanrednoj Sinodi, te 15. kolovoza 2015. objavio apostolsko pismo u obliku motuproprija „Blagi sudac gospodin Isus“ (Mitis iudex Dominus Iesus), kojim se reformiraju neki kanoni „Zakonika kanonskog prava“ o parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe.

Uvodno izlaganje na Sinodi iz 2015. godine, u kojemu je predstavio rezultate zasjedanja i zaključke prošlogodišnje Sinode, održao je budimpeštanski nadbiskup kardinal Peter Erdö, a prije njega su govorili papa Franjo i generalni tajnik Sinode kardinal Lorenzo Baldisseri.
Na kraju zasjedanja, u subotu 24. listopada poslije podne, sinodalni oci su glasovali o svakom broju završnoga teksta zasebno. A kad je glasovanje završeno, papa Franjo je održao završni govor na Sinodi i odobrio objavljivanje završnoga dokumenta Sinode o obitelji – teksta od 94 paragrafa, koji su svi odobreni dvotrećinskom većinom: od 178 do 256 glasova.

2. Završni dokument Sinode iz 2015. godine
Da bi se na ispravan način razumjelo narav završnoga teksta Sinode i njegovo značenje za pastoralno djelovanje treba podsjetiti  na nekoliko stvari. Prvo, on je bio objavljen i time postao poznat javnosti jer je tako odlučio papa Franjo. Samo po sebi i nije moralo biti tako, jer taj dokument predstavlja sažetak i presjek mišljenja, rada i prijedloga sudionika Sinode, što je oblikovano u jedan zajednički tekst, s nakanom da bude uručen Papi.

Drugo, taj tekst nikada nema obvezujuću snagu prema bilo komu zato što je Sinoda savjetodavno tijelo, a ne tijelo koje odlučuje. A u obliku, u kojemu je ovaj tekst bio predan Papi, ne može ga se smatrati ni dokumentom crkvenog učiteljstva jer, da bi to postao i da bi stekao obvezujuću snagu, trebao bi imati Papin potpis. I to nije nikakva iznimka. Tako je na svakoj sinodi biskupa.

Ako bismo ipak željeli tražiti bilo kakvu obvezujuću snagu završnoga teksta ove Sinode, ili bilo koje druge, onda bi se možda moglo reći da taj tekst na neki način u moralnom smislu izravno obvezuje jedino Papu. Naime, Papa je sazvao biskupe na Sinodu i zaželio čuti njihovo mišljenje na određenu temu, oni su se odazvali te iznijeli i napisali što su smatrali da je potrebno, iz čega onda proizlazi neka vrsta njegove moralne obveze, da npr. objavi poslijesinodalnu pobudnicu.

Pape su nakon ovakvih Sinoda redovito objavljivali apostolsku pobudnicu na temu prethodne Sinode. Takav dokument jest akt crkvenog učiteljstva koji ima svoju obvezujuću snagu, ali manju negoli neki drugi papinski dokumenti, koji se nazivaju npr. apostolska konstitucija ili enciklika.

Peto, nakon što je opetovno bilo potvrđeno da će i papa Franjo objaviti poslijesinodalnu pobudnicu, a prije negoli se ona pojavila, napisao sam da je unaprijed sigurno da će još jednom biti potvrđen katolički nauk o braku i obitelji. Smatrao sam da je to potrebno reći zbog brojnih i raznovrsnih pokušaja medijskih manipulacija i neutemeljenih najava. A zašto je bilo sigurno? Zato što je „evanđelje obitelji“ božanski nauk u našoj vjeri i nitko ga ne može promijeniti, a Papino poslanje sastoji se u tomu da svoju braću učvršćuje u vjeri (usp. Lk 22,32).

