OBRAĆENJE I OPROST GRIJEHA – DJELO BOŽJE LJUBAVI

Detalji

Objavljeno: srijeda, 08. ožujka 2017.

U svijesti vjernika korizma je vrijeme obraćenja, odricanja, stvaranja dobrih odluka, više molitve, posta, djela milosrđa. Sve to jest dobro i korisno, ali bi korizma trebala biti najprije odbacivanje suvišnoga sa sebe i od sebe. Skidanje krabulja, obrazina, maska koje nosimo u svome svagdanu. Znakovito je da su karnevalski dani vrijeme kad navlačimo na svoja lica obrazine, krabulje, ples pod maskama. Najednom, prestaje to vrijeme, odlažemo maske. U vrijeme su maškara obrtnici koji ih prave najzaposleniji. Ljudi se pretvaraju, prerušavaju. Kao oni sudci na sudovima, koji oblače svečane duge crne toge-haljine, navlače vlasulje. Je li to prerušavanje, skrivanje lica pred istinom, odnosno lažnim presudama koje ljudski sudovi donose?

Potraga za izvornom slikom
Mogli bismo reći da je Isus cijeloga svoga života i djelovanja skidao s ljudi maske, obrazine. Doslovce ih ogoljivao, kao što umjetnik skida dlijetom s mramorne gromade komad po komad dok iz bezlične tvari ne izroni predivni lik (misao nam leti na Rodina, Michelangela, Berninija, našega Kršinića). To je Isus htio za svoga djelovanja i u svojoj pedagogiji. Skidao je s čovjeka suvišno, razobličivao po redu, da bi u svakome zasjala izvorna slika. Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, onda je Isusova uloga bila upravo ta – skinuti naplavine zla i grijeha – da u svakome od nas zasja izvorni Božji i Kristov lik.

Isus u svome životu, napose u posljednjem životnom tjednu, danima svoje muke i smrti razobličuje oko sebe sve. Skida krabulje. Isus prokazuje Judu koji ga izdaje i odlazi u svoju noć. U Getsemaniju pruža mu posljednju priliku riječju: Prijatelju, što si došao? Još uvijek ga želi protresti da se osvijesti. Ali uzalud. Ide Juda u svoju propast. Petar se kune na vjernost, veliko obećanje da će za Gospodinom čak i u smrt, ali ga Isus otrježnjuje, pretkazujući mu da će ga za sat-dva, prije nego pijetao zakukuriče, triput zatajiti da ga uopće poznaje. Tako se i zbilo. Proplaka Petar gorko nakon Isusova pogleda. Razobličio je Isus ljudsko pravo i lažnu religiju. Rimljani bijahu pojam prava, do dana današnjega, Židovi bijahu pojam religije onda i danas, ali su pred Isusom zakazali, nisu položili ispit. Za svoga suđenja, uhićenja, raspeća i smrti Isus je zbacio iz sedla jahače apokalipse. Porazio ih je u svojoj osobi, svojoj riječi i žrtvi.

Bez Krista – ništa!
Beskorisno je stvarati u korizmi velike odluke (veli se da je put u pakao popločan dobrim odlukama!), ne prati li Gospodin Isus svojim pogledom, milošću, svojim Duhom i blagoslovom. Postoji Isusova riječ u Ivanovu Evanđelju koja glasi: Bez mene ne možete učiniti ništa! (Iv 15,5). Trebali bismo dobro upamtiti i srcu primiti ovo 'ništa' iz Isusova oproštajnoga govora o trsu i lozama. Latinski to glasi: Sine me nihil potestis facere. Povežemo li onu zgodu s Marijom i Martom te s ovim riječima koje Isus izriče na oproštaju, možemo reći da srljamo u vjerski, duhovni i pastoralni nihilizam ne trudimo li se biti s Isusom, s njime u društvu, zajedništvu. S njime moliti, s njime ophoditi, s njim se družiti, kako je to stalno naglašavao pok. prof. Ivančić. Sav će naš pastoral prerasti u nihilistički pastoral, nije li Isus ispred nas, ne vodi li nas za ruku, nije li Isus naš suputnik. Psalmist dobro ističe, Kao sjena prolazi čovjek, ni oko čega stvara buku oko sebe (usp. Ps 39,7 – Lj. Rupčić). Stvaramo buku, udaramo u talambase, ne radimo li s Gospodinom. Nemoguće je raditi za Gospodina, a bez njega. Odlučimo li se za Isusa, za male korake, zacijelo će biti blagoslovljeno naše korizmeno vrijeme ali i sav naš rad.

Temeljna misao u korizmi jest obraćenje. Životni zaokret. Promjena smjera a time i života. Vlastitim silama ne možemo to izvesti. Tek u čvrstoj vjeri. Čovjek spoznaje svoj grijeh, a da bi bio svjestan grijeha, treba mu vjera kao svjetlo. Nerijetko mislimo da možemo vlastitim snagama nešto postići, da možemo svojim silama i naporima dati Bogu zadovoljštinu za počinjeno. Prema Pismu Bog je onaj koji nas sa sobom pomiruje (usp. 2 Kor 5,18). Obraćenje i pokora nadilaze sve naše moralne ili asketske napore. Obraćenje je otkriće blaga na njivi, bisera za kojim tragamo, otkriće Božjega čovjekoljublja u Isusu Kristu. Zbog njega se ostavlja i prodaje staro, da bi se zadobilo novo.

