Održana četvrta Tribina

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 27. listopada 2016.

U ponedjeljak, 24. listopada 2016., održana je četvrta Tribina. Predavač je bio fra Stipo Kljajić, profesor Biblije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tema je bila “Odgoj za kršćanski karate”. 

Odgoj za kršćanski karakter
Esej o odgoju za univerzalne i kršćanske vrednote

Uvod
Tema „Odgoj za kršćanski karakter“ je, nedvojbeno, zanimljiva i aktualna, ali istovremeno i prilično zahtjevna. Naime, ona u biti obuhvaća dvije velike teme ili problematike: temu odgoja, koja na početku dvadeset i prvog stoljeća postaje sve aktualnija, i temu kršćanskog karaktera odnosno kršćanskih vrednota o kojima se u novije vrijeme – osobito u kontekstu kršćanske Europe – također mnogo govori. Obje teme su, k tomu, istovremeno i jako stare: o temi kršćanskih vrednota govori se gotovo dva tisućljeća, a o temi odgoja još puno, puno duže. U nastavku ćemo pokušati, ali zaista samo pokušati, pojasniti važnost i složenost obje teme nastojeći „izvući“ smjernice za praktično, konkretno životno djelovanje, budući da su i odgoj i kršćanske vrednote upravo životne teme.

1. Važnost i nužnost odgoja

Opće je prihvaćena tvrdnja kako je dobar odgoj vrlo važan za ispravan i sretan život svakog čovjeka. Tako i sami kažemo kako će netko u životu uspjeti, jer je lijepo i dobro odgojen ili kako netko nije toliko kriv za loša djela koja čini jer je neodgojen ili loše odgojen. U tome se slažu ne samo pedagozi i psiholozi, nego naprosto gotovo svi ljudi. O tome kakav će tko postati, čiji će se život kako ostvariti odlučuju – smatra većina psihologa – prvenstveno tri stvarnosti: genetika, odgoj i na koncu čovjek sam.

Dakle, od svojih roditelja i predaka nasljeđujemo određene osobine, predispozicije koje nas donekle uvjetuju i usmjeravaju. Nasljeđujemo i dobre i loše genetske odrednice, no samo kao smjernice a nikako kao nužne datosti. Kao primjer možemo navesti sposobnost slikanja i sklonost alkoholizmu. Od svojih roditelja ili daljnjih predaka netko može (a i ne mora!) naslijediti dar slikanja, dakle sklonost i sposobnost umjetničkog slikarstva, no to ne znači nužno da će taj dar i razviti, da će i sam postati dobar slikar. S druge strane djeca alkoholičara imaju veće mogućnosti da i sami postanu alkoholičari, no samo mogućnosti: oni to ne moraju nužno postati. Ukratko, genetske predispozicije (predodređenosti) su samo mogućnosti a ne gotove, zagarantirane stvarnosti.

Čovjek je, pored genskih predispozicija i odgoja, dobrim dijelom ipak kovač svoje sreće, odnosno čovjek uglavnom odlučuje kakav će postati: u što će se pretvoriti njegov život. Stoga je čovjek ipak najzaslužniji za svoja dobra ali i za svoja loša djela, za svoj ostvaren ili neostvaren život. Genetika i odgoj igraju značajnu ulogu u čovjekovom ostvarenju, ali ne presudnu: presudna uloga pripada čovjeku, svakom čovjeku. Svi ljudi nemaju ni izbliza iste mogućnosti da se ostvare kao ljudi, no svi ipak nose istu odgovornost za ono što su postali – jasno prema mogućnostima koje su imali. Potrebno je ovo imati na umu svaki put kada za vlastite neuspjehe ili neostvarene živote optužujemo svoje pretke, svoje roditelje ili kada se žalimo na loš odgoj. Ponovit ćemo kako je čovjek najodgovorniji za vlastiti život: za dobar ili loš život.

Već smo spomenuli kako je odgoj jedna od tri bitne odrednice čovjekovog uspješnog ili neuspješnog, ostvarenog ili neostvarenog, sretnog ili nesretnog života. Često nismo ni svjesni neizbrisivog traga koji su u nama ostavile osobe koje su nas odgajale, prvenstveno naši roditelji odnosno naša obitelj. Odgoj je nesumnjivo vrlo važan, no što je on zapravo i je li doista potreban svakom čovjeku?