3. Pobudnica „Amoris laetitia“
Na svetkovinu svetoga Josipa, 19. ožujka 2016., papa Franjo objavio je poslijesinodalnu pobudnicu „Amoris laetitia“, koja se pojavila nakon održanih dviju biskupskih sinoda o obitelji, jedna 2014. a druga 2015. godine. Javnosti je predstavljena tek u petak 8. travnja 2016. u Tiskovnom uredu Svete Stolice nakon što je, kako je bilo rečeno, prevedena na nekoliko jezika. U međuvremenu je prevedena i na hrvatski jezik te objavljena u seriji „Dokumenti“ Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba. Tekst je opsežan i raspoređen u devet poglavlja i 325 brojeva. Prvo poglavlje nosi naslov „U svjetlu Riječi“ (br. 8-30) i obrađuje biblijski nauk o obitelji; drugo je naslovljeno „Stvarnost i izazovi obitelji“ (br. 31-57) i bavi se današnjom situacijom i izazovima obitelji; treće poglavlje je naslovljeno „Gledati na Isusa – poziv obitelji“ (br. 58-88), a bavi se Božjim planom o obitelji, crkvenim dokumentima o obitelji, o sakramentu braka, o davanju života i odgoju djece te o odnosu obitelji i Crkve; četvrto poglavlje  obrađuje temu „Ljubav u braku“ (br. 89-164) pod vidom svakodnevne ljubavi, rasta u bračnoj ljubavi, strastvene ljubavi i promjenama u ljubavi tijekom života; tema petoga poglavlja je „Ljubav koja postaje plodna“ (br. 165-198); šesto poglavlje ima naslov „Neke pastoralne perspektive“ (br. 199-258) i bavi se navještajem Evanđelja obitelji, pastoralnim praćenjem tijekom prvih godina bračnoga života, svjetlom u krizama, strahovima i poteškoćama te smrću; sedmo poglavlje kao temu ima „Jačanje odgoja djece“ (br. 259-290); osmo je naslovljeno „Pratiti, rasuđivati i uključivati krhkost“ (br. 291-312) i bavi se stupnjevitošću dušobrižništva, razlikovanju takozvanih „iregularnih“ situacija, olakšavajućim okolnostima u pastoralnom rasuđivanju, normama za rasuđivanje i logikom pastoralnoga milosrđa; deveto poglavlje ima naslov „Duhovnost u braku i obitelji“, a pobudnica završava molitvom Svetoj obitelji za obitelji.

U prvom poglavlju Papa ističe da Božja riječ nije niz apstraktnih teza, nego pratiteljica na putu za obitelji, također i za one u krizi jer im naznačuje odredište putovanja. Roditelji su i kao bračni par slika Božja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Bračni par koji voli i rađa život pravi je lik, kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja. Zato je plodna ljubav simbol Božjih intimnih stvarnosti. Naime, sposobnost ljudskoga para da rađa put je po kojem se povijest spasenja razvija. Polazeći od Knjige postanka, poziva se na razne biblijske tekstove o obitelji i posebice naglašava dvije karakteristike bračne ljubavi: dijalog i jedinstvo. Pozivajući se na Evanđelje i Isusov primjer, Papa podsjeća također da djeca nisu vlasništvo obitelji niti roditelja, nego da imaju pred sobom osobni životni put. Ako je istina, naime, da se Isus predstavlja kao uzor poslušnosti svojim zemaljskim roditeljima, kojima bijaše poslušan, također je sigurno da on pokazuje kako djetetov izbor života i sam njegov kršćanski poziv mogu zahtijevati odvajanje radi ostvarivanja vlastitoga posvećenja Božjem kraljevstvu.

U drugom poglavlju Papa navodi poteškoće s kojima se današnje obitelji suočavaju: individualizam koji odvaja slobodu i pravednost od istine te od trajnih vrijednosti i načela, zatim kulturu provizornoga koja izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakoga člana obitelji kao jedan otok. To dovodi do netrpeljivosti i nasilja u obitelji. Sve te činjenice utječu da se obitelj počinje shvaćati kao prolazno mjesto. Kršćanski prijedlog treba predstaviti razloge i motivaciju za brak i obitelj. Ako bismo to prestali činiti, time bismo lišili svijet vrednota koje možemo i moramo pružiti. Prema papi Franji, potrebna je zdrava samokritika o načinu predstavljanja braka, koje je često bio usredotočeno samo na dužnost rađanja djece te na doktrinarna, bioetička i moralna pitanja, kao da se radi o teretu koji se čitav život ima podnositi, a brak je zapravo dinamičan put osobnoga razvoja i ispunjenja.

