Predavanje gosp. Ivice Ursića

Detalji

Objavljeno: utorak, 14. studenoga 2017.

PRAKTIČNI ATEIZAM

Kada čovjek čuje ili pročita sintagmu „praktični ateizam“ nekako po automatizmu zaključi kako je tu riječ o bezvjerstvu ili još točnije o bezboštvu. Ono „praktični“ jednostavno zanemari.
I onda čovjek stane u svojoj glavi nabrajati poznata imena onih koji su se tijekom povijesti deklarirali ateistima. Počne slagati niz kojeg čine Nietzsche, Marx, Feuerbach, Rusell, Camus, Sartre, Dawkins… pa ga završi sa nekim svojim poznanicima, prijateljima, susjedima... i naravno sebe kao vjernika, kršćanina, jednostavno i elegantno – preskoči.
Zašto?

Pa može li osoba koja se po rođenju krsti, postane ministrant prije osnovne škole, primi sve sakramente, redovito pohađa vjeronauk, redovito ide na Misu, vjeruje u Boga - može li taj čovjek biti - ateist?
Pa, nažalost, može. I te kako može.
Kako znam, pitate se.
Pa to sam – ja!

Nekada je bilo jako puno filozofa ateista, a malo bezboštva u narodu, a danas je jako malo filozofa ateista, a zato je jako puno nas koji vjerujemo u Boga, a živimo kao da Bog ne postoji.
A to nas definitivno svrstava u – praktične ateiste.
Vjerujemo u Boga, ali ne vjerujemo Bogu.

A tu smo onda u jako velikim problemima. Grijeh protiv Duha Svetog sastoji se u tome da prestanemo vjerovati da on može promijeniti svijet, prestati vjerovati da on može promijeniti tebe i mene, prestati vjerovati da on može promijeniti duhovnu situaciju u kojoj se nalazimo... a to je jedini grijeh kojeg Bog ne oprašta.
„Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.“ (Matej 12, 31)
Đavao nije ateista. On je praktični ateista. On zna da Bog postoji ali djeluje kao da Boga nema. On vjeruje u Boga ali ne voli Boga. On priznaje Boga ali ne slavi Boga.

Koji je bio plan sotone? Oduzeti čovjeku vrijeme i uvjeriti ga, NE DA NEMA BOGA nego, da ima vremena za Boga – ali KASNIJE!
Kada je sotona razgovarala kako od vjernika napraviti „praktičnog ateistu“, jedan od pomoćnika se pohvali svojom taktikom. On bio govorio ljudima: ''Čovječe, za dobra djela ima još vremena. Sutra, preksutra, za godinu, dvije, u starosti.“
„I uspio sam i uspijevam.“, pohvali se. „Idi i vidi u paklu kolike sam gurnuo ovim savjetom!''
Tada mu sotona uzvrati: „Bravo! Najbolji savjet je učiti čovjeka odlagati pokajanje od danas do sutra: ˝Zašto se baš danas želiš ispovjediti? Zašto bi se baš danas želio pričestiti? Baš danas želiš dijeliti milostinju? Zar ne vidiš da sad nemaš vremena? Ostavi to za sutra!˝
Za vjernika i za njegovu vjeru ne postoji opasnije riječi od riječi – SUTRA.

Zatrpani smo informacijama, polu informacijama i lažima, a sve s namjerom kako ne bi bili u stanju vidjeti pravi put, ni spoznati pravu istinu i tako i ne doći u život vječni s Bogom.
Taktikom „trojanskog konja“ u naše domove smo uvukli protubožje medije, koji modeliraju stvarnost kao da Bog ne postoji. To je čista medijska okupacija u kojoj okupirani narod glavinja između kruha i igara.
Sve ono što nam je još do jučer bilo nezamislivo kao vjernicima danas je postalo opće prihvatljivo, normalno, pa čak i poželjno.
Zašto?
Je li u pitanju konformizam, strah, kukavičluk, oholost ili smo već postali IGNAVI – ljudi bez stava, ljudi bez opredjeljenja između dobra i zla. Njih Dante, u svojem „Paklu“ stavlja u pred pakao jer nisu ni za pakao ni za raj.