1.1. Što je dobar odgoj i komu on treba?
Dobar odgoj je životni proces koji nastoji razviti čovjekove dobre osobine i sposobnosti, koji ukratko želi od čovjeka „napraviti“ što je moguće boljeg čovjeka. Dobar odgoj je, dakle, proces, što nužno znači da traje; i to životni proces, što opet znači da traje čitav život. Doslovno čitav život čovjek odgaja samoga sebe ili biva odgajan od drugih da postane što je moguće više čovjek, da se kao čovjek ostvari. Ipak roditelji često zamišljaju kako s početkom studiranja ili s punoljetstvom njihove djece, njihova dužnost odgoja prestaje. Njihova dužnost odgoja, naprotiv, traje i nakon 18-e godine njihove djece – istina u drugačijoj formi. S druge strane nisu rijetki slučajevi gdje ljudi misle kako je njihov vlastiti, osobni odgoj završio, kako su postale cjelovite, završene osobe i kako se više ne trebaju izgrađivati. Slično narodnoj poslovici da se čovjek uči dok je živ, može se reći da se čovjek i odgaja dok je živ, budući da je odgoj – kako rekosmo – životni, odnosno cjeloživotni proces. Stoga je potrebno, odmah na početku, istaći kako nema unaprijed odgojenih osoba, odnosno kako je odgoj potreban svakoj osobi, baš svakom čovjeku. I kako, s druge strane, odgoj ne prestaje nikada; dok je god čovjek živ treba se odgajati. Ako se i može govoriti o prestanku dužnosti odgoja drugih osoba, na primjer roditelja djece, uopće se ne može govoriti o prestanku vlastitog, osobnog odgoja. Čovjek uvijek može i treba više i bolje ostvarivati svoje čovještvo, postajati bolji čovjek – a upravo to je osnovni cilj svakog dobrog odgoja.

Prevedeno u svakodnevnicu to zapravo znači da svaki čovjek, osobito u svojoj ranoj dobi, treba biti odgajan kako bi se razvijao kao čovjek. Postoje uistinu nadarena i inteligentna djeca, no i njima treba odgoj. Itekako! Roditelji se nerijetko zanesu mišlju kako su im djeca ekstremno pametna i kako se mogu odgajati sama: kako ih oni svojim savjetima samo sputavaju i priječe u njihovom razvoju. Naprotiv! Ma koliko neko dijete bilo nadareno, sposobno ili inteligentno, ma koliko bilo samostalno ili ispred svojih vršnjaka ono je i dalje dijete a to nužno znači osoba potrebna odgoja. Osobito životnog odgoja i sazrijevanja. Vjerujem da ste svi doživjeli, sami ili od drugih, slučajeve u kojima se djecu tretira kao odrasle, kao odraslima ravnopravne i kao osobe koje više ne treba odgajati jer oni kao sve znaju. Ne znaju i ne mogu znati, jer su još djeca. Njihove sposobnosti i nadarenosti treba hvaliti, treba ih poticati da ih razvijaju, ali ih i dalje treba odgajati, odgajati ih za život i sazrijevanje.

Budući da je odgoj cjeloživotni proces, onda posve malo pomažu gotovi recepti kojima obiluje internet i laka literatura, poput: uspješan odgoj vašeg djeteta u pet koraka, samo pet savjeta za ispravan odgoj, kako biti dobar odgojitelj u deset koraka itd. Odgoj je važna i „teška“ zadaća i ne rješava se na brzinu i nikakvim brzim savjetima i u nekoliko koraka. Davno su stari Grci rekli da su bogovi prokleli onoga tko odgaja druge, želeći time istaći težinu odgoja. Odgoj naprosto – kako smo više puta ponovili – traje čitav život.