Osobito je istaknuo nekoliko izazova za obitelj, koji su prepoznati na sinodama: mentalitet protivan rađanju djece, slabljenje vjerske prakse, kultura provizornosti koja se sve više širi, kultura pritiska na mlade da ne zasnivaju obitelj, kultura afektivnosti bez granica, pornografija i komercijalizacija tijela, zlostavljanje djece, selilaštvo, industrijalizacija, seksualna revolucija, strah od prenapučenosti, gospodarske teškoće, progon kršćana, starost i invalidnost, siromaštvo, kohabitacija i istospolne zajednice, nasilje nad ženama te rodna ideologija, koja zamišlja društvo bez razlika spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Osudio je svaki pokušaj državnoga nametanja kontracepcije, sterilizacije i pobačaja. Kazao je da je uznemirujuće što se ideologije poput one rodne nameću kao jedina misao koja također određuje obrazovanje djece.

Treće poglavlje predstavlja sažetak crkvenoga nauka o braku i obitelji. Pozivajući se na Isusov nauk, ističe se kako je nerazrješiva bračna veza muškarca i žene dar i zvanje; savez ljubavi i vjernosti i sakrament za posvećivanje i spas supružnika, a ne društvena konvencija, ili isprazan obred, ili samo vanjski znak opredijeljenosti. Ženidba je u prvom redu intimna zajednica bračnoga života i bračne ljubavi, koja predstavlja dobro za same ženidbene drugove, a spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. Prema tomu, i bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to, može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen. Usprkos tomu, ta je veza okrenuta rađanju po samoj svojoj naravi.

Napominje Papa da se Crkva treba pastoralno skrbiti također za vjernike, koji žive zajedno nevjenčani, za osobe koje su samo civilno vjenčane te za rastavljene u novim vezama.
Napisao je kako treba jasno izražavati nauk, izbjegavajući istovremeno sudove koji ne vode računa o složenosti različitih situacija. Parovima koji ne mogu imati djecu je preporučio posvajanje. Naglasio je nepovredivo pravo nerođenog života. Također je istaknuo pravo na prigovor savjesti.

U četvrtom poglavlju, o bračnoj ljubavi, Papa na obiteljski život primjenjuje karakteristike, koje sv. Pavao niže u svojem poznatom himnu ljubavi, što ga je napisao u Prvoj poslanici Korinćanima (13,4-7): „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ Ljubav pokazuje ozbiljnost poistovjećivanja s drugim, pretpostavlja nadilaženje nezrelog individualizma i izražava čvrstu odluku o pripadanju jedno drugomu. Brak je sredstvo kojim se pokazuje da se doista napustila sigurnost doma, u kojemu se odraslo, kako bi se izgradile druge jake veze i preuzela nova odgovornost za drugu osobu. To je puno više od pukoga spontanog udruživanja radi uzajamnoga zadovoljenja, što je privatizacija braka. Njegova je bit ukorijenjena u samoj naravi osobe i njezina društvenoga značaja. Ona uključuje niz obveza koje izviru iz same ljubavi. Takvo opredjeljenje za brak izražava stvarnu i čvrstu odluku, da se dvije ulice pretvore u jednu jedinu. Međutim, predati se isključivo i definitivno drugoj osobi uvijek sa sobom, kaže Papa, nosi određeni rizik i traži odvažnost. Ponavlja zatim svoju misao, kako su za život u obitelji ključne tri riječi: molim, hvala i oprosti, koje je potrebno koristiti radi očuvanja i izgradnje zajedničkoga života. Nema koristi od maštanja o idiličnoj i savršenoj ljubavi, koju ne treba poticati da raste. Idealna predodžba zemaljske ljubavi zaboravlja, da ono najbolje tek dolazi, da dobro vino sazrijeva godinama.

