Domagoj Runje: Isus u konfliktnoj komunikaciji

Konfliktne životne situacije postoje od samih početaka čovječanstva. O tome piše na prvim stranicama Knjige Postanka. Kajin, prvi rođeni čovjek, ubio je svoga mlađega brata Abela (Post 4,1-16). Kajinov potomak Lamek prijetećim glasom obraćao se svojim ženama i rekao im kako je ubio čovjeka jer ga je ranio i dijete jer ga je udarilo (Post 4,23-24).

Nije se niti osvetio istom mjerom, što bi bilo u granicama onoga „oko za oko, zub za zub“ nego je na ranu i udarac uzvratio neusporedivo većim zlom - ubojstvom. 



S vremenom se zemlja sve više i više ispunjala nepravdom i nasiljem pa je uslijedila kazna potopa u kojem je od ljudi preživio samo pravedni Noa sa svojom obitelji (Post 6 – 9). Opći potop ipak nije uništio sve tragove zla. Nepravda, nasilje, svađe, sukobi i neprijateljstva stvarnost su u čitavoj ljudskoj povijesti sve do danas.

Da bi nas u takvoj stvarnosti izbavio od zla Bog objavljuje svoje spasonosne zapovijedi. Svi znamo Deset zapovijedi koje uređuju naš Bogom i s bližnjim. Njih vršiti minimum je za uredan ljudski život. Ali često ne ispunjavamo ni taj minimum. Zato se u stvarnost grešnoga čovječanstva utjelovljuje Božji Sin Isus Krist kako bi nas u sebi pomirio i s Bogom i jedne s drugima i uklonio sve prepreke koje se nalaze na tom putu.

Mnoge od tih prepreka nasljeđujemo iz prošlih naraštaja. Mnoge stvaramo i sami. Te prepreke postoje na mnogim osobnim i zajedničkim razinama. Često se one tiču razlika među ljudima na razini vjerske, nacionalne, rasne, spolne, društvene ili neke druge pripadnosti. Takve razlike su realnost. One jednostavno postoje i konflikti koji zbog njih nastaju ne mogu se riješiti tako da se razlike dokinu. Probleme možemo riješiti tako da na njih gledamo iz jedne više perspektive i prepoznamo Božju nepristranu blagonaklonost prema svim narodima i ljudima. On „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Tim 2,4).

Taj Božji pogled nemoguće je postići bez upoznavanja Svetoga pisma u kojem nam Bog objavljuje svoju riječ. Stoga smo za ovaj susret izabrali tri događaja iz evanđelja koja možemo okarakterizirati kao konfliktne situacije u kojima je u središtu Isus Krist. Na njegovu primjeru možemo učiti kako se ponašati u sličnim životnim situacijama.

  • Dvanaestogodišnji Isus u hramu (Lk 2,41-51)

Osim rođenja, bijega u Egipat i prikazanja u Hramu, jedini događaj koji je u Bibliji zabilježen iz Isusova tridesetogodišnjega skrovitoga života jest njegov boravak u jeruzalemskom Hramu kada mu je bilo dvanaest godina.

Bila je Pasha. Josip i Marija zajedno s Isusom išli su prema običaju na blagdan u Jeruzalem. Taj događaj ima veliku teološku vrijednost jer tu Isus na pragu vjerske punoljetnosti tj. dobi kada je prema židovskim zakonima dječak postajao obvezan vršiti vjerske propise, nastupa sa punom sviješću o svom nebeskom Ocu. Nas pak u ovom događaju zanima onaj trenutak nerazumijevanja kad ga nakon tri dana traženja Marija i Josip nalaze u Hramu, gdje razgovara s učiteljima.

„Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: 'Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.' A on im reče: 'Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega?'. Oni ne razumješe riječi koju im reče.“ (Lk 2,48-50).

Vratimo li se mislima natrag na navještaj Isusova djevičanskoga rođenja i na to da se između Josipa i Marije morala već davno odigrati ona drama koju je Bog i zapleo i raspelo preko anđela Gabrijela, očekivali bismo da se Josip i Marija sada ne bi trebali čuditi Isusovu odgovoru. Trebali bi ga razumjeti jer oni znaju za tajnu Isusova začeća po Duhu Svetomu i rođenja od djevice. Pa ipak u opisu ovoga događaja s dvanaestogodišnjim Isusom u Hramu piše da majka Marija i Josip, kojega ona ovdje naziva Isusovim ocem, nisu razumjeli što im je rekao.