1.2. Zajednički odgoj za druge
Budući da je čovjek po svojoj prirodi društveno, odnosno relacijsko biće, svaki čovjek se odgaja – biva odgajan i odgaja samoga sebe – kako bi što bolje ostvario svoju društvenu dimenziju. Cilj odgoja nije samo to da čovjek postaje bolji čovjek – da postaje više čovjek – nego također da bolje ostvaruje međuljudske odnose. Zapravo, čovjek se i može ostvarivati kao čovjek samo u relaciji, o odnosu s drugim čovjekom, s drugim ljudima.

Odgoj je tako ne samo osobna, privatna stvar, nego društvena, zajednička. Počevši već od same obitelji, kao prvog i osnovnog mjesta odgoja. U odgoju djeteta ne sudjeluju samo roditelji, pogotovo ne samo jedan roditelj, nego čitava obitelj: uža i šira. Svi oni, svjesno ili nesvjesno, utječu na odgoj djeteta. Svojim savjetima, dakle riječima, no kudikamo više svojim ponašanjem, djelima odnosno svojim načinom života. Stoga se može reći kako članovi jedne obitelji, uže i šire, međusobno odgajaju jedni druge: riječima i djelima. Osobito primjerom!

Zajednički odgoj nastavlja se i dalje: u suglasju su odgoj u obitelji, vrtiću, školi, fakultetu pa i u religijskim zajednicama. Premda se ovi odgoji događaju na različitim mjestima, oni su međusobno vrlo povezani i često ovisni jedni o drugima. Što su bolje povezani, odnosno što su zasnovani na istim principima i vrednotama, to je vjerojatnost uspješnog odgoja veća. Sukladno tome, što su različitiji to je odgoj teži i uspješnost manja. Na primjer, ukoliko je dijete u obitelji naviklo da psuje ili krade, ukoliko je obiteljski odgajano da je to normalno i da zbog toga neće snositi nikakve posljedice, odgojitelji u vrtićima i školi će imati velikih poteškoća da to dijete nauče suprotno: da su psovke i krađe loše. Ili obratno: ako je dijete već u obitelji naučilo kako je nužno i lijepo biti zahvalan na daru, na materijalnom poklonu, onda će daljnji odgojitelji prilično lako odgajati to dijete za zahvalnost na svemu što im netko daruje: od lijepih i utješnih riječi do darovanog vremena. Iako nam to nije lako priznati, čini se kako dosta poteškoća u današnjem odgojnom procesu nastaje upravo zbog toga što djeci nedostaje dosta smjernica iz obiteljskog odgoja, odnosno što su imali slab ili permisivan (sve je dopušteno!) obiteljski odgoj. Ukratko, vrlo je važno da su odgojitelji suglasni, da djecu odgajaju za iste ili barem slične životne principe i vrednote.

1.3. Aktualne teškoće odgoja
Pitanje odgoja danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, postaje sve važnije, složenije i sudbonosnije. Papa u miru, Benedikt XVI još 2007., istaknuo je da svaka odgojna aktivnost postaje sve napornijom i neizvjesnijom. On je izričito govorio o „odgojnoj hitnosti“, o tome kako je danas odgoj hitniji nego ikada.

I doista, živimo u vremenu velikih promjena. Ne samo promjena u obliku globalizacije, ekonomskog napretka, pluralizma, novog svijeta medija i komunikacija, novih kulturoloških stremljenja nego i velikih promjena u načinu razmišljanja i djelovanja pa sve do promjena u hijerarhiji vrijednosti i vrednota. Pojednostavljeno govoreći, kao da se sve promijenilo i kao da danas ništa nije isto kao prije pedeset ili manje godina: pa čak i poimanje dobra i zla odnosno poimanje osnovnih ljudskih vrednota. Nešto što je prije pedesetak godina bilo nezamislivo, danas je gotovo pa normalno, ako ne i posve normalno.

Stoga ne čudi da je odgoj danas veliki izazov i poteškoća svima. Istina, odgoj nikada nije bio lak, no danas – kada se sve tako brzo mijenja i kada se ljudi sve manje slažu oko osnovnih poimanja poput što je dobro a što loše – čini se kako je odgoj djece jedan od najtežih poslova uopće.