Ističe važnost dijaloga, a osobito se osvrće na spolnost u braku. Bračna ljubav vodi tome, da čitav emocionalni život postane dobro za obitelj, u službi zajedničkoga življenja. Spolni je život supružnika čudesan dar Boga stvoritelja njegovim stvorenjima. Spolnost nije sredstvo zadovoljenja ili zabave, nego međusobni način govora, gdje se drugoga uzima ozbiljno, s njegovom svetom i nepovredivom vrijednošću. Crkva se stoga protivi otrovnom duhu koji se prepoznaje u ponašanju „upotrijebi i baci“, odnosno duhu „robe za jednokratnu uporabu“. Muškarac i žena su ravnopravni, pa se zato svaki oblik seksualne podložnosti mora jasno odbaciti. Papa također govori o vrijednosti djevičanstva, kao oblika ljubavi koji nije protivan ženidbi, nego predstavlja drukčiji način kako voljeti.

Naglašava se činjenica i potreba preobrazbe početne ljubavi kroz rast i razvoj bračnih partnera, koji u tomu napreduju na svom zajedničkom putu. U svakom braku fizički se izgled mijenja, ali to ne znači da ljubav i privlačnost nestaju. Kad se čovjek zaljubi, kaže Papa, zaljubljuje se u cijelu osobu s njezinim identitetom, a ne samo u neko tijelo. Iako tijelo s vremenom stari, ono na neki način nikada ne prestaje izražavati onaj osobni identitet, koji je prvi osvojio naše srce. I kad drugi više ne mogu vidjeti ljepotu tog identiteta, bračni ju drug i dalje može vidjeti očima ljubavi, i tako ljubav ne nestaje. On potvrđuje odluku da pripada osobi, ponovno ju sebi izabire i izražava taj izbor u vjernoj blizini ispunjenoj nježnošću. Plemenitost te odluke, zbog svojeg intenziteta i dubine, pobuđuje novu vrstu emocija u ispunjavanju bračnoga poslanja.

Peto poglavlje osobito je posvećeno plodnosti ljubavi i prihvaćanju života u obitelji. Pri tomu se polazi od tvrdnje da ljubav uvijek daje život. Zbog toga, bračna se ljubav ne iscrpljuje u bračnom paru, jer bračni drugovi, dok se predaju jedno drugome, preko samih sebe daruju jedno stvarno biće, dijete, koje je odraz njihove ljubavi i trajni znak bračnoga jedinstva oca i majke. No obitelj je mjesto, u kojemu se novi život ne samo rađa, nego i prihvaća kao Božji dar. Naglašava se kako je za dijete, u odrastanju i sazrijevanju, važna uloga oba roditelja, i oca i majke. Isto tako, dijete nije ispunjenje osobne aspiracije, nego ljudsko biće s neizmjernom vrijednošću te ima naravno pravo na oca i majku. Papa je nadalje istaknuo ženski genij te napomenuo, da smanjenje majčinske prisutnosti u društvu predstavlja ozbiljnu opasnost, kao što je težak problem i sve češća odsutnost očinske figure.

Mnogi bračni parovi, međutim, ne mogu imati djece, što im predstavlja ne malu patnju. S druge strane, ženidba nije ustanovljena smo radi rađanja. Stoga, i kad nema tako željene djece, ženidba ostaje kao zajednica i zajedništvo čitavoga života te zadržava svoju vrijednost i nerazrješivost. Stoga, posebice u takvim slučajevima, posvajanje je vrlo velikodušan način da se ostvari materinstvo i očinstvo te Papa ohrabruje one, koji ne mogu imati djecu, da prošire svoju bračnu ljubav i prigrle one, koji nemaju odgovarajuće obiteljsko ozračje. Posvajanje djeteta je čin ljubavi, kojim se dar obitelji pruža onomu tko je nema.