Iz Josipova i Marijina nerazumijevanja Isusovih riječi možemo izvući sljedeće poruke:

  • Marijino i Josipovo nerazumijevanje Isusova odgovora otkriva nama da su oni normalne osobe koje su u stalnom sazrijevanju razuma i vjere. Njihovo prihvaćanje Isusa u svoj život ne temelji se na automatskom razumijevanju svega što se njega tiče, nego u potpunom povjerenju u Boga. Josip i Marija su vjernici kojima je vjera u Boga temelj života, ali izgradnja međusobnih odnosa na tom čvrstom temelju podrazumijeva i teže trenutke u kojima je potrebno zastati, promisliti i onda krenuti dalje. Jedan od tih trenutaka dogodio se kad su našli dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu.
  • Druga poruka temelji se na usporedbi Isusa, Marije i Josipa sa tipičnim situacijama u odnosima roditelja i djece pubertetske dobi. To je dob kada su konflikti između roditelja i djece kao i između samih roditelja radi djece, sasvim normalna stvar. Svako dvanaestogodišnje dijete ima roditelje koji ga ne razumiju. Dijete u toj dobi već sasvim dobro primjećuje različita ograničenja svojih roditelja, za koje je do jučer mislilo da su najbolji i najpametniji na svijetu. Zbog svoga osobnoga razvoja, ali i zbog vanjskih okolnosti koje se uslijed tehničkoga napretka iz naraštaj u naraštaj mijenjaju, sasvim je obično i to da se djeca te dobi smatraju pametnijima i naprednijima od svojih roditelja.

Naravno, ne želimo događaj s dvanaestogodišnjim Isusom u Hramu svoditi samo na ovu antropološku dimenziju, ali je dobro i nju primijetiti. Tada Kristovo utjelovljenje doživljavamo stvarnije i osjećamo da nas se više tiče i više nam znači. Tako nam u ovoj zgodi Josip i Marija postaju bliske empatične osobe koje su imali slične životne probleme koje imamo i mi. Ali ne samo to. Od njih možemo naučiti kako se u takvim situacijama ispravno ponašati. Josip i Marija pokazuju da imaju povjerenje u Isusa kada ga puštaju sama, da ide s ostalim suputnicima. Oni mu pretjeranom roditeljskom brigom ne koče razvoj i ne oduzimaju slobodu. No, time nisu svoje dijete zapustili. Oni vode računa o tome gdje je i kad vide da nije ondje gdje su mislili da treba biti, oni ga traže. Traženje puta do svoga djeteta zadatak je svakoga roditelja.

  • Događaj s dvanaestogodišnjim Isusom u Hramu ima i svoj epilog u kojem nalazimo još jednu poruku koja se, ovaj put, tiče odnosa djece prema roditeljima. Nakon susreta u Hramu čitav Sveta obitelj vratila se u Nazaret i sav ostatak Isusova života prije javnoga nastupa opisan je u rečenici „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“ (Lk 2,51). Premda se u jeruzalemskom Hramu Isus pokazao većim i od učitelja i od roditelja, on im zbog toga nije uskratio poštovanje. Iako je imao roditelje koji ga ne razumiju, on im je bio poslušan. To je pouka svoj djeci za njihov odnos prema roditeljima koji je u potpunom skladu s Božjom zapovijedi: „Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!“
  • Isus i žena sirofeničanka ( Mk 7,24-30)

Za vrijeme svoga javnoga djelovanja, Isus je najviše vremena provodio sa svojim učenicima i svojima sunarodnjacima. U tim odnosima sijevale su i iskre. Ali sada kao središnji dio ovoga izlaganja promatramo Isusov susret s jednom strankinjom. Taj susret obilježen je mnogim predrasudama i ograničenjima koja su vladala u odnosima između Židova i stranaca u Isusovo doba. Te predrasude i ograničenja realnost su koju Isus uzima u obzir, ali je isto tako i obzirno mijenja na bolje.

Isus je jednom došao u tirski, tj. poganski kraj. Ušao je u neku kuću i nije htio da itko sazna gdje se nalazi. Možda je bio preumoran, a znao je da će ga ljudi tražiti jer se već pročulo da je čudotvorac. No možemo u tom Isusovu činu već nazrijeti i početak jedne dramske igre koja će imati svoj zaplet i sretan rasplet. Naime, poznato je da su Židovi izbjegavali kontakte s poganima. Smatrali su da će tako lakše zaštiti svoj identitet. Tako i Isus 'skrivanjem' u neku kuću u poganskom kraju kao da izbjegava druženje s pripadnicima druge vjere i naroda.