K tomu, jaz između generacija gotovo da nikada nije bio veći: roditelji sve teže nalaze zajedničke teme sa svojom djecom i obratno; gotovo da i ne govore više istim jezikom. Jedan obični razgovor između roditelja i djece sve je ispunjeniji obostranim čuđenjem i izrazima poput: drago dijete, u moje vrijeme to nije bilo tako i mama, jesi ti zaostala, danas je dvadeset i prvo stoljeće. Na konkretnoj razini to izgleda po prilici ovako. Roditelji pokušaju – naglašavam pokušaju – tražiti od svoje djece da se iz subotnjeg izlaska vrate kući najkasnije do ponoći. Zašto? Zato što su oni, kao mladi, „izlazili“ u sumrak ili malo prije i vraćali se već oko deset/jedanaest: svi su tako radili i poslije toga se i nije imalo kamo otići, sve da se i htjelo. S druge strane, mladi nikako ne mogu shvatiti takav zahtjev svojih roditelja i smatraju ih tiranima, zaostalima, pa i neprijateljima njihove sreće. Zašto? Zato što je danas „normalno“ da se tek oko deset/jedanaest „izlazi vanka“, odnosno da se u disko kub ide oko jedan/dva. I tako: roditeljima su djeca neshvatljiva i čudna, a djeci roditelji. Jednostavno čini se kako razlika između njih nije dvadeset ili trideset godina, nego nekoliko stoljeća.

Pored očitog jaza između generacija, odnosno svjetova roditelja i njihove djece, čini se kako je jedan od najvažnijih problema u današnjem odgoju brojnost odgojitelja. O čemu se zapravo radi?

Sve donedavno postojale su tri glavne odgojne ustanove: obitelj, škola i Crkva, odnosno vjerska zajednica. Ove su tri odgojne ustanove uglavnom imale zajednički jezik i odgajale za zajedničke odnosno iste vrijednosti. Danas ne postoje tri nego simbolično govoreći trideset i tri odgojne ustanove koje vrlo često ne samo da ne zastupaju iste vrijednosti, nego govore posve različitim jezicima i odgajaju za drugačije vrijednosti. Na primjer, danas djecu, između ostalih, vrlo agresivno odgajaju: internet, televizija, društvene mreže, idoli i super star-ovi (mega zvijezde), estradnjaci, političari itd.

Ne čudi stoga da je danas dijete ili mlada osoba, upravo zbog mnogobrojnosti odgojitelja, u pravilu dezorijentirana odnosno izgubljena, jer više ne zna koga treba slušati, od koga se treba dati odgajati kada svatko nudi svoj i međusobno različit odgoj. Stoga se vrlo često dogodi da se dijete u obitelji odgaja za jedne vrijednosti, a na televiziji gleda posve druge, suprotne vrijednosti; da ga se, na primjer, u školi uči kako je znanje nužno potrebno za uspjeh, a da mu život idola i medijskih zvijezda, a često i društvena stvarnost u kojoj živi, govori suprotno. Ili, drugi primjer, roditelji uče dijete da se treba brinuti za svog brata ili sestru, u školi ga se uopće ili posve slabo odgaja da se brine za školskog kolegu ili kolegicu, preko televizije mu se posve otvoreno govori da on nema ništa s drugim čovjekom, a preko interneta mu se, na toliko mjesta, savjetuje da je posve dopušteno iskoristiti drugoga, pa i nanijeti mu štetu da bi se bilo cool.

Ukratko, danas se, gotovo kao nikada, puno govori i ulaže u odgoj i obrazovanje, no sa sve slabijim rezultatima. Mnogi roditelji, učitelji i odgojitelji općenito su svakodnevni svjedoci kako je nešto otišlo u krivom smjeru, kako odgoj koji oni pokušavaju ostvariti jednostavno „ne pije vodu“, odnosno kako se djeca i mladi odgajaju gotovo posve suprotno onomu što bi oni htjeli. Svjesni svih navedenih i drugih problema suvremenog odgoja, pokušat ćemo barem približiti univerzalne i kršćanske vrednote za koje bi svi, ali baš svi, trebali odgajati djecu i mlade. Naravno, i sami sebe!