Značenje zrele odluke
Čovjek mora htjeti. Moramo reći: To mora biti drukčije! Ali bez oklijevanja. Augustin u svojim Ispovijestima govori često o svojim 'dobrim' odlukama. Odgađao je učiniti odlučni korak. „A ja, jadan veoma kao mladić, jadan u početku same muževne dobi, još sam tražio od tebe čistoću i govorio: Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah! Bojao sam se naime da me ne bi prebrzo uslišao i prebrzo ozdravio od bolesti požude, koju sam volio zasititi nego ugušiti“ (8,7). Tko stvara odluku, mora biti pred sobom pošten i pitati se, želi li on to zbilja. Odreći se alkohola, cigareta, požude i sl. Poštenije je sačekati, dok u nama ne sazrije, nego prebrzo odlučiti i ne ostvariti.

Samo je Bog kadar pokrenuti čovjeka na obraćenje i promijeniti ga. On se u svome milosrđu čovjeku smiluje. Križ je plaća čovjekova grijeha. Grijeh se ne smije banalizirati, jer po Isusovu križu vraća Bog čovjeku, svojoj slici i prilici, izvorno sinovstvo. Vidljivo je to napose na dva mjesta u Novome zavjetu, naime, način na koji Bog čovjeka pomiruje sa sobom. Primjer oca i dvojice sinova u Lk 15. Mlađi sin traži od oca ne nešto, ne džeparac ili milostinju, nego svoj dio koji ga dopada. Uzima svoje, živi u tuđini, troši preko svake mjere. Kad je spao na prosjački štap i da napasa svinje, poče razmišljati. Stariji je trajno zaposlen, a mlađi razmišlja o svojoj sudbini. I sjeća se najamnika svoga oca koji imaju svega u obilju. Četiri se puta spominje u dva retka otac. Stariji ostaje van i ne ulazi na slavlje, s prijezirom govori o tome tvom sinu (ne o svome bratu!) dok mlađi ponovno dobiva sva izvorna prava koja je imao. Ti si moj sin, bio i ostao. Otac nije do kraja ni saslušao kajanje svoga sina, nego veli: Idemo slaviti! Bio je mrtav i oživje!

Čudesnost Božje ljubavi
Ništa drukčije nije ni s apostolom Petrom i susretom s Uskrslim (Iv 21,15-20). Triput je svoga Gospodina zanijekao, odrekao se i doslovce izdao. Gore nego Juda. Javno je posvjedočio ga Isusa uopće ne poznaje. Juda je doveo rulju i poljupcem prokazao svoga Učitelja. To jest izdaja. Posvjedočio da ga pozna, licem u lice. Isus mu uzvraća, zapravo ga pita: Prijatelju, što si došao? Što tražiš? Kao da ga želi osvijestiti. Petar niječući da Isusa poznaje zapravo niječe samoga sebe. Tri godine se družili. Izgubio je glavu i sebe. Upravo kao onaj mlađi sin iz prispodobe o dvojici sinova i ocu.

Otac ne pita mlađega gdje je bio, što je radio, već preduhitruje njegovu ispovijed. Tako i ovdje. Isus pita triput Petra spram ljubavi. Ne traži od Petra kajanje ni pokoru za počinjeno zlo, svoj kukavičluk i zatajenje Učitelja. Ne želi Isus povrijediti rane koje nosi Petar ni suze kojima je oplakao svoju izdaju. Gospodin oprašta učeniku pitajući ga spram ljubavi i dajući mu iznova zadaću koju mu je povjerio kod Cezareje Filipove.

Petar je svjestan svoje slabosti, stoga ga Gospodin triput podsjeća upitom spram ljubavi. Veće ljubavi. I spram naloga da bude‚ Petar – Stijena‘, unatoč slabosti koju nosi u sebi kao običan čovjek. Bio je i ostao Petar-Stijena, dobio je od Gospodina obećanje. Isus ostaje vjeran svojoj riječi. Da je Gospodin od Petra tražio kajanje kako bi mu oprostio te mu iznova dao obećanje, da će biti Stijena, vjerujem da bi Petra cijeli život progonio strah od ponovna pada i mogućnosti razočarati svoga Gospodina. Ali imamo pred sobom nešto nevjerojatno. Gospodin kao da mu ponovno izričito obećaje: Petre, ti si Stijena, ostaješ stijena. Stoga pasi ovce moje. Dakle, Gospodinovo povjerenje podaruje Petru neuzdrmljivu sigurnost u Učiteljevo obećanje i pouzdanje za daljnji životni hod.

Na oba mjesta, i kod izgubljenoga sina i kod Petra imamo čudesnost Božje ljubavi i praštanja. Bog čovjeka ljubi ne samo unatoč njegovoj krivnji ili poradi njegove slabosti. On ljubi i prihvaća čovjeka kakav jest. Božji oprost želi nam reći da nam Bog podaruje ponovno sva prava koja imamo kao Božji sinovi i kćeri. Sin ostaje sin i nakon što je prokockao očevo imanje, Petar ostaje Stijena s kojom Isus računa, i nakon nijekanja i izdaje. Treba samo smoći snage i doći pred Gospodina, sa suzama. Prijateljstvo koje se rađa nakon što se promašaj izgladio biva veće. Nije više riječ o 'popravku krivnje', nego o nečemu daleko većemu. Čovjek biva novi, obnovljen, novo, otkupljeno stvorenje. Svaki put kad mi Gospodin oprosti, rastem, postajem veći. Nakon svake temeljite ispovijedi svatko od nas malo naraste. Sretan je. Iskusio je utjehu i Isusovo „blago tebi“ – jedno novo blaženstvo. Čovjek se može uspraviti, pogledati gore, biti ono za što ga je Bog stvorio. Bude li nas ta misao kroz korizmu vodila, uživat ćemo na kraju njezine plodove. Snaga se Duha i milost, rekao bi Pavao, očituje u slabosti našega grješnoga tijela.

Međugorje, 1. ožujka 2017.
Dr. fra Tomislav Pervan OFM