U šestom poglavlju izložene su neke pastoralne perspektive, novi putovi proizašli iz sinodskog hoda, a koje različite zajednice trebaju razraditi u praktične i učinkovite prijedloge, koji će voditi računa, kako o učenjima Crkve, tako i o lokalnim potrebama i izazovima. Istaknuta je potreba da kršćanske obitelji sve više postanu ne samo objekt, nego i subjekt obiteljskoga pastorala. Potrebna je interdisciplinarna formacija, koja favorizira komplementarnost različitih poziva u Crkvi.

Papa je preporučio da se ne potiče sklapanje ženidbe, koja nema realne mogućnosti za stabilnost. Naučiti kako se voli ne može se svesti na kratak ženidbeni tečaj. Glavni doprinos obiteljskom pastoralu pruža župa. Ona je obitelj svih obitelji, koja usklađuje doprinose svojih raznih članova i pokreta. U tom vidu Papa insistira na obvezi mnogo ozbiljnije priprave zaručnika za ženidbu. Naime, s obzirom na dosadašnje rašireno nekritičko pripuštanje na vjenčanje praktično svakoga, tko je to želio, uz uvjet da nije bilo vanjskih zakonskih zapreka sklapanju ženidbe, izgleda gotovo smiješnim nastojanje Crkve, da se ubrzaju sudski postupci za proglašenje ništetnosti ženidbe. Tim više, ako se istovremeno ne učini sve, kako bi se uozbiljila priprava za ženidbu i tako preventivno djelovalo te pomoglo zaručnicima, da uđu spremniji u zajednički život. To bi također pripomoglo, da se na najmanju moguću mjeru smanji broj kasnijih sudskih postupaka.

Bliža priprava za ženidbu ima tendenciju koncentrirati se na pozivnice, odjeću, slavlje i bezbrojne detalje, koji iscrpljuju ne samo materijalna sredstva nego i energiju i radost. Supruzi dolaze na vjenčanje iscrpljeni i užurbani, umjesto da svoje najbolje energije posvete tomu, da se priprave kao par na veliki korak koji će učiniti zajedno. Osim toga, potrebno je pratiti novovjenčane parove, koje Papa poziva na realistično prihvaćanje supružnika i da nauče kako razgovarati poradi dobra obitelji. Sklopljena ženidba se ne može prihvaćati kao nešto zaključeno i dovršeno. Sjedinjenje jest stvarno i neopozivo, potvrđeno je i posvećeno sakramentom ženidbe. No pri tom sjedinjenju supruzi na sebe preuzimaju glavnu ulogu, postaju gospodari vlastite povijesti i tvorci jednoga projekta, koji treba zajednički provoditi u djelo.

Razvod je zlo, a njegov porast u društvu je vrlo zabrinjavajući. Djeca ne trebaju postati taoci takvih situacija. Premda je razdvojen život krajnje rješenje, ono je nekada moralno potrebno zbog nasilja ili izrabljivanja. S obzirom na rastavljene i civilno ponovno vjenčane, ponavlja ono što je rečeno na sinodama, ističući potrebu razlučivanja i praćenja. Brinuti se za njih u kršćanskoj zajednici nije oslabljivanje vjere u nerazrješivost braka, nego izričaj ljubavi.

Zajedničko primanje euharistije u miješanom braku katolika i nekatoličkoga kršćanina ne može biti doli iznimno. A s obzirom na osobe s homoseksualnim sklonostima, osuđuje se svaka nepravedna diskriminacija i nasilje protiv njih, napominjući istovremeno, da nije moguća ni daleka analogija istospolnih zajednica s brakom i obitelji.