2. Univerzalne i kršćanske vrednote

Što su to univerzalne vrednote? Pod izrazom univerzalne vrednote misli se na sva općeprihvaćena temeljna uvjerenja i stavove na kojima počiva čovjek i društvo. Pravednost, solidarnost, istinoljubivost, odgovornost, zauzetost, radinost itd. neke su od općeprihvaćenih ljudskih vrednota, koje se smatraju dobrima gotovo na čitavom svijetu i zato se nazivaju univerzalnima.

Vrednote, nadalje, nisu isto što i vrijednosti, budući da se u pravilu vrednote odnose na nematerijalne a vrijednosti na materijalne stvari. Na primjer, kuća, automobil ili mobitel imaju svoju vrijednost koja se uglavnom može dosta precizno i procijeniti, no to nisu vrednote.

Kuća i druge materijalne ali i nematerijalne stvari mogu imati i svoju emotivnu, nematerijalnu vrijednost koju je prilično teško procijeniti. Na primjer, lančić koji je poklon pokojne majke osobi kojoj je poklonjen vrijedi puno više od njegove stvarne, realne vrijednosti. Ili poznavanje stranih jezika, jest nematerijalna vrijednost koju je naprosto nemoguće procijeniti. No, poznavanje stranih jezika – kao primjer – nije vrednota nego je sposobnost koja ima svoju neprocjenjivu vrijednost. Vrednote se odnose na duhovne stvarnosti i tiču se temeljnih uvjerenja i stavova. Kao primjer može poslužiti vrednota solidarnosti. Ona se odnosi na čovjekovo temeljno uvjerenje da je dužan, upravo dužan, pomoći drugom čovjeku, s njim suosjećati, s njim dijeliti njegove teškoće i darovati mu nešto od sebe, darovati mu dio sebe.

Što su to kršćanske vrednote? Kršćanske vrednote pretpostavljaju i u sebi sadrže općeljudske vrednote koje nadograđuju ili nadopunjuju. Pojednostavljeno govoreći, biti dobar kršćanin znači prvenstveno biti dobar čovjek i onda još više od toga. Važno je ovo istaći i zbog toga što smo stalno u opasnosti da ovo previdimo i onda nastojimo biti dobri vjernici, dobri kršćani a nismo dobri ljudi. Ukratko, ne može se biti ni dobar fratar, dobar svećenik ako se prvenstveno nije dobar čovjek. Kršćanske vrednote, dakle, pretpostavljaju i nadograđuju univerzalne. Prevedeno u konkretnu stvarnost to znači, između ostalog, ovo. Solidarnost je općeljudska vrednota i svi bi ljudi trebali biti solidarni, pomagati, jedni drugima. I kršćani, budući da su ljudi, također. No, kršćani još više od drugih, jer je po Isusovom primjeru vrednota solidarnosti za njih vrlo, vrlo važna. Kršćani bi, dakle, trebali biti solidarni i prema onima koji prema njima nisi nimalo solidarni, dapače čak i prema neprijateljima. Nadalje, vrednota milosrđa je na poseban način kršćanska vrednota. Općeljudske vrednote će se, uglavnom, zaustaviti na pravednosti, dok se od kršćanina zahtjeva da ne bude samo pravedan, nego također i milosrdan, što je puno više od pravednosti, takozvana viša pravednost. Na koncu, vrednota opraštanja je zacijelo najveća ali i najteža kršćanska vrednota.

2.1. Aktualne vrednote
Za koje univerzalne i kršćanske vrednote trebamo danas odgajati sebe i druge? Živimo u vremenu za koje će mnogi reći kako je vrijeme nedostatka vrednota, krize vrednota, odnosno u vremenu izokrenutih vrednota. To je prilično točno. No, danas, kao i prije, osobito nedostaje jedna stvarnost koja bi trebala biti iznad svih vrednota: stvarnost čovječnosti, biti čovjek. To je stvarnost koja obuhvaća i nadilazi sve vrednote i to bi trebao biti temeljni čovjekov cilj: postati čovjek, ostvariti svoju čovječnost.