Međutim jedna žena sirofeničanka, čija je kći bila bolesna, doznala je gdje je Isus i došla ga je moliti da joj ozdravi kćer. U evanđelju piše da je kći imala nečistoga duha što se može različito shvatiti jer u Bibliji nema uvijek jasne razlike između medicinske i duhovne bolesti. U svakom slučaju djevojčici nije bilo dobro, i trebalo joj je pomoći. Njezina majka čuvši da se u  njihovu mjestu nalazi Isus nije mislila ni na što drugo nego na to kako će doći do njega i povesti ga kući da joj iz kćeri istjera zloduha.

Međutim, kada je došla k Isusu, on joj je oštro odgovorio: „Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima.“ (Mk 7,27). Te grube riječi mogle su kod žene sirofeničanke izazvati razočaranje i uvrijeđenost. Međutim ona, kao da je očekivala takav Isusov govor, spremno uzvraća: „Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.“ (Mk 7,28). Sada dolazi do promjene te Isusov odgovor na njezinu molbu glasi: „Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh“ (Mk 7,29).
Tako se i dogodilo. Kada je žena došla kući, našla je kćer zdravu.

Ali što se zapravo dogodilo u razgovoru između Isusa i žene sirofeničanke koji su mogli čuti svi koji su tu bili prisutni?

Kao čitatelji ovoga dosta kratkog opisa susreta Isusa i žene sirofeničanke ne raspolažemo s podacima koji bi nam otkrili ton kojim su njih dvoje govorili ili njihovu neverbalnu komunikaciju gestama i očima. Jedino što imamo jest tekst. Ipak, puno toga možemo iščitati i iz zapisanih riječi. U ovom slučaju to možemo pogotovo onda kad čitav događaj promatramo s njegova završetka. Ako Isusove i ženine riječi čitamo u svjetlu ozdravljenja koje se na kraju dogodilo, onda i u njihovu dijalogu od početka do kraja možemo prepoznati puno više.

Isusova oštra i gruba rečenica da ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima odnosi se na razlikovanje između Židova i pogana. Židovi su pogane pogrdno zvali psima, a sebe su kao izabrani narod smatrali superiornijima pa i Bogu milijima od ostalih. Kad s takvom tvrdnjom Isusu pristupa žena koja moli za ozdravljenje svoje kćeri i kad znamo da ju je on na kraju ozdravio, onda je moguće da je ukupna Isusova verbalna i neverbalna komunikacija htjela reći ovo: „Ti znaš kakve prepreke postoje u odnosu između Židova i pogana i unatoč tomu ništa te ne priječi da tražiš od mene da ti ozdravim kćer. Ako je tako, onda zaslužuješ da ti bude kako moliš.“

I ženine riječi mogle bi se drukčije reći. Ona postupa mudro. Nije se usprotivila Isusu niti negirala ono što je rekao. Ona baš kao i Isus polazi od činjeničnoga stanja i pokazuje izvrsnu komunikacijsku vještinu koja uspijeva postići svoj cilj.

Tako su Isus i žena sirofeničanka odigrali jednu poučnu scenu iz koje su Isusovi učenici i ostali narod mogli naučiti kako se u otvorenoj komunikaciji svladavaju razne prepreke. Na kraju treba reći da smo promatrali susret Isusa i sirofeničanke na temelju Evanđelja po Marku. Isti događaj opisuje i evanđelist Matej (15,21-28). On spominje jedan detalj koji je kod Marka ispušten. Matej navodi kako su učenici dok je žena tražila pomoć molili Isusa: „Udovolji joj jer viče za nama.“(Mt 15,23). Isus joj ne kraju i udovoljio, ali ne zbog razloga koji su naveli učenici. Oni su se htjeli riješiti jedne žene koja viče za njima. A Isus se ljudi ne rješava nego želi s njima ostvariti zajedništvo, sve ako ono mora proći i kroz konflikte.
 

  • Isus i Petar u konfliktu  (Mk 8, 31-33)

Treća i posljednja scena koju ćemo promotriti jest kratak, ali potresan dijalog između Isusa i Petra. Na početku svoga puta prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku, umrijeti na križu i uskrsnuti iz groba Isus postavlja svojim učenicima pitanje o svome identitetu. Pita ih: Tko sam ja?. To pitanje tako izričito i intenzivno ne postavlja o sebi nijedan biblijski lik. Isus postavlja to pitanje na dva načina. Najprije svoje učenike pita što drugi ljudi kažu o njemu, a onda ih pita  „A što vi kažete, tko sam ja?“ (Mk 8,29a).

