ANĐEO – RATNIK : NEVJEROJATAN ŽIVOT (3)

ivana orleanska 3Piše : Dr. fra Tomislav Pervan

God. 1428. počela je njezina misija. U Vaucouleursu je živio njezin ujak. Doma je kazala da ga želi pohoditi i pomoći ujni koja je bila trudna te se spremala za porod. Ujak ju je prijazno ugostio i on je bio prvi koji je nasjeo njezinoj priči, njezinu čaru. Očarala ga je svojom vizijom, misijom, idejama. Nije smjela reći ni riječi svomu ocu jer se nakon jednoga sna zakleo da će je udaviti u rijeci ako se upusti u bilo kakvu pustolovinu.


Ujak ju je odveo gradskom načelniku Robertu de Beaudricourtu. Taj ju je sasluša i u nevjerici otpratio natrag, doma. Ali ona je bila uporna. Stalno je dolazila i na kraju je popustio. Dao joj je pratnju do Chinona, konja, mač i mušku odjeću. Na rastanku je samo rekla: „Neka bude što se zbiti mora“.

Put do Chinona, gdje je boravio kraljević, bijaše dalek, trebalo je prevaliti više od 500 milja. Vodio je kroz angloburdundsko područje pa je Ivana s pratnjom trebala 12 dana da bi dojahala do Chinona. Putovali su noću, jer su morali proći kroz neprijateljska područja te su 24. veljače 1429., po zimi, stigli u Chinon. Ponovno je Ivana bila prisiljena čekati. Straža ju je pitala što želi od kraljevića? Ona je uručila pismo od Beaudricorta te je odgovorila kako ima dva naloga s neba, od Nebeskoga Kralja. „Najprije, osloboditi Orleans od engleske opsade, a onda povesti i okruniti kralja u Reimsu“.

Treba zahvaliti činjenici što se u međuvremenu pročulo o „la pucelle“ – „djevici“ pa se stoga kraljević nije grohotom nasmijao. Govorilo se o „djevici“, prisjetili su se neki i drevnoga proroštva. Karlo je očekivao čudo. Drugo mu nije preostalo. Nalazio se u bijednu stanju. Vlastita ga se majka odrekla, otac preminuo 1422., Englezi sa svih strana nadiru, progone ga i iz Burgundije, puk nezadovoljan, plemstvo mu se smije i ruga. Tek nešto najodanijih vitezova s dvora ostalo je uz njega. Zacijelo je pomislio u sebi: Da pokušamo nešto i s tom djevojkom.

Došla je u dvoranu prepunu uglednika, vitezova te dvorske svite. Nutarnji glas joj je kazao tko je kraljević, odmah ga je u mnoštvu prepoznala, zaputila se izravno i smjelo prema njemu. Oslovila ga i odvela na stranu da mu ima nešto priopćiti. Kazala mu je da se ne boji, da je on zakoniti sin svoga oca pa time i legalni baštinik francuske krune!

Vjerovao je u zahvat Neba, pomislio je, djevojka od Neba poslana! Ali je sumnjao i u protivnu, paklenu silu. Možda je sotona poslala tu bučnu djevojku, k tomu još u muškoj odori! Kraljević je bio suzdržan, ali je ona nastupila bez imalo straha. „Kažem Vam, Vi ste zakoniti baštinik francuske krune, vi ste kraljev sin!“

Trebalo je riješiti pitanje protivne sile. Stoga su poslali Ivanu teolozima i pravnicima u Poitiers, komisiji teologa i duhovnih osoba koji su je ispitivali (neka vrst inkvizicije). Na sva je pitanja odgovarala svježe i izravno, ponekada čak i drsko. Nakon duhovnoga testa uslijedio je i fizički, je li stvarno djevica. Dvorske su dame testirale njezino djevičanstvo jer su bili uvjerenja kako je nemoguće da netaknutu djevicu opsjedne sotona. Rezultati ispitivanja bili su po Ivanu pozitivni. Očitovala se kao dobra katolkinja te netaknuta djevica, virgo intacta. Kraljević pristaje s njom pregovarati. Nažalost, zapisnik s toga ispitivanja u Poitiersu nije sačuvan, inače je mogao poslužiti za procesa u Rouenu.

Ivana potom samosvjesno diktira pismo Englezima: „Kralju Engleske i Vi, kneže od Bedforda, koji se bilježite kao regent u francuskom kraljevstvu, dajte čast i pravdu Kralju neba i zemlje te prepustite djevici koju Bog šalje ključeve svih poštenih i dobrih gradova koje ste zauzeli u Francuskoj te ih obeščastili. Poslana sam da vas, jednog po jednog, izbacim iz Francuske. Poslušate li me, bit ću milostiva. Ali, ako ne povjerujete poruci Božjoj po Djevici, podignut ćemo takav bojni poklik kakav se tisuću godina nije čuo niti je odjeknuo cijelom Francuskom…“

ivana orleanska 4Kad se vojska sabrala Djevica-La Pucelle dobila je neku vrst pratnje, imala je svoga paža koji ju se stalno pratio i nosio – prema potrebi – njezin stijeg te stalnoga ispovjednika i svećenika koji bi slavio misu. Njezini najznačajniji suborci bili su Loius de Coutes, Etienne La Hire, Jean d'Aulon i Jean d'Alengon. Te su joj osobe ostale vjerne sve do samoga kraja, kao osobi i kao heroini. Neki su od njih poslije svjedočili u drugome procesu  kad je rehabilitirana, kako ih nikada nije spopadala tjelesna požuda kad bi se zatekli u blizini djevice ili zajedno pod vojničkim šatorom. Ivana je bila Božji glasnik – ne žena, nego Anđeo koji se borio. 9. travnja 1429. stigla je s kraljevskom vojskom blizu Orleansa, na Loire. Trenutak je odgovarao jer su Englezi i Burgunđani bili posvađani pa su Burgunđani povukli veći kontingent svojih trupa. Englezi su oko grada i rijeke podignuli utvrde s kojih su kontrolirali pristup gradu. Oni su već više od pola godine opsjedali Orleans. Ivana se htjela izravno obrušiti na neprijatelje, ali su stari borci davali prednost taktičkim manevrima.