Sedmo poglavlje posvećeno je odgoju djece, koji je najozbiljnija obveza i prvo pravo roditelja. Oni trebaju biti slobodni izabrati kako odgajati djecu, prema vlastitim uvjerenjima. Moralni odgoj djece roditelji nikada ne mogu prepustiti drugima. Ipak, pretjerana briga nije dobra za odgoj i ne smije se imati kontrolu nad svim situacijama u kojima se dijete može naći i kroz koje može prolaziti. Ako je jedan roditelj opsjednut time, da u svakom trenutku mora znati gdje mu je dijete i kontrolirati sva njegova kretanja, time će nastojati samo zavladati njegovim prostorom. No tako neće odgajati, jačati i pripremati svoje dijete za suočavanje s izazovima. Ono što je najvažnije jest potaknuti u djetetu, s puno ljubavi, procese rasta u slobodi, zrelosti, cjelovitom razvoju i njegovanju autentične autonomije. Papa osim toga govori o „tehnološkom autizmu“ kao opasnosti za djecu i mlade, kao i za bračne drugove, ali i o potrebi ispravnoga spolnog odgoja, posebice u našem vremenu u kojemu se spolnost nastoji banalizirati i osiromašiti. Spolni odgoj, koji pomaže osobi sačuvati zdrav osjećaj stida, ima golemu vrijednost, ma koliko neki danas mislili da to pripada nekim drugim vremenima. Ako nema stida, može se dogoditi da se ljubav i spolnost svedu na opsjednutost genitalnošću i bolesnim stanjima, koja izobličuju našu sposobnost za ljubav, kao i oblicima seksualnoga nasilja koji vode do nehumanoga postupanja ili do toga da se povrijedi drugoga. Izraz „siguran seks“ pokazuje negativan stav prema prirodnoj prokreativnosti i naravnoj svrsi spolnosti, kao da je eventualno dijete neprijatelj od kojega se valja zaštititi. Na takav način se promiče agresivni narcizam umjesto prihvaćanja. Na koncu poglavlja se napominje da su roditelji aktivni subjekti u katehezi svoje djece, kao i da se duhovno iskustvo ne nameće, nego predlaže djeci u slobodi.

Osmo poglavlje je čitavo posvećeno praćenju, razlučivanju i integriranju krhkosti. Govori se o dva temelja: s jedne je strane nauk o sakramentalnom braku, a s druge strane potreba milosrdne integracije krhkosti mnogih vjernika. Zadaća je pastira promicati kršćanski brak i pastoralno razlučivanje situacija tolikih ljudi, koji više ne žive tu stvarnost. Civilni brak ili veze de facto često nisu motivirani predrasudama ili otporom sakramentalnom braku, nego kulturnim uvjetovanjima i prolaznim okolnostima. Na jednostavnu izvanbračnu zajednicu pojedinci se često odlučuju zbog sveprisutnoga mentaliteta koji se protivi institucijama i sklapanu trajne veze, ali također zato što čekaju, da steknu egzistencijalnu sigurnost, zaposlenje i stalna primanja. S tim se situacijama treba suočiti na konstruktivan način, pokušavajući ih preobraziti u prilike za hod prema punini ženidbe i obitelji, u svjetlu evanđelja. To je ono što je Isus učinio sa Samarijankom kada je prozborio o njezinoj želji za pravom ljubavlju, kako bi je oslobodio od svega onoga što je potamnjivalo njezin život i poveo je prema punoj radosti evanđelja.

To treba činiti – stoji dalje u tekstu – po „zakonu postupnosti“ koji je predlagao Ivan Pavao II., prema kojemu čovjek ostvaruje dobro u stupnjevima rasta. Put Crkve – kaže papa Franjo – put je milosrđa i integracije, koji nikoga ne osuđuje zauvijek, nego pruža Božje milosrđe svima, koji ga mole iskrena srca. To nije „postupnost zakona“, nego postupnost u mudrom vršenju slobodnih čina od pojedinaca koji nisu sposobni razumjeti, cijeniti ili potpuno provoditi u djelo objektivne zahtjeve zakona. Jer zakon je sam po sebi dar Božji, koji pokazuje put, dar za svakoga bez iznimke, koji se može živjeti uz pomoć milosti, iako se u svakom čovjeku odvija dinamičan proces koji postupno vodi naprijed, zahvaljujući rastućem ujedinjavanju Božjih darova i zahtjeva njegove konačne i posvemašnje ljubavi u cjelokupnom osobnom i društvenom čovjekovu životu.