Jedan crnogorski film počinje s mišlju kako su ljudi gusto posijani, ali rijetko niču. Doista, ljudi su gusto posijani, ali rijetko niču. Grčki filozof Diogen iz Sinope često je danju hodao ulicama grada s upaljenom svjetiljkom. Kada bi ga upitali što radi, odgovarao bi: „Tražim čovjeka“. Biti čovjek uistinu nije ni lako ni tako često. Premda na svijetu i danas brojem ima dosta ljudi, ipak su samo rijetki uistinu ljudi. I sami smo svjedoci kako je u našoj domovini, u našim gradovima i selima sve manje ljudi: i brojčano odnosno kvantitativno ali također i kvalitativno. Sve je manje onih koji nisu pogazili i ne gaze svoje ljudsko dostojanstvo, onih koji se svakodnevno trse biti ljudi, koji nastoje ne izdati čovjeka u sebi. Opasnosti je sve više i sve je teže postati ili ostati čovjek. Veliki fra Josip Markušić jednom je zgodom rekao ovo: „Ako me tko pita zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći? Ali najprije, što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.“ Ponovit ću: jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.

Stoga bismo trebali i sebe i druge stalno odgajati upravo za ovu stvarnost: da ne iznevjerimo čovještvo u sebi, a upravo je čovještvo božanska klica u nama. Kada nismo ljudi, kada iznevjeravamo čovjeka u sebi? Kada smo jedni drugima vuci a ne braća i sestre, kada se vladamo po principu jačeg i silnijeg, kada obespravljujemo i rušimo jedni druge, kada nepravedno tužimo i sudimo, kada gazimo dostojanstvo drugih, kada se vodimo samo vlastitom koristi, kada varamo, lažemo i krademo samo da bi nama bilo dobro. I onda kada okrećemo glavu da ne vidimo potrebnog, i onda kada se neodgovorno ponašamo prema drugima, prema prirodi, i onda kada zauzimamo mjesto Boga i krojimo živote drugih, i onda kada su nam stariji suvišni a djeca dosadna. I onda kada …

Biti čovjek je uistinu tako teško, ali i tako lijepo. Božanski lijepo. Biti čovjek znači zapravo ostvariti Božju namisao: biti njegovo ljubljeno stvorenje, vrhunac njegovog stvaranja. Stoga ja trajna, upravo trajna, zadaća svih nas postajati uvijek iznova više ljudi. Koliko bi život na svijetu bio ljepši i bolji, koliko bi život u našem gradu, u našem selu, u mojoj obitelji bio ljepši kada bi bilo više ljudi!?

Pored ove temeljne zadaće biti ljudi, istaći ću još nekoliko ljudskih i kršćanskih vrednota koje se danas čine osobito važnima: odgovornost i solidarnost te znanje kao mudrost.

2.2. Odgovornost i solidarnost
Što znači biti odgovoran i biti solidaran? Odgovor djelomično nude već i same riječi odgovornost i solidarnost. Pojam odgovornost u sebi sadrži riječ odgovor: biti odgovoran znači zapravo odgovoriti na nešto. Biti odgovoran prema drugom čovjeku stoga znači odgovoriti na njegovu potrebu. Biti odgovoran prema vlastitom životu nadalje znači odgovoriti na dar života, na mogućnost da se život ostvari, da se živi.

Svaki je čovjek, a vjernik, kršćanin, posebno, odgovoran za barem četiri stvarnosti: za sebe, odnosno za svoj život, za druge ljude, za prirodu i svijet u kojem živi te za Boga u kojeg kaže da vjeruje.

Svaki je čovjek najodgovorniji za ono što jest. Svatko od nas, pred sobom i pred Bogom, odgovara za svoje čovještvo: za svoje dobre i loše strane. Istina, drugi ljudi i prilike utječu na naš ljudski razvoj, no ipak smo sami najodgovorniji za ono što jesmo, što smo postali.
Kao kršćani morali bismo, više od drugih, biti odgovorni jedni za druge, za sve. Isus Krist je primjer i uzor svakog kršćanina a on je upravo bio čovjek za druge, kao nitko nikada ni prije ni poslije njega. Jednostavno, od naše ljudske i kršćanske odgovornosti jednih za druge ne može nas nitko i ništa osloboditi.