Ljudi izvan kruga Isusovih učenika imaju o Isusu dobro mišljenje. Ali imati o nekomu mišljenje, pa bilo ono i dobro, nije isto što i poznavati tu osobu. Poznavati nekoga može samo onaj tko s njime živi. Zato pravi odgovor o Isusovu identitetu dolazi iz kruga njegovih učenika koji su stalno bili s njime. Na Isusovo pitanje odgovorio je Petar: „Ti si Pomazanik – Krist“ (Mk 8,29b).

To je bio točan odgovor, ali će se ubrzo vidjeti da sam Petar nije dobro razumio ono što je točno odgovorio. Njegova slika o Mesiji još nije ista kao i Isusova. Zato je Isus učenicima zapovjedio da (zasad) nikomu ne kazuju o njemu.

Ipak, Isus je ovu prigodu u kojoj su ga učenici na Petrova usta priznali Kristom ili Mesijom, smatrao pravi trenutkom da prvi put otvoreno navijesti svoju muku, smrt i uskrsnuće. Na to je Petar reagirao ne više nego smion, da ne kažemo drzak, način.

Kao da nije ni čuo kako je Isus navijestio svoje uskrsnuće, nego se zaustavio na muci i smrti, Petar je Isusa uzeo u stranu i počeo mu se obraćati na za jednoga učenika neprimjeren način. U hrvatskom prijevodu koji čitamo u Lekcionaru stoji „Petar ga uze u stranu i poče odvraćati“ (Mk 8,32). Treba reći da je taj prijevod lijep i razumljiv, ali je preblag. Za Petrovo odvraćanje Isusa od njegova puta upotrijebljen je glagol epitimao, koji se inače upotrebljava kad Isus izgoni zloduhe i utišava vjetar i more. To je glagol kojim se nad nekim ili nečim pokazuje vlast.

Premda ima dobru namjeru, Petar postupa loše jer se postavlja kao učenik koji zamijenio uloge sa svojim učiteljem. Uzimanjem Isusa u stranu i odvraćajući ga od njegova puta Petar se ponaša kao da ima vlast nad Isusom.

Isus odgovor  na takvo ponašanje ne može biti oštriji. On Petra naziva Sotonom i želi ga vratiti na mjesto koje mu pripada. U Lekcionaru je i na ovome mjestu prijevod također neprecizan. Valjda dajući prednost našem načinu izražavanja u kojem đavla tjeramo od sebe, a ne doslovnom tekstu prevoditelji su napisali: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“ (Mk 8,33). No doslovni prijevod, što je u ovom slučaju presudno za razumijevanje teksta, bio bi: „Idi iza mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“ To potvrđuje i to što nakon tih riječi upućenih Petru Isus doziva narod i učenike te im izlaže pouku o nasljedovanju. Isus je Petra doista nazvao sotonom, jer se usprotivio Božje planu, ali ga nije otjerao od sebe, nego ga je podsjetio koje mu mjesto pripada kao učeniku. On ne smije učitelju stati na put ili ga skretati u stranu, nego ga nasljedovati i ići za njim.

U okviru čitavoga Evanđelja po Marku ovaj događaj možemo smatrati drugim Petrovim pozivom. Prvi put Isus je pozvao Petra dok je ribario na moru i rekao njemu i njegovu bratu Andriji „Idite za mnom“ (Mk1,17). Drugi poziv je ovaj dramatični trenutak kad Isus Petra vraća na njegovo mjesto.
Postoji i treći.

Petar i ostali učenici ostavit će Isusa u maslinskom vrtu i pobjeći (Mk 14,50), ali će ih on nakon svoga uskrsnuća ponovno okupiti. Žene koje su treći dan nakon njegove smrti ušle u Isusov grob čule su riječi: „Idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti kako vam reče!« (Mk 16,7).
Uskrsli Isus ponovno okuplja svoje učenike na čelu s Petrom. Premda su se na njihovom zajedničkom putu događali mnogi nesporazumi, koje ovdje nismo ni spomenuli, i premda su ga u kriznom trenutku napustili, Isus se ne odriče svojih učenika. On od njih ne odustaje i stalno im obnavlja svoj poziv da idu za njim i da žive u zajedništvu s njime.
Tako nam Isus Krist objavljuje lice Boga koji je s nama u svim našim životnim situacijama. On je uživljen u naš život više od nas samih.

2018  Župa Posušje