Vodeći računa o složenosti takozvanih „neredovitih“ situacija, naglašava se da treba integrirati sve, uključujući rastavljene i ponovno vjenčane, koji mogu sudjelovati u životu zajednice. Nikoga se ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja. Papa također ističe da situacije mogu biti vrlo različite i da o tomu treba voditi računa. Kaže: Tu ne mislim samo na rastavljene i ponovno vjenčane, nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalazili. Naravno, ako se netko razmeće objektivnim grijehom kao da je dio kršćanskog ideala, ili želi nametnuti nešto drugo od onoga, što Crkva uči, ne može ni na koji način tražiti da predaje vjeronauk ili propovijeda; u tome slučaju postoji nešto što ga odvaja od zajednice. Takav treba iznova slušati navještaj Evanđelja i njegov poziv na obraćenje. Ali i za tu osobu može postojati neki način sudjelovanja u životu zajednice: u socijalnim službama, molitvenim susretima ili na drugi način koji sam pojedinac samoinicijativno predloži, a o čemu svoj sud treba donijeti župnik. Važno je prikladno pastoralno razlučivanje, zato što ne postoje jednostavni recepti. Kaže da postoje dvije logike, koje se ponavljaju kroz povijest Crkve: marginalizacija i reintegracija. Put Crkve, od Jeruzalemskoga sabora naovamo, oduvijek je bio onaj Isusov put: milosrđa i integracije. Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek; izlijevati balzam Božjega milosrđa na sve one, koji to iskrena srca traže. U vezi s rastavljenima i ponovno vjenčanima građanskom ženidbom, kaže da treba razmisliti koji od različitih oblika isključenjâ, koja se sada prakticiraju u liturgijskom, pastoralnom, odgojnom ili institucionalnom području, bi mogla biti nadvladana (br. 299) ali, kako se kaže u nastavku (br. 300), vrednovanje tih situacija treba biti pojedinačno, vodeći računa o različitosti situacija, te u skladu sa crkvenim naukom i prema uputama nadležnoga biskupa.

Papa Franjo je napisao, da ne treba očekivati od sinode ili pobudnice novu opću normativu kanonske vrste, primjenjivu na sve slučajeve. Ono što je moguće, jest samo novi poticaj na odgovorno razlučivanje pojedinačnih slučajeva, s obzirom da stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima te da stoga posljedice ili učinci jedne norme ne trebaju uvijek biti isti, pa i u sakramentalnoj disciplini, kad se može razlučiti, da u pojedinačnoj situaciji nema teške odgovornosti.

Stoga je za rastavljene i ponovno vjenčane korisno učiniti ispit savjesti, a razgovor sa svećenikom na unutrašnjem području može pomoći oblikovanju ispravnoga suda o onomu što priječi mogućnost punoga sudjelovanja u životu Crkve. Pri tomu, važno je izbjeći rizik pogrešnih poruka, kao da bi svećenik mogao stvarati brze iznimke ili kao da bi se moglo steći sakramentalne povlastice, te opasnost da se ostavi dojam kako Crkva promiče dvostruki moral.

Pobudnica kaže, da nije više moguće jednostavno reći, da svi oni koji se nalaze u takozvanoj „neredovitoj“ situaciji žive u stanju smrtnoga grijeha zato što, osim mogućeg nepoznavanja norme, mogu postojati drugi čimbenici, koji mogu ograničiti mogućnost odlučivanja. U „Katekizmu Katoličke Crkve“ jasno se navode sljedeći čimbenici, koje preuzima Papa riječima: Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima. Potom, pozivajući se također na isti Katekizam, kaže Papa, da postoje okolnosti koje ublažuju moralnu odgovornost. To su čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugi psihički i društveni faktori. Zato je potrebno razborito razlučivanje pojedinih slučajeva. U svakom slučaju, podsjeća Papa, razlučivanje je dinamično i mora ostati uvijek otvoreno za nove etape rasta i nove odluke, koje omogućuju potpunije ostvarenje ideala. Uskogrudno je promatrati samo odgovaraju li postupci osobe općem zakonu ili propisu ili ne, jer to nije dovoljno da se razabere i zajamči potpuna vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskoga bića. Iako opći propisi predstavljaju dobro, koje nikada ne treba nepoštivati ili zanemariti, oni ipak u svojoj formulaciji ne mogu obuhvatiti apsolutno sve pojedinačne situacije.