Posebno su davali upozorenja da se ne forsira rijeka zbog nepovoljna vjetra. Imala je redovito svoj stijeg na kome bijahu velikim slovima ispisana imena ISUS-MARIJA, a s druge strane mnogo ljiljana na čistom, bijelom lanu, znaku djevičanstva.

Djevica se nije na iskusne ratnike osvrtala nego je podignula svoj stijeg i u tom trenutku vjetar je zapuhao u drugom smjeru te su lađe s logističkom potporom mogle ploviti prema Orleansu. To čudo s vjetrom na Loirei može se pronaći u svim ljetopisima. Danas se govori o slučaju, vojnici – i francuski kao i engleski – a poglavito pak stanovnici grada bijahu u dubini duše osvjedočeni kako je to bio Božji zahvat i čudo. Upravo kao u bitci kod Lepanta, kad je vjetar zapuhao u drugom smjeru i unio pomutnju u osmanlijske lađe.

Engleski časnik William Glasdale narugao joj se i doviknuo kako je prostitutka, drolja, te da se treba vratiti doma i čuvati goveda. Ona mu je odvratila da će doskora gledati smrti u oči. I zbilja, taj se nakon odlučne bitke za Orleans sa svojim konjem sunovratio u rijeku s drugim engleskim ratnicima zbog preteške ratne opreme koju je nosio na sebi. Drugi je pak doviknuo da – ako je djevica – ne bi nakon noći provedene  s njime osvanula kao djevica. Ona mu je odvratila: „Bezumni hulitelju i klevetniče! Nisi daleko od smrti.“ I doskora je doživio sličnu sudbinu, pao je s konjem u rijeku i utopio se.

Djevica je umarširala sa svojom momčadi u opkoljeni grad. Njoj i onima koji su ostali vjerni kralju te zajedno s pučanstvom koje bijaše odlučno za konačni obračun s neprijateljima uspjelo je u roku od nekoliko dana natjerati u paničan bijeg engleske trupe. Na blagdan Gospodnjega Uzašašća na nebo nije dopustila ratne akcije nego je pozvala sve na ispovijed i svetu misu. Odlučna bitka odigrala se 7. svibnja. Pretkazala je da će iz njezina tijela poteći krv. Ivana je pogođena strijelom između vrata i grudi. Sama je iščupala strijelu koja joj je probila tijelo i pokazala se na drugoj strani te je nakon previjanja rane nastavila borbu.

Nakon oslobađanja grada ljudi su na ulicama ljubili njezine noge i njezina konja, pružali joj djecu na blagoslov. To ju je razgnjevilo. Namjesto da se bacaju njoj oko vrata trebali bi zahvaljivati i moliti se Bogu. Ivana je u svojoj nestrpljivosti imala je samo jedno na pameti: Kako što prije stići s princem Karlom u Reims na krunidbu.

Trebalo se probijati do Reimsa jer je područje bilo neprijateljsko, u rukama Burgunđana. Ivanina pratnja, njezin štitonoša kao i njezina braća, koja su joj se u međuvremenu pridružila, govorili su poslije kako je jedva što jela, a sve je slobodno vrijeme provodila u molitvi i pohađanjima svete mise. Rijetko se družila s ratnim vijećem na njihovu vijećanju, svi su se divili njezinu smislu za strategiju, napose što se tiče teškoga topništva. Iskusnima pak kosa se dizala kad su morali gledati kako vojna slava pripada njoj, a ne njima. Nije dopuštala ratovanje nedjeljom, vojnike je silila da se ispovijedaju, od vojnika je kao kugu tjerala prostitutke koje su se družile s vojnicima ili bile u njihovoj pratnji. Uvijek je sa sobom imala svećenika kod koga se redovito ispovijedala. Ni u ratnim akcijama nije propuštala svetu misu.

Na putu u Reims nastavio se njezin trijumfalni pohod. Protjerani su i morali su napustiti Englezi mjesta Jargeau, Troyes, Patay i Auxerre. S kraljevićem Karlom Ivana je sva blistava od sreće 16. srpnja 1429. unišla u Reims, grad krunidbe. Nije bilo kraljevske krune. Prava se nalazila blizu Pariza, u Saint Denis. Tamo su još uvijek bili gospodari Englezi. Rezervna kruna nalazila u katedralnoj riznici u Reimsu.

Ivana je u punoj vojničkoj opremi i sa svojim stijegom slavodobitno stajala kraj oltara kad je Karl pomazan i okrunjen za kralja. Zahvalio joj je pismom u kome je nju i njezinu obitelj podigao u plemićki stalež, ali kad je poslije dospjela u tamnicu, ništa nije za nju učinio. Prošlo je nekoliko godina dok taj mladi kralj nije učvrstio svoju vlast. Mimo očekivanja razvio se taj nesigurni princ u snažna monarha te je pod njegovom vlašću okončan stogodišnji rat s Englezima 1453.

2020  Župa Posušje