Danas je jako raširen kriminal na internetu – KRAĐA IDENTITETA. Ali najveća krađa koja se danas događa jest da se nama krade – duša. Tako pokradeni mi pojma nemamo ni tko smo ni čiji smo.
Današnji je čovjek sve svoje uloge položio na sebe samoga i na ovaj svijet. Pa tako i praktični vjernici postaju praktični ateisti, jer se njihov život temelji sve više na sebeljublju, egoizmu, pohlepi, hedonizmu, a sve manje na nesebičnosti, žrtvi i ljubavi.
„A narod je moj zaboravio mene, ima tomu nebrojeno dana.“ (Jeremija 2, 32)
Praktični ateizam za razliku od filozofskog ateizma ne niječe postojanje Boga nego je RAVNODUŠAN prema Bogu… Boga proglašava nepotrebnim ili beskorisnim.
U središte svega stavlja se ČOVJEK!
A za to postignuti treba s prijestolja svrgnuti legitimnog kralja – Boga i na tron postaviti – čovjeka. Ali ne možete se igrati Boga, a da se niste upoznali s vragom. A to naše upoznavanje nije od jučer. Sjetimo se kako je tekla pobuna protiv Boga.
LUCIFER (oholost) _ ADAM & EVA (neposluh) _ NADČOVJEK/UBERMENSCH (oholost + neposluh + ravnodušnost)
„Pred slomom se oholi srce čovjekovo, a pred slavom ide poniznost.“ (Izreke 18, 12)

Naša duša vapi za Bogom, a ovaj je svijet zatrpava duhovnim smećem.
“Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” (Sv. Augustin)
U svojoj knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ Zoran Vukman neumoljivo secira ovu „urotu“ i ne eskulpira nikoga od nas. Šokantna istina glasi da u toj „uroti“ nema nevinih. Svi smo mi bogoubojice…

Na osobnoj razini sebičnost, koja nam priječi obaviti nužne promjene društva u kojem živimo, zatim niz rak-rana, od psovke, bogohuljenja, preko konformizma i bešćutnosti prema bližnjemu, pa sve do pobačaja i eutanazije.
Na društvenoj razini, odabiri licemjernih političara koji javno govore o Bogu, domovini i životu, a svojim političkim djelovanjem su zagovaratelji kulture smrti na svim razinama.

Naše društvo i njegova kultura, kojoj se današnji čovjek klanja i koju konzumira nalik je – paunu. Paun ima čudesno lijep rep, a to je u društvu znanost, tehnologija, zabava, ali ta nesretna životinja živi u prašini, na strništu i hrani se crvima iz izmeta ovoga svijeta.
Svi mi vidimo taj „vrli novi svijet“, vidimo njegove šarene oblande, kićene vrpce ali i sve više osjećamo nepodnošljivi smrad društva u raspadanju. Taj smrad se iz dana u dan sve više povećava i nezaustavljivo prodire iz njegove nutrine i neumoljivo nas guši.
A što mi činimo?

Mi dezodoriramo zrak! Nadamo se da će zadah truleži nestati. Ne vjerujemo ili ne želimo vjerovati svojim očima, svojim osjetilima da ova kultura umire, da trune i da se raspada. Da joj je došao kraj.
Zašto nema promjena?
Najveći krivci smo mi. Vjernici. Kršćani. Prestali smo biti sol ove zemlje. Obljutavili smo. Nismo više svijetlo svijeta. Ugasili smo se. Iz dana u dan sve više pokušavamo smanjiti Boga kako bi, tako barem mislimo, s Bogom lakše manipulirali.

Prepustili smo se idolatriji, stvorili smo niz malih božanstava kojima kao žrtvu prinosimo svoje vrijeme. Idolatrija je jeftina, nije zahtjevna, ona podilazi, lako je zamjenjiva nekom novom.
Ruše se svi poznati standardi. Tko više uopće spominje gnjev Božji, pakao, grijeh, pokajanje, pokoru, obraćenje? Sve se je svelo na milosrđe i na lažnu nadu da su dovoljna dobra djela i da ćemo se na kraju „svi naći gore“.
Sve se više potencira tvrdnja – da je pakao – prazan!

Mi postajemo „praktični ateisti“ jer se bojimo. Bojimo se upasti u ruke Boga živoga. Bojimo se obraćenja, a odbiti obratiti se jest grijeh protiv Duha svetoga.
Postoji li izlaz? Naravno.
To je uvijek Isus.
Isus Krist.
Krist kralj.

Sv. Ivan Maria Vianney, župnik arški
„Podignite svoje misli prema nebu i motrite slavu svetaca. Ne postoji stanje kod osobe, kojeg se treba više bojati, nego što je mlakost, jer lakše je obratiti velikog grešnika nego mlaku dušu.
Molimo se Bogu svim srcem svojim, da ako se nađemo u takvom stanju, da nam On podari milost kako bi iz tog stanja izašli i krenuli putem kojim su krenuli svi sveti te da bismo tako postigli blaženstvo u kojem oni uživaju. To je ono što ja želim svima vama.“