Odgovornost za prirodu i sva stvorenja. Već od biblijske slike stvaranja Bog stalno ponavlja čovjeku da je odgovoran ne samo za sebe i druge ljude nego za sva stvorenja. On njima treba ne vladati nego upravljati, odgovorno upravljati.

Odgovornost prema Bogu. O ovoj odgovornosti ne govori se tako često, a ona je zapravo danas vrlo važna. Od odgovornosti nas današnjih kršćana za sliku Boga koju smo sebi stvorili i koju drugima tako često namećemo, do odgovornosti za instrumentaliziranje Boga, upravo za zloupotrebu Boga. Jesmo li uopće svjesni vlastite odgovornosti za upotrebu Boga za naše prizemne pa i političke svrhe? Ne događa li se tako često da s Bogom „baratamo“ kako hoćemo i kada nam zatreba? I što je još opasnije: ne smatramo li sebe posjednicima Boga, onima koji o Bogu sve znaju i koji upravo Bogom straše druge?

Solidarnost je bitno povezana s odgovornošću. U korijenu riječi solidarnost nalazi se latinska riječ solidus što znači čvrst. Biti solidaran s drugim u biti znači čvrsto stajati s njim, uz njega. Osobito onda kada je on potreban moje pomoći, moje prisutnosti. Ova je vrednota danas osobito na cijeni, budući da su ljudi – pritisnuti brigom oko pukog preživljavanja – sve zabavljeniji sami sobom i sve manje osjetljivi na potrebe drugih. Biti solidarni prema potrebnima, osobito prema najmanjima i najugroženijima trajna je zadaća svakog čovjeka. Osobito kršćanina. Upravo njima je Isus ostavio trajnu zadaću solidarnosti prema najugroženijima. Koliko mi tu zadaću danas ostvarujemo?

2.3. Znanje kao mudrost
Živimo u vremenu znanja, u vremenu gdje je znanje sila, moć. I doista, čovjek modernog vremena nesumnjivo zna puno više od svojih prethodnika. Osobito je uznapredovalo takozvano tehnološko znanje: znanje kao skup novih informacija.

S druge strane sve je očitije kako je znanje izgubilo svoju univerzalnost i kako je postalo usko specijalističko: usmjereno samo na jedno određeno područje. Nažalost, u pravilu samo na ono koje koristi, koje donosi profit. Univerzalno ili opće znanje, osobito znanje koje bi služilo izgradnji čovjekovog karaktera i osobnosti, ostvarenju čovjeka kao takvoga, sve je manje popularno jer ne donosi izravan i materijalan profit. Zbog toga se s pravom može čuti kako se moderni čovjek polako pretvara u modernog robota: robota koji uistinu zna dosta o određenoj stvari ili području, koji svoj posao obavlja vrlo dobro, ali na tome sve završava. Za druge stvari – pa i one svakodnevne odnosno životne – takav čovjek je sve manje sposoban a na koncu i potpuno nezainteresiran. Takvo znanje prestaje biti u službi čovjeka, u službi njegovog razvoja i dobra, i sve više postaje samo u službi zadatka, posla koje čovjek treba obaviti.

Stoga bi valjalo, sebe i druge, stalno odgajati za znanje koje izgrađuje čovjeka, za znanje koje je svjesno širine neba iznad njega. Drugim riječima, za znanje koje nadilazi čisto praktičnu korist i koje uvijek iznova propituje stvarnost, za znanje koje je mudrost a ne samo skup informacija. Zahvaljujući novim sredstvima, osobito internetu, čovjeku su sve dostupnije informacije, sve se brže i lakše može doći do znanja o nečemu, no istovremeno čovjek postaje sve manje mudar, da ne kažem sve gluplji. Zato bi trebalo težiti općem znanju, znanju koje proširuje čovjekove horizonte, koje otvara uvijek nova pitanja, posebno pitanja o smislenosti, znanju koje izgrađuje čovjekovu životnu mudrost. Na koncu ali ne na posljednjem mjestu, znanju koje koristi drugima a ne samo meni.