Pastir se stoga ne može zadovoljiti samo primjenjivanjem moralnih zakona na one koji žive u „neredovitim“ situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi. Moguće je, da se u situaciji objektivnoga grijeha, u kojoj nema subjektivne odgovornosti, zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika, živi u Božjoj milosti, da se može voljeti, a također da se može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve. „U određenim slučajevima, mogli bi od pomoći biti i sakramenti“ (bilješka 351) – dodao je Papa, napominjući da ispovjedaonica ne treba biti mjesto mučenja i da euharistija nije nagrada za savršene, nego hrana za slabe.

Napisao je također da Crkva, provodeći pastoral milosrđa,  ni na koji način ne smije odustati od toga, da predlaže puni ideal braka. Također, pokazivanje razumijevanja za iznimne situacije nikada ne podrazumijeva potamnjivanje svjetla najpotpunijeg ideala niti predlaganje manje od onoga što Isus nudi čovjeku. Danas je pastoralni napor za jačanje brakova i time sprječavanje njihova sloma važniji od pastoralne skrbi za one koji su doživjeli neuspjeh u braku.

U posljednjem poglavlju, posvećenom bračnoj i obiteljskoj duhovnosti, Papa kaže da je bračna duhovnost ustvari duhovnost veze u kojoj stanuje Božja ljubav. Ona se vrši kroz obiteljsko zajedništvo, koje je pravi put svakodnevnoga posvećenja i mističnoga rasta, sredstvo za dublje sjedinjenje s Bogom. Poziva se na zajedničku molitvu, koja je poseban način izražavanja i jačanja uskrsne vjere. Brak je ujedno iskustvo potpune pripadnosti drugoj osobi. Međutim, postoji točka u kojoj ljubav bračnoga para dostiže svoju najvišu slobodu i postaje temelj zdrave autonomije. To se događa kad svaki od supruga shvati, da drugi nije njegova ili njezina svojina, već da ima mnogo važnijega gospodara, svoga jedinoga Gospodina. U obitelji se događa također i duhovnost konkretne skrbi jednih za druge, duhovnost utjehe i poticaja. Tako je obitelj milosrdni „pašnjak“, predviđen za sve, koji ostavlja traga na životu drugih.

Za kraj, molitva za obitelj
Na kraju, cijeli tekst Apostolske pobudnice papa Franjo zaključuje molitvom Svetoj obitelji koju prilažemo kao završetak ovoga prikaza.

Isuse, Marijo i Josipe,
u vama promatramo
sjaj istinske ljubavi,
i vama se s pouzdanjem obraćamo.

Sveta Nazaretska obitelji,
učini i naše obitelji
mjestima zajedništva i prostorima molitve,
istinskim školama evanđelja
i malim kućnim Crkvama.

Sveta Nazaretska obitelji,
neka u obiteljima nikada više ne bude
nasilja, zatvorenosti i podjele;
neka svatko tko je povrijeđen i sablažnjen
brzo osjeti utjehu i doživi ozdravljenje.

Sveta Nazaretska obitelji,
daj da svi postanemo svjesni
svetog i nepovredivog značaja obitelji
i njezine ljepote u Božjem naumu.

Isuse, Marijo i Josipe,
čujte i uslišite našu molbu. Amen.
Priredio don Tomo Vukšić
vojni biskup u BiH