„Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag... Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali svi mi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ 
 

Siniša Glavašević, Priča o ljubavi

 

Posljednjih nekoliko godina naš grad jedne večeri u studenom utihne. Automobili uspore, televizori se stišaju, a ulicama ide kolona sa molitvom na usnama i svijećama u rukama. I ne mora se naglašavati što se obilježava – svi znaju što se to dogodilo 18. 11. 1991., svi znaju za pad Grada heroja. I svi ga svojatamo - jer on, Vukovar, predstavlja sve ono što se događalo u Domovinskom ratu, sve ljude koji su bili prisiljeni godine života staviti u jednu torbu i pobjeći, djecu koja su iz rata izišla kao siročad, mlade koji su umjesto olovaka držali puške. Predstavlja sve uništene živote, svu nepravdu i svu nevinu krv koja je prolivena da bi se mi danas mogli javno i slobodno predstavljati kao Hrvati.

Vukovar je pokazao da vjera, ljubav i zajedništvo mogu odolijevati dotada nezamislivim silama, nebrojenim količinama oružja i svakodnevnom strahu. U čast i kao izraz poštovanja i zahvalnosti svima njima, poslije svete mise u 17 sati smo do Trga hrvatskih branitelja kroz dvije glavne ulice postavili svijeće, a zatim smo na na trgu prikazali vodotoranj s križem - simbol rana, ali i snage. Jer duša Vukovara nije pala, ona živi kroz sjećanja i kroz grad koji se ponovno budi.

Ovaj vodotoranj koji smo oblikovali  možda je materijalno privremen spomenik, ali je zasigurno trajan u srcima mnogih ljudi. Spomenik kao opomena da ne mrzimo nikoga, ali da ne zaboravimo tko smo i što smo, kolikim je žrtvama to stečeno te da ne dopustimo da nam to netko oduzme.

Neka nas ovaj križ vodi, kao što je vodio i branitelje, da ne gubimo nadu i da iskazujemo dobrotu kad god možemo jer je naša knjiga života čitava, dok su njihove stranice zauvijek izgubljene.