U našoj domovini, Bosni i Hercegovini, ali i u – kako se to često kaže – regionu postoji dodatni problem sa znanjem. Nimalo zanemariv. Problem lažnog znanja i moći neznanja. O čemu se, ukratko, radi?

Budući da živimo u „nakaradnom“ i u mnogočemu nepravednom društvu i državi, lažno znanje se nudi na svakom koraku: i to za novac. Novih fakulteta, dakle visokoškolskih ustanova koje bi po svojoj definiciji morale biti prijestolja znanja, sve je više. Sve do apsurdnih situacija kada se u jednom gradiću od pet tisuća stanovnika nalaze po tri ili više fakulteta. To bi samo po sebi bilo nešto vrlo dobro, kada bi ti fakulteti uistinu bili fakulteti, kada bi bili rasadnici i prijestolja znanja. No, oni su u velikoj većini upravo negacija znanja, čak bilo kakvog znanja. Završavanje fakulteta preko noći i kupovina diploma za novac, jest negiranje bilo kakvog znanja. Jest zapravo kraj znanja i vladavina neznanja. Takvo lažno znanje, koje ima potvrdu, diplomu da je pravo, nužno vodi novim neznanjima i novim urušavanjima bilo kakvih ljudskih vrijednosti. Šaljiva je ali i zabrinjavajuće istinita anegdota o političaru koji je kupio diplomu fakulteta pa komentirao kako bi, da je znao da je tako lako, kupio i srednju školu koja mu nedostaje.

Moć neznanja, povezanog s lažnim znanjem, još je opasnija. Sposobnost, kompetentnost i mukotrpno stečeno znanje, kod nas nisu garancija uspješnog života. Umjesto stručnih, umjesto uistinu obrazovanih, umjesto ljudi istinskog znanja, kod nas se zapošljavaju i dobre poslove dobivaju u pravilu samo politički podobni. Oni koji su stranci i vođi poslušni, koji će bespogovorno sudjelovati u malverzacijama svake vrste, a koji obiluju upravo neznanjem. Još je kudikamo gore što su ljudi neznanja zasjeli na gotovo sve odgovorne funkcije u društvu, što oni „vedre i oblače“. Tako se vrlo često može čuti da se škola ne isplati, da nema smisla toliko ulagati u obrazovanje, u znanje – i truda i vremena i materijalnih sredstava – kada su oni bez škole jači. I na lokalnoj i na državnoj razini.

Ipak, ne negirajući sve navedene probleme, pravo znanje koje je zapravo mudrost nema alternativu. Žalosno je da se ljudi znanja moraju boriti za ono što bi im po prirodi stvari trebalo pripadati. Još je žalosnije što se moraju boriti s ljudima neznanja koji su jači jer imaju poziciju, jer imaju vlast, a koji bi, u svakom imalo normalnijem društvu, bili na njegovim marginama, a ne na čelnim pozicijama. No, drugog nam puta nema. Ispravnog puta.

Zaključak
Robert Spaemann, umirovljeni profesor filozofije na Sveučilištu u Münchenu, jednom je rekao: „Moramo učiti slušati dobru muziku i razumjeti je da bismo u njoj mogli iskusiti radost; moramo učiti pažljivo čitati neki tekst, razumjeti druge ljude, dapače učiti razlikovati razna vina. I zadovoljstvo poznavatelja vina, o kojemu onaj tko ne poznaje vina nema nikakvu predodžbu, pretpostavlja proces obrazovanja ukusa. Obrazovanjem nazivamo izvođenje čovjeka iz animalne sputanosti u samog sebe, objektiviranje i diferenciranje njegovih interesa i time povećanje njegove sposobnosti za radost i bol. Danas se često čuje da odgoj ima zadaću poučavati mlade ljude da zastupaju svoje interese. Postoji, međutim, mnogo temeljnija zadaća, naime zadaća da se pouči čovjeka da ima interese, da se, kako kažemo interesira za nešto. Jer netko tko je samo naučio zastupati svoje interese, a zapravo se ne interesira ni za što različito od njega samoga, taj ne može biti sretan čovjek.“ (Robert Spaemann, Osnovni moralni pojmovi, Sarajevo-Zagreb, 2008, str. 41-42).